Procesije

Dobro u ljudima je usiljeno ako mu se srcem ne predaju a ljudsko zlo ne iščezava ni kada se pokopaju

Većina ljudi su kao igračke koje zakratko pokreću prsti Usuda a zatim ih razbijaju

Nikad ne reci da je netko bez premca u znanju

i nikad ne reci da nekog drugog svi trebaju poštivati

Jer najbolji ljudi nalik su jednome stadu koje vodi glas pastira a oni što ne idu nestaju

U Prirodi nema pastira

u njoj nema ni stada

I kad tamo dolazi zima

uz nju se proljeće ne prokrada Ljudi su tek ropska stvorenja onome tko odbija da se pokorava Ako se jedan rob pobuni nekada pobuna se onda svima dopada

Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma razum napasa Zvuk flaute je trajniji

i od slave i od poniženja

Život nije ništa do san koga opsjedaju snovi onih što se željama duše predaju Tajnu duše sjete u duši pokrivaju

a kada sjete nestanu radosti je zaklanjaju Tajnu života svakojake blagodati pokrivaju a kada one nestanu nemiri je zastiru

Zato oni što se iznad blagodati i briga izdignu postaju ljudi što se mislima predaju

U Prirodi nema sjeta u njoj nema ni briga

I kad lagan vjetar puše ne donosi sobom otrova Kad u duši obitava sjeta

ona je samo kratkotrajna sjena Jer iza dušinih oblaka

javlja se svjetlost zvjezdana

Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma otklanja tugu Zvuk flaute traje

i kad dođe kraj vremenu

Rijetki su na Zemlji koji se raduju životu kakav im se nudi i rijetki se nemiru ne podaju

Zato su ljudi od života načinili rijeku

toče je u pehare zamišljene i njome se opijaju

I dok piju ljudi se silno raduju i vjeruju da su zalog ljubavi a zapravo se opijumu svikavaju

Jedni su bučni u molitvi drugi kad bogati postaju

a treći se snovima kao vinom omamljuju

Tako je Zemlja nalik na krčmu što pripada Usudu na krčmu kojoj se samo pijanice raduju

Ako vidiš nekog trijeznog kličeš sav u čudu je li se to kišni oblak prikrao mjesecu

U Prirodi nema pijanstva ni od vina niti od himera

Jer u potocima ničeg drugog nema osim eliksira oblacima Omamljivanje je potrebno ljudima kao mlijeko

kao majčina dojka

Tek kad ostare i padnu u naručje pokoja

dosegnu doba u kome se dojka odbija

Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma se najbolje pije Zvuk flaute traje

i kada visoravan nestaje

Vjera je u ljudima nalik na polje na kome siju samo oni što sijući vide korist svoju

Od sanjara koga vječnim mirom obmanjuju i glupaka koga strašnom vatrom zastrašuju

Jer bez zagrobne kazne ljudi ne bi da se bogu klanjaju ne bi vjerovali da nije nagrade koju očekuju

Kao da im je vjera nalik na nešto čime trguju te ako su nemarni gube

ako su uporni dobijaju

U Prirodi nema vjere

u njoj nema ni ružne nevjere Jer kad čuješ slavujeve pjesme kao da slušaš nešto najljepše Ljudsko vjerovanje dođe

i nestane poput sjene Poslije Isusa i poslije Tahe1 na Zemlji nema nove vjere

Daj mi flautu i zapjevaj

jer pjesma je najbolja molitva Zvuk flaute traje

i kad nestane života

Pravda bi zemaljska i demone rasplakala da je čuju i mrtvi bi joj se smijali kad bi mogli da je spoznaju Tamnica i smrt sitnim grješnicima pripadaju

slava čast i bogatstvo onima što veliki ostaju Kradljivca cvijeta ponižavaju i osuđuju

a kradljivca polja hrabrim i odvažnim nazivaju Ubojicu tijela zbog njegova prijestupa ubijaju a za ubojicu duše neće ni da znaju

