PRILAZ STAKLENOM GRADU - PRILAZ ŽENI

Otišli smo još iste noći, ja i anonimni tonski snimatelj. Blijedi mjesec bljeskao je po glečerima bacajući duge sjenke po dolini. Zaviti u debele tibetanske kožuhe i vunene ogrtače u čizmama od jakovine, pješačili smo čitavu noć. Pred zoru naišli smo na pet—šest kamenih kućica iz kojih se vio dim. Primili su nas bez riječi, bez komentara. Izraz lica bio im je shvatljiv, znali su što se traži. Kada smo nakon dva—tri sata spavanja krenuli, stari Tibetanac bez riječi pokazao nam je u pravcu zapada. Toga dana tri puta smo se zakopavali u snijeg izbjegavajući sante leda, no nismo posustali. Tvrde jakove čizme stvarale su žuljeve koji su pekli poput užarenih vrhova cigareta. Led i snijeg udarao je o šubaru i cijedio se niz zgrčena lica.Neko vrijeme slijedili smo korito smrznute rijeke. Prošli smo kroz selo ljudi odjevenih u smeđe ogrtače i kroz selo ljudi odjevenih u žute ogrtače. Noć smo proveli u selu ljudi crnih ogrtača. Cijelu noć nisam oka stisnuo, u meni se nešto lomilo, neki glas govorio da je dosta, da se treba vratiti u Ruddok i natrag u Leh, no drugi glas govorio je, dalje, još dalje.

Slijedećih nekoliko dana vrtjeli smo se u krugu nesposobni da odredimo bilo kakav

pravac, sve češće smo se razilazili u mišljenjima. Po nekoliko puta prolazili smo kroz ista sela, ljudi su nas radoznalo gledali, bez riječi dodavali su nam metalne šalice toplog jakovog mlijeka i posluživali nas tsampom, maslacem i čajem. Nisu nam mogli drugačije pomoći. Šestoga dana odlučili smo poći u različitim pravcima. Tako je bilo najbolje jer sve manje smo se slagali oko smjera i cilja.

On je krenuo prema rijeci Indu, a ja prema Sutleyju. Osjećali smo da je sve pravilno.

Sada je sve bilo istina. Osjećaj dana i noći, spavanje i buđenje, sve mi se poremetilo. Spavao sam kao pas, ne u komadu već kako bih uhvatio, po koji sat ili dva, bez obzira na dan ili noć. Kretao sam se danju slijedeći sjenke sunca, a noću slijedeći logiku mjeseca.

Desetog dana naiđoh na središnju točku izvora mitoloških rijeka, visok kameni stup poput lovca u šahu sa sedam smotanih kamenih zmija, gotovo potpuno nalik Spini u središtu Konstantinopolisa. Eufrat, Nil, Amazona, Yangtze, Brahmaputra, Ind i Ganges. Četiri od tih sedam rijeka izvirale su ovdje oko Tibetanskog platoa. Izvori  Gangesa, Inda, Sutleya i Tomčoka kasnije Brahmaputre samo što se nisu dodirivali stvarajući četverokut oslikan u Bamijanu i Kapadokiji. Ovaj stup pokazivao je pravac. Sjene u podne pružile se kao ruka koja poseže u pravcu istoka, tamo prema izvoru Yangtzea, na drugom kraju Tibeta. Polumjer kruga u četverokutu prema grčko—budističkoj predaji Gandhare, izvor Nila i druge, tada nepoznate rijeke Amazone, nalazili su se pod kutovima od 30 stupnjeva, na linijama povučenim s ovoga mjesta.

Prešao sam Sutley i Ind koji je zaustavio Aleksandra Velikog, rijeku koju su Grci indentificirali kao Platonov Kokiton, rijeku koja omeđuje svjetove. Kretao sam se u pravoj liniji u pravcu dalekog Yangtzea.

Prošao sam pored planine demona, koja, prema tibetanskoj predaji rađa sve zle duhove ovoga svijeta, planine koja je rodila i zloglasnog Humbabu kojega su svladali Gilgameš i Enkid. Nakon prijelaza Tašigana ugledah opet isti kameni stup, sedam smotanih zmija s kuglom na vrhu. Ovaj put sjena je upućivala na sjeverozapad prema dalekom izvoru Amu Darije. Tri dana kasnije naiđoh na još dva takva stupa, pa onda na još tri. Smjernice su izgubile logiku. Sjene i pravci ništa nisu pokazivali. Teorija o rijekama propala je u vodu ili je nisam shvatio. Hvatao me očaj. Sve je to poput kvadrature kruga, nelogično i nemoguće.

Noć sam proveo s monahom pustinjakom, ako se tako može nazvati čovjeka koji osamljen živi u kamenoj kolibi na 4000 metara visine. Moj pasoš bila je bijela marama Dalai Lame sa crvenom svilenom niti zavezanom u tri čvora. Tu i tamo nailazio sam na tragove mog suputnika.

