5.          PRIJEVARA ILI NADNARAVNOST?

U sobi je samo jedna drvena stolica. Muškarci posjedaju sjedne, žene sa druge strane. Poneko odmah nastoji ugrabiti mjesto uz stolicu. Sjedam sa strane, puštajući da drugi odaberu mjesta koja žele. Neka žena, obuhvativši dlanovima lice, počinje plakati. Lica su napeta. Još uvijek ne shvaćam. Baba kasni. Potom ulazi, dolazi prema meni, pomakne me kako bi mogao doći do prekidača koji je možda malo previsoko postavljen, i pokreće ventilator.

Obraća se, prije no što je sjeo na stolicu, ženama, njiše rukom i dijeli im po malo vibhutija. Očekujem da ga dadne i muškarcima, no vibhutija, kad se okrenuo, više nema. Sai Baba vrlo rijetko za vrijeme prijema materijalizira vibhuti za muškarce. Možda je to samo ljubaznost prema ženama; ili se u tom obredu krije nešto što mi izmiče?

Pepela koji se pojavio iz Sai Babinih prstiju je bilo mnogo, dovoljno za sedam, osam osoba. Toliku količinu ne može sakrivati u rukavu! Čini se da je neki njemački katolički list napisao da Baba stvara vibhuti tako da smrvi tabletu koju drži sakrivenu u ruci. No nije tako. Siguran sam (a i provjerio sam) da Baba nije imao ništa u ruci kada ju je njihao: dlan je bio sasvim otvoren i okrenut prema dolje. S druge strane, za takvu bi količinu vibhutija bila potrebna ogromna tabletina!

U grupi je očigledno i poneko staro poznanstvo. Sai Baba se smiješi i pita za sina. Razgovor koji vodi mi ništa ne kazuje. Čini mi se sasvim običnim razgovorom, pristojnošću posvećenom dragom gostu, i ništa više.

Baba najednom uperi pogled u jednu od gospođa.

„Što želiš?”.

„Ono što ti želiš, Svami!”

Svami znači učitelj i koristi se obično u izravnom razgovoru Babe i njegovih sljedbenika.

Sai Baba njiše ruku otvorenog dlana, potom je stisne i kada ponovno otvori na prstu mu visi lančić. Začuje se žamor oduševljenja dok govorim samom sebi da su svi oko mene blesavi. Sigurno je neki trik. Izvući na taj način neki lančić uopće nije teško. Malo vježbe i bilo tko bi ga mogao neopaženo izvući iz nekog skrovišta.

Sai Baba ženi objašnjava što mora učiniti s tim lančićem, i žena izgleda sretna, blesavo sretna. Moja je ogorčenost što su ljudi tako glupi i tako se lako daju varati bila duboka. I to je sve?

Baba strese glavom i ovlaš me pogleda. Možda je shvatio da se ne dam lako nasanjkati! Čini mi se da samo gubim vrijeme. Je li moguće da se milijuni osoba daju tako neoprezno vući za nos? Kad se ne bih bojao da ću ispasti neodgojen ustao bih i u znak protesta i otišao.

Neki ga dječak moli da mu nešto materijalizira.

„A što želiš?”

„Ono što ti hoćeš, Svami. Bilo što!”

Sai Baba ga lako udari po leđima i obrati se nekome drugome. Očigledno je potrošio sve svoje visuljke i nije očekivao da ga netko još nešto zatraži. Kako nije predvidio taj zahtjev, tako nije, jasno, sa sobom donio više ništa. Osim svega, kažem sam sebi, nije baš ni lukav.

Neki ga čovjek srednjih godina pita kako napreduje Centar kojem je predsjednik. Zbunjen sam. Ako to ne zna on koji kaže da je predsjednik tog Centra, zašto bi to trebao znati Sai Baba? Kad bih mogao raširio bih, u znak neslaganja, ruke. Obaram oči da sakrijem svoju reakciju.

Sai Baba na mene uopće ne obraća pažnju. Najprije me zove, postavi me usred te gomile luđaka, a onda mi ne uputi ni jednu jedinu riječ!

„Dobro napredujete. Djelujte sa više ljubavi, više ljubavi! Gledaj!”

Baba podigne dva prsta i u tren se oka među tim prstima pojavi crnkast jajolik predmet. To me ostavlja otvorenih usta. Ovaj puta ne može biti nikakav trik. Prsti se nisu ni pomaknuli, moj je pogled bio prilijepljen uz njih. Pa onda je, dakle, sve istina?

„Ovaj ćeš lingam staviti na raspolaganje bolesnicima koji žele piti vodu koju ćeš pripremiti”.

Čovjek pruže ruke da prihvati lingam, no Baba mu ne dozvoljava da ga dotakne: najprije uzima papirnatu vrećicu i umota ga. Očito se neke predmete ne smije dirati, naročito one čiji je zadatak da djeluju na bolesti.

Baba se sada obraća nekom mladiću.

„Ovaj je dječak jako dobar”.

Svrne pogled na stariju gospođu. Je li mu već netko rekao da je ona dječakova majka?

„Moraš učiniti sve kako bi mogao završiti svoj studij. Ja ću vam pomoći”.

Sai Baba još jednom zanjiše rukom i istog se trenutka usred ničega pojavi prsten. Uočavam da se prsten ne drži dlana, nego je najmanje pola centimetra od njega udaljen. Sai Baba uhvati predmet i pozove dječaka da pruži ruku. Prsten veličinom ne odgovara izabranom prstu, tada Baba u njega puhne i on poprima pravu veličinu.

„Sada ti savršeno odgovara!”

Moje se sumnje rasplinjuju.

Sai Baba ustaje i pokretom ruke poziva jednu od grupa da ga slijede u pokrajnju sobu.

Prva ulazi grupa engleskog govornog područja, a potom grupa indijaca. Ostajem posljednji. Toliko bih ga toga imao pitati, no očigledno neću imati prilike.

Netko mi objašnjava da Baba u pokrajnjoj prostoriji prima grupe, obitelji ili pojedince da bi govorio o povjerljivim stvarima. Prisjetim se da je u nekoj knjizi netko o toj sobi govorio kao o „sobi velikih otkrića”. Tko zna što pričaju u toj izbici, pitam se. Čujem žamor i smijeh. Možda i nisu baš uvijek velika otkrića: možda se pripovijeda o osobnim i obiteljskim stvarima. Pitam to mog susjeda.

„Pojedincima Baba može govoriti o osobnim teškoćama, o duhovnom životu, kao što može dati smjernice ili umiriti. Nekima otkriva ono što omogućuje veliki kvalitativni skok. Znam da poneki, nakon što su izašli iz te sobice, više nisu bili iste osobe: bili su izmijenjeni, blistali, kao da su odista susreli Boga ili doživjeli jedinstveno iskustvo”.

Po izlasku posljednje grupe Sai Baba pozove mene.