III. 

PROBLEM    ZLA 

 

Pitanje zašto postoji zlo jednako je onom zašto postoji nesavršenstvo,  ili  drugim  riječima,  zbog  čega je  uopće došlo do stvaranja.  Moram o  uzeti  zdravo  za  gotovo  kako ne može biti drugačije;  stvaranje  mor a  biti  nesavršeno, mora se dešavati postupno, i uzalud je postavljati pitanje: "Zašto jesmo?"

Ali, pravo je pitanje: "D a li je ovo nesavršenstvo krajnja istina, da li je zlo apsolutno i  ultimativno?"  Rijeka  ima svoje granice, svoje  obale,  ali  da  li  je  rijeka  sačinjena samo od obala? Ili, da  li  su  obale  krajnje  činjenice  o  rijekama? Ne nud e li te prepreke vodi neprestano kretanje? Svezani konopac drži brod, ali da li je  njegovo  značenje  u vezivanju?  Ne  vuče  li  on  istovremeno  brod naprijed?

Struja svijeta ima svoje granice, ili ne bi  postojala,  ali joj svrha nije prikazana u granicama koje ju vezuju,  već  u kretanju, koje ide prema savršenstvu. Nije pitanje bi  li trebalo biti prepreka i patnje na svijetu, već da li bi trebalo biti zakonitosti i reda, ljepote i radosti, dobrote i ljubavi. Ideja Boga  koju čovjek  gaji  u  svojem  biću,  čudo  je  svih čuda. On u dubini svojega života osjeća kako je on o što izgleda nesavršeno manifestacija savršenstva; baš kao što čovjek sa sluhom  uočava  savršenstvo  pjesme, mad a   u stvari samo sluša niz tonova.  Čovjek je otkrio  veliki paradoks po kojem on o što je ograničeno  nije  zatvoreno unuta r svojih granica; uvijek se kreće, i time neprestano odbija zaustaviti se. U stvari, nesavršenstvo nije negacija savršenstva;   svršetak   nije   suprotstavljen vječnosti. To  je potpunost manifestirana u                dijelovima, sasvim razotkrivena unutar   svojih  granica.

Bol, koji proizlazi iz osjećaja  smrtnosti,  nije  trajna. Ona nije  sama  sebi  svrha,  popu t  užitka.  Susresti  se  sa  njom znači shvatiti kako ona nema udjela u istinskoj trajnosti stvaranja.  Može  se  usporediti  sa  greškom   u   svijetu intelekta.  Krenuti  kroz  povijest  razvoja  nauke  znači putovati kroz labirint grešaka, pri čemu se  svaka  ističe  u svoje vrijeme. Ipak nitko ne vjeruje kako je nauka  samo savršen oblik sijanja  grešaka.  Neprestano  pronalaženje istine je ono  važno,  on o  što  treba  zapaziti  u  povijesti nauke, a  ne  nebrojene  greške.  Pogreška,  po  svojoj  prirodi, ne može biti statična; ne može opstati uz istinu; kao što skitnica mora otići ako nije u stanju platiti prenoćište, greška pada u  zaborav čim  se  pokaže  bezvrijedna.

