PROBLEM  LIČNOSTI

 

 

Na jednom kraju svojega bića ja sam jedno sa stablima i kamenjem. Tamo raspoznajem vladavinu univerzalnog zakona.  Tu su  postavljene  osnove  mojeg  postojanja, duboko dolje.  Moć  im  leži  u  punini  njihovog  sjedinjenja sa  svim stvarima.

Ali, na drugom kraju mojega bića sam  odvojen  od svega. Tamo se probijam kroz kordon  jednakosti  i  stojim  sam, kao pojedinac. Sasvim sam  jedinstven,  ja  sam  ja, neusporediv sam. Sva težina svemira ne može slomiti ovu moju osobnost. Držim je usprkos golemoj gravitaciji svih stvari. Naizgled sam  malen, ali  sam  u  stvarnosti velik. Jer ja opstojim nasuprot svim silinama koje bi da mi oduzmu sve  moje  posebnosti,  i  učine  me jednim  sa prašinom.

Takva je struktura osobnosti, koja se uzdiže  iz nepojmljivih dubina i tame svojeg temelja na otvoreno, ponosn a na svoju odvojenost, ponosn a što je oblikovala jedinstvenu individualnu zamisao u građevinu kojoj nem a slične diljem svemira. Kada bi ova  osobnost  bila  uništena, tada bi, mada ništa materijalno  nije  izgubljeno,  niti je  bilo koji atom dezintegriran, nestala stvaralačka radost koja se tamo iskristalizirala. Do kraja ćemo bankrotirati ako se lišimo ove osobitosti, ove osobnosti, jedine stvari  koju možemo nazivati vlastitom; a koja je, ako je izgubljena, gubitak  i  za  cijeli  svijet.  On a  je   najvrednija  upravo stoga jer nije univerzalna. I samo zato kroz nju možemo mnogo dublje shvatiti svemir nego  ako  mu  ležimo  u  krilu, nesvjesni    vlastite    različitosti.    Univerzalno    uvijek     teži svojem izražaju u jedinstvenom.  Naša  želja  da  održimo svoju jedinstvenost netaknuto m je odista  žudnja univerzuma, koja djeluje unutar nas. Radost beskonačnog u nam a nudi nam radost bivanja sobom.

Da ovu odvojenost ličnosti čovjek smatra svojim najdragocjenijim posjedom dokazano  je  patnjama  kroz koje prolazi i grijesima koje vrši za njezin spas. Ali svijest o odvojenosti dolazi od jedenja plodova znanja. To je vodilo čovjeka u sramotu, zločin i smrt;  što  mu  je  ipak  draže  od bilo kakvog raja u kojem leži jastvo, sigurno drijemajući u savršenoj   nevinosti   unutar   utrobe  majke  prirode.

Održavanje odvojenosti ovoga ja je neprekidna težnja i patnja. I, u stvari, te su patnje one koje određuju njegovu vrijednost. S jedne strane te vrijednosti je žrtva, ona govori koliko je trebalo platiti. Druga strana je postignuće, predstavlja koliko je  dobiveno.  Ako  nam  osobnost  ne znači ništa osim boli i žrtve,  onda nema  nikakve vrijednosti po nas, i ni u kojem slučaju se ne bismo voljno tome izložili. Tada ne bi bilo nikakve sumnje  kako  je najviše   stremljenje  čovječanstva  poništavanje  ličnosti.

Ali ako postoji odgovarajući  dobitak,  ako  se on  ne završava u praznini već u punini, onda je jasno kako negativne kvalitete - patnje i žrtve - čine postignuće još dragocjenijim. Ovo su dokazali oni koji su uočili pozitivno značenje sebe, i gorljivo prihvatili svoje odgovornosti, podnoseći  žrtve  i  ne odustajući.

Sa prethodnim uvodom će  mi  biti  lako  odgovoriti na pitanje koje je jednom postavio netko med u mojim slušateljstvom: "Nije li poništavanje u Indiji smatrano vrhovnim  ciljem  čovječanstva?"

Na prvom mjestu moram o imati na umu  činjenicu  da čovjek   nije    nikada   doslovan   u    iskazivanju   svojih   ideja, osim po  sasvim  trivijalnim  pitanjima.  Vrlo često njegove riječi uopće nisu jezik, već tek vokalna  ispomoć  gluhog. Mogu upućivati na, ali ne i odražavati njegove misli. Sto je važnija njegova  misao  tim  prije  riječi  moraju   biti objašnjene u životnom kontekstu. Oni koji teže razumjeti značenje  uz  pomoć  rječnika  samo  naizgled   dosežu utočište, jer su zaustavljeni vanjskim zidom i ne uspijevaju pronaći ulaz u dvorište. Ovo je razlog zbog kojeg  učenja naših najvećih  proroka  vode  beskrajnim  raspravama  čim ih pokušavamo razumjeti slijedeći njihove riječi, a ne razotkrivajući  ih  u  vlastitim   životima.   Ljudi   prokleti darom doslovnog uma su oni nesretnici koji su uvijek zaokupljeni svojim mrežama, zbog  čega  zanemaruju ribarenje.