U Prirodi nema pravde u njoj nema ni kazne

I kad vrbe svoju sjenu bace ponad prašne zemlje čempres nikada ne kaže

da to krši propise

Ljudska pravda sliči na smetove što se tope čim ih spazi sunce

Daj mi flautu i zapjevaj

jer pjesma je pravda srcima Zvuk flaute traje

i kad odzvoni grijesima

Istina pripada odlučnima i kada duše ojačaju gospodare

1 Vjerojatno autor misli na Muhameda, islamskog vjesnika vjere.

a kada oslabe druge ih zamjenjuju

U pećini je samo vjetar kome se lisice ne približavaju bilo da su lavovi u njoj

bilo da su odsutni

U čvorcima strah ostaje iako letjeti znaju a orlovi su ponosni i kad su na izdisaju

U duši ima odlučnosti koju ne mogu odagnati ljudske ruke htjeli to ljudi ili ne htjeli da znaju

Ako nekad vidiš da nejaki vladaju tad bi ljudi morali u bijeg da se daju

U Prirodi nema odlučnosti u njoj nema ni slabosti

Jer i kad lavovi počnu rikati

da je to strašno ne može se reći Ljudska odlučnost nalik je sjeni u prostoru kojim kruže misli Ljudska prava znaju truliti

isto kao lišće s jeseni

Daj mi flautu i zapjevaj

jer pjesma daje odlučnost dušama Zvuk flaute traje

i kad nestane sunaca

Ljudsko znanje je poput puteva čiji se počeci znaju ali im krajevi samo vremenu samo Usudu pripadaju Sanjarenje je najbolje znanje ako ga se neki domognu pa se kreću među pospanima koji im se rugaju

Ako vidiš sanjare što se od ljudi odvajaju znaj da ih ljudi odbacuju i omalovažavaju

Jer sanjar je prorok koga buduća vremena zaklanjaju pred ljudima što se plaštem prošlosti pokrivaju

On je stranac ali je prisutan u ovome svijetu

on gromko govori bilo da ga hule ili prihvaćaju On je moćan i kada se obraća s krotkošću

ali je i nedokučiv bilo da mu prilaze ili ga napuštaju

U Prirodi ne postoji znanje u njoj ne postoji ni neznanje Jer i kada se povija granje

ne može se reći da to zaslužuje veličanje

Cjelokupno ljudsko znanje poput je magle što pada na polje Ali čim sunce na obzorju grane ubrzo i magle nestane

Daj mi flautu i zapjevaj

jer pjesma je najbolje znanje Zvuk flaute traje

i kad svjetlost zvijezda zgasne

Slobodnjaci na Zemlji od svojih želja zidaju vlastite tamnice i nesvjesno robovi postaju

Čak i kad se svojih predaka oslobađaju padaju u ropstvo onih što ljube i razmišljaju Jer takvi se samo raspinjanju dovijaju

u svojoj odvažnosti i istini laži skrivaju Oni su slobodni samo u svome srljanju

ka vrhuncu trajne slave gdje ipak sitni ostaju

U Prirodi nema slobodnjaka

u njoj nema ni roba ni prezrena U Prirodi slava nema značaja

u njoj i mjehurić zna da pliva I kad badem svoj cvijet rasipa iznad suhoga raslinja

Ne kaže da je suha trava ponizna a on velikan vrijedan poštovanja

Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je najslavnija Zvuk flaute je trajniji

od prezrena i od velikana

Dobrota u ljudima je poput školjki koje omekšaju otvore se ali u sebi bisere ne kriju

Podli ljudi dvije duše imaju: jednu nalik tijestu drugu tako tvrdu da sliči kamenu Lakomislenima i onima što kao žene izgledaju igla može krv pustiti kroz odjeću

Dobrota je podlima oklop kojim se zaklanjaju kada ih strah uhvati ili kada se riziku izlažu Ako vidiš moćnike koji blago nastupaju

znaj da na takvima ljudski pogledi ostaju

U Prirodi nema dobrote blagost je tamo za malodušne Jer hrast izvija svoje grane visoko iznad zelene vrbe Kada paun štedro razgrne svoje haljine purpurne

Ne zna čini li to zbog dobrote ili zato što je pun ljepote

Daj mi flautu i zapjevaj

jer pjesma je dobrota krotkoga Zvuk flaute traje

kad nestane slabog i moćnoga

Otmjenost je način da se ljudi obmanjuju

a najotmjeniji su oni koji vješto podražavaju Neki ljudi se očaravaju stvarima koje ne znaju stvarima od kojih ni koristi ni štete nemaju Ima i tirana koji u sebi kralja gledaju

u svojim riječima svetinju i u glasu pjesmu

Ima umišljenih koji svemir svojim ogledalom smatraju a vlastitu sjenu mjesečinom na kojoj stvari blistaju