Kako je kod intelektualne greške, tako je i kod zla u bilo kojem drugo m obliku. On o u suštini nije trajno, jer se ne može uskladiti sa cjelinom. Svakog je trenutka ispravljano sveukupnošću stvari, i neprestano  mijenja  svoja svojstva. Mi preuveličavamo važnost zla zamišljajući ga statičnim. Kada bi sakupili podatke  broja  umiranja i  raspadanja  što se svakoga trenutka dešavaju na zemlji, rezultat bi nas zaprepastio. Ali zlo se neprestano mijenja; usprkos svojoj neprebrojivoj ogromnosti ono ne priječi efikasno struju našeg života; stoga su zemlja, voda  i  zrak  blagotvorni i čisti, sposobni održavati život. Sve se statistike sastoje od našeg pokušaja da dokumentiram o mijenu; i u tom procesu stvari dobivaju on u težinu u našem um u koju nemaju u stvarnosti. Iz toga razloga je čovjek,  budući je zbog posla kojim se bavi zaokupljen nekim osobitim aspektom života, prisiljen pretjerano ga naglašavati;  čineći to on gubi iz vida  istinu.  Detektiv  može  imati  priliku proučiti zločine  do  posljednjeg detalja,  ali  on  gubi  osjećaj za njihovo pravo značenje u okviru sveukupne socijalne ekonomije. Kada nauka sakuplja  činjenice  kako  bi predočila bitku  za  opstanak,  koja  se odvija  u kraljevstvu života,  on a u našim   umovim a   stvara   sliku   "prirode prepune zakrvavljenih zuba i pandži". Ali, u biti, u tim su mentalnim slikama materijalizirane nestvarne boje i oblici. Tako možemo, mjereći težinu zraka po kvadratnom centimetru tijela,  dokazati  da  je  zasigurno  uništavajuće težak.   Sa   svakim   utegom,   međutim ,   stiže   prilagodba, stoga mi lako podnosim o naš  teret.  Bitka  za  opstanak  u prirodi ima svoj reciprocitet: postoji ljubav prema djeci i prema prijateljima; postoji žrtvovanje sebe, koje potječe iz ljubavi;   a   takva je   ljubav   pozitivan  element života.

Ako fiksiramo svjetiljku naših razmatranja na činjenicu umiranja, postojanje  će  na m  izgledati  popu t  velike grobnice; ali u svijetu živih pomisao na smrt ima, kako nalazimo, najmanji mogući utjecaj. Ne stoga što je on a najmanje uočljiva, već zato što je to negativan  aspekt života; kao što je, usprkos činjenici da neprestano zaklapamo kapke, važno jedino otvaranje očiju. Život u svojoj sveukupnosti nikada ne uzima smrt za ozbiljno. Smije se, pleše i igra, gradi, zgrće i voli u prisustvu  smrti. Tek kada  promotrim o  određenu  zasebnu  činjenicu povezanu sa smrću vidimo njenu tam u i  ostajemo zgroženi. Tada gubimo  svijest  o  sveukupnosti života,  čega je smrt dio. Ovo je popu t promatranja komadića odjeće kroz mikroskop, jer ona tada nalikuje mreži; zagledamo u velike rupe i drhtim o u mašti. Ali istina je da smrt nije vrhovna stvarnost.  On a  izgleda crna, kao što  nebo izgleda plavo; ali ne zatamnjuje postojanje, baš kao što nebo ne ostavlja  svoje   tragove  na  krilima   ptica.

Dok promatram o djecu koja pokušavaju hodati, vidimo njihove bezbrojne neuspjehe; uspjeha je jako malo. Ako moram o ograničiti  svoje  razmatranje, umetnuvši   ga   u kratak  vremenski  okvir,   stižemo   do   okrutno g   zaključka. Ali, mi znam o da usprkos neprestanim greškama postoji silovita radost u djetetu, zbog koje ne odustaje od svojeg naizgled nemogućeg zadatka.  Vidimo da ne razmišlja  o svojim  padovima,  koliko  o sposobnosti,  ma  koliko  sitna bila,    održavanja  ravnoteže.

Popu t ovih  nezgoda  djetetovog   pokušaja  da   prohoda,  i mi se susrećemo sa  raznovrsnim  patnjama  naše svakodnevice, pokazujući nesavršenstvo raspolaganja znanjem i moćima, te nesposobnost  korištenja  vlastite volje. Ali, ako ovo razotkriva jedino naše slabosti,  umrijet ćemo  krajnje   depresivni.   Kada   je   razmatranje   usmjereno na  ograničeno  područje   naših   aktivnosti,   osobni promašaji i propusti na m izgledaju ogromni;  međutim, život kojeg vodimo instinktivno  nameće  širi  vidokrug. Nud i  na m  ideal  savršenstva,  koji  nas  uvijek  vodi  ponad naših  trenutnih  ograničenja.  U  sebi  se   uvijek   nadamo , tako nadvisujući  naše  trenutno  skučeno  iskustvo; proizvod je to neizbrisive vjere  u  beskrajno  unuta r  nas; nikada neće biti priznata nikakva naša ograničenja kao trajne činjenice; mi ne postavljamo nikakve granice svojem vidokrugu; usuđujemo se  tvrditi  kako  je  čovjek  sposoban za jedinstvo sa Bogom;  te  da se njegovi najnesputaniji snovi   svakodnevno   ostvaruju.