Ideal  dobročinstva  nije   propovjedan  s   gorljivošću  samo u budizmu i u indijskim  religijama,  već  i  u  kršćanstvu. Radi toga je simbolizam smrti korišten  za  izražavanje zamisli čovjekovog  oslobađanja od  lažnog  života. Jednako je  sa  nirvanom,  simbolom  gašenja svjetiljke.

Tipična misao Indije kaže da je  istinsko  oslobađanje čovjeka oslobađanje od avidye, od neznanja. Ne radi se o uništavanju nečega što je pozitivno i stvarno, jer to ni ne može biti moguće, već onoga što je negativno,  što  kvari našu viziju istine. Kada se ukloni ova opstrukcija, koja je neznanje, tada je kapak podignut, a u  tome nema  gubitka po oko.

Mi zbog neznanja mislimo da je  naše  ja, kao  takvo, stvarno, da je njegovo značenje  u  potpunost i  sadržano unuta r  sebe. Kada pogrešno vidimo  sebe,  tada pokušavamo  živjeti  bivajući  najvažniji  objekt  vlastitog života.   Osuđeni   smo   na   razočarenje,   poput   čovjeka koji pokušava dosegnuti svoje odredište odlučnim razgrtanjem prašine po cesti. Naše ja nema načina da nas zadrži, jer je njegova  priroda  prolazna;  vezivanjem za   ovu   nit osobnosti, koja prolazi kroz  tkalački  stan  života,  ne možem o  je  navesti da posluži  svrsi odjeće u  koju  je utkana. Kada čovjek, sa  promišljenom  pažnjom,  sebi osigura trenutak  uživanja,  on  pali  vatru,  mad a  nem a tijesta kojim bi napravio kruh;  vatra  se  rasplamsava  i izjeda samu sebe do iščeznuća, popu t  neprirodne  zvijeri, koja jede  vlastite  potomke  i izumire.

Na  nepoznatom   su  jeziku  riječi  tiranski  napadne. One nas zaustavljaju, ali ne govore ništa. Kako bi se spasili ovih / okova  riječi  moram o  se  osloboditi  avidye,  našeg  neznanja, li pa će  naš  um  pronaći  oslobođenje  u  unutrašnjoj  ideji.  Ali, bilo bi budalasto kazati kako  naše  nepoznavanje  jezika može biti raščinjeno jedino destrukcijom riječi. Ne, kada^) naiđe savršeno znanje, svaka riječ ostaje na svojem mjestu, J« međuti m one nas više ne vezuju uz  sebe,  već  na m i dozvoljavaju da prođem o  kroz  njih  i  vode  nas  do  ideje-^ koja  oslobađa.

Stoga je jedino  avidyd  ona  koja  nas  okiva,  navodeći  nas da mislimo kako je kraj u njoj, i onemogućavajući uvid da sadrži ideju koja nadilazi njene granice. Ovo je razlog zbog kojeg mudrac  kaže:  "Oslobodite  se  avidye  spoznajte vlastitu istinsku dušu i spasite se stiska ličnosti koja  vas zatvara  u  tamnicu."

Mi ostvarujemo slobodu kada  dosegnemo  istinsku prirodu. Umjetnik pronalazi umjetničku slobodu kada pronađe umjetnički ideal. Time je oslobođen mučnih pokušaja imitiranja,  naginjanja  općem  odobravanju. Funkcija  religije  nije  uništiti  našu  prirodu,  već je ispuniti.

Sanskrtska riječ dhartna, koja je najčešće prevođena na engleski kao religija, posjeduje dublje značenje u našem jeziku. Dharma  je  najunutarnjija  priroda,   suština, implicitna istina  svih  stvari. Ona  je krajnja  svrha  koja djeluje unutar našeg ja. Kada je urađeno bilo kakvo zlo, mi kažemo kako je oskvrnuta dharma, što znači da je našoj istinskoj  prirodi  ponuđen a laž.

Ali ova dharma, koja je istina u nama, nije očita, jer je prirođena. Ovo je toliko točno da se smatralo  kako  je čovjek po prirodi grešan, stoga određena osoba može biti spašena samo pomoć u posebne milosti božje. To nalikuje tvrdnji kako  je  sjemenki  prirodno  ostati  unuta r  ljuske,  te će samo pomoć u nekakvog posebnog čuda narasti u  drvo. Ali kako mi  znam o  da  se izgled  sjemenke  suprotstavlja njenoj istinskoj prirodi? Kada je podvrgnete  kemijskoj analizi, pronaći ćete u njoj ugljikohidrate i bjelančevine i mnoštvo drugih stvari, nigdje  nem a  ideje  razgrananog drveta. Tek kada se stablo otpočne oblikovati uočavamo njegovu dharmu, i  tada možem o  bez sumnje potvrditi kako je ona sjemenka, koja je uništena i istrulila u zemlji, bila onemogućena  u  vlastitoj dharmi,  u  ispunjavanju  svoje istinske prirode. Kroz povijest čovječanstva spoznajemo nicanje živućeg sjemena u nama. Vidjeli smo našu  veliku svrhu oblikovanu u životima najvećih ljudi, i zasigurno osjetili kako, mad a postoje bezbrojne  individue  koje izgledaju  nesposobne,  njihova   dharma   nije   ostati neplodan; ali na njima je da probiju svoj oklop  i  pretvore sebe u vrlu duhovn u munju; uzdižući se prema zraku i svjetlosti,  i  granajući  u  svim  pravcima.

