PROBLEM

1.   POGLAVLJE

MNOGOBROJNA  LICA  STIDA

Budući da mu korijeni sežu u predverbalno razdoblje našeg života,  stid  je  teško  definirati.  To   je   zdrava   ljudska   snaga koja  može  postati  istinska  bolest  duše.  Postoje  dva   oblika stida:  zdravi  stid  i  toksični  stid,  koji  uništava  život.  Što  se liče toksičnoga stida, to je tegobno unutrašnje iskustvo neočekivana razotkrivanja. To je dubok rez koji se  prvenstveno osjeća iznutra.  Dijeli  nas  od  nas  samih  i  od  drugih.  U  toksičnom se stidu odričemo samih sebe. A to odricanje iziskuje prikrivanje. Toksični stid paradira  u  raznoraznim  maskama  i  krabuljama. Voli tamu i tajnovitost. Upravo je taj tamni aspekt stida dosad izmicao    proučavanju.

Kako se toksični stid prikriva i  maskira,  moramo  ga istraživati učeći prepoznati njegova mnogobrojna lica i njegove mnogobrojne   zbunjujuće   oblike   prikrivanja   u   ponašanju.

STID   KAO    ZDRAVA     LJUDSKA     EMOCIJA

Nedavno sam slušao intervju s jednim poznatim sportašem. Otvoreno je govorio o neuspjehu koji je doživio u poznatoj televizijskoj kući gdje su ga zaposlili kao sportskog komentatora.

U glasu mu se moglo  osjetiti  razočaranje.  Zapanjila  me njegova otvorenost i poštenje. Izražavao je zdravi stid. Činilo se da  je  posve  svjestan  kako,  unatoč  mnogim  uspjesima, ipak  ima  i  bitna  ograničenja.

STID   KAO   DOPUŠTENJE   DA   BUDEMO   LJUDI

Naš nam zdravi osjećaj stida daje na znanje da smo ograničeni. Govori nam da biti ljudsko biće znači biti ograničen. Mi smo, ljudi, zapravo u bitnome ograničeni. Ograničeni smo po definiciji. Nitko od nas nema niti će ikada imati neograničenu moć. Neograničena moć koju na m nude mnogi moderni gurui lažna je nada. Od njihovih programa koji nas pozivaju na neograničenu  moć  obogatili  su  se  oni,  a  ne  mi.  Oni  diraju u naša lažna ja i iskorištavaju  naš  toksični  stid.  Mi  smo, ljudi, konačni. Ograničenje je naša temeljna priroda. Nemile teškoće posljedica su odbijanja da se pomirimo s našim granicama.

Zdravi je stid emocija koja  nas  upozorava  na  naša ograničenja. Kao i sve emocije, i  zdravi  je  stid  energija  u kretanju. I kao i sve emocije i on nas  potiče  na  zadovoljavanje naših   osnovnih   potreba.

Jedna od naših osnovnih potreba jest potreba za strukturom. Strukturu osiguravamo stvarajući sustav granica unutar kojih možemo  sigurno  djelovati.   Struktura   daje   našim   životima oblik. Granice i oblik daju na m  sigurnost  i  omogućuju djelotvorniju    uporabu    energije.

Jedna stara pošalica govori o čovjeku koji  se  »popeo   na konja i odjahao  u  svim  smjerovima«.  Bez  granica  nemamo okvira i lako se zbunimo. Idemo ovim i onim putem, gubeći mnogo energije. Gubimo svoj put. Postajemo ovisnici, jer  ne znamo   kada   prestati;   ne   znamo   reći   ne.

Zdravi nas stid drži čvrsto na zemlji.  To  je  žuto  svjetlo koje nas upozorava da smo bitno ograničeni. Zdravi je stid temeljna metafizička granica za ljudska bića. To je emocionalna energija  koja  nas  upozorava  da  nismo  Bog  -  da  smo  griješili i da ćemo opet griješiti, da trebamo pomoć. Zdravi na m stid dopušta  da  budem o  ljudska  bića.

