Nakon što smo razmotrili slučajeve komunikacije preko medija i slučajeve opsjednutosti, kao dokaz preživljavanja duhova preminulih ljudi u nekoj drugoj razini kozmičke hijerarhije, osvrnimo se na slučajeve prikaza mrtvih.

William James je rekao: "Znanost može i dalje govoriti: 'Takve su stvari jednostavno nemoguće.' No, dok se takve priče iznova pojavljuju u različitim zemljama, a samo nekolicina ih biva pozitivno objašnjena, nije dobro zanemarivati ih. Trebalo bi ih barem pridodati daljnjoj uporabi. Kada se osvrnem unatrag na ono što sam čitao proteklih nekoliko godina ... 10 slučajeva mi odmah pada na um." (Murphy i Ballou, 1960., str. 62-63). Razmotrimo sada nekoliko slučajeva. Slažem se s Jamesom da 'nije dobro zanemarivati ih'.

Astronom Camille Flammarion prihvaćao je (1909., str. 303):"... mogućnost međusobne komunikacije inkarniranih i dezinkarniranih duhova."

Probudio se i pred sobom ugledao lik kako se oblikuje na mjesečini.

Primijetio je da mjesečeva svjetlost dopire kroz prozor na južnoj strani njegove sobe. Oblik je postupno postajao jasniji, sve dok Tweedale u njemu nije prepoznao lice svoje bake. Na glavi je imala: "... staromodnu kapu zavijenu u obliku školjke." Nekoliko sekunda poslije, lik je postupno iščeznuo.

Tweedale je za doručkom roditeljima ispripovijedao tu viziju. Njegov je otac šutke napustio stol, nakon čega mu je majka objasnila sljedeće: "Danas ujutro tvoj mi je otac rekao da se noću probudio i vidio svoju majku kako stoji uz njegov krevet, no u trenutku kada je poželio s njome razgovarati, nestala je." Nekoliko sati poslije, obitelj je primila telegram s viješću o smrti Tweedaleove bake. Tweedale je poslije saznao da je sestra njegova oca (Tweedaleova strina) također vidjela prikazu u noći staričine smrti.

Flammarion je na temelju svih dokaza koje je dokumentirao u svojim knjigama, stigao do 5 zaključaka (1923., sv. 3, str. 348): "1.) Duša postoji kao stvarni entitet neovisan od tijela. 2.) Posjeduje sposobnosti koje su znanosti danas još uvijek nepoznate. 3.) Može djelovati na daljinu, telepatski, bez posredovanja čula. 4.) U prirodi postoji psihički element, koji mi još uvijek ne poznajemo ... 5.) Duša nadživljuje fizički organizam i može se pojavljivati nakon smrti."

Jednog petka uvečer u 4.mj. 1880., u New Yorku, gospoda N. J. Crans je otišla na počinak. U pismu Richardu Hodgsonu iz Američkog društva za parapsihološka istraživanja, napisala je: "Sjećam se da sam, nakon što sam legla na počinak, osjetila strujanje, gotovo kao da izlazim iz svojega tijela. Oči su mi bile zatvorene; ubrzo sam shvatila da nekamo jurim, ili mi se barem tako činilo. Sve mi je izgledalo mračno; odjednom sam shvatila da se nalazim u sobi; onda sam vidjela Charleya kako spava na krevetu; potom sam pogledala prema namještaju u sobi i jasno sam vidjela svaki predmet - čak i stolac pokraj uzglavlja, na čijoj se stražnjoj strani nalazio jedan potrgani dio." Charley je bio njezin zet, Charles A. Kernochan, koji je živio u Central Cityju, Južna Dakota. Gospođa Crans je nastavila: "U jednom su se trenutku otvorila vrata i u sobu je ušla moja preminula kći, Allie, koja je prišla krevetu, zaustavila se i poljubila Charleya. Činilo se da je osjetio njezinu prisutnost jer ju je pokušao primiti, ali ona je hitro izašla iz sobe, poput pera nošenog vjetrom." Allie je bila kćer gospođe Crans i žena Charlesa Kernochana, koja je umrla u 12.mj. 1879., oko 5 mjeseci prije opisanog događaja. Gospođa Crans je povjerila svoj san nekolicini ljudi, a u nedjelju je napisala pismo Charlesu. U međuvremenu je i Charles njoj poslao pismo. Pisma su se mimoišla, jer je pošta putovala oko 6 dana iz New Yorka do Južne Dakote i obrnuto. Charles je u svom pismu napisao: "O, draga moja mama Crans! Bože moj! Prošlog sam petka usnuo Allie!" Gospođa Crans je rekla da je Charles opisao Allie: "... upravo onako kako sam je ja vidjela; kako je ušla u sobu, a on je kriknuo i pokušao je primiti, no u tom je trenutku nestala." Nakon što je Charles poslao to pismo, primio je ono koje je njemu poslala gospođa Crans. Stoga joj je odgovorio drugim pismom. Gospođa Crans je rekla da joj je Charles: "... napisao da je sve što sam vidjela točno, čak i opis svakog komada namještaja u sobi, kao i način na koji mu se njegov san objavio." (Myers, 1903., sv. 1, str. 244).

