Moja žena i ja smo 1976. kupili farmu s 35 hektara zemljišta u sjever­nom Michiganu, držeći da bi moglo doći vrijeme kad ćemo biti prisi­ljeni sami uzgajati hranu koju jedemo. Kad se 1973. dogodio arapski naftni embargo, nakon Čega je uslijedio sindikalni štrajk zbog posku­pljenja plina i ekonomskih mjera koje je Nixon uveo u pokušaju izb­jegavanja privredne katastrofe, tijekom nešto više od tjedan dana na po­licama trgovina u Detroitu bilo je vrlo malo ili nimalo hrane i sjećam se da sam puna četiri sata čekao u redu da bih kupio dopuštenih 10 litara benzina. Čak nam je i tada bilo jasno da je sustav krhke prirode i da bi u slučaju privredne katastrofe gradovi bili smrtonosne klopke.

Stvari su se poboljšale kad su Arapi opet 'otvorili slavinu'. Kad smo 1978. Louise i ja osnovali dječje selo u New Hampshireu, prodali smo farmu u Michiganu da bismo se mogli uzdržavati. Ali stalno sam se prisjećao pogleda iz reda u Detroitu, te užasavajuče pomisli na to kakav bi grad bio već u prvih nekoliko dana nakon nakon što bi benzi­nske crpke presušile.

Jedan moj prijatelj koji je ljubitelj morskih specijaliteta jednom mi je rekao da je jastoge moguće kuhati i polako. "Ako ih staviš u lonac s hladnom vodom na laganu vatru, kad se voda počne zagrijavati oni jednostavno zaspu, a onda se tek počnu kuhati," rekao je. "Tako dobi­ješ puno manje bacakanja po loncu, kakvo vidiš kad spustiš živog ja­stoga u kipuću vodu." Ali pravi ljubitelji jastoga više vole ovu drugu metodu, jer kažu da brzo kuhanje daje ukusnije meso.

 

Slično jastozima, ni mi ljudi ne primijećujemo promjene u našoj 'vodi' ako se događaju postupno i polako. Amerikancu bacanje u 'ki­puću vodu' Burkine Faso izaziva šokantno shvaćanje da je cijeli svijet u istome loncu i da se unatoč tome što postoje neke točke vruće od dru­gih, naš 'lonac' zagrijava po cijelome svijetu.

 

 

Razvoj civilizacije i industrije općenito uvijek se pokazao tako aktivnim čimbenikom u razaranju šuma da je sve što se čini za njihovo očuvanje potpuno beznačajno u usporedbi s tim.

- Karl Marx (1818-1883), Das Capital (1867)

Već smo i za trajanja naših života nanijeli nepopravljivu štetu tlu, vo­dama, zraku i životu na Zemlji.

Više od 75% površinskog sloja tla koje je postojalo u vrijeme kad su Europljani kolonizrali Ameriku sad je već nestalo, a sječom šuma nanesena je velika šteta ciklusu kruženja vode. U ovom ćemo pogla­vlju istražiti tu temu i vidjeti što to znači za našu budućnost.

Sagorijevanjem drva, ugljena i nafte svake godine u atmosferu iz­bacimo preko 6 milijarda tona ugljika, što je prava eksplozija u uspore­dbi s 1.6 milijarda koje smo ispuštali 1950. Taj ugljik (većinom u ob­liku ugljičnog dioksida) stvara staklenički štit koji Ujedinjeni narodi i znanstvenici drže uzrokom ekstremnih klimatskih promjena širom svi­jeta.

Proizvodnja žitarica i hrane u svijetu dosegla je vrhunac tijekom 1980-tih (i u stalnom je padu 1990-tih), što je dovelo do rekordne zara­de poljoprivrednih magnata te najveće i najraširenije gladi u povijesti planeta.

Kako je moguće da naša znanstvena saznanja, koja su stvarna i do­nose očevidnu korist, također vode ometanju naše egzistencije? Odgo­vor je da se jasno vidljivi rezultati pojavljuju u izoliranim specifičnim područjima, a da se do njih dolazi dizanjem hipoteke na našu buduć­nost, iskorištavajući jedan dio sustava da bi se donijela korist drugome.

Kad sam bio u osnovnoj školi, učili su nas da su oceani i šume glavni izvori kisika za naš planet. Ispada da je ta tvrdnja, barem za životinje koje udišu zrak, samo djelomično točna. Oceani daju samo 8 posto kisika u atmosferi, a taj se postotak brzo smanjuje: sad već postoje milijuni kvadratnih kilometara oceana koji umiru uslijed trovanja otpa­dom ili promjena u toplini vode pa su stoga postali potrošači kisika.