Zdravi je stid dio osobnih moći svakog ljudskog bića. Omogućuje na m da znamo koje su nam granice i da tako djelotvornije upotrijebimo svoju energiju. Idemo boljim smjerom kada znamo koje su nam granice. Ne rasipamo vrijeme na ciljeve koje ne možemo postići ili na ono što ne možemo promijeniti. Zdravi stid omogućuje integriranje umjesto rasipanja naše  energije.

STID    KAO    RAZVOJNA    FAZA

Prema Eriku Eriksonu osjećaj stida dio je druge faze psihosocijalnog razvitka. U prvoj fazi dijete mora  uspostaviti osjećaj  temeljnog  povjerenja.  To  temeljno  povjerenje   mora biti veće od djetetova osjećaja nepovjerenja. Najbolje ćemo razumjeti zdravi stid shvatimo li ovu fazu uspostave povjerenja u  psihosocijalnom   razvoju.

Od početka moramo znati da možemo vjerovati svijetu. Svijet nam se prvo prikazuje preko naših osnovnih skrbnika. Moramo znati da se možemo  pouzdati  u  nekoga  izvan  nas tko  će  nam  se  naći  pri  ruci  na  ljudski  predvidiv  način. Imamo  li  skrbnika  koji je  uglavnom predvidiv,  koji je  u  vezi s nama i odražava sve oblike našeg ponašanja, razvijamo osjećaj temeljnog povjerenja. Kad osjećamo sigurnost i povjerenje, počinjemo razvijati interpersonalnu vezu koja oblikuje most uzajamnosti. Takav je most presudan za razvoj osjećaja  vrijednosti.  Jedini  način  na  koji  dijete  može  razviti osjećaj  vlastitog ja jest  preko  odnosa  s  drugim.  Mi  smo  »mi« prije   no   što   postanemo   »ja«.

U  toj  najranijoj  životnoj  fazi   možemo   poznavati   sebe samo  u  odrazu  očiju  naših  primarnih  skrbnika.  Da   bismo rasli, svima na m  je  potreban  povezujući  most  s  našim primarnim    skrbnikom.

INTERPERSONALNI    MOST

Odnos između djeteta i skrbnika postupno se razvija iz obostranog interesa, kao i iz podijeljenih iskustava povjerenja. Povjerenje je zapravo potaknuto činjenicom  da  počinjemo očekivati uzajamnost reakcije i oslanjati se na nju. Kako povjerenje raste, stvara se emocionalna veza, a ona omogućuje djetetu da se upusti u istraživanje svijeta. Ta veza postaje interpersonalni most između  djeteta  i  skrbnika.  Most  je  temelj za obostrani razvitak i razumijevanje.  Interpersonalni  most ojačava određena iskustva koja počinjemo prihvaćati i o kojima počinjemo ovisiti. Druga osoba, naš primarni skrbnik, postaje značajna jer su njezina ljubav, poštovanje i briga za  nas  uistinu važni. Dopuštamo si da budemo ranjivi  utoliko  što  dopuštamo sebi   da   trebamo   drugu   osobu.

Kad se uspostavi  temeljno  povjerenje,  dijete  je  u  prilici razviti   stid.   Stid   može  biti   zdrav  ili  toksičan.

RAZVITAK   ZDRAVOG   STIDA

S otprilike petnaes t mjeseci dijete počinje razvijati muskulaturu.   Mora   uspostaviti   ravnotežu   između   »oslanjanja i  otpuštanja.«  Najraniji   razvoj   mišića   uspostavlja   ravnotežu pri ustajanju i hodanju, što potiče želju za švrljanjem i istraživanjem. A da  bi  švrljalo  i  istraživalo,  dijete  se  mora odvojiti   od   svojih   primarnih   skrbnika.

Zapravo, Erikson kaže da je osnovni psihosocijalni zadatak u toj razvojnoj fazi postići ravnotežu između samostalnosti i stida, odnosno sumnje. Ova faza (od 15. mjeseca do treće godine) zove se »strašna druga«, jer dijete počinje istraživati dodirivanjem, kušanjem i ispitivanjem. Dvogodišnjaci su tvrdoglavi. Žele sve učiniti  na  svoj  način  (uvijek  na  oku svojem skrbniku). Kad se dvogodišnjaku pomrse računi (otprilike svake tri minute), jako se razbjesni  i  ozlovolji.  U  toj  fazi dijete mora uzimati stvari kako bi ih, kroz odlučna ponavljanja, ispitalo.  Svijet  je  potpun a  novost  -  prizori,  zvukovi  i  mirisi -  sve  to  valja  usvojiti  ponavljajući  iskustva.