Sloboda sjemenke je u postizanju vlastite dharme, svoje prirode   i    sudbine   nastajanja   drvetom;   ne-ostvarivanje bi bilo njen zatvor. Žrtva pomoć u koje stvari dosežu vlastito ispunjenje nije žrtva koja završava u smrti; već  odbacivanje veza,  čime  se  ostvaruje sloboda.

Kada znam o  najviši ideal  slobode  kojeg   čovjek posjeduje, mi znam o njegovu dharmu,  suštinu  njegove prirode, istinsko značenje njegove ličnosti. Na prvi pogled izgleda da čovjek ovo smatra slobodom uz  čiju  pomo ć dobiva  neograničenu  mogućnost  uzdizanja  i  veličanja sebe. Ali, povijest zasigurno nije ovo potvrdila. Ljudi koji streme naprijed su uvijek oni koji žive  životom samožrtvovanja. Viša čovjekova priroda je  uvijek  težila nečem što nadilazi sebe, a svejedno je to njegova najdublja istina; on a potvrđuje  sve  svoje  žrtve,  istovremeno  ih uradivši vlastitim dobitkom. Ovo  je ljudska  dharma, čovjekova vjera, a čovjekova ličnost je oruđe koje ovu žrtvu prinosi  na oltar.

Mi  sebe možem o  promatrati  iz dva  različita  ugla. Postoji on o ja koje predstavlja sebe, i ja koje  transcendira sebe, time  razotkrivajući   vlastito   značenje.   Prikazujući sebe pokušava biti veliko,  stoji na  pijedestalu  svojeg zgrtanja,  i  zadržava  sve  za  sebe.  Otkrivajući  sebe  daje  sve što ima; tako postajući savršeno popu t cvijeta koji  je procvjetao iz pupoljka, sipajući iz svojeg kaleža ljepote svu svoju  milinu.

Svjetiljka  sadrži  ulje,  koje  je  sigurno  u  njenoj  nutrini, ona ga čuva od najmanjeg  gubitka.  Stoga je  odvojena  od svih drugih predmeta uokolo  sebe  i  otud a  nesretna.  Ali, kada je  upaljena,  time  ispunjava  svoje  značenje; uspostavljen je odno s sa svim stvarima, bliskim i dalekim, voljno žrtvuje vlastitu zalihu  ulja  kako  bi  nahranila plamen.

Takva je i svjetiljka  u  nama.  Do k  god  gomila  svoje posjede ostaje tamna, ponašanje joj je suprotstavljeno istinskoj svrsi. Kada ostvari prosvjetljenje, u trenutk u zaboravlja sebe, visoko uzdiže svjetlost, i služi je  svime što ima; jer je u njoj njeno otkrivenje. Upravo je to otkrivenje sloboda o kojoj je propovijedao  Buddha.  On je  zahtijevao od svjetiljke da se odrekne vlastitog  ulja.  Međutim , besmisleno odricanje vodi još mračnijem siromaštvu, što nikako nije mogla biti njegova namjera. Svjetiljka se mor a sama odreći ulja  i  tako  sprovesti  svrhu  zbog koje  ga gomila. To je emancipacija. Staza na koju  je  Buddh a ukazao ne sastoji se samo od praksi  samoodricanja,  već također i od širenja ljubavi. U tome leži istinsko značenje Buddhinih  propovijedi.

Kada pronađem o kako se stanje nirvane, koje je propovijedao Buddha, postiže  kroz  ljubav,  tada  sa sigurnošću znam o da je on a sama po sebi vrhunac ljubavi. Napokon, ljubav je sama sebi svrha.  Sve  ostalo  u  našem um u uskrsava pitanje: "Zašto?", trebajući razloge svojeg postojanja. Ali kada  kažemo:  "Ja  ljubim",  tada  nem a mjesta pitanju: "Zašto"; on a je sama  po sebi  krajnji odgovor.

