4. POGLAVLJE
Primitivni paleoliti
Primitivni paleoliti napredniji su od eolita. Eoliti su prirodno slomlje ni komadi kamenja, koji su se upotrebljavali kao oruđe uz male ili nikakve preinake. Radni rub katkad je malo dotjeran ili jednostavno pokazuje tragove istrošenosti. Međutim, paleoliti su često namjerno otkinuti iz kamenih jezgri i mnogo su dotjeraniji.
OTKRIĆA CARLOSA RlBEIRA U PORTUGALU
Prvi navještaj o otkrićima Carlosa Ribeira, stigao je do nas posve slučajno. Dok smo pregledavali radove J. D. Whitneya, američkog geologa iz 19. st., naišli smo na nekoliko rečenica o Ribeiru, koji je otkrio kremeno oruđe u miocenskim formacijama pokraj Lisabona.
Mnogo sažetije ga u svojim djelima spominje S. Laing, popularni engleski znanstveni pisac s kraja 19. st. Zanimljivo je da u knjižni cama nismo otkrili nijedno Ribeirovo djelo, što nas je skrenulo u slijepi odvojak. No, poslije smo opet slučajno naišli na Ribeirovo ime - u engleskom izdanju knjige Fossil Men (Fosilni ljudi) iz 1957, autora Boulea i Valloisa, koji su tek sažeto kritizirali rad por tugalskog geologa iz 19. st. Međutim, preko Bouela i Valloisa, istra živanjem smo stigli do francuskog izdanja knjige Gabriela de Mor- tilleta iz 1883., Le Prehistorique, koji je pozitivno opisao Ribeirova otkrića. Slijedeći bilješke u de Mortilletovom djelu, postupno smo otkrili obilje izvanredno uvjerljivih izvornih izviješća iz francuskih arheoloških i antropoloških časopisa iz druge polovice 19. st.
Potraga za tim zakopanim dokazom pomogla nam je da shvatimo kako znanstveni establišment postupa s izviješćima o činjenicama, koje se više ne uklapaju u prihvaćene teorije. Imajte na umu da za većinu današnjih studenata paleoantropologije, Ribeiro i njegova otkrića jednostavno ne postoje. On se rijetko spominje samo u udž benicima, koji su tiskani prije više od 30 godina.
Carlos Ribeiro je 1857. imenovan direktorom Instituta za geološka mjerenja u Portugalu, a poslije i ravnateljem portugalske Akademije
znanosti. Između 1860.-63., proučavao je kameno oruđe otkriveno u portugalskim nalazištima iz kvartara. Taj geolog iz 19. st. je općeni to podijelio geološka razdoblja na četiri osnovne skupine: 1.) Primar nu, koja obuhvaća razdoblja od pretkambrija do perma; 2.) Sekun darnu, koja obuhvaća razdoblja od trijasa do krede; 3.) Tercijar - razdoblja od paleocena do pliocena; te 4.) Kvartar - pleistocen i mlađa razdoblja. Tijekom istraživanja, Ribeiro je ustanovio da se u tercijarnim naslagama između Canergada i Alemquera, dva sela u bazenu rijeke Tagus sjeveroistočno od Lisabona, nalazi kremenje s tragovima ljudskog rada.
Ribeiro je odmah počeo neovisno istraživati, te je na mnogim lo kalitetima otkrio krhotine obrađenog kremenja u slojevima iz terci jara. No, Ribeiro je smatrao da se mora podvrgnuti znanstvenoj dogmi, koja je još uvijek snažna, prema kojoj ljudi nisu stariji od kvartara.
Godine 1866., na službenim geološkim kartama Portugala, Ribe iro je nekim slojevima u kojima su otkrivena oruđa, nevoljko pripi sao razdoblje kvartara. Nakon što je vidio te karte, francuski geolog Edouard de Verneuil je osporavao Ribeirovu teoriju, ističući da su takozvani kvartarni slojevi nedvojbeno pliocenski ili miocenski. U međuvremenu, ugledan istraživač, opat Louis Bourgeois, izvijestio je o otkriću kamenog oruđa u tercijarnim slojevima. Pod utjecajem de Verneuilova kriticizma i Bourgeoisova otkrića, Ribeiro je otvo reno počeo tvrditi da su u pliocenskim i miocenskim formacijama u Portugalu, otkrivena oruđa.
Godine 1871., Ribeiro je na portugalskoj Akademiji znanosti u Lisabonu, predstavio zbirku oruđa od kremena i kvarcita, uz neke otkrivene u tercijarnim formacijama u dolini rijeke Tagus. Godine 1872., Ribeiro je na Međunarodnom kongresu za pretpovijesnu an tropologiju i arheologiju, koji se sastao u Bruxellesu, predstavio još neke uzorke, uglavnom šiljate kamene pločice. Znanstvena zajednica je bila podijeljena.
Na Izložbi u Parizu 1878., Ribeiro je izložio 95 uzoraka kreme- nog oruđa iz tercijara. Ugledan francuski antropolog, Gabriel de Mortillet, posjetio je Ribeirovu izložbu i izjavio da 22 uzorka neo sporno pokazuju znakove ljudskog djelovanja. De Mortillet je doveo i druge znanstvenike, među kojima i svog prijatelja i kolegu Emilea
Cartailhaca, da pogledaju Ribeirove uzorke. Svi su isto zaključili - većinu kremena nedvojbeno su izradili ljudi.
De Mortillet je napisao: "Jasno se uočava da je riječ o svjesnoj obradi, na što ne ukazuje samo oblik, koji može zavaravati, nego, što je mnogo značajnije, jasno vidljive površine o koje se udaralo i duboke kvrge koje nastaju od udaraca." Kvrge od udaraca katkad su sadržavale i okrznuća, male odlomke otkinute snagom udarca. Među nekim Ribeirovim uzorcima nalazilo se i nekoliko dugih, okomitih pločica, usporedno uklonjenih, što obično nije rezultat izobličenja djelovanjem sila prirode.
Suvremeni stručnjak za kameno oruđe, Leland W. Patterson, sma tra da je kvrga od udarca najvažniji znak ljudske obrade kremene plo čice. Sadrži li pločica i ostatke površine za udaranje, to još više znači da je namjerno otkinuta iz kremene jezgre i da nije riječ o komadu prirodno odlomljenog kremena, koji nalikuje na oruđe ili oružje.
Slika 4.1. prikazuje jedno od Ribeirovih oruđa iz miocena otkrive nog u Portugalu, te, radi usporedbe, prihvaćeno kameno oruđe mu- sterijenske kulture iz kasnog pleistocena u Europi. Oba pokazuju tip ične značajke svjesne obrade kamena od strane čovjeka: površinu za udaranje, kvrgu od udarca, ogrebotine i paralelno uklanjanje krhotina.
