Nakon mirno provedene noći probudio sam se pun nove snage upravo u trenutku kad su me htjeli probuditi. Kada sam izašao van, već je bio dan. Nije bilo hladno. Nebo je bilo zastrto i jarko crveno što nije bio znak lijepog vremena.

Izgleda da se oklijevalo s odlaskom jer smo porlije doručka svi bili sakupljeni, a brata Xerxa nije bilo. Međutim, nitko nije bio uznemiren. Konačno se pojavio i obavijestio nas:"Danas nećemo ići daleko jer se očekuje veliko nevrijeme. Ponovo nam predstoji penjanje u visoka brda, te moramo čekati dok ne prođe nevrijeme koje se sprema u visinama. Ići ćemo samo do tri sata hoda udaljene karavanske postaje "Mu" gdje ćemo provesti tri dana. Ovdje ne možemo ostati pošto se očekuje dolazak još jedne karavane."

Nakon toga smo krenuli. Uskoro je počela tiho padati kiša. Nebo se sve više mračilo. Put je vodio uzbrdo i nakon otprilike pola sata kiša je već bila pomiješana sa snijegom, a nakon daljnjih četvrt sata bili smo u snježnoj vijavici. Međutim, vjetra nije bilo i snijeg nije gusto padao.

Nakon otprilike tri sata hoda našli smo se pred karavanskom postajom "Mu". Nalazila se na velikoj zaravni gdje je snijeg što je pao ostao na tlu i činio skoro sedam centimetara debeo sag.

Uskoro smo se udobno smjestili i svatko je krenuo za svojim poslom: pripremao vatru, kuhao vodu, sjedio i čitao ili razgovarao. Nekoliko tibetanskih nosača su kratili vrijeme pričajući viceve sudeći po njihovome smijehu.

Nisam bio ni za što zadužen i zato sam ponovo krenuo u šetnju okolicom. Usprkos tomu što je padao snijeg, nije bilo hladno, možda i zato što nije puhao vjetar. Uskoro je snijeg sasvim prestao. Nalazili smo se u gornjem dijelu dugačke doline koja je počinjala u visokim brdima i spuštala se nestajući u kanjonima daleko ispod nas. Na drugoj strani prijeteći su se dizale strme snijegom pokrivene padine. Tada je na trenutak sunce probilo tamni sloj oblaka i dočaralo veličantvenu igru svjetla. Uskoro su se oblaci ponovo sakupili i sasvim se smračilo. Iznanada je munja rasvijetlila okolinu. Odemah zatim uslijedio je strahovit udarac groma čija se jeka uvijek nanovo odbijala od strmih stijena. Tada je započelo nevrijeme kakvo je moguće doživjeti samo u visinama Himalaje.

U trenutku je sve bilo zavijeno snježnom prašinom. Vjetar je urlao, munje blještale, gromovi udarali i jako je zahladillo. Htio sam se brzo vratiti u konačište, ali sam zaboravio u kojem se smjeru nalazi. Pritom su mi oštre ledene iglice bole kožu, oluja me skoro oborila, a svijetle munje čiji se sjaj lomio na snježnim i ledenim kristalima zasljepljivale su me. Iznenada je jako bljesnulo i odmah zatim zagrmjelo da je zemlja zadrhtala. Obuzeo me osjećaj da me je pogodio grom. Što se dalje sa mnom dogodilo više nisam znao.

Kada sam ponovo došao k sebi, bio sam ispružen na ležaju u konačištu, a pored mene je netko sjedio i razgovarao s nekom drugom osobom. Ta je osoba bila okrenuta leđima i držala me za ruku. Ruka je bila meka i činilo mi se kao da iz nje struji toplina.

Vani je vjetar zavijao oko zgrada. U samoj prostoriji nosači su sjedili raštrkano; neki razgovarajući a drugi zabavljeni čitanjem ili molitvom. Iznenada sam postao svjestan da se razgovara o meni na nekom jeziku kojeg nisam razumio. Znao sam samo da osoba što sjedi na mom ležaju razgovara sa Xerxom.

Bio sam umoran i ponovo sam zaspao.