U Prirodi nema otmjenosti otmjenost pripada slabosti Jer iako izgleda da će klonuti hijena se ne podaje bolesti Njene se rijeke mogu kušati pitke kao rajski izvori

Pune snage pune odlučnosti one mogu i stijene nositi

Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je najotmjenija Zvuk flaute je trajniji

i od dobra i od gruboga

Ljubavi u ljudima razne oblike imaju

al' većina je kao trava: ne cvjetaju nit' plodove daju Mnoge ljubavi su kao blaga vina što prijaju

a mnoge su kao jaka vina što opijaju

Ljubavi koje samo tijela odvode i spajaju u postelji strasti ništa dobro ne zavrjeđuju

One sliče na kralja koga su zatočili u tamnicu te odbija da živi a podanici ga izdaju

U Prirodi nema raspusnika koga samo ljubav opsjeda

Ni kada se čuje bikovska rika ne može se reći da je bludnička Ljudska ljubav je bolest opaka što se krije u mesu i kostima Tek kad mine snaga mladićka nestaje i ta bolest opaka

Daj mi flautu i zapjevaj

jer pjesma je ljubav najzdravija Zvuk flaute je trajniji

od svakog lijepog izgleda

Ako vidiš one što se bezumno zaljubljuju znaj da ne mare ni za hranu ni za pitku vodu Ljudi takve ludima nazivaju

pitaju se zašto trpe i što od ljubavi očekuju

Ima li u toj ljubavi nešto zbog čega im krv bije iz očiju a u stvari ne zaslužuje ni najmanju pažnju

Ti što zbore tako zvijeri su što prije rođenja umiru oni ne znaju bit onoga što život daje niti je naslućuju

U Prirodi nema prijekora u njoj nema ni cenzora Ako bi gazela poludjela zbog sunčevog zalaska

Najmoćnija ptica ne bi kazala da je to čudo koje se ne viđa A našeg pametna čovjeka samo čudna stvar očarava

Daj mi flautu i zapjevaj

jer pjesma je najbolje ludilo Zvuk flaute traje

kad nestanu razložno i umno

Kazuj: Slavni osvajači u sjećanju nestaju ali se nenormalni nikad ne zaboravljaju Pravo bojište bijaše u Aleksandrovu srcu

a ogroman hram u Kajsovu2 posljednjem dahu U pobjedama prvoga su trijumfi što nestaju

a u patnjama drugoga trijumfi što traju

Jer ljubav pripada duhu a ne pripada tijelu

vino ne služi za dobijanje šećera već pomaže objavu

U Prirodi je jedina molitva molitva strasnih ljubavnika

Od bivših kraljeva despotskog vladanja od strašnih tirana nad svjetovima

Ipak su ostala samo slova što čine imena grešnika

A prava ljubav se među nama istinskim trijumfom naziva

Daj mi flautu i zapjevaj zaboravi nasilje moćnika Ljubica je ipak samo čaša

u koju se ne toči krv već rosa

Sreća na ovom svijetu predstavlja tek siluetu za kojom se čezne a kad se dostigne prelazi u dosadu

Ona je poput rijeka što u ravnicu hitaju a kad u nju dođu smire se i zamućuju

Jedino u čežnji za moći ljudi sreću osjećaju a kad moćni postanu onda malaksaju

Ako vidiš sretnike koji od moći odustaju  možeš reći da ima pouke u njihovom ponašanju

2 Najpoznatiji prijeislamski arapski pjesnik, živio u prvoj polovini VI stoljeća.

U Prirodi nema nadanja

u njoj ne postoji ni dosada Kako da za nečim čezne Priroda kada je sve već postigla

Kako da se Priroda nečemu nada kad je ona sama jedina nada Život koji je samo nada

u jednu vrstu bolesti spada

Daj mi flautu i zapjevaj

jer pjesma je svjetlost i vatra Zvuk flaute je čežnja

koju malaksalost nikad ne savlada

Stremljenja duha duboko se u čovjeku skrivaju i nikad se u pojavnom obliku ne objavljuju Kažu da duše kada savršenstvo postignu3

sve prestaje pa i same duše iščezavaju Kao da su one plodovi

koji čim sazriju i čim vjetar puhne s drveća padaju Drugi kažu da kada tijela skončaju

od duša nikakvi tragovi ne ostaju

Kao da su one sjene što na rječice padaju

a kad se vode zamute ni traga im ne ostavljaju Sve traje i praške u tijelu ne počivaju

one se ni u dušama ne nastanjuju

3  Ovdje se ispoljava Džubranov misticizam: duše postižu savršenstvo tek smrću kojom se odvajaju od tijela i nestaju u Bogu.