SLIKA 4.1.: Lijevo: prednja i stražnja strana kamenog oruđa otkrivenog u tercijarnoj formaciji u Portugalu. Pretpostavlja se da je ono staro više od 2 milijuna godina. Desno: službeno prihvaćeno kameno oruđe, staro oko 100 000 godina, iz europskog sloja kasnog pleistocena, koje pripada mu- sterijenskoj kulturi. Oba predmeta jasno pokazuju sljedeće značajke svjes nog ljudskog djelovanja: 1.) površine za udaranje, 2.) ogrebotine, 3.) kvrge od udarca i 4.) paralelno uklanjanje krhotina.
De Mortillet dalje primjećuje: "Mnogi uzorci imaju, na istoj stra ni gdje se nalazi kvrga od udarca, šupljine s tragovima i komadićima prilijepljenog pješčenjaka, a ta činjenica potvrđuje njihov izvoran geostratigrafski položaj." No, neki su znanstvenici i dalje bili sum njičavi. Na sastanku Međunarodnog kongresa za pretpovijesnu antropologiju i arheologiju, koji se održao 1880. u Lisabonu, Ribei- ro je izložio još neke uzorke iz miocenskih slojeva. U svom izvi- ješću je rekao: "1.) Otkriveni su kao integralan dio samih slojeva. 2.) Imali su oštre, dobro očuvane rubove, što znači da nisu bili pre neseni iz daleke udaljenosti. 3.) Boja njihove patine odgovarala je boji kamenja u sloju u kojemu su otkriveni."
Druga točka je osobito bitna. Neki geolozi su tvrdili da su poplave i bujice ispunile pukotine u miocenskim naslagama kremenim oruđem iz pleistocena. No, ako su kremeni doista bili nošeni vodom, tada bi njihovi oštri rubovi najvjerojatnije bili oštećeni - što nije slučaj.
Kongres je sazvao posebnu komisiju za ispitivanje uzoraka i na lazišta. Članovi komisije su 22. rujna 1880., otputovali iz Lisabona na sjever. Tijekom putovanja, promatrali su stare utvrde na vrhovima brda i, prolazeći dolinom rijeke Tagus, pokazivali jedni drugima po dručja iz jure, krede i tercijara. Iskrcali su se u Carregadu i potom nastavili do obližnje Otte, odakle su otišli na dva kilometra udaljeno brdo Monte Redondo. Ondje su se znanstvenici razdvojili u skupi ne, od kojih je svaka istraživala jedan klanac u potrazi za kremenjem.
U svojoj knjizi Le Prehistorique, Gabriel de Mortillet je dao in formativno izviješće o događajima u Monte Redondu: "Članovi Kongresa stigli su u Ottu, u središte velike slatkovodne formacije. Bilo je to dno drevnog jezera, čije je središte ispunjeno pijeskom i ilovačom, a na rubovima ima pijeska i kamenja. Inteligentna stvo renja vjerojatno su ostavila svoje oruđe na obali jezera, koje je ne koć oplakivalo Monte Redondo, pa je potraga upravo ondje i počela. I bila je uspješna. Sposoban istraživač iz Umbrije [Italija], gosp. Bellucci, otkrio je kremen in situ, koji je sadržavao neosporne tra gove svjesnog, ljudskog rada. Prije nego što ga je odvojio, pokazao ga je svojim kolegama. Kremen je bio čvrsto umetnut u kamen, te ga je morao izvaditi čekićem. Definitivno potječe iz istog razdoblja kao i naslaga. Umjesto da je ležao na površini na kojoj se mogao se kundarno cementirati u mlađem razdoblju, otkriven je kako leži
čvrsto na mjestu ispod naslage, koja se rasprostire ero diranim područjem [slika 4.2.]. Nemo guće je poželjeti potpuniju demon straciju, koja će po tvrditi položaj kre- mena u tom sloju." Neki suvremeni stručnjaci smatraju da konglomerati u Otti potječu iz ra nog miocena, što ih čini starima oko
SLIKA 4.2.: Stratigrafija nalazišta u podnožju planine Monto Redondo u Otti, Portugal, gdje je
G. Bellucci otkrio oruđe: 1.) pješčenjak; 2.) kon glomerat pješčenjaka iz miocena s kremenjem; 3.) površinske naslage erodiranog kremenja. Strelica obilježena slovom "x" označava položaj oruđa.
15-20 milijuna godina. Općenito, ne postoji razlog zbog kojeg čak i danas ne bi bilo vrijedno posvetiti ozbiljnu pozornost Ribeirovim otkrićima.
OTKRIĆA L. BOURGEOISA U THENAYU, FRANCUSKA
L. Bourgeois je 19. kolovoza 1867., na Međunarodnom kongresu za pretpovijesnu antropologiju i arheologiju u Parizu, iznio svoje izvi- ješće o kremenom oruđu koje je otkrio u slojevima iz ranog mioce na (prije 15-20 milijuna godina) u Thenayu, na sjeveru središnje Francuske. Bourgeois je rekao da oni podsjećaju na tip oruđa iz kvar- tara (strugala, svrdla, oštrice, itd.) koje je otkrio na površini u istom području. Na gotovo svim miocenskim primjercima uočio je uobi čajene tragove ljudskog rada: istančano dotjerivanje, simetrično kle sanje i tragove uporabe.
Samo je nekoliko znanstvenika na Pariškom kongresu priznalo da je doista riječ o artefaktima. Neometan tom činjenicom, Bour geois je nastavio otkrivati uzorke i uvjeravati paleontologe i geolo ge da su oni proizvodi ljudskog rada. Jedan od prvih koje je u to uvjerio bio je Gabriel de Mortillet.
Neki znanstvenici su propitkivali stratigrafski položaj kremenja. Prvi uzorci koje je pronašao Bourgeois, nalazili su se među krhoti-
nama stijena uz obronke male doline, koja prolazi platoom u The nayu. Geolozi, poput sir Johna Prestwicha, tvrdili su kako je ustvari riječ o površinskim otkrićima. Bourgeois im je odgovorio tako što je iskopao rov u dolini, u kojemu je otkrio kremenje s istim tragovi ma ljudskog rada.
Još uvijek nezadovoljni, kritičari su rekli da je kremenje ušlo u rov kroz pukotine s vrha platoa, gdje su se često pronalazila oruđa iz pleistocena. Bourgeois je zato 1869. iskopao jamu na vrhu platoa. Tijekom istraživanja, stigao je do sloja vapnenca debelog 30 cm, u kojem nije bilo pukotina kroz koje je kameno oruđe iz pleistocena moglo uklizati na niže razine.