Istinu uviđamo kada se umo m okrenemo prema beskonačnom.  Ideal  istine  nam  nije  sasvim  blizak,  niti   je dio naših neposrednih doživljaja, već je u  svijesti  o  svemu, što nud i okus onoga što bi trebali imati u onom e što odista imamo. Svjesno ili nesvjesno, kroz život pronalazimo taj osjećaj za Istinu, koji je daleko veći nego li izgleda; jer naš život susreće beskonačno, i mijenja se. Njegova je  težnja stoga beskrajno veća  od  postignuća,  i  dok  napreduje uočava kako nikakvo razumijevanje istine tu težnju ne ostavlja nasukan u u pustinji konačnog, već  je  prebacuje  na više razine. Zlo  nije  u  stanju  presresti  život  na  otvorenoj cesti i ukrasti mu sve što posjeduje. Jer zlo mor a iščeznuti, mor a prerasti u dobro; ne može opstati i  poraziti Sve. Ako bi se i tračak zla igdje  beskrajno  zadržao,  potonu o  bi dubok o i posjekao  samo  korijenje  postojanja.  Ipak,  čovjek ne vjeruje potpun o u zlo, jednako kao što  ne  može povjerovati  da  su  žice  violine  bile  namjerno  izrađene  ne bi l i stvorile izuzetnu tortur u neusklađenih tonova, mad a možem o statistički dokazati kako je nepodnošljiv zvuk daleko vjerojatniji od harmoničnog, a  na jednu  osobu  koja zna svirati violinu dolaze tisuće koje ne umiju. Potencijal savršenstva nadvladava  očitu  kontradikciju.  Bez  sumnje ima ljudi koji smatraju kako je  postojanje bezgranično zlo, ali ih se ne može uzeti za  ozbiljno.  Njihove  su  postavke puka poza, intelektualiziranje  ili  najobičnija  sentimen­ talnost; međutim , život  je  sam  po  sebi  optimističan  -  on želi napredovati. Pesimizam je neka vrsta mentalno g pijanstva, ne cijeni mogućnos t zdravog hranjenja, upleće snažno  piće  navještaja,  stvarajući  umjetnu  potištenost, koja žeđa za još žešćim gutljajem. Kada bi postojanje bilo zlo, ne bi čekalo filozofe da to dokažu. Takve postavke nalikuju optuživanju za samoubojstvo nekoga tko je cijelo vrijeme tu, pokraj  nas.  Postojanje  samo  po  sebi  dokazuje da  ne  može  biti zlo.

Nesavršenstvo koje nije sasvim nesavršeno, već mu je savršenstvo  ideal,  prolazi  kroz   neprestanu   realizaciju. Stoga, funkcija je našeg intelekta razlučiti  istinu  kroz neistine, a znanje nije ništa drugo doli neprekidno potpaljivanje greške kako bi se  oslobodilo  svjetlo  istine. Naša volja i naš karakter moraju doseći savršenstvo kroz neprestano nadvladavanje zla, ili u nama, ili izvan nas, ili istovremeno;  naš  fizički život   neprestano   izgara   tjelesne tvari kako bi održao  životnu  vatru;  naš  moralni  život također ima svoje  gorivo.  Ovaj je  životni  proces neprekidan - mi to znamo, osjetili smo to; i imamo vjeru koju ničije osobne tvrdnje u suprotno ne mog u uzdrmati. Čovječanstvo se uvijek kreće od zla  prema  dobru.  Mi osjećamo kako je  dobro  pozitivan  element  naše  prirode,  te je u svakom vremenu i svakoj klimi ono što čovjek najviše vrednuje upravo ideal dobrote. Znam o dobro, volimo ga, i iskazujemo najdublje poštovanje prema onima koji su vlastitim  životom   pokazali  stoje  dobrota.