Bez sumnje, čak i  sebičnost  navodi  čovjeka  na odricanje. Ali sebičan se čovjek odriče nagonski. Ovo je popu t branja nezrelih voćki; moraš tresti granu i trgati ih sa drveta. Međutim, kada čovjek voli, davanje izaziva radost, kao što drvo samo predaje ubrani plod. Svi naši posjedi poprimaju težinu nepopustljive gravitacije naših  sebičnih  želja;  mi  ih ne možem o tako lako otpisati. Izgledaju kao da  pripadaju našoj najunutarnjijoj prirodi, pripijeni su uz nas  popu t druge kože,  pa  mi  krvarimo  kada ih  se  odričemo. Ali,   kada smo opsjednuti ljubavlju, ova silina djeluje u suprotno m pravcu. Stvari koje su na m bliske gube svoju pnjemljivost i težinu, uslijed toga shvaćamo da na m nisu namijenjene. Odricanje je daleko od gubitka, u tome pronalazimo ispunjenje  svojega bića.

Tako u savršenoj ljubavi pronalazimo slobodu naše ličnosti. Samo on o što je urađeno zbog ljubavi je slobodno urađeno, ma koliko patnji uzrokovalo. Stoga,  raditi  za ljubav predstavlja slobodu u  akciji.  Ovo je  značenje učenja o  nezainteresiranom djelovanja u  Giti.

Gita tvrdi kako mor a postojati djelovanje,  jer  samo  u njemu iskazujemo vlastitu prirodu.  Ali  ova  manifestacija nije savršena dok god  naše  djelovanje  nije  slobodno.  U stvari, naša priroda je zasjenjena činom  izvršenim  zbog želje ili prinude. Majka razotkriva sebe  kroz  pomaganje djeci, odatle naša istinska sloboda nije  sloboda od  akcije, već sloboda u akciji, a može biti postignuta jedino kroz čin ljubavi.

Božja  manifestacija  se  nalazi  u  njegovom  činu  stvaranja, a u Upanišadama je rečeno: Znanje, snaga i akcija su  dio njegove  prirode:"  nisu  mu  nametnut i  izvana.   Njegovo je djelo njegova sloboda, a on se ostvaruje  u  svojem stvaralaštvu. Ista je stvar na drugo m mjestu rečena ovim riječima:  Iz  radosti proizlazi  svo  ovo  stvaranje,  uz pomoć  radosti je ostvareno, prema radosti stremi, i u radost ulazi*  To  znači da Božje stvaranje nem a svoj izvor ni u kakvoj nužnosti; on o dolazi iz punin e njegove radosti;  njegova  je  ljubav  on a koja  stvara,  pa je  u  stvaranju  njegovo  osobno otkrivenje.

"  Svabhaviki  jnana bala  krivacha.

" Anandadhveva khalvimani bhutani javante,  anandena jatani jivanti, anandamprayantyabhisamvicanti.

Umjetnik koji uživa u punini vlastite umjetničke ideje, objektivizira je i potpunije ostvaruje držeći je  podalje. Radost se odvaja od nas, oblikujući se  činovima  ljubavi, kako bi je još savršenije učinila našom. Stoga i mor a postojati ova odvojenost, ne odbojna odvojenost, već odvojenost ljubavi. Odbojnost posjeduje samo  jedan element, element otuđenosti. Ali ljubav ima dva, element otuđenosti, koji je tek privid, i element sjedinjenja, koji je krajnja istina. Jednako, kada otac baca dijete u zrak, samo naizgled postoji odbacivanje,  pravo  stanje  stvari  je drugačije.

Stoga moram o shvatiti kako se značenje našeg jastva ne može pronaći u odvojenosti od boga i drugih, već u neprekidnom ostvarivanju joge, u jedinstvu; ne na praznoj strani  platna, već  tam o  gdje je  naslikana slika.

Ovo je razlog zbog kojeg  naši  filozofi  opisuju izdvojenost  naše  osobnosti izrazom maja,  to jest iluzija  - jer nema vlastitu unutarnju stvarnost. Izgleda isprazno; uzdiže vlastitu izoliranost do vrtoglave visine i  proteže tamn u sjenku preko časnog lica postojanja; izvana uočavamo svojstva popu t nenadanog raskola, pobune i razaranja; ponosn a je, dominantn a  i  svojeglava; spremna je pokrasti sva bogatstva svijeta kako bi namirila trenutne želje; ubrati bezobzirnom, okrutno m ruko m svo perje božanskoj ptici ljepote kako bi makar na tren ukrasila vlastitu ružnoću; zaista, legenda o čovjeku  tvrdi  kako  će on zauvijek nositi crni  pečat  neposluha na  čelu;  no  to je još uvijek maya, on o čime je umotan a avidyà; to je magla, a ne sunce; to je crni dim koji prekriva vatru  ljubavi.

