Laži možemo podijeliti na dvije vrste: bijele laži i crne laži.  Crna laž je izjava za koju smo svjesni kako je neistinita. Bijela laž je izjava koja sama po sebi nije neistinita, međutim, izostavlja znatan dio istine. Činjenica da je laž bijela, ne čini je ništa manje neistinitom ili opravdanom, dapače, ona može biti jednako destruktivna kao i crna laž. Vlada koja pomoću cenzure krije pred javnošću neke ključne informacije, nije ni u kojem slučaju demokratskija od vlade koja svoje građane zasipa neistinama. Pacijentica koja je prešutjela kako je prekoračila dopušteni iznos na obiteljskom i ačunu, usporavala je svoj razvoj u terapiji jednako kao da je i izravno lagala. Upravo stoga što se čini kako je za manju osudu, skrivanje važnih informacija najčešći je oblik laganja, a budući da ga je teže otkriti, štetniji je i opasniji od crne laži.

Bijela laž smatra se društveno prihvatljivom u mnogim međuljudskim odnosima ier "ne želimo povrijediti nečije osjećaje". Ipak, često se žalimo na činjenicu kako su naši društveni odnosi općenito vrlo površni. Kad roditelji hrane svoju djecu papicama bijelih laži, to ne samo da se smatra prihvatljivim, već i dobrohotnim i brižnim. Čak i supružnici koji su imali dovoljno hrabrosti da se otvore jedno drugome, često nemaju snage biti otvoreni sa svojom djecom. Neće im otkriti da puše marihuanu, da su se sinoć svađali, da zamjeraju baki i djedu zbog manipulacija, da im je doktor rekao da pate od psihosomatskih poremećaja, da su riskirali pri nekom financijskom ulaganju ili im pak kriju stanje njihova bankovnog računa. Obično su ovakva prešućivanja i nedostatak otvorenosti opravdani ljubavlju i željom da se djeca zaštite od nepotrebnih briga. Međutim, obično su takve vrste "zaštite" neuspješne. Djeca ionako znaju da mama i tata puše "travu", da su se prošle noći svađali, da zamjeraju baki i djedu i da je mama nervozna jer tata ne zna s novcima.

Tada ishod nije zaštita već uskraćivanje. Djeca su lišena spoznaja koje bi trebali stjecati o novcu, bolestima, drogama, seksu, braku, roditeljima i o ljudima općenito. Ujedno su uskraćeni i za sigurnost koju bi mogli osjećati kad bi se o ovim temama raspravljalo otvoreno. Konačno, lišeni su uzora otvorenosti i iskrenosti, a umjesto toga pružen im je primjer djelomične iskrenosti, nepotpune otvorenosti i ograničene hrabrosti. Nekim je roditeljima želja da zaštite svoju djecu motivirana iskrenom premda pogrešno tumačenom ljubavlju. Drugima, međutim, želja za zaštitom djece više služi kao fasada i racionalizacija težnje kojom žele izbjeći suočavanje i tako sačuvati autoritet nad njima. Takvi roditelji zapravo govore: "Vidite, djeco, nastavite biti djeca s dječjim brigama, a odraslima prepustite prave brige. Gledajte nas kao snažne i brižne zaštitnike. Takva slika je dobra za sve nas i nemojte joj se suprotstavljati. To nam pruža osjećaj snage, a vama osjećaj sigurnosti i bit će najbolje ako ne zalazimo previše duboko u ove stvari."

Unatoč tome, može doći do pravog sukoba kad se želja za potpunom iskrenošću suprotstavi potrebama nekih ljudi za određenom vrstom zaštite.

Primjerice, čak i roditelji koji imaju izvrstan brak mogu povremeno razmatrati mogućnost razvoda, ali obavijestiti o tome djecu u trenutku kad za to ne postoji realna osnova, može im predstavljati samo nepotrebno opterećenje. Pomisao na razvod strahovita je prijetnja djetetovom osjećaju sigurnosti zapravo, toliko zastrašujuća da je dijete ne može sagledati iz šire perspektive. Ozbiljno su ugroženi s prijetnjom čak i pri neznatnoj mogućnosti razvoda. Ako je brak njihovih roditelja ozbiljno poljuljan, djeca će se suočiti s prijetećom mogućnosti, govorili roditelji o tome ili ne.

Ukoliko je brak u osnovi solidan, roditelji bi zapravo odmogli svojoj djeci ako bi im iskreno rekli: "Mama i tata su sinoć pričali o razvodu, ali to za sada nije ništa ozbiljno." U drugim slučajevima, psihijatrima je često neophodno prešutjeti svoje misli, gledišta i spoznaje o pacijentima u ranoj fazi psihoterapije jer ih tada pacijenti još nisu spremni prihvatiti i suočiti se s njima. Na prvoj godini stažiranja, jedan mi je pacijent prilikom četvrtog posjeta prepričao svoj san, koji je očito odražavao zabrinutost vezanu uz homoseksualnost. U želji da se predstavim kao briljantni psihoterapeut koji brzo postiže napredak, rekao sam mu: "Vaš san odražava zabrinutost da ste možda latentni homoseksualac." Vidno se uznemirio i više nije dolazio na seanse. Uz ogroman trud i još veću sreću uspio sam ga nagovoriti da se vrati na terapiju. Održali smo još dvadeset seansi prije no što se preselio u drugi grad zbog posla. Ove su mu seanse bile od velike koristi, unatoč činjenici da niti jednom nismo otvorili pitanje homoseksualnosti, lako je njegova podsvijest bila opterećena s tim, to nije značilo da je bio spreman suočiti se s njom na razini svijesti. Budući da nisam zatajio svoju spoznaju, odmogao sam mu, skoro ga izgubivši bilo kao vlastitog ili nečijeg drugog pacijenta.