Kada sam se probudio, saznao sam da je vani dan i takva snježna oluja da moramo i dalje ovdje ostati.

Uspravio sam se . Vidio sam da mi prilazi brat Xerx. Pružio mi je ruku i pitao kako sam. Kad sam mu odgovorio istinu, primijetio je:

"Znaš li da te pogodio grom?"

"što?" pitao sam začuđen i iznenađen.

"Da, ali ti ništa nije naškodio."

"Zar to nije čudno?"

"Pa i nije. Često se dogodi da grom ne nanese nikakvu štetu, naime onda ako ga se čovjek ne straši. Ti se nisi bojao jer nisi bio svjestan opasnosti i ne znajući si posjedovao već izvjesno povjerenje da si na neki način, kao Majstorov učenik, zaštićen."

"Zar učenike ne pogađa grom?"

"Može se dogoditi, ali samo ukoliko netko nema povjerenja i time onu djetinju bezbrižnost koju si ti imao. Možda ne znaš da na primjer djeca puno rjeđe stradavaju od groma nego li odrasli. Često se događa da majku s djetetetom u naručju pogodi grom; ona strada, a dijete prođe bez i najmanje ozljede."

"Kako je to moguće?"

"Između elektromagnetskih zakona i zakona gravitacije prema okultnom učenju postoji međusobni sklad na koji ljudi mogu nesvjesno utjecati svojim duševnim stanjem. No, i o tome ćeš saznati tijekom tvog školovanja."

Zadovoljio sam se tim riječima. Iznenada mi je pala na um osoba koja je jučer sjedila na mom ležaju. Pitao sam brata Xerxa o njoj.

Napeto me gledao u lice i konačno rekao ne ispuštajući me iz vida: "To je bio tvoj "drugi Ja."

Nisam shvatio. Brat Xerx je to primijetio i nastavio objašnjavati: "To je bila tvoja supruga iz prijašnje inkarnacije na jednoj drugoj planeti gdje si bio toliko čvrsto sprijateljen s Majstorom Z, ali su se vaši putevi uslijed tvoga braka razdvojili."

Nisam bio sasvim siguran što bih na to odgovorio, ali budući da sam morao nešto reći, izustih konačno u prilično banalnom tonu: "Otkud ona odjednom ovdje?"

Pitanje je izgleda tako nespretno zazvučalo da se brat Xerx glasno nasmijao: "Izgleda da baš nemaš visoko mišljenje o svojoj nekadašnjoj ženi i svojem "drugom Ja." "

"Ne, dok ne znam kako moja bivša žena, moj "drugi Ja" izgleda."

"Ponovo ćeš je sresti neposredno prije našeg odlaska. Ona se sada nalazi u jednoj od pokrajnjih prostorija. Inače živi u ženskom samostanu u kojem smo boravili jednu noć prije nego što smo ovamo došli."

Dakle, to je bio ženski samostan na kojeg me brat Gustav upozorio. Bio sam stvarno znatiželjan kako moj "drugi Ja", odnosno moja bolja polovica s druge planete izgleda.

Da bih to saznao, morao sam još malo pričekati.

Snježna oluja je tijekom protekle noći nešto popustila, ali tek oko podne slijedećeg dana počelo se razvedravati i to tako polako da poslijepodnevno sunce nije uspjelo otopiti mnogo od one količine snijega što je bio napadao. Noć koja je slijedila bila je jako hladna. Idući dan bio je skoro sasvim bez vjetra i zatoplio je. Oko podne sam izašao pred zgradu. Kakav užitak za prijatelja prirode kakakv sam ja! Svjetlosni efekti na padinama pokrivenim dubokim snijegom bili su zaista čudesni. Povremeno su lagani i brzi bijelo-sivi oblaci zaklanjali planinske vrhove, zatim bi otplovili dalje i vrhovi su se ponovo ocrtavali na svijetloplavoj pozadini neba. Pritom se čula neprekidna tutnjava i prasak sličan grmljavini. Bile su to lavine koje su se spuštale u planinske doline. Svje je to bilo nalik nekom stranom svijetu. Tek kasno poslije podne jenjala je tutnjava lavina jer su snježne mase uslijed hladnoće očvrsnule.