DJETETOVE    POTREBE

Više od svega, dijete treba odlučnog skrbnika, ali takvoga koji ima razumijevanja i čije su vlastite potrebe zadovoljene posredstvom bračnog druga. Takav skrbnik mora riješiti probleme u vlastitim izvornim vezama i mora imati osjećaj samoodgovornosti. Ako je tomu tako, može biti na raspolaganju djetetu  i  pružiti  mu  ono  što  treba.

Dijete treba dobar uzor zdravog stida i  ostalih  emocija. Ono treba skrbnikovo  vrijeme  i brigu.  Više  od  svega  djetetu su potrebne jasne granice. Ono  uz  sebe  mora  imati  nekoga tko će te  granice postaviti.  Vanjski nadzor mora biti čvrst, ali i ohrabrujući. Dijete mora znati da se  interpersonalni  most neće srušiti zbog njegova novog poriva da postupa na  svoj način  -  a  to  je  poriv  za  samostalnošću.  Erikson  piše:

»Čvrstoća ga mora zaštititi od moguće anarhije njegova još uvijek neuvježbana osjećaja za razlučivanje, njegove nes­ posobnosti  da  se  promišljeno  oslanja  i  otpušta.«

Djetinjstvo   i   društvo

(Childhood  and  Society)

Ako dijete može biti zaštićeno čvrstim, ali dobrostivim granicama;  ako  ono   može   istraživati,   ispitivati  i  bjesnjeti,   a da pritom  ne  popusti  skrbnikova  ljubav,  tj.  interpersonalni most,  ono  može  razviti  zdrav  osjećaj  stida.  Taj  se   osjećaj može izraziti kao trenutak nelagode zbog normalnih ljudskih neuspjeha ili pak kao strašljivost i stid u nazočnosti  stranaca. Takav  je  osjećaj  stida  ključan  i  nuža n   kao   ravnoteža   i granica nečije novootkrivene samostalnosti. Zdravi stid nas upozorava   da   nismo   svemogući.

Sjećam se početka jednog svojeg  predavanja.  Kad  sam krenuo prema pozornici, netko me blago upozorio da mi je otvoren  rasporak  na  hlačama.  Crvenilo   i   neugoda   bili   su glas mojeg dobrog stida, koji  me  upozoravao   da  se  ne zanesem    previše.

STID KAO NEUGODA I CRVENILO

U neugodnoj situaciji čovjek je uhvaćen nepripremljen - razotkriven je  onda kada nije spreman biti razotkriven. Osjeća kako nije u stanju nositi se sa situacijom u nazočnosti drugih. To se može očitovati u neočekivanoj tjelesnoj nespretnosti, interpersonalnoj osjetljivosti ili narušavanju pravila dobrog ponašanja.

U takvim se situacijama zacrvenimo, što prati  osjećaj zdravog stida. Crvenilo izražava razotkrivenost, neočekivanost, nehotičnu  prirodu  stida.

Helen Lynds u svojoj knjizi »O stidu i potrazi za identitetom«  (On  Shame  and  the  Search  for Identity)  piše:

»Čovjekov osjećaj nehotice je razotkriven; čovjek je nezaštićen.«

Crvenilo lica izraz  je  naše  ljudske  ograničenosti.  Sposobnost da   pocrvenimo   metafora  je   naše  bitno   ograničene   ljudskosti.

Uz crvenilo se  javlja  poriv  da  se  »pokrije  lice«,  »sakrije  lice« ili »propadne  u  zemlju«.  Kad  se  zacrvenimo  znamo  da  smo u nečemu pogriješili. Zašto bismo uopće imali sposobnost pocrvenjeti da greške nisu dio naše prirode? Crvenilo  kao izraz zdravog osjećanja stida drži nas čvrsto na zemlji. Podsjeća nas na našu temeljnu ljudsku ograničenost. Ono nas upozorava da  se  ne  zanesemo  previše  vlastitom  savršenošću.