Dublje u toj jami, na dubini od oko 4 m, u sloju iz ranog mioce na, Bourgeois je otkrio mnogo kremenog oruđa. De Mortillet je u Le Prehistorique napisao: "Više nema dvojbi o njihovoj starosti ili geološkom položaju."
Unatoč očitim dokazima, mnogi znanstvenici su i dalje bili nera zumno sumnjičavi. Konačan obračun dogodio se 1872., na sastanku Međunarodnog kongresa za pretpovijesnu antropologiju i arheolo giju u Bruxellesu.
Bourgeois je predstavio mnogo uzoraka, čiji je broj zabilježen u objavljenom zapisniku Kongresa. Opisujući šiljato oruđe (slika 4.3.), Bourgeois je rekao: "Ovdje imamo oruđe nalik šilu, sa širokom bazom. Oštrica u sredini nastala je pravilnim retuširanjem. To je tip karakter ističan za sve epohe. Na suprotnoj se strani nalazi kvrga od udarca."
Burgeois je drugi predmet opisao kao nož ili oruđe za sječenje: "Rubovi su pravilno dotjerani, a na suprotnoj strani je kvrga od udar ca." Istaknuo je i da su na mnogim njegovim primjercima, rubovi
Drugi uzorak (sli
SLIKA 4.3.: Šiljato oruđe iz miocenske forma cije u Thenayu, Francuska.
ka 4.4.), Bourgeois je nazvao vrhom strijele
ili šilom. Ukazao je na tra gove dotjerivanja na rubovi ma iz kojih je očito da je namjera tvorca bila da izradi oštar vrh. Bourgeois je među predmetima koje je skupio, uočio i osnovnu jezgru s oba dotjerana vrha, koja su očito imala određenu svrhu. Rekao je: "Najistaknutiji rub iskle san je nizom udaraca, vjero jatno kako bi ugodnije ležao u ruci. Drugi rubovi su oštri, što znači da to lomljenje nije posljedica kotrljanja." Slika
4.5. pokazuje oruđe iz ranog miocena u Thenayu, a ispod njega sličan predmet iz kas nog pleistocena, koje se slu žbeno smatra oruđem.
SLIKA 4.4.: Šiljati artefakt iz miocen skog sloja, otkriven u Thenayu, Francu ska, s vidljivim tragovima dotjerivanja uz oštricu.
SLIKA 4.5.: gore: kremeno oruđe iz kasnog pleistocena. Dolje: Oruđe iz ranog miocenskog sloja u Thenayu, Francuska
Kako bi okončao polemike, Kongres za pretpovijesnu antropo logiju i arheologiju sazvao je komisiju sastavljenu od petnaest čla nova, koja je trebala procijeniti Bourgeoisova otkrića. Većina, od osam članova, složila se kako se radi o ljudskom podrijetlu kreme- nja. Samo pet članova vijeća nije uočilo tragove ljudskog rada na uzorcima iz Thenaya. Jedan član je ostao suzdržan, a drugi je rez ervirano podržao Bourgeoisa.
Iako je na kremenima iz ranog miocena, otkrivenim u Thenayu, bilo malo kvrga od udaraca, većina je pokazivala znakove fine obra de rubova. Oni su se uglavnom nalazili na samo jednoj strani ruba, dok druga nije bila dotjerivana - to se naziva jednostranim lomljenjem. De Mortillet je vjerovao, kao i današnji stručnjaci, kako u gotovo svim slučajevima odlamanje nije posljedica slučajnih udaraca, nego namjernog djelovanja. U svojoj knjizi Musee Prehistorique (Pretpovijesni muzej), de Mortillet je prikazao crteže nekih kremena iz Thenaya, koji su sadržavali tragove veoma pravilnog jednostra nog dotjerivanja (slika 4.6.).
Neki su Bourgeoisovi kritičari komentirali da se među svim kre menima iz ranog miocena, koje je skupio u Thenayu, nalazi samo nekoliko veoma dobrih primjeraka - oko trideset. No, de Mortillet je izjavio: "Dovoljan je samo jedan neosporan primjerak, a oni ih imaju trideset!"
SLIKA 4.6.: Jednostrano dotjerano oruđe iz ranog miocena, otkriveno u Thenayu, Francuska.
Suvremeni stručnjaci za kameno oruđe, kao što je L. W. Patterson, tvrde da su paralelni tragovi lomljenja, koji su otprilike iste veliči ne, dobri pokazatelji ljudskog djelovanja. Oni su vidljivi i na crteži ma kremenja iz ranog miocena otkrivenih u Thenayu. Slika 4.7. pokazuje jednostrano oruđe iz Thenaya uz slično jednostrano oruđe iz klanca Olduvai, koje se službeno prihvaća.
Mnogi kremeni iz Thenaya imaju fino raspuknute površine, što ukazuje na to da su bili izloženi vatri. De Mortillet je zaključio kako su ljudi vatrom lomili veće komade kremena. Krhotine koje bi pri tome otpale, pretvarali su u oruđa.
Zahvaljujući radovima S. Lainga, podaci o oruđu iz Thenaya, ko ja potječu iz ranog miocena, stigli su do inteligentnih čitatelja u zemljama engleskog govornog područja. Laing je izjavio: "Činjeni cu ljudskog podrijetla ovog oruđa u znatnoj mjeri je potvrdilo otkri će da narod Mincopica s Andamanskog otočja, izrađuje kamenje za brušenje ili strugala, koja su gotovo identična onima iz Thenaya, te na isti način vatrom prelamaju kamenje kako bi dobili željenu veli činu i oblik ... Općenito, čini se kako je dokaz o tomu oruđu iz mio cena veoma uvjerljiv, a svi prigovori protiv njega temelje se samo na nesklonosti priznavanja drevnijeg podrijetla čovjeka."
Tko je izradio oruđe iz Thenaya? Neki vjeruju da su to bili primi tivni, majmunoliki ljudski preci. No, S. Laing je 1894. rekao sljede će o kremenju iz Thenaya: "Tip tog oruđa, iako uz neka poboljšanja, pronalazimo i u pliocenu, kvartaru, pa čak i danas. Strugalo Eskima i stanovnika Andamana, samo je uvećana i poboljšana verzija stru- gala iz miocena." Ako ljudi izrađuju takva strugala danas, posve je moguće da su ista takva stvorenja izrađivala slična strugala i u mio cenu. I, kako ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, znanstvenici su doista otkrili ostatke kostura ljudi, koji se ne razlikuju od Homo sa- piensa iz tercijara."