Slijedećeg jutra rečeno nam je da ćemo poslije podne krenuti prema konačištu udaljenom četiri sata hoda, odakle ćemo stići do visoravni koja se blago uspinje, a tada će daljnje napredovanje biti lakše, osobito stoga što se slijedećih dana očekuje lijepo vrijeme.

Polako smo se pripremali za odlazak i upravo oko podne bili smo spremni, te smo samo čekali brata Xerxa da nam dade znak za polazak.

Uskoro je došao, pregledao naše terete i nas i stao na čelo kolone . Već sam bio zaboravio da sam prije odlaska trebao vidjeti moju nekadašnju suprugu.

Upravo kad sam uprtio svoj teret, osjetio sam dodir na ruci. Okrenuo sam se i opazio jedno ozbiljno lice koje me gledalo mirno ali jako prijateljski. Bio sdam toliko iznenađen da sam ostao bez riječi i samo smo se gledali. Nismo govorili ništa, ali me je prožeo neobičan osjećaj. Mogao sam se naprezati koliko god sam htio; iz tog lica nisam mogao ustanoviti je li ta osoba lijepa ili ružna, zanimljiva ili nezanimljiva, produhovljena ili neproduhovljena. Osjećao sam samo magnetsku privlačnost i kao začaran gledao u to lice.

"Neka zasad bude dovoljno", začuo sam glas pored sebe.

Bio je to brat Xerx koji nam je pristupio, lagano dotakao ruku osobe koja je bila sa mnom i prijateljski joj kimnuo glavom da nas ostavi same. Prije nego što sam uspio bilo što reći, moja bivša žena se udaljila.

"No, kako ti se sviđa tvoj "drugi Ja?" iznenada me upita brat Xerx.

No, još sam uvijek bio kao oduzet i čudno nesposoban da bilo što kažem ili učinim.

Tada me je brat Xerx prijateljski potapšao po ramenu i ukočenosti je nestalo. Istovremeno se udaljio od mene i krenuo na čelo kolone koja se pokrenula.

U početku sam hodao kao u snu. Polako mi je dolazilo k svijesti što sam doživio. Začudo, nisam bio u stanju jasno razmišljati o našem susretu i uzalud sam se pokušavao sjetiti nekih posebnih crta lica moje bivše žene. Nije mi nikako uspijevalo. Naprezao sam se da dobijem sliku tog lica, ali nije išlo. Odjednom mi je sinulo: nije li to možda zato što je moja bivša žena istovremeno bila moj "drugi Ja"? Da, to bi mogao biti razlog. Ali zašto je slika tako nejasna? Baš zbog toga trebalo bi mi sve biti poznato i prisno?

Nisam si to nikako mogao objasniti ali sam i dalje razmišljao i nisam obraćao pažnju na put. Ipak, osjećao sam da se penjemo. Na suncu je bilo ugodno. Snijeg je mjestimično bio jako dubok, mjestimično ga je oluja skoro sasvim otpuhala. Zrak je bio pun ozona i osjećao se samo lagan povjetarac.

Nakon nešto više od četiri sata ponovo smo se našli pred jednim konačištem. Oslobodili smo se tereta, pripremili jelo i mjesta za spavanje. Brzo sam završio svoje poslove i krenuo u šetnju okolicom, kao što bih to uvijek radio kada bih imao vremena.

Još uvijek mi nije bilo ništa jasno u svezi mog sastanka s bivšom suprugom ili "drugim Ja". No, bio sam mirniji i tiješio sam se mišlju da je sve u redu, a rješenje će se s vremenom već samo pojaviti.

Tada je došao brat Xerx, mudro mi se nasmiješio i upitao: "Kako si se osjećao kada si onako stajao suočen sa samim sobom?"

"Prilično naivno i glupo," odgovorio sam istinu.

Brat Xerx se nasmijao glasno na svoj vedar i veseo način ali je iznenada upitao:"Bi li sada želio čuti nešto više o skrivenim odnosima pri tom čudnom susretu?"