Daljnji događaji gotovo su mi smutili moć rasuđivanja. Nakon dvanaest dana nisam

više slijedio nikakovu logiku. U ovećem selu ljudi odjevenih u kožu zamijenio sam revolver za konja. Slijedećih tri dana konj je birao put. Hvatao me umor. Bojao sam se da ne zaspem i padnem s  konja. Prvi put  nakon što sam krenuo iz samostana odlučio sam upotrijebiti himalajske gljive. Uzimati tu gljivu bez vodstva i nadzora bilo je krajnje opasno; postojala je opasnost da čovjek pobjegne duhom u najsretnije razdoblje života. Odrasli ljudi znali su se pretvoriti u mutavu dojenčad i ostati na tom stupnju sve do smrti. No, nije se moglo drugačije. Opori okus gljive u ustima i volja se vratila, dok se osjećaj vremena potpuno poremetio. Nisam se više sjećao jesam li jahao satima, danima ili tjednima. Kao sjene, glavom su prolazili krajolici, doline, planine, prijevoji, vrhovi, samostani. Činilo mi se da sam prošao cijeli Tibet. No, osim jedne jedine noći, ne sjećam se da sam bilo kad spavao.

Bila je noć prije posljednjega dana moga lutanja. Usnuo sam težak san proboja kroz labirint. Kada sam se konačno probudio, shvatio sam da sam na visokom platou. Nedaleko mene žuborila je bistra plitka rijeka u kojoj su se praćakale ribe. Rukom uhvatih nekoliko pastrva koje sam onako gladan pojeo sirove. Osjetio sam snažnu žeđ. Nagnuo sam se piti, kada u vodi uhvatih odbljesak nečega veoma poznatoga. Digao sam glavu k nebu i ugledao u daljini poznati oblak. Bio je to oblak Paola Uccella koji je slikao Svetog Juraja kako ubija zmaja što stoji između njega, viteza, ratnika, sveca i muškarca, i djevice, svetice i žene, koju zmaj otima i odvodi u podzemni svijet spilja i pukotina, podzemnu dimenziju svetoga grada. Bio je to oblak oslikan na freski u centralnoj prostoriji Kapadokije.

Sedam koncentričnih krugova zmije na Solomonskim otocima, spirala oko Atlantide koja skriva Klito pred ulazom u Tartar, izvor sedam rijeka. Crvena, narančasto žuta, indigoplava i ljubičasta boja sedam rijeka: Ašeron, Stiks, Piriflegetont, Tetis, Ocean, Kokiton i sedmi Tartar, ulaz u zemlju, grad gradova. Zaplakao sam od sreće. Konj je uzbuđeno njištao. Vinuo sam se u sedlo i konj je poletio. Pred nama smrznuta zemlja, visoravni. Konj je osjećao moje uzbuđenje. Oblak je tako blizu, tako nisko, gotovo na dohvat ruke. Konj je jurio kao mahnit, kopita su udarala o tvrdo tlo, pjena mu je navirala na usta. Zrak je šištao kroz nozdrve konja a vjetar me tukao u lice. Brže, brže u smjeru oblaka koji vodi do grada. Osjećao sam blizinu trgova, kupola, ulica i kapija još uvijek nevidljivoga grada. Blagi uspon preko niskog prijevoja i konj koji sve teže diše. Osjećao sam mu srce kako lupa u prsima, kao da će se raspuknuti. Dalje, brže, brže. Savršeno oblikovan oblik sa slikarija Williama Blakea prizivao je čeznutljivim glasom. Topot konja najavio je njegov skorašnji pad. Tukao sam bjesomučno nogama, udarao ga po slabinama, šibao bijesno dugim uzdama. Kada se stropoštao pod mojim nogama, shvatih da oblak miruje. Bio sam već posve blizu. Spiralna konstrukcija oblaka s praznim prostorima. Između koncentričnih krugova dozvoljavala je zrakama sunca da probiju kroz konstrukciju oblaka. Već sam nazirao i sjenu koju je oblak bacao na zemlju. Ista ta spirala u krug zavrnutih sunčevih zraka. Ne mareći za konja, digoh se i krenuh u pravcu sjene. Žvakao sam gljive i trčao preko kamenita tla.

—   Lakše, lakše — govorio je oblak. — Ne boj se, neću ti pobjeći! Želeći me uvjeriti u dobronamjernost svoga ponašanja, oblak bi pojačavao svoje boje u trenucima kada sam osjećao da ću pasti od umora. No, nisam pao. Uhvatio sam konstantan tempo, smirio se, prestao trčati i snažnim koracima napredovao u pravcu oblakove sjenke. Tek tu i tamo zastao bih da uhvatim dah, povučem gutljaj čaja s jakovim maslacem. Znao sam da će sve biti u redu, da se oblak neće rasplinuti, da se nisam trudio uzalud i da nema prevare. Satima sam tako napredovao. Sunce je prešlo zenit, a ja se nisam osjećao umornim.