STID    KAO    STIDLJIVOST

Stidljivost je prirodna granica koja  nas  čuva  od  povrije­ đenosti ili razotkrivanja pred strancem.  Mnogi  od  nas  osjećamo stid kada moramo prići strancu. Osjećamo nelagodu,  zamucku­ jemo ili čudno govorimo. To može izazvati neugodu. U iskustvu stidljivosti sadržan je zdrav osjećaj stida, oklijevanje da se razotkrijemo.

Po  definiciji,  stranac   je   netko   nepoznat.   Netko   o   kome ne znamo. Stranac nosi prijetnju  nepoznatog.  Naša  je  stidljivost naš zdravi stid u  nazočnosti  stranca.  Kao  i  sve  druge  emo­ cije i stidljivost nas  upozorava  da  budemo  oprezni,  da  se čuvamo kako ne bismo bili povrijeđeni ili razotkriveni.  Stid­ ljivost je granica koja čuva našu unutrašnju bit u nazočnosti stranca. Stidljivost može postati ozbiljan problem kada je ukorijenjena   u   toksičnom   stidu.

STID    KAO    OSNOVNA    POTREBA    ZA    ZAJEDNICOM

Stara poslovica kaže: »Jedan kao nijedan«. Ta izreka pod­ crtava našu temeljnu potrebu za zajednicom, odnosno potrebu za vezama, za društvenim životom. Nitko od nas ne bi uspio sam. Mi, ljudska bića, trebamo pomoć. Nitko od nas  nije loliko snažan da ne treba ljubav, intimnost i razgovor u zajednici.

Pri  rođenju  smo  simbolički  vezani  za  majku.   Najprije smo mi, a tek onda ja. O takvoj izvornoj vezi  mnogo  toga ovisi. Nakon godinu i pol dana uspostavljanja uzajamnog povjerenja, počinjemo izlaziti kako bismo ispitali svoju samostalnost. Potreban nam je osjećaj stida kako bi  nas podsjetio na naše granice. Potreban nam je  stid  i  sumnja kako  bismo  uravnotežili  svoju  novootkrivenu  samostalnost.

Trebat će nam roditelji sve dok  ne  budem o  spremni napustiti  dom.  Ne  možemo   zadovoljiti  svoje  potrebe   ako   se ne  oslanjamo  na  primarne   skrbnike.   Zdrav   osjećaj   stida postoji kako bi nas podsjetio da trebamo pomoć.  Ne  možemo sami. Nijedno ljudsko biće ne može.  Čak  i  kad  steknemo stanovite vještine, čak i kad smo neovisni, još uvijek će  nam trebati pomoć. Bit  će  nam  potrebno  da  volimo  i  rastemo.  Bit će nam potrebno da se  skrbimo  za  druge  i  da  budem o potrebni. Naš stid  djeluje  kao  zdrav  znak  da  trebamo  pomoć te   da  trebamo  voljeti  i  biti  u  brižnim   odnosima  s   drugima.

Bez zdrave oznake stida, ne bismo bili u vezi sa svojim temeljnim  potrebama  za   oslanjanjem  na   druge.

STID    KAO    IZVOR    KREATIVNOSTI    I    UČENJA

Jednom sam prigodom organizirao tečaj s Richardom Bandlerom, jednim od utemeljitelja programa Neurolingvističko programiranje. Bilo je to iznimno iskustvo, koje se ne zaboravlja. Richard nas je zamolio da se sjetimo trenutka iz našeg života kada smo bili sigurni da imamo pravo. Ja sam se prisjetio jednog slučaja sa svojom ženom. Zatražio je da, u pamćenju, prođemo kroz to iskustvo. Tada je tražio da organiziramo iskustvo  popu t  priče  na  filmu:  da  ga  podijelimo  u  dijelove, a potom odvrtimo kao film. Zatim smo trebali odvrtjeti film unatrag.  Potom je zatražio  da  ga odvrtimo bez  reda - srednji dio prvi, posljednji dio u sredini itd. Potom smo trebali još jednom proći kroz iskustvo kao što smo to učinili prvi put. Trebali smo osobitu pozornost posvetiti pojedinostima iskustva i  našem  osjećaju  da  smo  u  pravu.

