Da li se plašiš mračne budučnosti?         

Stvaraj svijetliju budućnost sada.   "Pokloni prošlosti svijetlost razumijevanja da bi zasijali odgovori skriveni u njoj. Prošlost shvaćena kao greška, težak je teret. Prihvati je kao bogato iskustvo. "Događaji pokazuju put kojeg si prešao, odredište prema kojem si se uputio. Putnik kojem se pravac ne dopada, neka kupi kartu za drugačijeg sebe. Ushićenja zadnjih dana, bol krivice što je vukla korijen iz prošlosti, strah od neizvjesne budućnosti, sve je to uzburkavalo osjetljivu prirodu mladića. Uznemiravale su ga riječi mudraca. "Ti samo zamišljaš življenje, neosviješteni te um odvaja od Stvarnosti. Osvijetli svoje biće kako bi zablistao drugačijom budućnošću. Ulazak u stvarni život uslovljen je samospoznajom, rastvaranjem snova u stvarnost.

Život nije skup koncepcija, ne pripada zamišljanju, dvojnosti uma. Život nisu ni misli ni želje. Život je bezgranično Postojanje..." Mudračeve poruke nisu nimalo ličile na uljuljkujuće filozofiranje kojim se Andrej redovno zavaravao. "A sudbina?"Predugo se on osjećao kao nasukani brod, kao ptica usahlih krila. "U suštini, ti si Onaj koji Stvara. Svakome je suđeno da stvara Sudbinu. Čovjek se grdno vara ako misli da ne kreira sam svoj put. Kako raste nivo osviještenosti bića, tako je čovjek sve više svjesni krojač sudbine. Sve više on bira sudbinu, sve manje ona njega. Zapravo, sve manje ga bira stihija." Andrej je odjedanput shvatio da za njega ne samo da ima nade, nego da je on baš sad, baš ovdje, s ovog mjesta, izabrao ono pravo, svoju svjetlost budućeg vremena čije je sjeme upravo proklijalo. "Da, ali što je sve to zajedno, šta je sudbina, suštinski gledano?"

Njegov prijatelj iz drugih dimenzija nastavi:" Sudbina sudbine je, Andrej,da malo tko zna što je ona u suštini. Često ćeš čuti kako se ljudi žale: "Tako mi je bilo suđeno". Međutim, samozavaravanje ne oslobađa od odgovornosti. Čovjek je odgovoran za svaki sekund svog života. Svijet voli da ne misli ni o čemu. Ali, zaista, ništa nije slučajno. Čak i sami uzroci uzzrokovani. Svi sem prvog... "Mnogi vjeruju  da će biti onako kako mora...", prošapta dečko zamišljeno. "Da, samo ne zaboravi da bi drugačijim pristupom i ono što se mora zbiti bilo drugačije. Svaki trenutak krije klice raznih budućnosti. Slobodan izbor je osnova individualnog sazrijevanja, kapital koji treba umnožiti, oplemeniti. Život je poklon kojem bismo morali za uzdarje pružiti svijest o dragocjenosti svakog trenutka. Kreativno i bogato iskustvo u sadašnjem momentu donijet će sigurno bolju budućnost." "Postoji li neka vrsta...", Andrej nije mogao smisliti pravi izraz, "... Neka vrsta, recimo, primarne sudbine?" "Huh! Dobar termin, " nasmijao se Mudrac. "Pa... Primarna sudbina je put od nerazumijavanja do spoznaje, od dvojnosti do Jednine, od neosviještenosti do osvješćivanja božanskog procesa u sebi." "Ljudi se po sudbini i razlikuju, zar ne?" "Ljudsku sudbinu obrazuje i planetarna konstelacija u momentu rođenja, i genetski materijal roditelja i podneblje sa svojim kulturnim i socijalnim karakteristikama i mnogo, mnogo toga, tako  reći, sve.

Svaki pojedinac na ovom svijetu je beskrajno dragocjen. Ona blistava jedinstvena ljepota u svakome od nas ostaje uglavnom neprepoznata, neostvarena. Božanska iskra, individualna Dvijest, utjelovljena u fizičkom tijelu, dobiva svoj Genetski Kod. Peuzimanjem odgovornosti prema Sebi, razvijanjem talenata, a u cilju Ostvarenja, prepoznavanjem tog Genetskog Koda, čovjek može doći do samorealizacije. Ali većina ljudi živi u totalnoj disharmoniji sa Genetskim Kodom, u stalnom razmišljanju o ovome i onome, nikad u sadašnjosti. A čime to rezultira? Frustracijama, osjećanjem neostvarenosti, životnim padovima." Mudrac se zamisli a onda tiše, veoma značajnim tonom, kao da je riječ onekoj posebnoj tajni, reče:" Međutim, dostizanje onog što Jesmo zapravo, ima još dublje značenje. Ali, o tome ćemo drugom prilikom." "Volio bih da znam zašto se Božanska Iskra, u stvari, otjelotvoruje." "Da bi Ti spoznao Sebe, spoznao svoju Jedinstvenost u Svejedinstvu." Vođen ovom nevjerovatnom pričom, Andrejev um je, kao privučen nekim magnetom krenuo natrag u prošlost. Vraćajući se u djetinjstvo, sve do doba embriona, prolazio je brzo, kao u fleševima, kroz slike mladosti. Nametalo se uvijek isto pitanje: "Bože, zašto se sve ovo moralo baš meni desiti?" Prošlost se iz skladišta grešaka pretvorila u izvor bogatih iskustava. Njegova jedinstvena prošlost činila ga je jedinstvenim. Plativši sve što se moralo platiti, dobio je ono što je trebao neminovno dobiti-iskustva, oplemenjena saznanjima, koja će dalje uticati na njegovu budućnost i formirati je.