Negdje u kasno poslijepodne počele su me hvatati sumnje. Ne znam što je to bilo, čega

sam se uplašio. Možda dolaska noći. Što ako ne dostignem oblak prije nego zađe sunce? Tokom cijeloga dana takva me pitanja nisu zanimala. Možda sam podsvjesno vjerovao u apsurd, da će oblak biti na istom mjestu i sutra i prekosutra i koliko god treba, u suštini, uopće nisam razmišljao, samo sam znao da će sve biti u redu.

No, s prvim znacima zalazećeg sunca moje povjerenje kao da je iščezlo. Oblak, krug,

no bez pravokutnika, nedostajao je pravokutnik! Gdje je? Pod oblakom? Preostalo mi je tek još nekoliko sati do zalaska sunca. Uhvatilo me neko neobuzdano nestrpljenje, valjalo je stići do mjesta iznad kojeg se nalazio oblak, sada, još isti dan, odmah. Ubrzavao sam korak nadilazeći svoje mogućnosti. Umor u nogama se pojačavao i kroz cijelo tijelo šibale su munje bola. Osjećao sam da ne mogu brže, ni dalje, a nisam imao hrabrosti usporiti napredovanje ili odmoriti se. U jednom očajnom trenu umjesto da grizem gljivu po gljivu, kako me je učio Tandra, zagrabio sam šaku gljiva, prožvakao ih i nastavio put. Bolovi su postali neizdrživi, međutim, sada se sve preokrenulo. Svako i najmanje usporavanje samo je povećavalo bolove. Čim je napor bio veći tim su bolovi postajali slabiji. Osjećao sam, ustvari, dvije vrste tijela i dvije vrste bolova. Jedni su dolazili od naprezanja srca, pluća i mišića. Čim bi se sporije kretao oni bi jenjavali. No, ti bolovi kao da nisu bili moji, kao da se radilo o drugom biću. Neizdrživi bolovi koji su me tjerali naprijed javljali su se kao bljeskovi u mozgu, prava vatra plamtjela mi je pred očima i drobila glavu. Bolovi su postajali nesnošljivi, osjećao sam da će jedino prestati onoga trena kada dospijem do točke ispod oblaka.

Noge su se razbijale o stijene i kamenje, u ustima sam osjećao okus krvi iz pluća koja

su pucala. Slezena je nabubrila poput balona. Cijelo tijelo je gorjelo. Jedino što mi je preostalo jest kretati se samo naprijed, dalje i dalje. Sve češće sam padao. Iako nisam gubio volju, noge su mi se plele, ostavljao me osjećaj ravnoteže. Pri jednom nespretnom padu preko neke stijene izgubio sam dva zuba i razbio usta. Pri drugom padu prsla mi je koža na čelu. Ruke su mi bile izgrebene, a kroz poderanu odjeću prodirala je hladnoća, ali odustati više nisam mogao. Sve je bilo besmisleno, sve je bio promašaj. Greška se prikrala još u Kapadokiji. Da, nije se smjelo ići lijevim hodnikom. Neću uspjeti. Možda će uspjeti Bebek? Da li uspijeva nije bilo važno. Nije više postojalo ni lijevo ni desno, nije se više moglo stati, samo naprijed, naprijed do gorkoga kraja.

Bila je noć, oblaka je nestalo, a ja sam još uvijek hodao. Čas puzajući, čas hodajući vukao sam se među stijenama u pravcu oblaka koji je nestao. Pred samu zoru osjetio sam da dolazi kraj. Dan se rađa, a ja umirem. Osjećao sam hladne prste smrti kako mi stežu srce dok mi je na oči padao mrak. Ali ne. ja nisam umirao, ne, to je bio netko drugi. Ne, još ne. govorio je neki glas. Uz krvave bljeskove u glavi i bolove koji su parali srcem našao sam snagu da se ispravim. Gledao sam stegnuto u klupko, smotano tijelo osobe zgrčene na podu, osobe potpuno nalik meni. Krvava glava ležala je na kamenu. Noge su mu se tresle i grčile kao da pokušavaju koračati. Iz razbijenih usana izlazili su zvuci nekog slavenskog jezika zemlje na Balkanu. Osoba na podu buncala je i sanjala. Znao sam mu snove. Ja sam bio san osobe koja se grčila na smrznutom tlu. Ostavio je da sniva, zakoračio na prvu od spiralnih stepenica i laganim koracima krenuo gore — u grad.