Čini se da su u opisanom slučaju oba vidioca spavala kada im se objavila Allie. Mogli bismo pretpostaviti da su gospođa Crans i Charles bili nesvjesno telepatski povezani, te da su zajedno proizveli združeni privid u intersubjektivnom stanju sna. No, isto tako bismo mogli pretpostaviti da je u tom intersubjektivnom susretu sudjelovala treća strana, točnije sama Allie, u nekom istančanom materijalnom obliku.

General Sir Arthur Becher služio je u britanskoj vojsci u Indiji kada je vidio prikazu (Myers, 1903., sv. 1, str. 250-251). U 3.mj. 1867., otišao je u planinsku vojnu bazu u Kussowlieu (Kussoorie), kako bi pregledao kuću u kojoj je namjeravao boraviti sa svojom obitelji u doba ljetnih vrućina.

Onamo ga je pratio sin. Uvečer se general probudio i ugledao Indijku kako stoji pokraj njegova kreveta. Kada je ustao, žena je izašla kroz vrata koja su vodila iz spavaće sobe u kupaonicu. No, kada je ondje stigao, žena je nestala.

Primijetio je da su, osim vrata kroz koja je ušao, jedini drugi izlaz, vrata koja su vodila iz kupaonice prema van, bila čvrsto zaključana. General se vratio spavati, a ujutro je olovkom zabilježio kratku bilješku da je vidio duha. No to nikome nije rekao.

Vojnik Charles Lett prisjetio se sljedećeg događaja, zanimljivog stoga što je prikazu istodobno vidjelo više ljudi (Griffin, 1997., str. 218-219).

Dana 5. 04. 1873., otac njegove supruge, časnik Towns, umro je u njegovoj kući. Šest tjedana poslije, Lettova se žena nalazila u jednoj od spavaćih soba te kuće, kada je na poliranoj površini ormara ugledala veoma detaljan i živ odraz u obliku glave i trupa kapetana Townsa. Pokraj nje se nalazila mlada gospođica Berthon, koja je također vidjela taj lik. Isprva su pomislile da je netko objesio časnikov portret. U tom trenutku u sobu je ušla sestra gospođe Lett, gospođica Towns i, prije nego li su gospođa Lett ili gospođica Berthon uspjele nešto reći, gospođica Towns je uzviknula: "Za boga miloga!

Vidite li tatu?" Istoga su trenutka pozvale nekoliko slugu, koji su radili u kuću i svi su redom izrazili svoje čuđenje viđenim. Charles Lett se prisjeća:

"Naposljetku su pozvali gospođu Town koja je, u trenutku kada je ugledala prikazu, jurnula prema njoj ruku ispruženih kao da je želi dotaknuti, no kada je rukom prešla preko površine ormara, lik je počeo nestajati i više se nikada nije pojavio."

