Postalo je to očito na konferenciji u Bostonu u svibnju 1997, gdje je nekoliko 'zelenih' postrojenja sudjelovalo u pilot-programu u Massa-chusettsu i New Hampshireu u kojemu su nudili svoju robu (električnu energiju u vaše domove) s paradom golemih balona i s besplatnim sad­nicama stabala. Kompanije su obećavale da će, ukoliko se odlučite za njihovu energiju, ta energija doći iz 'zelenog izvora', što je trebalo značiti obnovovog i koji ne zagađuje okoliš. Slijedila je žestoka promi­džbena kampanja u kojoj se od potrošača tražilo neka pristanu platiti malo višu cijenu u zamjenu za spoznaju da ne štete svome okolišu.

Pokazalo se da stvari zapravo stoje malo drukčije, kao što su sudi­onici konferencije otkrili kad je ustao glasnogovornik Udruge zabrinu­tih znanstvenika i iznio neke činjenice o 'carevom novom energetskom ruhu': "Mislimo da su oglasi u New Hampshireu... potpuno neistiniti," rekao je.

Ispalo je da je jedna kompanija prodavala 'hidro' energiju iz Hy-dro-Quebeca, golemog postrojenja koje je nedavno poplavilo ogromno područje u vlasništvu domorodaca. Druga je pak prodavala 'crpljenu' hidro-energiju, što znači da su koristili masivne uobičajene električne crpke (s pogonom na ugljen, nuklearnu ili električnu energiju dobivenu uz pomoć nafte) za dovođenje vode u spremnike iz kojih bi je tad ispu­štali u turbine/generatore za proizvodnju navodno 'zelene' električne energije. To je u najboljem slučaju samo sustav pohrane 'prljave' ener­gije, a u najgorem sramotna obmana potrošača. U drugim državama, proizvođači energije tvrdili su da se nuklearna energija može označiti kao "zelena", budući da, kako kažu, ne zagađuje zrak.

Takve su zakulisne igre u ovom trenutku još potrebne, budući da je proizvodnja istinski zelene energije vrlo skupa. Zapravo, bez jeftine nafte, vrlo je moguće da industrije koje proizvode solarne ćelije i tur­bine neće biti sposobne proizvesti zelenu energiju u količinama koje su potrebne Americi i Europi. Ali kad bismo već sad počeli koristiti naftu za proizvodnju sustava koji uklanjaju potrebu za naftom, situacija bi se mogla promijeniti na bolje.

 

Kad ponestane goriva, počinju ratovi

Danas svaka kompanija u industrijalizranom svijetu, bavila se proizvo­dnom ili uslužnom djelatnošću, na neki način prodaje robu stvorenu uporabom nafte, u drugom pakiranju. Koriste naftu za proizvodnju ele­ktrične energije koju troše, za grijanje zgrada u kojima se nalaze uredi i postojenja, za pogon automobila i buseva kojima njihovi zaposlenici dolaze na posao, i tako dalje... sve do naoko najbeznačajnijih sitnica kao što su vlakna iz kojih su napravljeni tepisi u uredima.

Bez nafte, vratili bismo se na proizvodnu razinu kakvu smo imali 1800, kad je na Zemlji živjela tek jedna šestina današnjeg stanovništva i kad su nam pogonska goriva bili biljno ulje, kitovo ulje, ugljen i drvo. A kad proizvodnja padne, izvora postane sve manje.

Čak i mala promjena u dostupnosti primarnog izvora goriva može izazvati kaos u cijeloj državi. Mnogi se povjesničari slažu da bi Hitler, da je imao neograničenu količinu nafte unutar Njemačke, možda uspio osvojiti i pokoriti Europu. Povijesni zapisi pokazuju da je Japan bom­bardirao Pearl Harbor većinom zato što je američka flota blokirala vo­de zapadno od Japana, odrezavši im rutu kojom su dopremali naftu iz država u Indijskom oceanu. I japanski i američki stratezi znali su da bi to za samo nekoliko mjeseci srušilo Carevinu izlazećeg sunca na ko­ljena, premda su američki stratezi očito podcijenili žestinu kojom će Japan uzvratiti na taj potez.

Kad u sljedećih nekoliko desetljeća nafte bude sve manje, cijena će skočiti, baš kao što se dogodilo s drvom u Sumerskom, Grčkom i Rim­skom carstvu. Kad cijena goriva skoči do neba, mali postotak stano­vništva koji upravlja bogatstvom i vojskama moći će neko vrijeme štititi svoje interese, ali ostatak ljudi je u gadnim nevoljama. To vidimo i danas, na mjestima kao što je Haiti, gdje se sve veći broj stanovnika našao u srazu s ograničenim izvorima goriva i doveo do sveopćeg siro­maštva i gladi.

Kako smo na vrhu energetske piramide, mi na zapadu vjerojatno ćemo posljednji osjetiti nestašicu. (Pod pretpostavkom da su naše vojs­ke još uvijek netaknute pa ćemo moći prisiliti arapske i južnoameričke države da nam nastave prodavati svoju naftu, kad je počne nestajali — kad je Mezopotamcima, Grcima i Rimljanima nestalo drva, i oni su pošli u rat. Doduše, iskače pitanje čime ćemo poganjati zrakoplove i tenkove ako ponestane nafte...)

Ali čak i ako Prvi svijet bude u stanju koristiti vojnu silu kao jam­stvo dostupnosti nafte Trećega svijeta, smanjenje izvora goriva širom svijeta imat će razorne posljedice. Sve "moderne" civilizacije u prote­klih sedam tisuća godina bile su obogaljene i na kraju uništene kad je presušio primarni izvor goriva. Naša će civilizacija možda izbjeći tu sudbinu, možda neće, ali praktički je sigurno da će nadolazeća nera­vnoteža u pogledu dostupnosti izvora goriva uzdrmati temelje demo­kracije, možda je čak i srušiti.

Ali zašto se čini da stvari uvijek završavaju na taj način? I što mo­žemo učiniti da tako ne bude?