Zamislite  nekog  divljaka koji,  u   svojem   neznanju,  misli da  novčanica  sadrži   magiju   pomoću  čijih   svojstava  vlasnik dobiva sve što želi. On skuplja papire, skriva ih, ponaša se prema njima na bezbroj apsurdnih  načina,  a  poto m napokon, iscrpljen vlastitim naporima, dolazi do tužnog zaključka kako su sasvim beskorisni, jedino ih se u vatru može baciti. Ali mudra c zna da  su  papirnate  novčanice čista mdyd, beskorisne su dok ih se ne odnese  u  banku. Samo zahvaljujući avidji, našem neznanju,  mi  vjerujemo kako je odvojenost našeg ja  popu t  novčanice,  vrijedna sama po sebi; tako djelujući ličnost gubi  svoju  vrijednost. Tek kada je avidjd uklonjena, dolazi na m jastvo, sa svojim neprocjenjivim bogatstvom.  Jer: On  se  prikazuje  u oblicima koje  Njegova  radost  preuzima."  Ovi su  oblici  odvojeni  od njega, a  vrijednost  koju imaju  je samo  on o  što  im je njegova radost pridodala. Kada vraćamo ove oblike u tu izvornu radost, koja je ljubav,  tada  ih  unovčavamo  u banci,  pronalazeći  njihovu  istinu.

Kada krajnja nužd a prinudi čovjeka da djeluje,  njegova akcija postaje nepromišljena i slučajna,  ona  je  kratko­ trajna; napuštena je i nalik ruševini čim neophodnos t promijeni  svoj  smjer. Ali  kada  je  njegovo  djelo  odraz ljubavi, oblici koje preuzima dobivaju  elemente  nemorala, jer  ona u  čovjeku  postup a  po svome.

Naše je jastvo, bivajući oblik Božjeg užitka, besmrtno. Napokon, ova je  radost  amritham,  vječna.  To  je  ono  u nam a što nas  čini  skeptičnima  prema  postojanju  smrti, čak i kada se u tu činjenicu ne može posumnjati. Kroz izmirenje ove kontradikcije u nam a stižemo do istine da se harmonija nalazi u dualizmu života  i  smrti.  Znam o  da život duše, koji je konačan u svojem izražaju i beskonačan po   svojem   principu,   mora   proći   kroz   kapije   smrti    na

Anandarupamamritam vadvibhati. 66

svojem putovanju do ostvarenja beskonačnog. Smrt je monistička, on a u sebi nem a života. Ali  je  zato  život dvojan; ima pojavnost, a isto tako i istinu;  smr t  je ta pojavnost, ta mdyd, koja je neodvojivi sudrug života. Naša ličnost, kako bi preživjela, mor a prolaziti kroz uzastopne promjene i rast, koji mog u biti smatrani istovremenom neprestanom smrću i  neprestanim  životom.  U  stvari se smrti udvaramo kada je odbijamo prihvatiti;  kada želimo dati vlastiti  oblik  nekoj  nepomičnoj  nepromjenjivosti; kada ličnost ne osjeća nikakav impuls koji je tjera da raste izvan sebe; kada vlastite granice smatra krajem i ponaša se sukladno tome. Poto m  stiže  poziv našeg učitelja,  on  traži da umrem o u ovoj smrti; što nije uvod u  utrnuće, već  u vječni život.  To  je  gašenje  lampe  pri  jutarnjoj  svjetlosti,  a ne nestanak sunca. Time se zahtijeva da svjesno ostvarimo najunutarnjiju  želju  iz  dubin a  svoje prirode.

Mi imamo dvostruki niz žudnji u našem biću, i  njih bi trebali pokušati uravnotežiti. U okviru naše fizičke prirode imamo jedan niz  kojeg  smo vječno  svjesni.  Želimo  uživati u hrani i piću,  žudim o  za tjelesnim zadovoljstvima  i utjehom. Ovakve su želje usmjerene prema sebi; one su isključivo zaokupljene vlastitim  impulsima.  Želje  proizašle iz našeg apetita često su suprotne onom e što  stomak dopušta.

Ali mi posjedujemo  drugi  niz,  koji  je žudnja  našeg fizičkog sistema  kao  cjeline,  čega  smo  često  nesvjesni.  To je želja za zdravljem. On a vječno djeluje,  krpi  i  popravlja, vršeći  prilagodbe  u  slučaju nesreće,  i   vješto   vraća ravnotežu kad god je poremećena. Ne brinu je naše neposredne tjelesne želje, već se kreće iznad sadašnjeg vremena. Ovdje djeluje  princip  fizičke  cjelovitosti,  ona vezuje   naš  život  sa   prošlošću  i   budućnošću,  odražavajući jedinstvo dijelova. Muda r zna za ovo, pa  osigurava  da se ostale  njegove  fizičke  želje  usklade  s tim.

Mi smo povezani sa jednim još većim  tijelom,  kojeg zovemo društvenim tijelom. Društvo je organizam, mi kao njegovi dijelovi imam o osobne želje. Želimo vlastita zadovoljstva i kontrolu. Želimo platiti manje  i  dobiti više od bilo koga drugog. Ovo uzrokuje jagmu  i  borbe.  Ali također postoji još jedna želja u nama, koja djeluje u dubinam a društvenog bića. Ovdje se nalazi  briga za dobrobit društva. On a nadilazi ograničenja sadašnjeg i osobnog.  Postoji  u  okviru vječnog.