Je li to doista bila prikaza koju je proizvela preživjela duša časnika Townsa, koji se prikazao u prostoru? Superpsi teoretičari bi rekli da nije.

Ali takve slučajeve višestrukog istodobnog viđenja teško je objasniti superpsi teorijom. U tom slučaju trebalo bi pretpostaviti da je glavni vidjelac u svom umu stvorio sliku kapetana Townsa, i to na temelju osobnog sjećanja, ili ju je oblikovao izvanosjetilnom percepcijom iz uma žive osobe.

Nakon toga bi trebao doživjeti tu sliku u kontekstu sobe. Potom bi se procesom takozvane telepatske kontagije (priljepčivosti), ta slika prenijela u um drugih vidioca. Međutim, opsežna pokusna istraživanja prijenosa slike, o kojima smo raspravljali u 6. poglavlju, pokazuju poteškoću intermentalnog prijenosa potpune slike. Drugo moguće objašnjenje je svojevrsna super psihokineza (super-pk) sposobnost kojom glavni vidjelac proizvodi stvaran oblik u trodimenzionalnom prostoru. No, oba objašnjenja, dakle bilo da je riječ o superspsi ili super-pk, sadrže poteškoće. U opisanom slučaju, istovjetnu sliku je vidjelo 7 osoba. Nadalje, pojedini vidioci nalazili su se na različitim mjestima u sobi, a slika se nalazila u njima odgovarajućoj perspektivi. Također je bitna činjenica da su sliku vidjeli samo nakon što su ušli u sobu, jer je poslije iščeznula pred svima njima. Ova se rasprava osniva na Griffinovoj analizi (1997., str. 219-221). Naime, istaknuvši da višestruka viđenja nisu neuobičajena, Griffin je rekao (1997., str. 221): "Najjednostavnije objašnjenje može biti da su barem neke prikaze rezultat zagrobnog djelovanja privida."

Dotaknula je svog muža, koji je licem bio okrenut od tog lika na koji mu je nastojala obratiti pozornost govoreći: "Willie, tko je ovo?" Muž je glasno povikao: "Što, do vraga, radite ovdje?" Prikaza mu se prijekorno obratila:

"Willie, Willie!" nakon čega se pomaknula prema zidu sobe. Žena se prisjeća:

"Dok je prolazio pokraj svjetiljke, duboka je sjena prekrila sobu, kao da živi čovjek zaklanja svjetlo pred nama svojim tijelom, i potom je nestao u zidu." Nakon toga je Willie rekao svojoj ženi da je to bio njegov otac, pomorski časnik, koji je umro 14 godina prije, a kojega ona nikada nije vidjela. Kako je Willie bio veoma zabrinut zbog neke velike financijske transakcije, prikazu svog oca je protumačio kao upozorenje da se ne upušta u taj posao (Griffin, 1997., str. 222). Pretpostavimo li da je u opisanom slučaju žena bila glavni vidjelac, a prikaza halucinacija, bilo bi neobično što je upravo ona halucinacijom proizvela sliku mrtvog oca svog supruga, kojeg nikada nije upoznala ni vidjela. Istraživač paranormalnih pojava bi mogao reći da je žena superizvanosjetilnom percepcijom 'primila' suprugovu tjeskobu i njegove podsvjesne misli o ocu, te na temelju toga, superpsihokinezom stvorila stvarnu prikazu, ujedno je učinivši vidljivom ne samo sebi, već i svom suprugu. Ali, to je možda suviše nategnuto da bismo mogli izbjeći hipotezu o preživljavanju duše nakon smrti. U ovom je slučaju jednostavnije pretpostaviti da je preživjeli duh Willijeva oca, u nastojanju da spasi svoga sina od financijske propasti, proizveo svoju vlastitu prikazu.

Griffin ističe da je u takvim slučajevima (1997., str. 223): "Frederick Myers pretpostavio da zagrobna duša, ili neki takav element, proizvodi navodno fizičke učinke u prostoru u kojemu se prikaza vidi."