To objašnjava zašto se danas više nigdje ne spominje kremenje iz Thenaya. U određenoj etapi povijesti paleoantropologije, neki znan stvenici skloni evolucionizmu, čak su prihvatili miocenska oruđa iz Thenaya, no pripisali su ih pračovjeku. Teorija o evoluciji uvjerila ih je da je takav čovjekov predak postojao, no njegovi fosili nisu bili otkriveni. Kada su 1891. na Javi konačno otkriveni takvi fosili, oni su se nalazili u formaciji za koju se danas pretpostavlja da pripada srednjem pleistocenu. Ta činjenica je nedvojbeno postavila dilemu pred sve zagovornike miocenskog čovjekolikog majmuna. Preteča čovjeka, prijelazno biće između fosilnih majmuna i suvremenih ljudi, nije otkriven u ranom miocenu - prema današnjim procjenama, prije 20 milijuna godina - nego u srednjem pleistocenu, što ga čini starim manje od milijun godina. Tako se kremenje iz Thenaya, kao i svi dru gi dokazi o postojanju tercijarnih ljudi (ili tercijarnog čovjekolikog majmuna, koji je izrađivao oruđe), tiho i očito temeljito, izbacivalo iz aktivnih rasprava te potpuno zaboravilo.
Mnogobrojni dokazi o postojanju hominida koji su izrađivali oruđe u tercijaru, zakopani su, a o tome ovisi stabilnost čitavog zdanja suvremene paleoantropologije. Prihvati li se makar i mali dio dokaza o postojanju ljudi koji su izrađivali oruđe u miocenu ili ranom plio cenu, čitava slika o evoluciji čovjeka, koja se tako pozorno gradila tijekom ovoga stoljeća, bila bi potpuno uništena.
ORUĐE IZ AURILLACA, FRANCUSKA
Godine 1870., Anatole Roujou je izvijestio da je geolog Charles Tardy, izvadio kremeni nož (slika 4.8.) iz površine konglomerata iz kasnog miocena, u Aurillacu u južnoj Francuskoj. Roujou je to va đenje opisao riječju arrache, što znači da je kremen morao biti izvađen uz primjenu sile. De Mortillet je vjerovao da se Tardyjevo kremeno oruđe poslije zacementiralo u površinu iz kasnog miocena, zbog čega ga je smjestio u pleistocen.
Francuski geolog J. B. Rames, dvojio je da je predmet koji je ot krio Tardy, ljudskog podrijetla. No, Rames je 1877. osobno otkrio kremeno oruđe u istom području, u mjestu Puy Courny pokraj Au- rillaca. Ti predmeti su iskopani iz sedimenata, a nalazili su se izme đu slojeva vulkanskog materijala, koji se ondje nataložio u kasnom miocenu, prije oko 7-9 milijuna godina.
ogrebotine na otkrhnutim rubovima mnogih uzoraka, koje ukazuju na ljudsku uporabu. Ti tragovi nisu pri sutni na drugim neotkrh- nutim rubovima. Na znan stvenom kongresu u Gre- nobleu, prihvaćeno je da su predmeti iz Puy Cournya oruđe.
Laing je o oruđu rekao i
ovo: "Šljunčana naslaga u kojoj su otkriveni, sadrži
SLIKA 4.8.: Prvo kameno oruđe otkrive no u Aurillacu u Francuskoj.
pet različitih vrsta kremena, od kojih oni koji nalikuju oruđu pri padaju jednoj osobitoj vrsti, koja je na neobičan način prilagođena za ljudsku uporabu. Kao što tvrdi Quatrefages, takvo svrstavanje predmeta nije posljedica bujica ili drugih prirodnih uzroka. To je moglo učiniti samo inteligentno biće, koje je odabiralo kamenje najprikladnije za izradu alata ili oružja."
Max Verworn sa Sveučilišta u Gottingenu, Njemačka, isprva je bio sumnjičav prema izviješćima o kamenom oruđu iz pliocena i starijih razdoblja. Zato je 1905. otišao u Aurillac kako bi osobno pregledao ondje otkriveno kameno oruđe.
Verworn je ostao u Aurillacu šest dana, tijekom kojih je iskopa vao nalazište Puy de Boudieu, koje se nalazi u blizini Puy Cournyja. Opisavši rezultate iskopavanja prvog dana, napisao je: "Srećom, naišao sam na mjesto na kojemu sam otkrio velik broj kremenih predmeta, nad čijom sam neosporno uporabnom prirodom ostao u trenutku iznenađen. To nisam očekivao. Tek sam se postupno navi- knuo na spoznaju da u ruci držim oruđe, koje je izradilo ljudsko biće iz tercijara. Razmotrio sam sve moguće prigovore - o geološkoj starosti nalazišta, uporabnoj prirodi uzoraka - dok konačno nisam priznao da nijedan od njih ne može opovrgnuti činjenice."
Otklesani kremeni predmeti oštrih rubova, otkriveni su u malim skupinama među kamenjem koje je bilo u velikoj mjeri izvaljano i istrošeno. To je značilo da se kremeni predmeti nisu suviše pomicali nakon taloženja i, prema tome, da su otkrhnuća na njima ljudskog, a ne geološkog podrijetla. Činjenica da je kremeno oruđe oštrih ru bova otkriveno u skupinama, također ukazuje na postojanje radionica.
Verworn je nakon toga opsežno raspravljao o različitim meto dama prepoznavanja tragova ljudskog djelovanja na kremenom predmetu. Tako je dokaz o tom djelovanju podijelio u tri skupine: 1.) znakove prvog udarca, kojim je otkinuta krhotina od kremene je zgre; 2.) znakovi udarca nastali sekundarnim klesanjem ruba na samom kremenu; 3.) znakovi uporabe na operativnim rubovima.
Razmotrivši sve različite karakteristike udaraca i uporabe, Ver worn je smatrao da nijedna od njih ne pruža konačno objašnjenje: "Odluku ćemo moći donijeti samo kritičkom analizom navedene kombinacije znakova."
Istu metodologiju predložio je i L. W. Patterson, suvremeni struč njak za kameno oruđe. Međutim, za razliku od Verworna, Patterson je pripisao mnogo veće značenje kvrgama od udarca i jednosmjer nom cijepanju uz pojedine rubove pločica, osobito u slučaju kada je na nalazištu otkriven veći broj uzoraka. Pattersonove su studije po kazale da prirodne sile gotovo nikada ne proizvode takve učinke u značajnoj mjeri.
Verworn je potom pružio primjer kako se može primijeniti nje gova metoda analize: "Pretpostavimo li da u interglacijalnom sloju otkrijem kremeni predmet, koji sadrži jasne kvrge od udarca, no ne i druge znakove svjesnog rada. U tome bih slučaju posumnjao nala zi li se preda mnom doista predmet, koji je izradio čovjek. No, pret postavimo li da otkrijem kremen na čijoj su jednoj strani vidljivi svi tipični tragovi udarca, a na drugoj negativne udubine dviju, tri, če tiri ili više krhotina uklonjenih istosmjernim udarcima. Dalje, pret postavimo da se na jednom rubu nalazi mnoštvo paralelnih i istosm jernih tragova sukcesivno uklonjenih malih krhotina i da su svi oni, bez iznimke, smješteni na istoj strani ruba. Pretpostavimo da su svi drugi rubovi oštri i da nemaju tragove udarca ili kotrljanja. U tom bih slučaju mogao posve sigurno reći da je to oruđe, koje je proiz veo čovjek."