Postavit će se pitanje: "Sto je dobrota; što znači naša moralna priroda?" Moj je odgovor da, kada čovjek počinje graditi proširenu viziju o  samo m  sebi,  kada  shvati  da  je mnog o više  od  onog  što  u sadašnjosti izgleda da   jest, počinje bivati svjestan vlastite moralne prirode. Postaje svjestan onoga što će tek biti, pa on o što  još  uvijek  nije iskusio postaje stvarnije od onoga što mu se trenutn o dešava. Nužno , njegov se pogled na život  mijenja,  a  volja ustup a  mjesto  željama.  Jer,  volja  je  vrhovna   želja uzvišenijeg života, onog čiji je znatniji dio izvan našeg sadašnjeg dosega, čiji se objekti uglavnom ne nalaze pred nama. Potom se rađa sukob našeg nižeg čovjeka  sa  višim, želja   sa  voljom,   žudnje   za   stvarima  koje   utječu   na osjetila, sa svrhom koja je u našem srcu. Nako n toga počinjemo razlikovati ono što želimo odma h  od  onoga što je  dobro. Jer, dobro je ono što je poželjno našem višem ja. Stoga osjećaj dobrote proizlazi iz stvarnijeg sagledavanja svojeg života, povezanog sa sagledavanjem cjelokupnosti života kao takvog, pri čemu se uzim a u obzir ne samo ono što se dešava, već i on o što ne vidimo, i što kao ljudi ne možem o vidjeti. Čovjek, ako je dalekovidan, osjeća život  koji  još uvijek nije prisutan, više osjeća taj život od onog  kojeg upravo proživljava; stoga je spreman žrtvovati sadašnje interese zbog naslućene budućnosti. Kroz to on raste, shvaćajući istinu. Čak i ako je  do  kraja  sebičan,  čovjek mora raspoznati ovu istinu, i mor a obuzdati vlastite neposredne impulse - drugim riječima, mora biti moralan. Napokon, naše su  moralne  vrijednosti  ono  po čemu znam o da život nije sastavljen od okrajaka,  bivajući  bez svrhe i kontinuiteta.  Moralni  osjećaj  ne  nud i  tek razaznavanje neprekidnosti ličnosti u vremenu, već čovjek kroz njega također shvaća kako nije istinit, ako  je ograničen jedino unuta r samog sebe. Stvarniji je ako je u istini, nego ako je u činjenicama. Pripada onim a koji nisu uključeni u njegovu osobnost, te koje najvjerojatnije nije nikada ni upoznao. Čovjek, kao što ima osjećaj vlastitog budućeg ja, koje nije dio njegove sadašnje svjesnosti, ima i osjećaj svojeg višeg jastva, koje je van granica njegove osobnosti. Ne postoji onaj koji nem a taj osjećaj  do  nekog nivoa, koji nije nikada žrtvovao vlastitu sebičnu želju zbog spasa neke druge osobe, koji nije  nikada  osjetio zadovoljstvo prolaska kroz određeni gubitak ili  nevolju jer je to nekome bilo potrebno. Činjenica je da čovjek nije odvojeno  biće,  on  posjeduje  univerzalna  svojstva;  i  kada  to raspozna postaje velik. Čak i zlu sklona sebičnost, želeći se izraziti, mor a to uvidjeti; jer ne može  ignorirati  istinu,  a ipak biti snažna. Stoga, kako bi osigurala pomo ć istine, sebičnost do neke granice mor a biti nesebična. Banda pljačkaša mor a imati moral kako bi opstala; oni mog u opljačkati cijeli svijet, ali ne  i  jedni  druge.  Kako  bi  se uspješno izvršile nemoralne namjere,  neka  oružja  moraju biti moralna. U stvari, često je  naša  moraln a  snaga  on a koja na m omogućava najefikasnije raditi zlo; iskorištavati druge osobe zbog vlastite koristi; otuđivati prava  drugih ljudi. Život zvijeri je ne-moralan, budući je svjesna jedino sadašnjosti;  život  čovjeka  može  biti  nemoralan,  ali  upravo to znači kako  mor a  posjedovati  moralnu osnovu.  On o  što je nemoralno u  stvari je  nesavršeno  moralno, baš  kao  što je lažno pomalo točno, ili ne bi moglo biti  čak  ni  lažno. Nije uočavanje da smo slijepi, već pogrešno viđenje  on o  u kojem sagledavamo na nesavršen način.  Čovjekova  je sebičnost  početak  uviđanja  određene  povezanosti, određene svrhe života; a djelovanje sukladno sa njenim odredbama zahtijeva  uzdržavanje  i  prilagođavanje ponašanja. Sebičan čovjek voljno prolazi kroz nedaće zbog vlastitog spasa, on trpi  teškoće  i  oskudicu  bez  prigovora, jer zna da su bol i nevolja, kakvima ih  vidimo  unuta r kraćeg vremenskog razdoblja, po efektu upravo suprotni, bivajući viđeni iz šire perspektive. Stoga ono što je gubitak nižem  čovjeku,  dobitak je  višem  i obrnuto.