Kad sam ponovno prolazio kroz iskustvo, ono više nije imalo naboj kakav je imalo prvi put. Zapravo, jedva da sam osjećao  išta  od  prvotnog  intenziteta.  Richard  nas  je  uvodio u  oblik  unutrašnje  korekcije  zvane  rad  na   submodalnosti. No nije to ono što je meni bilo važno. Važna mi je bila Richardova tvrdnja o kreativnosti. Za mene je kreativnost najveća  ljudska  moć.

Richard Bandler je najavio kako je jedna od najvećih prepreka kreativnosti osjećaj da  imamo  pravo.  Kad  mislimo da smo potpun o u pravu prestajemo  tražiti nove  informacije. Biti u pravu znači biti siguran, a kad smo sigurni, prestajemo biti znatiželjni. Znatiželja i čuđenje u biti su svakog učenja. Platon je  rekao  da  filozofija  počinje  s  čuđenjem.  Stoga osjećaj potpun e sigurnosti i  osjećaj  da  smo  u  pravu  dovode do  toga  da  prestanemo  tragati  i  učiti.

Naš zdravi stid, koji je osjećaj naše bitne ograničenosti i omeđenosti, ne dopušta nam da ikada pomislimo kako sve znamo. Naš je zdravi stid dobar utoliko što nas potiče tražiti nove  informacije  i  učiti  nova  znanja.

STID   KAO   IZVOR   DUHOVNOSTI

Abraham Maslow, jedan od pionira psihološkog programa Treća  sila,  jednom  je  napisao:

»Duhovni je život... dio ljudske biti. To je određujuća odlika ljudske naravi... bez koje  ljudska  priroda  nije  potpuna ljudska  priroda.«

Dalji  dosezi  ljudske  naravi

(The  Farther  Reaches   of Human   Nature)

Što je duhovnost? Vjerujem da je u vezi s našim načinom života. Vjerujem da je život  u  stalnom  razotkrivanju  i razvoju. Stoga je  u  duhovnosti  riječ  o  širenju  i  rastu.  Riječ je o ljubavi, istini, dobroti, ljepoti, davanju i brizi. U duhovnosti je riječ o cjelovitosti i potpunosti. Duhovnost je naša krajnja ljudska potreba. Nuka nas da nadiđemo svoje granice i postanemo utemeljeni u krajnjem izvoru stvarnosti. Većina ljudi  taj  izvor  zove  Bogom.

Naš je zdravi stid nuža n kao temelj naše duhovnosti. Upozoravajući nas na bitne granice, zdravi na m stid daje na znanje da nismo Bog.  Zdravi  nas  stid  usmjeruje  prema nekom većem  značenju.  Daje  nam  na  znanje  da  postoji netko ili nešto veće od nas samih. Zdravi je stid psihološki temelj  naše  poniznosti.

TOKSIČNI      STID

Scott Peck opisuje neuroze i poremećaje ličnosti kao poremećaje   odgovornosti.   Peck   piše:

»Neurotična osoba preuzima previše odgovornosti; osoba s poremećajem ličnosti nedovoljno. Kad su neurotičari u sukobu sa svijetom, automatski pretpostavljaju da su oni u  krivu. Kada se osobe s poremećajem ličnosti sukobe sa svijetom, automatski  pretpostavljaju  da  je  svijet  u  krivu.«

Put  do  ljubavi

(The Road Less  Traveled)

Svi  barem  donekle   poznajemo   stanja   neurotičnih   osoba ili onih s poremećajem ličnosti. Velik nam je problem u životu odrediti i razjasniti naše odgovornosti. Da bismo bili iskreno posvećeni životu u poštenju, ljubavi i stezi,  moramo  biti pripravni  posvetiti  se  stvarnosti.  Takva  obveza,  prema  Peckovim

riječima, »zahtijeva volju i sposobnost trpjeti stalno samo- ispitivanje«. Za  to  je  potrebno  biti  u  dobrim  odnosima  sa samim sobom. Upravo to ima osoba koja nije utemeljena  na stidu. Zapravo, toksično stidljiva osoba ima neprijateljski odnos prema  sebi.  Toksični  stid  -  stid  koji  nas  sputava  -  temelj  je i neurotičnih sindroma ponašanja i sindroma  poremećaja ličnosti.