Nakon brojnih iskopavanja nalazišta u blizini Aurillaca, Verworn je analizirao kremeno oruđe koje je otkrio uz primjenu gore opisa nih rigoroznih znanstvenih metoda. Zaključio je: "Osobno sam, svojim rukama, iz netaknutih slojeva Puy de Boudieua, iskopao mnogo takvih artefakata. To je neosporan dokaz da su ljudi krajem miocena obrađivali kremenje."
Većina predmeta koje je Verworn otkrio u slojevima iz micoena u Aurillacu, bila su razna strugala. Napisao je: "Neka strugala sadr že samo tragove uporabe na rubu za struganje, dok su ostali rubovi istog komada prilično oštri i bez tragova. Na drugim uzorcima, rub za struganje ima mnoštvo tragova svjesnog, istosmjernog klesanja. To klesanje jasno pokazuje sve uobičajene tragove udarca. Rubovi tragova udaraca na gornjem dijelu nekih oruđa, čak su i danas posve oštri. Nedvojbeno se zaključuje da je cilj obrade rubova bio uklanja nje vanjskih slojeva ili davanje željenog oblika. Na mnogim koma-
SLIKA 4.9.:Šiljato kre- meno oruđe iz kasnog miocena, otkriveno u Au rillacu, Francuska.
dima jasno se vide površine koje su se drža le u dlanu, oblikovane uklanjanjem oštrih rubova i vrhova s mjesta na kojima bi mogli smetati pri uporabi ili uzrokovati ozljede." Verwon je rekao sljedeće o drugom pre dmetu: "Znakovi cijepanja na oštrici stru gala, nalaze se toliko pravilno i vodoravno jedan pokraj drugog, da podsjećaju na pri mjerke iz paleolitika ili čak neolitika." Prema prihvaćenom geološkom slijedu, paleolitsko i neolitsko oruđe pripisuju se
kasnom pleistocenu.
Verworn je otkrio i mnogo šiljatih stru-
gala (slika 4.9.): "Od svih kremenih predmeta, ovi najjasnije poka zuju tragove svjesnog oblikovanja oruđa, barem što se tiče opera tivnih rubova. Ustvari, vrhovi su općenito obrađeni tako da možemo govoriti o veoma istančanoj tehnici izrade. Rubovi su obrađeni s više jednosmjernih udaraca na takav način, da je neosporno riječ o svjes nom oblikovanju vrha."
U Aurillacu su otkrivena i zarezana strugala (slika 4.10.) sa zaob ljenim udubinama na operativnom rubu, prikladnima za struganje cilindričnih predmeta, poput kostiju ili drške koplja. Verworn pri mjećuje: "U većini slučajeva su zarezana strugala izrađena otkida njem jednog od rubova u zakrivljenom obliku istosmjernim udarci ma."
Verworn je otkrio i nekoliko alata za udaranje, sječenje i kopa nje. Jedan od njih je opisao kao: "veliko, šiljato oruđe za sječenje ili kopanje. Oblikovano je iz prirodne kremene ploče obradom vrha. Na površinama komada vidi se kremena jezgra, a na vrhu šiljak iz rađen otkidanjem krhotina uglavnom u istom smjeru." O jednom drugom šiljatom oruđu, Verworn je napisao: "Jedna strana ovog oruđa, neposredno ispod vrha, oblikovana je tako da se može uhva titi dlanom, na taj način da su uklonjeni oštri rubovi. Možda je riječ o primitivnoj sjekiri, koja se upotrebljavala za udaranje ili komada nje." Verworn je otkrio i oruđe za koje je pretpostavio da je oblikova no za ubadanje, bušenje ili rezbarenje.
Zaključio je: "Potkraj miocena, postojala je kultura koja. kako možemo vidjeti na temelju ovog kremenog oruđa, nije bila u počet nim fazama, nego je već prošla dugo razdoblje razvoja ... ti miocen- ski ljudi iz Cantala znali su cijepati i obrađivati kremen."
Verworn je dalje rekao: "Veličina oruđa ukazuje na postojanje stvorenja čiji su dlanovi, veličinom i oblikom, bili identični našima i, prema tome, imala su slična tijela. Čini se da velika strugala i re zala koja stanu u naše dlanove i, prije svega, činjenica da su gotovo sva oruđa savršeno prilagođena dlanovima, potpuno potvrđuju ovaj zaključak. Oruđe različitih veličina, na kojima su savršeno jasno vi dljivi operativni rubovi, tragovi uporabe i površine za hvatanje, uglav nom posve prirodno i ugodno leže u našim dlanovima, a izvorni oštri vrhovi i rubovi namjerno su uklonjeni s površina namijenjenih dlanu, kako bismo mogli pomisliti da je to oruđe izrađeno točno za naše dlanove."
Verworn je potom rekao sljedeće o tvorcima oruđa: '"Iako je moguće da je taj oblik tercijarnog čovjeka bio sličniji životinjskim precima današnjeg čovjeka, nego što su to sami današnji ljudi, tko može tvrditi da on već tada nije imao neke osnovne fizičke značajke suvremenih ljudi, da se karakteristično ljudske značajke nisu razvile u kasnom miocenu?"
Kako objašnjavamo u 7. poglavlju, fosilni ostaci kostiju posve identični onima današnjih ljudi, otkriveni su u slojevima iz pliocena, miocena, eocena, te čak starijih razdoblja. Uzmemo li u obzir i či njenicu da današnji ljudi izrađuju oruđe, koje se ne razlikuje mnogo
od onih otkrivenih u miocenskim slojevima u Francuskoj i na dru gim mjestima, tada općeprihvaćena teorija o evoluciji čovjeka gubi na vrijednosti. Ustvari, ta teorija ima smisla samo ako zanemarimo mnoštvo dokaza. Razmotre li se svi dostupni dokazi u obliku oruđa i ostataka kostura, posve je teško konstruirati neki evolucijski slijed. Tako nam ostaje samo pretpostavka da su prije više desetaka mili juna godina, postojali različiti tipovi ljudi i čovjekolikih stvorenja, koji su izrađivali kameno oruđe različitih stupnjeva vještine izrade.