Čovjeku koji živi za neku ideju - za svoju domovinu, za dobrobit čovječanstva - život ima veći značaj, a ta dodatn a patnja mu ne znači mnogo. Živjeti u dobroti znači živjeti životom svih. Zadovoljstva su namijenjena osobno m ja, ali dobrota  je   zaokupljena   srećom   ljudskog   roda   i   bezvremena je. Iz točke promatranja dobrog, užitak i bol imaju različita značenja, do te  mjere  da  užitak  može  biti odbačen, a na njegovo mjesto je isprošena patnja,  pa  se sama smrt pozdravlja kao donosilac više vrijednosti života. Iz tog višeg stanovišta  čovjekovog života,  stanovišta dobrote, užitak i bol gube svoje apsolutne vrijednosti. Mučenici su to dokazali kroz povijest, a mi potvrđujemo svakoga  dan a  svojim  malenim  mučeništvima.   Kada uzmem o pehar s morsko m  vodom,  on  ima  određenu težinu, ali kada se zaronimo u more do dubine od  tisuću pehara, ne osjećamo nikakvu težinu. Mi moram o  nositi pehar ličnosti vlastitom snagom; i tako, dok na razini sebičnog užitka i boli osjećamo njegovu pun u težinu, na moralno m planu je toliko olakšan da  na m  čovjek  koji  je ovo dosegao izgleda gotovo  popu t  nadčovjeka,  strpljiv  je pod  teškim  križem,  izdržljiv  pred  zlobnim progonom.

Živjeti u savršenoj dobroti znači ostvariti život u beskonačnom. Ovo je najsveobuhvatniji pogled na život kojeg možem o  dosegnuti kroz  svojstvenu na m  moć moralne vizije sveukupnosti života. Po Buddhi tu moraln u snagu moram o kultivirati do najvišeg  stupnja,  znati  da naše polje djelovanja nije ograničeno razinom našeg skučenog ja. Ovo  je  vizija nebeskog  kraljevstva  Krista. Kada postignemo taj univerzalni život,  koji  je  moralni život, oslobađamo se okova užitka i boli, a mjesto zauzeto našom ličnošću ispunjeno je neiskazivom radošću što proistječe iz beskrajne ljubavi. U ovom  je  stanju  aktivnost duše još više otežana, jedino što joj motiv nije potaknu t željama, već vlastitom radošću. Ovo je karma joga iz  Gite, način da se postane jedno sa beskrajnim aktivnostima pomoću  prakse  vršenja  nezainteresirane  dobrote.