Prošao  sam  kroz  spiralna,  kristalnim  kolonadama  omeđena  vrata,  nastavio  uskim

prozirnim ulicama i došao na trg. Nisam bio iznenađen prizorom. Znao sam već kako izgleda taj grad. Vidio sam ga u Kapadokiji a opisali ga stari Hariharananda, Borges, Blake i mnogi drugi. Granit, mramor, kristal i led. Mnoštvo nepravilnih zgrada. Kuće različitih visina s apsurdno raspoređenim prozorima i vratima, dugi nizovi spiralnih stepenica koje su zaokretale da bi se izvrnule naglavačke i opet uspravile. Stepenice za ljude koji ne priznaju zakone sile teže. Trokutaste kuće, kosi tornjevi, naherene ulice koje se uzdižu da bi kao i stubišta ostale visjeti u zraku poput nedovršenih mostova. Veličanstvena vrata koja su vodila u minijaturno dvorište ili do bezobličnog bunara bez vode. Iznad apsurda i kontralogike. Grad je građen suprotno svakoj funkcionalnosti. Jedini smisao bio mu je nesmisao. Grad građen da

zbunjuje i zavarava. Vanjska dimenzija žene. Kao grad u Kapadokiji, ovaj vanjski grad bio je samo kontrakopija, antigrad pravoga grada koji je ležao pod zemljom. Bez i jednog stanovnika, kao i grad u Kapadokiji, u Bamijanu, kao i Balk, kao i Platonova akademija, kao svaka piramida.

Ovaj je grad bio samo vanjska dimenzija pravoga grada koji se nalazio pod zemljom.

Trebalo je naći ulaz, trebalo je naći vrata koja su vodila u pravi grad. Ovaj grad bio je materijalan. Moglo ga se vidjeti i opipati, no bio je mrtav. Mrtva granitna kopija, mrtve ideje kao i svaka piramida, kao i svaki hram.

Znao sam da ulaz u živi, u ovaj pravi grad neću moći naći bez osobe koju sam ostavio spavati dolje u podnožju. Valjalo se vratiti po njega, jer bez njegova fizičkog ulaza, zajedno s njim i u njemu, sve ovo bio je tek kristalni san.

Sišao sam do polusmrznute osobe. Bio je još uvijek živ. Znao sam da će ostati živ jer putovanje još nije bilo dovršeno. Pitanje je bilo, hoće li se probuditi upravo sada ili možda negdje drugdje, na nekom drugom mjestu, u nekoj drugoj prilici. Na tren pomislih da bi bilo bolje ostaviti ga da spava. Ne, došao je čas buđenja jer smrt je već bila suviše blizu. Sagnuo sam se i počeo ga tresti.

X  X  X

—   Željko, Željko — čuo sam glas koji nije bio glas moje majke. — Željko, probudi se!

Polako sam postajao svjestan. Kroz mozak strelovitom brzinom letjele su slike onih posljednjih dana na Tibetu. Kada su me probudili gotovo smrznutog u snijegu sjetio sam se tibetanskih seljaka i ledenog pokrivača. Sjetio sam se lame koji me deset dana liječio u samostanu i vraćao iz stanja djetinjstva natrag u realnost, u moju pravu dob. Sjetio sam se kada mi je rekao da sam izliječen od bolesti bijega u prošlost upozoravajući me da će se ta stanja još povremeno vraćati u snu. Sva ta sjećanja jurnula su mi kroz mozak dok su me tresle ruke osobe koja me budila. Dugo putovanje natrag za Leh, moje iscrpljeno tijelo umotano u vunene ogrtače na nosiljci između dva konja, nanovo Lanak i Marsimilk, zatim bolnica u Indiji, pa putovanje u Jugoslaviju, pa opet bolnica, pa opet putovanje i opet bolnica. Neka ruka me tresla.

-Željko, Željko, probudi se!

Otvorio sam oči. Kroz prozor bolnice na Zvijezdi vjetar je unosio zvukove zagrebačkih tramvaja. Plave oči doktorice Novak bile su nasmijane.

-Nosim ti dobre vijesti — govorila je dok sam trljao snene oči. — Imaš goste. Nisu me

interesirali gosti, nisam želio dobre vijesti. Još uvijek u polusnu slušao sam doktoricu Novak kako govori da me traže Amerikanci, da vodim jednu od najvećih ekspedicija u područje tropa i Himalaya.

Čekao me i Bebek. Čekala me majka s kolačima jer mi je bio rođendan. No bilo je još uvijek previše rano, ne, nisam još imao snage. Nisam imao snage ni za zvuk zagrebačkih tramvaja, ni za Bebeka, ni za američku ekspediciju, ni za Stakleni grad.

-Sutra — rekao sam doktorici, — neka sve opet počne sutra. Okrenuh se, pokrih preko glave i utonuh u san.