Godine 1924., George Grant MacCurdy, direktor Američke škole za pretpovijesna istraživanja u Europi, u časopisu Natural History pozitivno je ocijenio kremeno oruđe iz Aurillaca. Slično oruđe je u Engleskoj otkrio J. Reid Moir. Neki su kritizirali da je kremenje ot- krhnuto djelovanjem prirodnih sila, kao što je pomicanje Zemlje, pri čemu su nastali kameni predmeti koji nalikuju oruđu. No, znan stvenici su pokazali kako na određenim mjestima na kojima je Moir otkrio kremeno oruđe, geološki dokaz ne potvrđuje djelovanje tak vih prirodnih sila.
MacCurdy je napisao: "Okolnosti koje ukazuju na djelovanje prirodnih sila, ne postoje u određenim pleistocenskim naslagama u Istočnoj Angliji, gdje je J. Red Moir otkrio obrađeno kremenje ... Možemo li isto tvrditi i za isklesano kremenje otkriveno u slojevima iz gornjeg miocena u Aurillacu (Cantal)? Sollas i Capitan nedavno su to potvrdili. Capitan nije otkrio samo kremene pločice, koje ukazuju na uporabu, nego i prave tipove oruđa, koja se obično sma traju karakterističnima za određena paleolitska nalazišta. Takvi pre dmeti se iznova pojavljuju: šila, pločice s kvrgama, pažljivo dotjerane u oblik vrhova i strugala musterijenskog tipa, diskovi s pravilno obrađenim rubovima, strugala najrazličitijih oblika i, konačno, mo tike. Zaključio je da su mnogi otkrhnuti kremeni iz Cantala i klasi čni uzorci iz najpoznatijih paleolitskih nalazišta, gotovo posve iden tični." William Sollas je bio šef Odsjeka za geologiju na Oxfordu, a iznimno ugledan francuski antropolog Louis Capitan, profesor Fran cuskog koledža.
OTKRIĆA A. RUTOTA U BELGIJI
Kustos Kraljevskog prirodoslovnog muzeja u Bruxellsu, A. Rutot, odgovoran je za niz otkrića koja su početkom 20. st. dala novo zna čenje neuobičajenoj izradi kamenog oruđa. Većina alata koje je ot krio Rutot, potjecala je iz ranog pleistocena. No, njegova daljnja istraživanja su 1907. rezultirala još nevjerojatnijim otkrićima u pje ščanim jamama pokraj belgijskog grada Boncellesa, koji se nalazi u području Ardena. Slojevi u kojima se nalazilo oruđe, potjecali su iz oligocena, što ih čini starima od 25 do 38 milijuna godina.
George Schweinfurth je u časopisu Zeitschrift fur Ethnologie o tome napisao sljedeće: "Među njima je bilo sjeckalica, kamenih na kovnja, noževa, strugala, svrdla i kamenja za bacanje, a svi su po kazivali znakove svjesnog rada, kojim su oblikovani u predmete savršeno prilagođene za ljudsku ruku ... sretan otkrivač imao je čast pokazati nalazišta 34-orici belgijskih geologa i studenata pretpovi jesti. Svi su se složili da nema dvojbe oko položaja iskopina."
Rutotovo potpuno izviješće o otkrićima iz Boncellesa, pojavilo se u biltenu belgijskog Društva za geologiju, paleontologiju i hidro logiju. Rutot je izjavio i da je kameno oruđe slično onom iz Bonce llesa, otkriveno i u oligocenskim slojevima u Baraque Michelu i špilji u zaljevu Bonnet. Kameno oruđe je otkriveno i u slojevima iz srednjeg pliocena u Rosartu, koji se nalazi na lijevoj obali rijeke Meuse.
Rutot je napisao: "Dakle, čini se da je ideja o postojanju čovjeka u oligocenu ... tako uvjerljivo i precizno potvrđena da nitko ne može pronaći ni najmanju pogrešku." Rutot je istaknuo da oruđe iz oligo cena, otkriveno u Boncellesu, gotovo posve nalikuje alatima koje u posljednjih nekoliko stoljeća izrađuju stanovnici Tasmanije (slike 4.11. i 4.12.).
Rutot je nakon toga detaljno opisao različite tipove oruđa iz oli gocena, otkrivenog u Boncellesu, počevši s percuteurs (ili rezali- ma). Među njima su bila: obična rezala, naoštrena rezala, šiljata rezala i predmeti za dotjerivanje, koji su se upotrebljavali za oštre nje operativnih rubova kamenog oruđa. Sve kategorije percuteurs-a pokazivali su tragove klesanja s ciljem oblikovanja oruđa priklad nog za držanje u ruci, te znakove uporabe na operativnom rubu.
SLIKA 4.11.: Oruđa koja su izradili tasmanijski urođenici u novijim povijesnim razdobljima. Rutot je rekao da gotovo posve nalikuju oruđu iz oligocena, otkrivenom u belgijskom gradu Boncellesu. (a) Rubno struga lo (racloir), usporedi sliku 4.12.a. (b) Šiljato oruđe (pergoir), usporedi sliku 4.12.b. (c) Nakovanj (enclume), usporedi sliku 4.12.C. (d) Kameni nož (couteau), usporedi sliku 4.12.d. (e) Strugalo s dva ruba (grattoir dou ble), usporedi sliku 4.12.e. (f) Šilo (pergoir), usporedi sliku 4.12. f. (g) Rubno strugalo (grattoir), usporedi sliku 4.12.g.
SLIKA 4.12.: Kameno oruđe otkriveno ispod pješčanih slojeva iz kasnog oligocena u Boncellesu, Belgija. (a) Rubno strugalo koje nalikuje muster- ijenskom šiljku iz kasnog pleistocena u Europi. (b) Šiljato oruđe s veli kom kvrgom od udaranja. (c) Nakovanj s tragovima udaranja. (d) Kameni nož s tragovima uporabe na rubu za rezanje. (e) Rubno strugalo. (f) Šilo.
(g) Veliko rubno strugalo.
Na nalazištima u Boncellesu otkriveno je i nekoliko kamenih nakovnja, karakterističnih po velikoj ravnoj površini s jasnim trago vima udaranja.
Rutot je potom opisao neka oruđa, koja je nazvao couteaux, što bi se moglo najbolje prevesti kao rezala. Napisao je: "Može se uoči ti da su couteaux izrađeni od prilično dugih kremenih pločica, s jed nom tupom i drugom oštrom stranom."
Drugi tip oruđa bio je racloir ili rubno strugalo. Racloir se izvor no izrađivao od okrugle pločice, s jednim tupim i drugim oštrim rubom. Nakon dotjerivanja u oblik prikladan za držanje, tupi rub oruđa se držao u dlanu, dok se oštrim strugalo po površini predmeta. Tijekom te operacije, s ruba oruđa za rezanje otkidale su se male krhotine i ti tragovi uporabe vidljivi su na mnogim uzorcima.