NEUROTIČNI   SINDROMI   STIDA

Što je stid koji vas  sputava?  Otkuda  on  u  vašem  životu? Što  se   događa   sa   zdravim   stidom  u   tom   procesu?

Toksični stid, stid koji vas sputava, doživljava se kao sveprožimajući osjećaj neispravnosti i manjkavosti kao  ljudskog bića. To više  nije  osjećaj  koji  nas  upozorava  na  naše  granice, to je  stanje  stvari,  unutrašnji  identitet.  Toksični  stid  daje osjećaj bezvrijednosti, osjećaj promašenosti i nedoraslosti kao ljudskog  bića.   Toksični  je   stid   kada  ja  prekida   s  ja.

On  je  poput  unutrašnjeg  krvarenja.  Razotkrivanje   pred sobom leži u srži toksičnog stida.  Osoba  utemeljena  na  stidu neće razotkrivati svoje unutarnje ja  pred  drugima,  ali  što  je još   značajnije,   neće   ga   razotkrivati   ni   pred   samim   sobom.

Toksični je stid tako mučan stoga što predstavlja  bolno razotkrivanje  svoje,   kako   pojedinac   vjeruje,   promašenosti pred sobom. U toksičnom  stidu  ja  postaje  objekt  vlastita prezira,  objekt  kojemu  se  ne  može  vjerovati.  Kao  objekt kojemu se ne može vjerovati, pojedinac doživljava sebe kao nepouzdanu osobu. Toksični se stid doživljava kao unutrašnje mučenje, bolest duše. Ako sam ja objekt kojemu se ne može vjerovati,   tad  ja  nisam  u   sebi.  Toksični  je  stid  paradoksalan i    samogenerirajući.

Stida se stidimo. Ljudi će spremno priznati krivicu, povrijeđenost ili strah, ali ne i stid. Toksični je stid osjećaj izoliranosti i usamljenosti u puno m smislu. Osobu utemeljenu na  stidu  progoni  osjećaj  odsutnosti  i  praznine.

Toksični je stid malo proučavan. Lako ga je zamijeniti s osjećajem  krivnje.  Freud  je  proučavao  tjeskobu   i   osjećaj krivnje,   ali  je   gotovo   potpun o   zanemario   stid.

U članku objavljenom u »New York Timesu« pod naslovom

»Stid izlazi iz skrovišta i postaje predmetom znatnije pozornosti« (Shame Steps out of Hiding and into Sharper  Focus)  Daniel Goleman   piše:

»Psiholozi, po općem  priznanju  pomalo  u  neprilici  i  zatečeni, sa zakašnjenjem se okreću stidu, toj  silnoj  i  moćnoj  emociji koja je dosad, nekako, uspijevala izbjeći strogo znanstveno ispitivanje.«

STID   KAO   IDENTITET   -   INTERNALIZACIJA   STIDA

Svako se ljudsko stanje  može  internalizirati.  Kad  se  to dogodi, emocija prestaje djelovati kao emocija i postaje odlikom naravi.  Vjerojatno  znate  nekoga  za  koga  biste  mogli  reći  da je »ljutita  osoba«  ili  nekoga  koga  biste  nazvali  »melankolikom«. U oba slučaja emocija je postala temeljem naravi neke osobe, njezin identitet . Takva se osoba nije naljutila ili je u melankoličnu   raspoloženju,   ona  je   ljuta   ili  je   melankolik.