Na primjer, u siječnju 1999. na simpoziju Američke udruge za pro­micanje znanosti istraživači su izvijestili da se u razdoblju od 1992. "mrtva zona" površine gotovo 20.000 kvadratnih kilometara u Mek­sičkom zaljevu udvostručila po veličini, ostavši bez svih oblika života osim određene vrste bakterija kojima odgovara okoliš s malo kisika. Prema Ottu Doeringu, profesoru sa sveučilišta Purdue, uzrok tome je 6.5 milijuna tona dušika koji se u obliku umjetnih gnojiva svake go­dine rabi na američkim njivama. Taj se dušik probije u tisuće kanala koji se izlijevaju u rijeku Mississippi, a time i u Zaljev.

Dok je mrtva zona u Meksičkom zaljevu dobro proučena, jer se nalazi blizu obale SAD-a, slične oceanske mrtve zone pojavljuju se širom svijeta, prijeteći uništenjem ribarstva i ugrožavajući cjelokupni ekosustav planetarnih oceana. I značajno smanjuju već ionako sma­njen "doprinos kisika" koji je u atmosferu dolazio zahvaljujući ocea­nima.

I tako ispada da je drveće najveći izvor recikliranog kisika. Stabla su pluća našeg planeta.

Odrasla jela ili bjelogorično drvo imaju površinu listova koja se kreće od 0. l hektara do preko l .2 hektara, ovisno o vrsti stabla. Prašu-msko drveće ima lisnatu površinu koja ponekad dosiže i 16 hektara po stablu. Na toj golemoj površini sunčevo se svjetlo koristi kao izvor energije koja poganja pretvorbu ugljičnog dioksida u kisik i biljne tvari (koristeći ugljik). Nakon što ga mi izdahnemo kao biološki otpad, sta­bla kroz svoju lisnatu površinu doslovno udišu CO2 a izdišu kisik kao svoj biološki otpad. Bez drveća naša bi atmosfera najvjerojatnije po­stala otrovna za nas, a budući da prašumska stabla imaju toliko veće površine listova nego obična stabla, prašume svijeta daju velik dio ki­sika koji udišete dok čitate ovu knjigu.

Premda je to općepoznata stvar, zaista spada u najnevažnije funkci­je koje drveće ima: druge su pojedinosti o ulozi drveća u našem op­stanku mnogo manje poznate.

    

     Tijekom svoga života prašumsko stablo kroz svoje će korijenje "uvu­ći" 12 milijuna litara vode i otpustiti je u atmosfeni u obliku vodene pare. Premda vam se može učiniti da bi to osiromašilo tlo vodom, za­pravo je baš suprotno: stabla privlače vodu u tlo, što je prvi korak u složenom ciklusu koji sprječava da tlo postane pustinjom.

Bez šuma koje izbacuju tone vode u atmosferu, u zrak se otpušta vrlo malo vodene pare koja bi iz oblaka ponovno mogla pasti na tlo kao kiša. Posljedica toga jest da nizvjetarno od mjesta gdje je nekoć bila šuma, a koje sad više nema, kiše više ne padaju i započinje po­stupak dezertifikacije. To se dogodilo u velikom dijelu sjeverne i isto­čne Afrike, što je dovelo do goleme gladi, a s prestankom kiša došlo je do otpuhivanja površinskog sloja tla — ostala je pustinja.

(Većina padalina na područjima bez šuma ili se upija u tlo i postaje površinska voda ili kroz razne kanaliće, potoke, rječice, kanalizaciju i ostalo na kraju oteče u ocean. Na našim kontinentalnim masama samo drveće učinkovito ciklira velike količine vode natrag u atmosferu. Na primjer, razmotrite isparavanje iz jezera površine 16 hektara. To vam se može učiniti kao mnogo vode koja se vraća u atmosferu, ali istu toliku površinu ima lišće jednog jedinog velikog stabla.)

U vrijeme dok pišem ovu knjigu, svakoga sata negdje u svijetu 600 hektara zemlje postaje pustinjom, većinom zbog uništavanja uzvjetar-nih šuma. Ukupna količina prašuma preostalih na planetu otprilike je veličine kontinentalnog dijela SAD, a svake se godine posiječe i uništi područje veličine Floride.