Uvijek kad u skute sjeverni vjetrovi pušu slijede ih istočni vjetrovi što ih raskriljuju

U Prirodi nema razlike između tijela i duše Zrak je voda što se njiše

i rosa je voda što se ne kreće više Miris je cvijet što se proteže

i zemlja je zamrznuto cvijeće Topoline sjene su same topole što su misleći da je noć popadale

Daj mi flautu i zapjevaj jer pjesma je i tijelo i duša Zvuk flaute je trajniji

od izlaska i zalaska sunca

Duša se kao u maternici smješta u tijelu dok ne izađe izdigne se i potone u Pučinu4 Ona je embrio i čas smrti je za nju

čas rođenja u bezbolnu porođaju

Ali neki jalovi ljudi u sebi i sablasti imaju sablasti im ni žicama izvući ne mogu

One su uljezi a duše se ne rađaju bolno niti se nose u velikom trbuhu

Koliko je bilja na zemlji nevična mirisu

i koliko je oblaka na obzorju što ne nose kišu

4  Mističko »potonuće duše u Pučinu« je njeno spajanje s bogom.

U Prirodi nema neplodnoga u njoj nema ni uljeza

U hurmi postoji sjemenka koja palminu tajnu čuva U saću meda je zagonetka pčelinjih košnica i polja

Jalovost je jedna vrsta izraza koga je stvorila apatija

Daj mi flautu i zapjevaj

jer pjesma je poput živa tijela Zvuk flaute je trajniji

i od ploda i od rođenja

Smrt je kraj onom tko prianja za Zemlju

a tek je početak i trijumf onom tko pripada eteru Jer traju oni koji u osvit snove prigrljuju

a gase se oni što po svu noć spavaju Oni što se budni zemlji priklanjaju grle zemlju i kada ruže izdahnu

Smrt je kao more: lagani ga prebrođuju

a oni pod teškim bremenom u njega poniru

U Prirodi nema smrti u njoj nema ni humki

Jer i travanj kada odlazi s njime ne umiru radosti Zabluda je strah od smrti

zabluda što se skriva u grudi

Onaj tko jedno proljeće proživi kao da je živio život vječiti

Daj mi flautu i zapjevaj

jer pjesma je tajna vječnosti Zvuk flaute ostaje

i kada nestanu svjetovi

Daj mi flautu i zapjevaj zaboravi što smo ja i ti kazali Jer zaludu su riječi

već me svojim djelom izbavi

Jesi li uzeo Prirodu poput mene za svoj dom a ne zamkove

Slijediš li i ti potoke

i da li se uspinješ uz litice Kupaš li se i ti mirisom

a zatim se brišeš svjetlom Opijaš li se zorom kao vinom iz pehara optočenih eterom Sjediš li popodne poput mene u šumi vinove loze

Gdje teški grozdovi vise nalik na zlatne lustere Grozdovi su izvori žednome oni su hrana gladnome

Oni su slast i mirisno bilje i vino onome tko hoće

Da li noću na travu liježeš i nebom se pokrivaš

I tako za budućnost ne brineš kao što i prošlost zaboravljaš Noćni mir je kao more

čije ti talasanje do ušiju dopire I usred noći ima jedno srce

što treperi kraj tvoje postelje

Daj mi flautu i zapjevaj zaboravi bolest i lijekove Ljudi su nalik na redove ali samo vodom ispisane

Da mi je znati kakve ima koristi u zbijanju i u skučenosti

U sporenju i galami u dokazivanju i svađi

Sve su to krtičji tuneli  i sve su to paukove niti Onaj tko živi u nemoći lagano se primiče smrti

Stalni život u Prirodi predstavlja najveću sreću

ne bih je napuštao da sam gospodar svom vremenu Ali Usud je duboko u mome biću

i on mi ne da da idem u Prirodu kad hoću Sudbine imaju vlastite puteve što se ne mijenjaju

i ljudi zbog svoje nemoći do ciljeva ne dospijevaju