Kada  je  Buddh a spomenu o stazu   oslobađanja čovječanstva iz stiska patnje, razotkrio je sljedeću istinu: dosegne li čovjek svoje najviši potencijal kroz vezivanje individualnog u univerzalnom,  on  se  oslobađa ropstva boli.   Promotrim o   potpunije  ovu  točku.

Jedan mi je moj učenik  prepričao  svoju  pustolovinu  u oluji, i požalio se kako je cijelo vrijeme bio uznemiravan osjećajem da se taj veliki kovitlac prirode ponaša prema njemu kao prema najobičnijoj šačici prašine. To što je on odvojena  osobnost  sa vlastitom  voljom nije   nimalo utjecalo  na on o  što  se dešavalo.

Rekao sam: "Ako bi obzir prema našoj posebnosti uspio skrenuti prirodu  sa njene putanje,  tada bi  upravo osobnost  najviše patila."

Ali on je uporn o nastavljao  sa  svojom  nedoumicom, govoreći kako postoji određena činjenica koju ne možemo zaobići - osjećaj da jesmo. "Ja" u nam a traga za posebnim odnosom,  namijenjenim  samo  njemu.

Odgovorio sam kako "ja" stupa u odnos sa nečim što zovemo "ne-ja". Stoga moram o pronaći posrednika koji je obojici blizak, i moram o biti  apsolutno  sigurni kako se odnosi  jednako  prema  našem  "ja",  kao   i   prema  ono m   što je  "ne-ja".

Nužn o je to ovdje ponoviti. Mi moram o  imati  na  um u ideju kako naša osobnost sukladno svojoj prirodi  teži pronaći univerzalno. Naše tijelo može umrijeti jedino ako pokuša  pojesti  supstancu  od  koje  je  sastavljeno,  a  naše oko  gubi  značaj  vlastite  funkcije  ako vidi jedino sebe.

Baš kao što uviđamo da, što je jači zamišljaj, u stvari se manje zamišlja, a više opaža istina, tako i svoju osobnost smatram o    vrednijom    što   je    otvorenija    prema  univerzalnom. Napokon,  osobnost  nije  značajna  sama  po  sebi, već po vlastitom sadržaju, koji je univerzalan, baš kao  što jezero  ne  mjerimo opsegom, već  dubino m vode.

Stoga,  ako  je  točno  da  naša  priroda  čezne  za  stvarnošću, te da naša osobnost ne može biti zadovoljna izmaštanim svemirom, plodo m vlastitih kreacija, ond a je očito po nju najbolje  ako volja   djeluje   na   stvari   slijedeći   njihov   zakon, ne postupajući sa njima kako joj padne na pamet. Ova tvrdoglava sigurnost realnosti ponekad ljuti našu volju,  i često nas vodi u katastrofu, baš kao što čvrstoća zemlje nesumnjivo ozljeduje dijete  koje  se  saplelo  dok  je  učilo hodati. Ipak, ista čvrstoća  koja  ga  pozljeđuje,  omogućava njegov hod. Jedno m je, dok je moj brod prolazio ispod mosta, jarbol udario u njegovo podnožje. Da  se  jarbol samo na trenutak svinuo nekoliko centimetara,  ili  da je most uzdigao svoja  leda  popu t istegnute  mačke, ili da  se rijeka spustila, bio bih im zahvalan. Ali oni nisu  obratili pažnju na moju bespomoćnost. To je istinski razlog zbog kojeg mog u koristiti rijeku, i ploviti njome služeći se jarbolom, ali je također  razlog  zbog  kojeg  se,  kada  mi njezin tok smeta, mog u pouzdati  u most.  Stvari  su  onakve kakve jesu, a mi ih moram o poznavati želimo li se koristiti njima, što je moguće upravo stoga jer naša želja nije njihov zakon. Ova spoznaja na m donosi užitak, budući je ona poveznica našeg odnosa sa stvarima izvan nas; čini ih našima,  i   tako  širi  granice  ličnosti.