Muda r čovjek pokušava uravnotežiti želje koje teže samouzdizanju sa brigom za opće dobro, i na taj način otkriva  svoje  više ja.

U svojem konačno m obliku osobnost je svjesna vlastite odvojenosti, kao  i  koliko  je  sirova u  pokušajima  da  se ističe više od svih drugih. Ali u beskonačnom aspektu želja joj je ostvariti on u  ravnotežu  koja vodi  vlastitom savršenstvu,  a  ne  veličanju sebe.

Emancipacija vaše fizičke prirode se može očitati u ostvarivanju   zdravlja,   emancipacija  našeg  društvenog  bića u ostvarivanju dobrote, a emancipacija naše osobnosti u ostvarivanju ljubavi. Ovo posljednje je  on o  što Buddha opisuje kao iščezavanje - iščezavanje sebičnosti - to  je funkcija ljubavi, i ne vodi u tamu, već ka prosvjetljenju. Ovakvo  je  postignuće  bodhija,  ili   istinskog  buđenja; takvo je razotkrivanje vječne radosti  u  nam a  pomoć u  svjetla ljubavi.

Staza naše ličnosti putuje kroz nas  same,  koji  smo neovisni, do postignuća duše, što je harmonija.  Ova harmonija  nikada  ne   može  biti   dosegnuta  kroz  prinudu.

Stoga naša volja, tijekom vlastitog rasta, mor a proći kroz neovisnost i pobunu ,  stigavši  do  krajnjeg  upotpunjenja. Mora  na m  se  pružiti  mogućnos t  negativnog oblika slobode, izražena kroz  raspuštenost, prije  nego  što ostvarimo  pozitivnu  slobodu,  izraženu  kroz ljubav.

Ova negativna  sloboda,  sloboda  samovolje,  može okrenuti leda najvišim ostvarenjima, ali ne može se u potpunosti odvojiti od njih, jer bi u to m slučaju izgubila vlastiti značaj. Naša samovolja je slobodna do određenog stupnja; on a može shvatiti što znači udaljiti se sa staze, ali ne može ići stranputicom u beskraj. Drugačije ni ne  može biti, budući smo na našoj negativnoj  strani  konačni. Moramo stići do kraja svojih zlih djela, karijere naših sukobljavanja. Napokon , zlo nije vječno, a sukob ne može samom sebi biti svrha. Naša je volja slobodna ne bismo li shvatili kakva je istinska putanja prem a dobroti i ljubavi. Dobrota i ljubav su vječni, a samo u vječnom je moguće savršeno ostvarenje slobode.  Stoga  se naša volja  ne oslobađa  kroz  ograničavanje  sebe,  nije  u  mdyi   i   negaciji, već u bezgraničnom, gdje nalazimo istinu i ljubav. Naša sloboda ne može ići protiv  vlastitog  principa  slobode,  a ipak biti slobodna; ne može izvršiti samoubojstvo, a ipak živjeti. Ne možem o kazati kako bismo  trebali  imati beskrajnu  slobodu  da  se  okujemo, jer  to  dokida slobodu.

Stoga i u slobodi naše volje postoji isti onaj dualizam pojavnosti i istinitosti - naša samovolja je tek  njena pojavnost, dok  je  ljubav  istinska  sloboda.  Kada pokušavamo učiniti ovu pojavnost neovisnom od  istine, tada na m naš pokušaj donosi  jad,  na  kraju  dokazujući vlastitu ispraznost. Sve posjeduje ovaj dualizam maye  i satyama,  pojavnosti  i  istine.  Riječi  su  maya  ako  su  zvučne  i konačne, i ništa više; one su satyam  ako su ideje  i beskonačne. Naša osobnost je mdyd ako je individualna i konačna, i ništa više, ako  drži  svoju  odvojenost apsolutnom; on a je satyam  ako  raspoznaje vlastitu  suštinu u univerzalnom i beskonačnom, u vrhovnom jastvu, u paramdtmanu.  Ovo  je on o  na  što  Krist  misli  kada kaže: "Prije Abrahama, ja jesam." Ovo je vječno ja jesam koje progovara kroz ja jesam koje je u meni.  Osobn o  ja jesam postiže  savršeni  kraj kada  ostvari vlastitu  slobodu harmonije  u  vječnom ja jesam.  Tad a  je to   mukti, oslobađanje iz ropstva maye, pojavnosti, koja proistječe iz avidye, iz neznanja;  to  je  emancipacija  u  cdntam  civam advaitam, u  savršenom  spokoju  istine,  u  savršenom djelovanju u dobroti, kao i u savršenom  jedinstvu  kroz ljubav.

