Predgovor

Bert Hellinger je pokrenuo i uzburkao moje misli i taknuo mi dušu. Bila sam zbunjena, šokirana, ali istovremeno i radoznala. Mnogo toga mi se u njegovim idejama na prvi pogled činilo nevjerojatnim, ali i nevjerojatno poznatim.

Rečenice koje sam čula na njegovom seminaru, po- put: Majčinstvo je nešto veliko, Poštujte oca i majku! i druge

- zvučale su mi jako katolički! Ne borite se protiv roditelja, nego ih prihvatite onakve kakvi jesu! - ali ja sam upravo zbog njih toliko nesretna, toliko nepravde su mi nanijeli, toliko suza i patnji. Žena treba slijediti muškarca!

I zar ti takvog psihoterapeuta smatraš dobrim?

Baš tako! Jednostavno, očarana sam njegovim tera- peutskim radom. Tri dana sam ga promatrala kako radi s teško bolesnim ljudima pred preko 400 promatrača. U prvo vrijeme sam se osjećala kao u kazalištu, gdje je sve bilo napeto, dirljivo i jako realistično. Malo po malo i skoro neprimjetno, naizgled nezainteresirani promatrači postaju glavni akteri drame koja se zove vlastita obitelj.

Isto tako neočekivano čovjek se nade usred vlastite priče, usred vlastitog života, a dotada naizgled sporedni i beznačajni događaji, odjednom dobivaju pravo znače- nje. Ah, da, da, točno, sada se sjećam; imam još i jednu polu- sestru...! I odjednom, teku suze, same od sebe, a ja neo- čekivano postajem svjedokom jake emotivne veze kćeri koja stoji u dubokom naklonu pred svojom majkom, s

puno ljubavi, poštovanja i zahvalnosti. Do vraga! Što se ovo događa sa mnom!? što se više bliži kraj dana, osje- ćam se sve iscrpljenijom. Tko zna zašto!? Pa ja sam sve ovo samo promatrala, bila sam samo neutralni promatrač.

Kako je moguće da te smjerne i pobožne riječi odjed- nom dobiju smisao u terapeutskom radu, i ne samo smi- sao već i tako djelotvornu moć? Poniznost pred rodite- ljima, očev blagoslov, tako arhaične riječi kao dobrota, sudbina, milost... Što je tu istinsko, kad on ispriku nazi- va neumjesnom, a praštanje oholim?

Što je to čime se rukovodi mišljenje ovog čovjeka nje- govom terapeutskom radu i kako mu uopće polazi za rukom da tako precizno i nepogrešivo upre prst upravo na mjesta slabosti našeg općeprihvaćenog mišljenja. I kako je, uopće, moguće prihvatiti njegove stavove mimo svih konvencija i ustaljenog, normalnog mišljenja, kao na primjer:

-  pri incestu (nad čim se svaki »normalan« čovjek zg- rozi i pri samoj pomisli!?) vidi ljubav,

-  krivicu u nacističkom kontekstu smatra neizbježnom? (oni su to ipak morali znati i morali su se boriti!?),

-    ogorčenost i ljutnju vidi kao osnovne pokretače nasilja (pa valjda se protiv nepravde mora boriti!?),

-   usprkos svim pokretima emancipacije, on stavlja u prvi plan muškarca i poštivanje muškog (zar je to uopće moguće, imajući u vidu toliki prezir muškaraca prema ženskom rodu!?),

-   uvida krivicu usvojitelja prema usvojenom djetetu (zar usvajanje nije veliko djelo!?),

-   ukazuje na drskost djece, koja bi željela sve znati (djeca valjda imaju pravo znati što su njihovi roditelji napravili!?),

-   smatra vezanost za obitelj izvorom slobode (kao da od malih nogu nismo učili da se moramo osamostaliti i odvojiti od roditelja!?),

-  ukazuje na neophodnost pomirenja sa sudbinom (zar svoju sudbinu ne držimo u vlastitim rukama!?).

Toliko mnogo pitanja odjednom! Suština moje fas- ciniranosti Hellingerovim radom kao da je na nekoj dru- goj razini. Riječima je teško opisati dirnutost koju osje- ćam u dubini duše. Bilo da sam ga doživljavala na djelu, prelistavala njegove knjige ili kao što je to kasnije bio slučaj satima razgovarala s njim, uvijek sam poslije toga osjećala nešto jako čudno, nešto poput dubokog mira, opuštanja, i zapravo, mirnu vedrinu  u odnosu na svijet i sebe. Zašto? Na čemu to počiva? Vjerojatno to ima veze s načinom njegova rada i njegove neumorne potrage za ljubavlju, kao izvoru svih zapletenosti, patnji i bolesti.

Tu bi vjerojatno i trebalo tražiti odgovor na pitanje: zašto čak i Hellingerov jezik katkad zvuči arhaično. Kad, na primjer, govori o poniznosti ili milosti, o očevu bla- goslovu, o životu kao poklonu, ili o pomirenju, doseže jedno područje duševnih doživljaja o kojem moderna i analitički orijentirana psihologija jednostavno nema što reći. Očigledno je da on gradi most ka razini životne stvarnosti na kojoj ne postoji jezik za najdublje impulse duše. Ta komunikacija odvija se na jednoj sasvim drugoj razini. Sve mi je to bilo i pomalo neobično i tajanstveno. I često sam se pitala: tko je ovaj čovjek, koji me je uhva- tio u raskoraku, s one strane razuma?