Selektivno prešućivanje vlastitog mišljenja poželjno je prakticirati s vremena na vrijeme u poslovnom svijetu i u politici, ukoliko želimo biti prihvaćeni od strane raznih moćnika. Kad bi ljudi u svakoj prilici otvoreno iznosili svoja mišljenja o važnim i nevažnim stvarima, bili bi nepoželjni i smatralo bi se da su prijetnja sustavu upravljanja. Vjerojatno bi stekli reputaciju drske osobe te ne bi zadobili povjerenje kao predstavnik organizacije. Jednostavno se ne može zaobići činjenica da ukoliko želimo biti utjecajni u nekoj organizaciji, moramo djelomično postati "osoba organizacije", uviđavna u iznošenju vlastitih mišljenja, povremeno poistovjećujući osobni identitet s identitetom organizacije. S druge strane, ako netko smatra kao jedini cilj takvog ponašanja vlastiti utjecaj u organizaciji, tolerirajući samo ona mišljenja koja neće ništa poremetiti, tada je dopustio da cilj opravda sredstvo i izgubio osobni integritet i identitet postavši u potpunosti osoba organizacije. Put koji veliki rukovoditelji moraju preći između očuvanja i gubitka vlastitog identiteta i integriteta, izuzetno je uzak i vrlo je malo onih koji ga uspješno prođu. On predstavlja ogroman izazov.

Izražavanje mišljenja, osjećaja, zamisli pa čak i znanja, mora biti potisnuto u ovim i mnogim drugim okolnostima tijekom života. Kojih se pravila treba pridržavati ako se želimo posvetiti istini? Kao prvo, nikad ne govoriti neistine. Drugo, neprestano imati na umu kako je skrivanje istine uvijek potencijalna laž te da je u svakoj prilici kad prešućujemo istinu neophodna moralna odluka. Treće, odluka o prikrivanju istine ne smije nikad biti utemeljena na osobnim potrebama, kao što je potreba za moći, potreba da se bude voljen ili da se naša mapa zaštiti od izazova. Četvrto, ova odluka mora biti zasnovana u potpunosti na potrebama osobe kojoj se prikriva istina. Peto, procjenjivanje tuđih potreba je čin toliko složene odgovornosti da se mora sprovoditi mudro i sa iskrenom ljubavlju prema drugome. Šesto, najvažniji čimbenik u procjenjivanju tuđih potreba, procjena je sposobnosti te osobe za iskorištavanjem istine u svrhu vlastitog duhovnog razvoja. Napokon, procjenjujući nečiju sposobnost za iskorištavanjem istine zbog vlastitog duhovnog razvoja, moramo biti svjesni kako su ljudi općenito skloni prije podcijeniti nego precijeniti ovu sposobnost.

Ovo može izgledati kao iznimno težak zadatak koji je nemoguće u potpunosti ispuniti, kao kroničan i beskonačan teret koji je zapravo prava gnjavaža. Doista, to i jest beskonačan teret samodiscipline, te se stoga većina ljudi i odlučuje na život ograničene iskrenosti i otvorenosti, skrivajući sebe i svoje mape od ostatka svijeta. Tako je mnogo lakše. Ipak, nagrada za težak život iskrenosti i posvećenosti istini više je no proporcionalan zahtjevima. Zahvaljujući činjenici da su njihove mape neprestano izložene izazovima, iskrene osobe neprestano se duhovno razvijaju. Kroz svoju otvorenost mogu uspostavljati i održavati bliske odnose, mnogo učinkovitije od zatvorenih ljudi. Budući da nikad ne govore neistine mogu biti sigurni i ponosni na spoznaju kako nisu pridonijeli kaosu koji vlada svijetom, već su poslužili kao izvor svjetlosti i pročišćenja. Konačno, oni su potpuno slobodni za postojanje, neopterećeni potrebom za skrivanjem. Ne moraju se šuljati u sjenkama, niti se zapetljavati u nove laži kako bi prikrili stare. Napokon, postaje im sasvim jasno kako je potrebno utrošiti mnogo manje energije u samodisciplinu i iskrenost nego što to zahtijeva prikrivanje. Što je čovjek iskreniji, jednostavnije mu je takvim i ostati, dok brojne laži povlače za sobom sve više novih. Svojom otvorenošću, ljudi posvećeni istini žive na otvorenom, a vježbanjem hrabrosti za život na otvorenom oslobađaju se straha.