Kad je riječ o stidu, internalizacija uključuje barem tri procesa:

•   poistovjećivanje  s  nepouzdanim  ili  na  stidu  temeljenim uzorima

•   traumu  napuštenosti  te  sputavanje  osjećaja,  potreba  i nagona  stidom

•   dojmove  koji, međusobno povezani u  sjećanju,  oblikuju kolaže  stida.

Internalizacija se ostvaruje postupno i s vremenom. Svako ljudsko biće mora se suočiti s nekim njezinim aspektima. Istinska internalizacija, međutim, nastaje pri stalnom pojačavanju svih  triju  procesa.

Poistovjećivanje  s  uzorima  utemeljenima  na  stidu

Poistovjećivanje spada u normalne ljudske procese. Uvijek imamo potrebu za poistovjećivanjem. Ono nam daje osjećaj sigurnosti. Pripadajući nečemu većem od nas samih osjećamo sigurnost   i   zaštićenost   od   šire   stvarnosti.

Potreba da se poistovjetimo  s  nekim,  da  se  osjećamo dijelom nečega, da pripadamo nekamo, jedna je od temeljnih potreba. Uz iznimku  nagona  za  samoodržanjem,  nijedna druga težnja nije tako jaka kao ova potreba koja počinje  s našim skrbnicima ili  drugim  bliskim  osobama  i  proširuje  se na obitelj, društvenu klasu, kulturu, naciju i svijet.  U  manjoj mjeri ona  se  očituje  u  privrženosti  političkoj  stranci,  ili  pak u sportskom navijanju. Naša momčad omogućuje na m da doživimo snažne osjećaje pobjede ili poraza. Još od djetinjstva navijam za isti nogometni klub. Kad oni pobjeđuju, pobjeđujem i  ja.  Kad  oni  gube,  ja  se  uspaničarim.

Ova potreba za pripadanjem objašnjava odanu i često fanatičnu  privrženost  koju  ljudi  iskazuju  skupini...  svojoj skupini.

Kad djeca  imaju  roditelje  utemeljene  na  stidu,  poistovjete se   s   njima.   To  je   prvi  korak  u   dječjoj   internalizaciji   stida.

Napuštenost:  nasljeđe  prekinute  uzajamnosti

Stid se internalizira kad nas napuste. Napuštenost je precizan pojam kojim se može opisati  kako neka osoba  gubi svoje  autentično  ja  i  prestaje  postojati  u  duševnom  smislu.

Bez odraza u zrcalu djeca ne mogu znati tko su. Odraz im omogućuju njihovi primarni skrbnici, što je presudno u prvim životnim godinama.  Napuštenost podrazumijeva gubitak odraza. Roditelji koji su  emocionalno  zatvoreni  (svi  roditelji  utemeljeni na  stidu)  ne  mogu  odražavati  i  potvrđivati  emocije  svoje djece.

Budući da je najranije razdoblje našeg života predverbalno razdoblje,  u  njemu  sve  ovisi  o  društvenoj  vezi.   Ako   nismo imali  nekoga  tko  odražava  naše   emocije,   nismo   mogli  znati tko  smo.  Odražavanje   ostaje   važno   kroz   čitav   život.   Sjetite se  neugodnog  iskustva  koje  je  većina  nas  doživjela  -  razgovora s osobom koja nas ne gleda u  oči  dok  s  njom  razgovaramo. Dok govorite, ona se vrpolji ili  nešto  čita.  Naš  identitet zahtijeva blisku osobu, čije nas oči vide otprilike kao što mi vidimo   sami   sebe.

Zapravo, Erik Erikson definira identitet kao interpersonalan. On  piše:

»Osjećaj identiteta ega nagomilano je uvjerenje da su nečija unutrašnja istovjetnost i kontinuitet... popraćeni istovjetnošću i kontinuitetom  njegova  značenja  za  druge.«

Djetinjstvo  i  društvo

(Childhood  and  Society)

Osim  nedostatka  odraza,  napuštenost  uključuje  sljedeće:

•   zanemarivanje  razvojnih  potreba  za  osloncem

•   svaki    oblik    zlostavljanja

•   zaplitanje   u   mrežu   prikrivenih   ili   otvorenih   potreba roditelja   ili   potreba   obiteljskog   sustava.