Bert Hellinger zna biti i oštar prema svojim klijenti- ma, ustrajan i, blago rečeno, odlučan (neki kažu autori- tativan), onda kad smatra da je to neophodno. Ne ustru- čava se otvoreno reći ono što shvaća, iako je bolno, dok se drugi jedva usuđuju to i pomisliti! On nema puno obzira, ali je sigurno čovjek kojeg moramo uzeti u obzir.

To je psihoterapeut koji sebe radije naziva dušobriž- nikom. I koji je različit od svih terapeuta, svećenika, sa- mozvanih zaštitnika obespravljenih i svih angažiranih pomagača. Rječnik svih tih dobrih ljudi s velikim ciljevi- ma prosvjetiteljskog odgoja ili terapije djeluje nekako bljedunjavo, napuhano i nemoćno u usporedbi s njego- vim jednostavnim jezikom. I, povrh svega, Hellinger uopće ne traži iscrpne informacije o ljudima s kojima ra- di. Vrlo čudno, gotovo nevjerojatno i smiješno! Pogotovo ako se zna da se rad većine terapeuta temelji upravo na tome da se klijent razgoliti i da verbalno prezentira i posljednji  djelić  svoje  osobne  patnje.

Hellinger želi znati samo događaje - ne ono što netko o tome misli ili kako se upravo sada osjeća. Ne! Često već napamet naučene žalopojke na loše očeve ili majke on prekida jednostavnim riječima: Hajde ti najprije postavi svoju obitelj.

Jedan od sudionika seminara u prometnoj je nesreći izgubio ženu i sina. Njegovo je izlaganje paraliziralo sve prisutne u dvorani - toliko je bilo užasno. Hellinger je stajao nasuprot njega i, saslušavši ga, obratio mu se njež- nim glasom: Sada postavi tu situaciju i na teško objašnjiv način polazi mu za rukom da zajedno s ovim klijentom sagleda smrt njegovih voljenih i da ga tako vrati natrag u život, sasvim mirno, s malo riječi i jednom takvom bla- gonaklonom sigurnošću koja kao melem dopire do svih prisutnih. To je također on, Bert Hellinger. Blag čovjek, topla srca, potpuno pribran u svom suosjećanju.

Razgovori s Bertom Hellingerom pozivaju na inten- zivnu razmjenu misli i osjećaja. On provocira, fascinira, duboko dirne i ljuti. Ova mješavina hrani duh i pokreće um onda kad se on inače zadovoljno zavali u udobni naslonjač opuštenosti. I poslije toga na svijet se gleda ne- kako mirnije i popustljivije.

Gabriele ten Hövel

Predgovor hrvatskom izdanju

Dragi čitatelju,

sretan sam  što je ova knjiga našla put  do hrvatske publike, posebno nakon svih teškoća rata, nesreća zbog prekinutih mladosti, razdvojenih obitelji i tranzicije u današnje takozvano 'slobodno zapadno društvo', a sve ste to morali osjetiti na vlastitoj  koži.  Nadam  se  da  će vam ova knjiga pomoći u traženju vlastitih odgovora i načina kojima možete unaprijediti svoje odnose: odnose sa životom i odabirima koji su vam zadani ili ste ih sami stvorili, s obitelji u kojoj ste rođeni, ili ste je zasnovali, sa zajednicom u kojoj živite, kolegama na poslu... Jer  to je svrha mog rada i ove knjige.

Predstavljene spoznaje nastale su iz iskustava  koje sam stekao radom s mnogim ljudima, iz svih područja života, iz svih krajeva  svijeta,  i  plod  su  mojih  promišlja- nja o tome što je za njih funkcioniralo, što im je stvarno pomoglo. Što se mene tiče, u redu je da ih ne prihvatite zdravo za gotovo. Slobodno ih provjerite, ili, ako je to u ovom trenutku vaš odabir, u potpunosti odbacite. Kako život teče, tako nas poziva da  služimo  različitim  ciljevi- ma, pri čemu se neka pravila igre mogu činiti neprihvat- ljivima za mnoge od nas. Ali, ako je istina da je sve ono što je dobro, kao i ono što je loše, stvoreno iz istog izvo- ra  ljubavi,  tada  je  jedini  način  da  izliječimo  sve  što  je

možda pogrešno - upotrijebiti tu istu ljubav, nekako dru- gačije, ali i dalje na ispravan način... i to je bit poruke ove knjige.

Bilo bi neprilično ne spomenuti ljude koji su mi po- mogli prevesti i objaviti ovu knjigu. Posebno zahvalju- jem Vladi Iliću, Vedranu Kraljeti, Teodori Živković, Alemki Atkins, Bruni Šimleši i drugim vrijednim djelat- nicima VBZ-a. Bili su na usluzi i vama, baš kao i meni.

Hvala vam...

Vaš

Bert Hellinger