Ne samo u našoj osobnosti, več i u prirodi postoji  to odvajanje od Boga, koje naši filozofi objašnjavaju pojmom maya. Budući odvajanje ne postoji samo po sebi,  ne ograničava  izvana  beskrajnost  Boga.  On je   vlastitom voljom sebi nametnu o ograničenja, baš kao što igrači šaha ograničavaju vlastitu volju sukladno  načinu  kretanja šahovskih figura. Igrač voljno stvara određene odnose sa svakom figurom  ponaosob,  shvaćajući  radosti  vlastite moći kroz ista ta ograničenja. Nije stvar u tome da on ne može pokretati figure kako hoće, ali ako to  uradi  on prekida igru. Ako Bog iskoristi vlastitu svemoć, tada je s njegovim  stvaralaštvom  gotovo,  a  njegova   moć   gubi sav svoj značaj. Moć da se bude moćan mor a djelovati unuta r određenih ograničenja. Božja voda mora biti voda, njegova zemlja ne može biti ništa  osim  zemlje. Zakon  koji  ih  je učinio vodom i  zemljom je  njegov vlastiti  zakon,  pomoć u kojeg on odvaja igru od igrača, jer se  u  tome  sastoji radost igre.

Baš  kao  što   je   ograničenjima  zakona  priroda   odvojena od Boga, tako  je  ograničenjima  egoizma  od  Njega odvojena ličnost. Voljno je postavio  ograničenja  vlastitoj volji, i time na m  daje  vlast  nad  našim  malenim svijetom. To je kao kada otac odredi svojem sinu džeparac, u čijim granicama je ovaj slobodan trošiti ga kako  poželi.  Mad a ostaje  dijelom  očevog  vlasništva,  taj  ga novac  ipak oslobađa direktnog nadzora. Zbog  toga  volja,  bivajući volja ljubavi i stoga slobodna, može uživati jedino  u sjedinjenju s tuđo m slobodno m voljom. Tiranin koji mor a posjedovati robove vidi u njima sredstva  vlastite  namjere. Svijest o osobnim  potrebama čini  da  on  lomi  tude volje, ne bi li do kraja  osigurao  sebični  interes.  Taj  sebični interes ne može sasvim uništiti  slobodu  u  nama, jer  ni sam nije slobodan. Tiranin je u stvari ovisan  o vlastitim robovima, stoga ih i pokušava  učiniti  krajnje  korisnima, čineći ih podanicima vlastite volje. Ali,  ljubavnik  mora imati dvije  volje  želi  li  materijalizirati  svoju  ljubav, budući se ljubav dešava u harmoniji, harmoniji između slobode i slobode. Tako je  Božja  ljubav  pomoć u  koje  je  naše  ja dobilo oblik odvojila to ja od Boga;  ali  je  Božja  ljubav također  on a koja  nako n odvajanja  iznova izmiruje   i ujedinjava Boga  sa  nam a  samima.  To  je  razlog  zbog  kojeg ja mora proći kroz bezbrojne promjene. Ali ova odvojenost ne može trajati   zauvijek.   Odvojenost   je   konačnost  čim uoči svoja ograničenja, zbog čega se iznova i iznova vraća beskrajnom  izvoru.  Naša  ličnost   neprestano   mor a odbacivati  svoju  dob,  neprestano  skrivati  vlastita ograničenja  kroz   zaborav   i   smrt,   kako   bi   otkrila svoju besmrtnu mladost. Njena se osobnost mora bez prestanka spajati u univerzalnom, u stvari on a to doživljava svakoga trenutka, stalno osvježavajući osobni život. Mora slijediti ritam vječnog i dodirivati temeljno jedinstvo pri svakom koraku,  tako  održavajući   vlastitu   odvojenost   zasnovanu na  ljepoti  i snazi.

Na sve strane vidimo igru života i smrti  - ovo je pretvaranje starog u novo. Dan  stiže  svakoga jutra,  nag  i čist, svjež popu t cvijeta. Ali mi znam o da je star. On je  srž onoga što predstavlja.  On  je  onaj  drevni  dan,  koji  je preuzeo novorođenu zemlju u svoje  ruke,  prekrivši  je bijelim plaštem svjetlosti, i poslavši da hodočasti medu zvijezdama.

Ipak, njegove su noge  neumorne,  a  oči mu  se  ne sklapaju. Nosi zlatan amulet  bezvremene  vječnosti,  pri čijem dodiru sve bore nestaju sa  čela  stvaranja.  U samoj srži srca svijeta leži besmrtna mladost. Smrt  i  truljene bacaju preko njenog lica trenutn u  sjenku,  i  poto m prolaze; ne ostavljaju  tragove  svojih  koraka  -  a  istina ostaje,  svježa  i mlada.

Ovaj prastari dan naše zemlje se  neprestano rada, svakoga jutra.  Vraća  se  izvornom  refrenu  svoje  glazbe. Kada bi  njegov  marš  bio  nalik  beskrajnoj   ravnoj  liniji, kada ne bi  bilo  užasavajuće pauze  njegovog  skoka u dubok u tam u ponovnog rođenja neprestanih početaka postojanja, tada bi postepeno okaljao i prekrio istinu svojom prašinom, proširivši beskrajnu patnju preko cijele zemlje pod svojim teškim teretom. Tad a bi svaki trenutak ostavio vlastiti teret zebnje, a oronulost  bi  suvereno vladala na svojem prijestolju prekrivenom vječnom prljavštinom.

