DRUGA KNJIGA

S P A S E N J E

POGLAVLJE BR. 1

Priroda i religija

Proučavajući biće Prirode, uočili smo, sa nevjerojatnom jasnoćom, da svako biće ima svoje posebne načine preživljavanja, razmnožavanja, sakupljanja hrane, obrane i udjela

u sljedećoj generaciji. Ne samo da svako biće ima svoj vlastiti način preživljavanja, već su u taj način usađene mnoge specifičnosti koje su za svako biće jedinstvene. Na primjer, dabar instinktivno zna kako graditi brane i to mu puno pomaže u preživljavanju. Mačka instinktivno zna kako hvatati miševe i to je, također, ogromna pomoć njezinom preživljavanju. Mačka može raditi mnoge druge stvari koje su svojstvene mački, ali građenje brana sigurno nije jedna od tih stvari. Štoviše, ne trebamo se ni nadati da možemo naučiti mačku da pliva kao dabar, da gradi brane kao dabar, sječe drveće kao dabar i da se ponaša kao dabar. Urođene instinktivne specifičnosti dabra su svojstvene samo njemu, a specifičnosti mačke su samo njene specifičnosti.

Slično tome, pri promatranju specifičnosti ljudske rase, pronalazimo posebne karakteristike koje su univerzalne i svojstvene ljudskim rasama, a to je ono čime se bavi ova ili ona religija. Kada proučavamo povijest različitih civilizacija, različitih naroda koji su živjeli na licu zemlje, različitih rasa, skoro bez izuzetka vidimo da je svaka od njih imala neku vrstu religije. Bez obzira da li je to bila religija visoko razvijene civilizacije Egipćana, ili Grka, ili Rimljana, ili religija nekog obojenog plemena kao što su Indijanci u području Amazone u Južnoj Americi, ili po velikim ravnicama Sjeverne Amerike, ili su to Hotentoti u Africi, bez obzira na to koliko su bili, ili jesu primitivni, oni su svi imali, i danas imaju neku vrstu religije.

Činjenica je da su sve ljudske rase, od najprimitivnijih do najrazvijenijih nacija svijeta danas, bile pretrpane tisućama religija, međusobno različitih. Čak su se i pojedine religije dijelile na mnoštvo podreligija, kao kršćanstvo, na primjer, sve dok skoro svaki živi kršćanin nije počeo vjerovati da se razlikuje od svoje braće vjernika i živjeti u uvjerenju da baš on ima krajnje rješenje za znanje i mudrost a da svi, ali svi, koji se od njega razlikuju, griješe, bar toliko koliko se razlikuju od njegove religije.

Taj zavedeni kršćanin ne shvaća koliko su varljive i površne dogme na kojima se zasniva njegova vjera, niti shvaća njeno pravo porijeklo.

Ni u jednoj religiji cijepanje, dijeljenje, unutrašnja trganja, svađe i nerazumijevanja nisu više izraženi nego u samoj kršćanskoj religiji. Možemo biti sigurni da su Židovi tako isplanirali.

Pa ipak, iz svega prethodnog moramo zaključiti da su religija i sklonost čovječanstva ka njoj urođeni poklon, kojim nas je priroda obdarila i koji je usadila u naše gene. Nama je očigledno potrebna religija da bismo preživjeli, u ovom ili onom obliku.

A činjenica je da mi preživljavamo. Kao što kaže Stari zavjet, narod bez vizije nestaje. Svim narodima je, da bi preživjeli i napredovali, potrebna religija koja bi ih usmjerila, dala im svrhu i cilj. Nama je potreban osjećaj pripadanja. Bez njega, čovječanstvo posrće, slabi i umire, kao riba na suhom. I ne samo to, što je čvršće religija povezana sa dušom neke rase, ona je zdravija i dinamičnija za tu rasu. Sretna je ona rasa čija religija je pronašla njenu rasnu dušu.

Mnoge religije su permanentno loše za rase koje su ih prihvatile, kao što je, na primjer, Bijela rasa prihvatila kršćanstvo, ili, trebamo li reći, što su joj Židovi nametnuli kršćanstvo. Neke religije nisu bile ni dobre ni loše, ali su bile krajnje smiješne i glupe. Primjer je mnogobožačka religija koju su imali Rimljani i Grci, sa bogovima koji su skakutali tamo-amo po nebesima priređujući svakojake nevjere, preljube i gluposti.

Postoji vrlo malo religija, nekoliko samo, koje su bile dobre rasama koje su ih prihvatile i stvorile. Notorni primjer je judaizam Židova, koji je savršeno skrojen za parazitsku rasu. To je najveća stvar koju su oni proizveli i ona ih podupire nekoliko posljednjih tisuća godina.