Na svakom koraku moram o uzeti u obzir i  druge,  a  ne samo sebe. Napokon, jedino smo u smrti sami. Čovjek odista  postaje pjesnikom   kada   uspijeva   ljudima predstaviti osobnu ideju na takav način da oni  u  njoj uživaju, što nije  u  stanju uraditi ako  nema podesan  medij, blizak svima u publici. Taj uobičajeni jezik ima  vlastite zakone, koje pjesnik mor a otkriti i slijediti,  pri čemu postaje  istinit  i  doseže  pjesničku  besmrtnost.

Mi znamo kako ljudska osobnost nije najviša istina; već on o u nam a što je univerzalno. Kada bi živjeli u svijetu u kojem je ličnost jedini važan  faktor,  bio  bi  to  najgori zatvor kojeg možem o zamisliti, jer se čovjekova najdublja radost sastoji u tome da sve više i više raste kroz sve veće i veće jedinstvo sa svim. Jedino  kroz  razotkrivanje  i slijeđenje zakona  postajemo  veliki i  ostvarujemo univerzalno; dok, ako su osobine  želje  u  sukobu  sa sveopćim zakonom, proživljavamo patnju i osjećamo se praznima.

Postojala su vremena kada smo se molili za posebne povlastice, smatrali da zakone prirode treba držati u poslušnosti, ne bi li olakšali sebi. Ali sada znam o bolje. Shvaćamo da se zakon  ne  može  baciti  u  stranu,  i  kroz takvo  smo  znanje  postali  snažni,  jer  on  nije  odvojen  od nas, već je  naš  vlastiti.  Univerzalna  moć,  koja  se manifestira u sveopćem zakonu, jedno  je  sa  osobno m moći. On a će nas osujetiti tamo gdje smo maleni,  gdje idemo  protiv  struje  stvari;  ali  će  na m   pomoći  tam o   gdje smo veliki, gdje smo sjedinjeni sa svime. Stoga,  kako  uz pomoć nauke više  saznajemo  o zakonima  prirode, dobivamo na snazi, težeći ostvariti univerzalno tijelo. Naš organ vida, naš organ kretanja, naša fizička snaga postaju cijeli svijet; para i elektricitet postaju naši  živci  i  mišići. Uslijed toga nalazimo  da,  kao što našu  tjelesnu organizaciju održavaju principi odnosa, čijom  vrlinom možem o cijelo tijelo proglasiti vlastitim, i možemo  ga  kao takvog  koristiti,  tako  se  kroz  sav  svemir  proteže    princip neprekidnih odnosa, čijom vrlinom možemo  proglasiti cijeli svijet našim produženi m tijelom,  i  koristiti  ga sukladno tome. U ovo doba znanosti težimo u potpunost i ostvariti svoje pravo na svijet-sebe. Znam o kako  su  sva naša siromaštva i patnje  rezultat  nemoći  da  ostvarimo ovaj legitiman zahtjev. Odista, nema granica  našim moćima, jer mi nismo izvan univerzalne  siline  koja izražava sveopći zakon. Mi smo na vlastitom put u prevladavanja bolesti i smrti, kroz naučn o znanje smo u stanju pobijediti bol i siromaštvo; bivajući uvijek na stazi razumijevanja univerzalnog  u njegovim fizičkim aspektima. I kako napredujemo, tako nalazimo da moći patnje, bolesti i siromaštva nisu apsolutne, već ih oživljava potreba prilagodavanja našeg osobnog prema univer­ zalnom ja.