Rutot je potom opisao druge tipove racloirs-a: zarezani racloir, koji se vjerojatno upotrebljavao za struganje dugih, okruglih pred meta, te dvostruki racloir s dva oštra ruba. Neki od dvostrukih ra cloirs-a nalikuju musterijenskom šiljatom oruđu iz kasnog pleistocena.
Rutot je opisao i posebnu kategoriju alata, koje je nazvao mješa vinom oruđa, jer su izgledali kao da su se upotrebljavali u više svrha. Napisao je: "Vrh na oštrom rubu obično je oblikovan presi jecanjem dvaju ravnih rubova ili, što je češće, sadrže dvije usjekline stvorene dotjerivanjem."
Sljedeći tip oruđa koje je opisao Rutot, bio je grattoir, druga kategorija strugala. Rutot je opisao i percoirs-e, koje bismo mogli nazvati šilima ili svrdlima. Osim toga, u Boncellesu je vidio i pred mete koji nalikuju kamenju za bacanje, vjerojatno uz pomoć praćke. Konačno, Rutot je pretpostavio da su određene kremene alate s tra govima kontinuiranih udaraca, drevni stanovnici Boncellesa vjero jatno upotrebljavali za paljenje vatre. Takvo kamenje otkriveno je među oruđem iz kasnog pleistocena.
Rutot je rekao: "Suočeni smo s ozbiljnim problemom - postoja njem stvorenja iz oligocena, koji su bili dovoljno inteligentni da iz rađuju i upotrebljavaju točno određene i najrazličitije tipove oruđa." Danas znanstvenici uopće ne razmatraju mogućnost postojanja čovje ka - ili čak pračovjeka - u oligocenu. Vjerujemo da za to postoje dva razloga - prvo, nisu upoznati s dokazima, kao što su Rutotova
otkrića i drugo, ne preispituju općeprihvaćenu teoriju o ljudskom podrijetlu i starosti.
FREUDENBERGOVA OTKRIĆA U BLIZINI ANTWERPENA
U veljači i ožujku 1918., geolog Wilhelm Freudenberg, koji se tada nalazio u njemačkoj vojsci, nadzirao je pokusna bušenja za vojne svrhe, u tercijarnim formacijama u blizini belgijskog grada Antwer- pena. U jamama od ilovače u Holu, pokraj St. Gillisa, te na drugim mjestima, Freudenberg je, osim kosti i školjki, otkrio kremene pre dmete za koje je vjerovao da predstavljaju oruđa. Većina predmeta nalazila se u naslagama taloga iz morske etape skaldisijana. Skaldi- sijan obuhvaća razdoblje od ranog pliocena do kasnog miocena, prije 4-7 milijuna godina. Freudenberg je pretpostavio da predmeti koje je otkrio možda potječu iz razdoblja neposredno prije skaldisi- janske morske transgresije, što bi značilo da su stari barem 7 milijuna godina.
Freudenberg je vjerovao kako su se neka od tih kremenih oruđa upotrebljavala za otvaranje školjki. Mnoga od njih otkrivena su za jedno s prelomljenim školjkama i spaljenim kremenjem, što je za Freudenberga bio dokaz da su u Belgiji tijekom tercijara, inteligent na stvorenja upotrebljavala vatru. Što se tiče prelomljenih školjki
SLIKA 4.13.: Školjka iz skaldisijanske
formacije (od ranog pliocena do kasnog miocena) pokraj Antwerpena, Belgija, s tragom rezanja desno od zgloba.)
nja. Osim prelomljenih školjki, Freudenberg je otkrio kosti morskih sisa vaca s navodnim tragovi-
ma rezanja. Pozorno je razmotrio i potom odbacio, alternativne hi poteze o kemijskoj koroziji ili geološkoj abraziji. Otkrio je i kosti s dubokim tragovima, koji su upućivali na udaranje kamenim čekićem.
Daljnja potvrda ljudske prisutnosti stigla je u obliku djelomičnih otisaka stopala, koji su vjerojatno nastali pritiskanjem komadića ilovače ljudskim stopalima. Iz glinene jame u Holu, Freudenberg je iskopao jedan otisak stopala i četiri otiska nožnih prstiju. Smatrao je da uzorci brazdi i pukotina odgovaraju ljudskom stopalu i da se razlikuju od stopala majmuna.
Freudenberg je bio evolucionist, pa je vjerovao da je čovjek iz tercijara vjerojatno bio mali hominid, koji je, osim čovjekolikih sto pala, imao i neke fizičke značajke majmuna i ljudi. Općenito, Freudenbergov opis flamanskog čovjeka iz tercijara, podsjeća na australopiteka. No, prema službenom paleoantropološkom nauku, u Belgiji prije 7 milijuna godina, u kasnom miocenu, nisu postojali australopiteci. Najstariji australopiteci potječu iz Afrike i živjeli su prije samo 4 milijuna godina.
Kome, dakle, pripadaju otisci stopala koje je otkrio Freuden berg? U današnjoj Africi i na Filipinima postoje pigmejska pleme na, čiji su muški pripadnici visoki oko 1,5 m, dok su žene još niže. Teorija da otisci stopala pripadaju niskom ljudskom biću, a ne aus- tralopiteku, mnogo se bolje uklapa u čitav spektar dokaza - kameno oruđe, zarezane kosti, izolirani tragovi vatre i namjerno otvorene školjke. Pretpostavlja se da australopiteci nisu izrađivali kameno oruđe niti su poznavali vatru.
SREDIŠNJA ITALIJA
Godine 1871., na sastanku Međunarodnog kongresa za pretpovijes nu antropologiju i arheologiju, održanome u Bologni, prof. G. Ponzi je predstavio izviješće koje dokazuje postojanje tercijarnih ljudi u središnjoj Italiji. Taj dokaz se sastojao od šiljatog kremenog oruđa, koje su geolozi otkrili u talozima breče iz akvatraversijske erozijske faze pliocena (prije više od 2 milijuna godina). Breča (od tal. breccia; kod nas kršnik, op. prev.) je talog sastavljen od komadića kamenja u finozrnoj matrici slijepljenog pijeska ili ilovače.
KAMENO ORUĐE IZ BURME
Godine 1894. i 1895., znanstveni časopisi su objavili vijest o otkri ću obrađenog kremenja iz miocenskih formacija u Burmi, koja je tada bila dio britanske kolonije Indije. O tom oruđu je izvijestio Fritz Noetling, paleontolog koji je upravljao Institutom za geološka mje renja u Indiji u području Yenangyaunga u Burmi.