Sve u svemu, sa sigurnošću možemo zaključiti da je većina religija loša, a nesreća Bijele rase je što je prokleta najgorom od njih, u posljednjih dvije tisuće godina.

Osjećam se krajnje blažen i sretan što sam pripadnik velike kreativne Bijele rase. Vrlo sam ponosan što sam član Bijele rase i volim je više od ičega na svijetu. Priroda je obdarila Bijelu rasu dubokom instruktivnom odanošću vlastitoj vrsti - rasnom odanošću. Darežljiva priroda nas je obdarila ovom instinktivnom karakteristikom radi našeg opstanka. Ovaj zdravi instinkt je svirepo gušila užasna, strana religija kojom smo prokleti i koje se izgleda nismo sposobni otarasiti.

Da, prokleti smo židovskom religijom kršćanstva, sviđalo nam se to ili ne. To je bolesna religija, religija usmjerena na smrt, religija koja nas uništava. Ona guši svaki zdravi instinkt kojim nas je priroda obdarila i zaglupljuje i izvrće sve najbolje atribute kojima je priroda tako velikodušno blagoslovila Bijelu rasu. Ono što nam najviše treba je nova religija, naša vlastita religija, religija koju je stvorio sam kreativni genij Bijele rase, religija koju nam nije nametnuo prevarantski Židov. Nama je očajnički potrebna dobra religija.

Ali, što je to dobra religija?

Na ovo zaista nije teško odgovoriti. Dobra religija je ona religija koja pomaže u razvoju i napretku rase koja je prihvati. Ukoliko pomaže određenoj rasi, to je dobra religija. Ukoliko niti pomaže, niti škodi, ona je beskorisna i uglavnom je, iznad svega, dosadna. Ukoliko koči rasu koja ju je prigrlila u borbi za opstankom, onda je to loša religija i štetna je za njene sljedbenike.

Nebrojeno puta smo čuli kako ljudi kažu: “pa, morate u nešto vjerovati”.

To je točno do mjere u kojoj svakome zaista treba životna filozofija koja je povezana sa svijetom prirode, u kojem se nalazimo i koja nas zbližava sa njim, filozofija koja nam pomaže da imamo realan, racionalan pogled na našu borbu za opstanak u neprijateljskom svijetu punom izazova. Što je više ova filozofija, religija ili vjera, kako god izaberemo da je zovemo, u harmoniji sa zakonima prirode, to će korisnija, realnija i bolja biti ovakva vjera. Što se više udaljava od prirodnih zakona i što se više upušta u izlet iz realnosti u svijet snova i mašte, to će prije ovakva vjera postati i nerealna i umjetna i opasno štetna.

S obzirom da se obraćamo isključivo i jedino pripadnicima Bijele rase, bez ustezanja mogu reći da je jedina stvar koja nas zaista interesira vjera koja će nam pomoći da širimo, štitimo, promoviramo, sačuvamo, unaprijedimo i proširimo Bijelu rasu. Mi smo zainteresirani za religiju koja će pomoći i učiniti dobro Bijeloj rasi u njenoj borbi za opstanak u neprijateljskom i punom izazova svijetu. Ne interesira nas vjera Papauanaca Nove Gvineje, ne interesira nas ni vjera crnaca, ni ovdje u Americi ni u Africi, ne zanima nas ni vjera Hindusa ili Kineza. Nismo zainteresirani ni za univerzalnu religiju “spasenja” cijelog čovječanstva. Uopće nas to ne interesira. Mi smo, čisto i jednostavno, zainteresirani za religiju preživljavanja Bijele rase i samo Bijele rase i za pomoć toj rasi da napreduje do visina o kojima se nije ni sanjalo.

Kada to postavimo na ove jednostavne osnove, odnosno na dva najavljena koncepta: prvi, da je religija dobra onda kada pomaže prosperitetu rase koja ju je prigrlila i drugi, da smo jedino i samo zainteresirani za religiju Bijele rase, onda rješenje postaje prilično lako. U stvari, formulacija vjere za Bijelu rasu sada može u osnovi biti svedena na jednu rečenicu - vodeći princip naše nove religije trebao bi biti: da li će ona biti korisna za Bijelu rasu?

I dok je formuliranje nove vjere relativno jednostavno i osnovno, suočeni smo sa mnogo obimnijim problemom raščišćavanja tla od svih otpadaka, smeća i ostataka sadašnje religije kojima smo trenutno pretrpani. Kao što se uvijek događa kada se zida nova građevina, gdje je zemljište pretrpano otpacima i smećem, raščišćavanje mjesta na kome će se zidati često je veći problem od same gradnje. Tako je i sa našim zadatkom. Građenje nove vjere nije ni izdaleka tako teško koliko je teško raščišćavanje smeća i zbrke koji su usađeni u umove naše bijele braće. Naš najveći zadatak je da otkrijemo sve monstruoznosti kršćanskog učenja i da vratimo smisao za rasuđivanje našoj bijeloj braći i bijelim sestrama, da bi jasno mogli sagledati što je za nas dobro a što ne, što je dobro

Priroda i religija

za našu djecu, za naše buduće generacije i što je dobro za našu rasu. Suočeni smo sa zadatkom otklanjanja nemoralnosti koje su zbunjivale umove Bijele rase posljednja dva milenija i skoro dovele do raspada naše rase. Naš najvažniji zadatak je: ispraviti način razmišljanja bijelog čovjeka.