Ali dan se svakoga jutra iznova rada med u svježim, propupalim     cvijećem,  prepričavši              istu     poruk u i > obnavljajući  ista  uvjerenja,  govoreći  da  smrt  vječno  umire >,

- metež je valova na površini, ali je spokojno more nedokučivo. Zastor noći je potegnu t u stranu, a istina iskrsava bez  zrnca  prašine  na  svojoj  odori,  bez  brazde godina  na   svojem  obrazu.

Vidimo da je onaj koji je ispred  svega  drugog i  danas isti. Svaki je ton pjesme stvaranja mladolik zbog njegovog glasa. Svemir nije tek  eho,  koji  putuje  od  nebesa do nebesa, popu t lutalice bez  dom a  -  eho  drevne  poeme jednom svima ispjevane u mutno m početku stvari i poto m napuštene popu t siročeta. Svakog trenutka stiže iz majstorovog srca, dišući u njegovom  dahu.

Ovo je razlog zbog kojeg se nebo prevlaci kao  što se misao uobličuje u pjesmi, nikada se ne lomeći u komadiće pod težinom vlastitog nagomilavajućeg tereta. Otud a iznenađenja bezbrojnih varijacija, prispijeće neprebrojivog, beskrajna povorka individua, pri čemu je svaka drugačiji izdanak stvaranja. Od prvog,  pa  sve do  posljednjeg, početak nikada ne prestaje - svijet  je  uvijek  star  i  uvijek nov.

Naša osobnost bi trebala znati  da se  mor a obnavljati cijelog života. Mora proći kroz sve  iluzije  koje je  zatvaraju u vlastitu ljušturu,  čineći  da  izgleda  drevno,  otežana smrću.

Život je besmrtna mladost, stoga mrzi doba koje mu pokušava ograničiti  kretanje  -  doba  koje  ne  pripada životu u  istini, već ga slijedi  kao što sjena slijedi  svjetiljku.

Naš život, popu t rijeke, udara o  svoje  obale,  ne  kako bi bio  zatvoren  u  njima, već  kako  bi  uvijek  iznova  shvatio da se vječno kreće  prem a  moru.  Poema  potvrđuje  svoj  metar pri svakom stihu, ne da bi bila  ušutkan a  rigoroznim mjerama, već  kako  bi svakog trenutk a  prikazivala unutarnju  slobodu  vlastite  harmonije.

Visoki zidovi, koji ograničavaju našu osobnost, s jedne strane nas vraćaju natrag u naše okvire, tako nas vodeći, s druge strane, do neograničenog. Samo ako pokušam o ove granice učiniti beskonačnim, postajemo dio nevjerojatnih kontradikcija  i  udvaramo  se  žalosnim greškama.

U tome  se  nalazi  uzrok  velikih revolucija  tijekom povijesti čovječanstva. Kad god dio, prezirući cjelinu, pokušava krenuti vlastitim odvojenim tokom, veliko polje svega žestoko potegne uzde, iznenada  ga zaustavivši  i bacivši u prašinu. Kad god osobno  pokušava  zapriječiti vječni protok  struje siline  svijeta,  zarobivši je unuta r vlastite osobite koristi, nastup a propast.  Koliko  god  kralj bio moćan, on ne može uzdignuti vlastiti nivo iznad ili se pobuniti protiv vječnog izvora snage, koji  je  jedinstvo,  a ipak  ostati  neprikosnoven.

Rečeno  je:  Ljudi  se  bogate  kroz  nepravdu,  dobivajući  što žele, i pobjeđujući svoje neprijatelje, ali na kraju su odvojeni od svojeg korijenja i propadaju.™  Naše korijenje  mor a  zaci  dubok o dolje,  u  univerzalno,  želi  li  izraziti  veličanstvenu osobnost.

Tražiti to jedinstvo označava naš kraj. Treba dubok o j pognuti glavu u ljubavi i blagosti, stupiti tam o  gdje  se > susreću   veliki   i    maleni.             Dobitak   dolazi                 kroz   vlastiti j gubitak, a uzdizanje  kroz  predaju.  Djetetu će  njegove  igre biti  užasne  ako  se  nije  u  stanju  vratiti  majci,  a  naš   ponos

18 Adharmenaidhate  tavat tato  bahdrani  pacvati  tatah sapatnan  javati  samulastu vinacvati.

zbog osobnosti će biti naše prokletstvo ako ne znam o odustati,  osjećajući ljubav. Mi moram o  shvatiti  kako se radi o oslobađanju Vječnog, koje je neprestano novo, beskrajna  ljepota  u  nama,  koja  daje  jedino  istinsko značenje  osobnosti.