Noetling je tijekom skupljanja fosila, uočio pravokutan kremeni predmet (slika 4.14.). Rekao je da se njegov oblik "ne može jedno stavno objasniti prirodnim uzrocima" te istaknuo: "Oblik tog pri mjerka veoma me podsjeća na otkrhnut kremen, opisan u I. svesku Radova Instituta za geološka mjerenja u Indiji, koji je otkriven u sloju iz pleistocena pokraj rijeke Nerbudde, i u čije umjetno podri-
SLIKA 4.14.: Dvije strane kremenog predmeta iz miocenske formacije u Yenangyaungu, Burma.
Je li točan stratigrafski po ložaj Noetlingovih kremena? Noetling je izvijestio: "Točno mjesto na kojemu su otkriveni kremeni ... nalazi se na strmoj istočnoj padini klisure, visoko iznad njezina dna, no ispod ruba, u takvom položaju da je
nemoguće pretpostaviti kako je kremenje ondje stiglo djelovanjem nekih vanjskih sila. U ovom uskom klancu nema mjesta za podizanje neke nastambe, niti ga je ikada bilo; dalje, s obzirom na položaj u kojemu je kremenje otkriveno, nemoguće je da ih je ondje donijela bujica. Razmotrim li sve dokaze, osim činjenice da sam ih osobno iskopao iz taloga, čvrsto vjerujem da su u trenutku otkrića bili in situ."
Noetling je na kraju zaključio: "Može li kremenje takvog oblika nastati djelovanjem prirodnih sila, tada se mora ozbiljno posumnjati u podrijetlo velikog broja otkrhnutog kremenja, za koje se do sada smatralo da su neosporno umjetni [tj. ljudski] proizvodi."
ORUĐE IZ RIJEKE BLACK'S FORK, WYOMING
Godine 1932., arheolozi-amateri Edison Lohr i Harold Dunning, ot krili su mnogo kamenog oruđa na visokim terasama rijeke Black's Fork u Wyomingu, SAD. Pretpostavili su da oruđe potječe iz sred njeg pleistocena, što je neuobičajeno za Sjevernu Ameriku.
Lohr i Dunning su iskopano oruđe pokazali E. B. Renaudu, pro fesoru antropologije na Sveučilištu u Denveru. Renaud, koji je bio i direktor Instituta za arheološka istraživanja High Western Plainsa, organizirao je ekspediciju na mjesto njihova otkrića. U ljeto 1933., Renaudov tim je iskopao uzorke iz riječnih terasa između gradova Granger i Lyman.
Među njima su se nalazile primitivne ručne sjekire i drugi tipovi oruđa koje se često pripisuje Homo erectusu, koji je navodno živio u Europi u srednjem pleistocenu.
Reakcija američkih antropologa bila je negativna. Renaud je 1938. napisao da je njegovo izviješće: "oštro kritizirao jedan od nepomir ljivih protivnika ideje o starosti ljudi u Americi, koji nije vidio ni nalazišta ni uzorke."
Renaud je zato organizirao još tri ekspedicije, na kojima su sku pljena još neka oruđa. Iako su se mnogi stručnjaci izvan Amerike slagali s njegovom teorijom da predmeti doista predstavljaju ljud sku izradu, američki znanstvenici to i danas pobijaju.
Obično se tvrdi da su primitivni primjerci krhotine (neobrađene pločice), koje su ondje u novije doba ostavili Indijanci koji izrađuju oruđe. No, sabirač kamenog oruđa, Herbert L. Minshall, izjavio je 1989. da su na oruđu vidljivi veliki tragovi abrazije od riječnih stru ja, iako su čvrsto ukopani u pustinjskim pločama drevnih, poplav ljenih ravnica, kojima su rijeke tekle prije više od 150 000 godina.
Da je kameno oruđe nalik Renaudovu, otkriveno na nalazištu slične starosti u Africi, Europi ili Kini, ono ne bi izazvalo polemike. No, posve je neočekivana spoznaja da je takvo oruđe postojalo u Wyomingu prije 150 000 ili više godina. Danas se općenito prihvaća da su ljudi ušli u Sjevernu Ameriku prije otprilike 30 000 godina. Prije toga nije migrirala nijedna druga vrsta hominida.
Neki su pretpostavili da su tragovi abrazije na predmetima rezultat vjetrom nanesenog pijeska, a ne vodenih struja. Minshall je o tome
rekao: "Uzorci su ogrebeni sa svih strana, gore, dolje, te na prednjoj i stražnjoj površini. Iznimno je mala mogućnost da bi to mogla pro izvesti vjetrom nanesena pješčana prašina na čvrstom kamenom oruđu, koje leži pod debelim slojem šljunka. Ta mogućnost postoji u slučaju predmeta koji su bili podvrgnuti razbijanju valova ili dje lovanju snažnih struja."
Minshall je istaknuo i daje oruđe bilo prekriveno debelim slojem pustinjskih minerala. Ta caklina, koja se nagomilava dugo vremena, bila je deblja od one na oruđu otkrivenom u nižim i, prema tome, mnogo mlađim terasama istog područja.
Čini se da svi navedeni dokazi isključuju mogućnost da su oruđa, koja je otkrio Renaud, krhotine koje su u novije doba pale na visoke pustinjske terase poplavljene ravnice. No, Minshall je istaknuo: "Reakcija američkih znanstvenika na Renaudovo tumačenje kako su uzorci iz Black's Forka dokaz o veoma drevnom podrijetlu, već više od pedeset godina ima oblik općeg skepticizma i nevjerica, iako je možda samo jedan od tisuću arheologa posjetio to nalazište i vidio artefakte."
Prema Minshallu, Renaudovo oruđe izradio je Homo erectus, koji je u Sjevernu Ameriku možda ušao u srednjem pleistocenu, u doba kada je razina mora bila mnogo niža. Minshall vjeruje da su istog podrijetla i kamena oruđa otkrivena na drugim lokacijama slične starosti, kao što su Calico i nalazište na kojemu je on osobno iskopavao, kanjon Buchanan, od kojih se oba nalaze u južnoj Kali- forniji.
Međutim, Minshall je bio skeptičan o drugom nalazištu iz sred njeg pleistocena. U siječnju 1990., jednome od nas (Thompsonu) rekao je da oklijeva prihvatiti ideju da su predmeti otkriveni u Hue- yatlacu, Meksiko (5. poglavlje), tehnološki napredna kamena oruđa. Napredno kameno oruđe iz Hueyatlaca karakteristično je za Homo sapiens sapiensa, zbog čega se ne bi moglo pripisati Homo erectusu. Iako bez dokaza, Minshall je pretpostavio da je stratigrafija pogrešno protumačena, te da su se životinjske kosti pomoću kojih se datiralo nalazište, kao i napredno kameno oruđe, ondje nataložili iz drugih izvora. To pokazuje da su istraživači koji prihvaćaju neke anomalije, skloni isključiti ostale primjenom dvostrukih mjerila.
bglavac
irida
edin.kecanovic