Prvo pitanje sa kojim se bijeli čovjek mora suočiti je pitanje pronalaženja sebe i slijeđenje briljantne sudbine koju mu je priroda iscrtala. Svi ostali problemi, kao što su osiguranje hrane, zagađenje, prometne gužve, prenaseljenost, financije itd., postat će dječja igra, čim bijeli čovjek povrati kontrolu nad svojim učenjima i svojom sudbinom. Ukoliko ne riješi ovaj prvi i najbitniji problem, ni svi ostali nikada neće biti riješeni, niti će ikada zaista i biti važni. Ako bijeli čovjek ostane u zamci židovskog okvira ideja, on će pipati po mraku i uzaludno se mučiti u zabludama, sve dok ne bude zbrisan sa lica zemlje, a svi ostali problemi će biti potpuno beznačajni.

Nije naš glavni problem prevladavanje Židova, crnčuga i ostalog svjetskog šljama. Ne, uopće. Naš najbitniji i prvi problem je da ispravimo način razmišljanja bijelog čovjeka. Moramo njegovo razmišljanje preorijentirati na osnovne vrijednosti. Jednom kada njegov mozak očistimo od židovskog otrova, uklanjanje Židova i Crnaca iz naše okoline bit će dječja igra. Tom plemenitom cilju je posvećena naša nova religija.

Bijelog čovjeka moramo vratiti njegovom zdravom razumu. Prije nego što počnemo ispravljati način  razmišljanja  bijelog čovjeka,  postoji  nekoliko  osnovnih  preduvjeta  oko  kojih moramo biti savršeno jasni. Prvi je, gdje zapravo leži lojalnost bijelog čovjeka? A drugi, koja je svrha njegovog života ovdje na zemlji?

Odgovarajući na prvo pitanje, moramo shvatiti da se mi, Bijela rasa, sada nalazimo usred očajničke borbe za opstanak. Nju je napao izdajnički i lukavi neprijatelj, koji je u toj mjeri zaludio umove Bijele rase, da, ogromna većina bijelih ljudi čak i ne zna tko je neprijatelj i u stvari, većina njih čak ne zna ni to da se nalaze usred ljutog rata u kome su oni žrtve koje su osuđene na istrebljenje. Smrtni neprijatelj bijelog čovjeka, aparat međunarodnog židovstva, tako je zbunio i uništio um bijelog čovjeka, da se on sada više i ne bori, niti pruža i najmanji otpor. U stvari, um bijelog čovjeka je u toj mjeri zagađen pogrešnim konceptima i pogrešnim idejama da se i on sam priključio Židovima na poslu vlastitog uništenja.

U svakoj borbi je najvažnije znati tko ti je neprijatelj, koje je njegovo oružje, što je njegova snaga, koja je njegova metoda djelovanja, kao i mnoge druge vitalne činjenice do kojih može doći obavještajna služba. Upoznaj svog neprijatelja. Što više znaš o njemu i što si više svjestan svojih snaga i slabosti, to si bolje pripremljen.

Ne samo da moraš znati snage i slabosti sebe i svoga neprijatelja, već moraš znati i tko je na tvojoj strani i za što se boriš. Povrh svega, moraš imati poseban, detaljan i agresivan plan borbe koji će donijeti sigurnu pobjedu. Moraš imati poseban program. Moraš imati cilj.

Jedno od najmoćnijih oružja koje Židov ima u svojim rukama je njegova majstorska manipulacija uvođenja konfuzije u umove Bijele rase. On sije konfuziju, kao što seljak razbacuje gnojivo po svojim poljima, a žetva Židova u ratu i razaranjima naših ljudi je čak tisuću puta veća od učinka seljakovog gnojiva. Jedno od područja u kojoj je većina bijelih ljudi najviše zbunjena je - čemu točno trebaju biti odani?

Sljedeće bitno pitanje je: Koji je naš cilj u životu?

U sljedeća dva poglavlja, želim govoriti o ova dva vitalna pitanja - pitanja koja su Bijelu rasu zbunila do beskraja. Moj cilj je da eksplicitno izložim stav Kreativističkog pokreta o odnosu prema ovim osnovnim životnim pitanjima.