Isto je  sa  našim  duhovnim  životom.  Kada individualist u nama ratuje protiv zakonite vladavine univerzalnog čovjeka postajemo  moralno  niski,  i  moram o  patiti.  U takvim uvjetima naši su uspjesi naše najveće pogreške, a ispunjenje naših žudnji nas čini  još  siromašnijima.  Mi težimo osobitim dobicima, želimo uživati privilegije koje nitko drugi sa nam a ne može dijeliti. Ali sve ono što je drugačije mor a neprekidno ratovati sa  uobičajenim.  U takvom stanju građanskog rata čovjek uvijek živi na barikadama,  a  u  svakoj  sebičnoj  civilizaciji  naši  domovi  to u biti  nisu,  već  postaju umjetni   zidovi,   izgrađeni  uokolo nas. Svejedno se žalimo kako nismo sretni, kao da postoji nešto unuta r prirode stvari što nas  čini  nesretnima. Univerzalni du h čeka, želeći nas okruniti srećom, ali individualni du h to ne  prihvaća.  Život  naše  ličnosti je  onaj koji    vječno    izaziva   sukobe   i     komplikacije,   uznemirujući prirodn u ravnotežu  društva  i  stvarajući  nedaće  svih vrsta. To dovodi stvari do takvog  stanja da,  kako bismo  održali red, moram o uspostaviti umjetnu prisilu i organizirane oblike tiranije, tolerirajući paklene institucije, koje neprestano   umanjuju  ljudskost.

Vidimo kako se, želeći biti moćni, moram o podvrgnuti zakonima univerzalnih sila, te  razumjeti kroz praksu kako su  one  naše vlastite. Stoga, kako  bismo   bili   sretni, moram o podvrgnuti individualnu volju vlasti univerzalne volje, i odista osjetiti kako je to naša osobna volja. Kada dosegnemo stanje u kojem je prilagodavanje konačnog beskonačnom u nam a postalo savršeno, tada i sama  bol postaje vrijedan posjed.  On a  se pretvara  u  štap   za mjerenje, pomoć u kojeg procjenjujemo istinsku vrijednost našeg  zadovoljstva.

Najvažnija  lekcija koju čovjek može  naučiti   od  života nije kako  na svijetu  postoji  patnja,  već  da o   njemu ovisi hoće li je preobraziti u nešto pozitivno, da ju je sposoban pretvoriti u užitak. Ova lekcija još uvijek nije u potpunost i zagubljena, i nem a živog čovjeka koji bi se voljno odrekao prava na proživljavanje patnje, jer  je to  njegovo  ljudsko pravo. Jednog mi se dana žena siromašnog radnika  gorko žalila kako će njen najstariji sin biti otposlan bogatom rođaku na neko vrijeme. Ovaj implicitni ljubazni pokušaj olakšavanja nevolje ju je jako  potresao,  jer  majčin  je problem jedino njen,  zahvaljujući  neotuđivom  pravu ljubavi,  i  nikada se  neće povući pred   diktatima pogodnosti. Čovjekova sloboda  ga  ne  oslobađa  teškoća, već predstavlja slobodu da se savladaju  nevolje  zbog vlastitog dobra, čineći nevolju dijelom vlastite radosti. To može  biti  ostvareno  tek  kada  shvatimo  da  naše  osobno  ja nije najznačajniji d ; o našega bića, da u nam a postoji čovjek-svijet, koji je besmrtan. Ne boji se smrti ili  patnje, i bol promatra tek kao drugu stranu radosti.  Ostvarivši to zna da je patnja istinsko bogatstvo nas  kao  nesavršenih bića. Postaje velik i vrijedan zauzimanja mjesta medu savršenima. Zna da nismo prosjaci; te koliko je težak svaki novčić  kojim  plaćamo  on o  vrijedno u  ovome  životu   - svoju snagu, svoju mudrost, svoju ljubav; kako je u patnji simbolizirana beskrajna mogućnost savršenstva, vječno razotkrivanje radosti; ali čovjek koji izgubi  svo zadovoljstvo, prihvaćajući patnju, tone sve niže i niže do najvećih dubina bijede i degradacije. Tek kada ugađam o samozadovoljstvu uz pomo ć boli slijedi  zlo,  patnja se  sveti za nanesenu joj uvredu, jer smo je  natjerali  da  nas unesreći. Napokon, ona je vestalska djevica posvećena službi besmrtnog savršenstva, i kada zauzme  svoje istinsko mjesto pred oltarom beskonačnog, odbacivši svoj tamni veo i pokazavši svoje lice  promatraču,  služi otkrivanju vrhunske radosti.