PRIJATELJSKO UVJERAVANJE

Za razliku od  vrača iz Čajevog sela koji ni islam,  ni kršćanstvo,  ni ateizam nije doživljavao kao nešto suprotno njegovu zanatu, prisutni vrač bio je, rečeno našim žargonom, do zla boga ispolitiziran. Od našeg dolaska on je huškao svoje „političke komesare” uvjeravajući ih u našu „moralno političku nepodobnost”. Primijetio je da nisam jeo hranu. Nije mu se svidjelo što bez straha prolazim pokraj kuće duhova, i činjenica da sam pio kokosovo mlijeko a da nekoliko kapljica nisam posvetio đavolima, uvjerila ga je da moja energija unosi uznemirujuću vibraciju u njegovo selo. Nije bio neinteligentan, znao se izražavati i gotovo sam se uplašio da ne zavede Božićnog Čaja i okrene ga protiv mene. Naivan i dobronamjeran, Božićni Čaj mi je ispričao tok njihova razgovora dok sam čekao na audijenciju.

Kujo Patva ili Fa’atabu, tako se zvao vrač, uvjeravao je Božićnog Čaja kako ne poštujem njihove domove, kako ne priznajem njihovu vlast, te da sam bezobrazan, svojevoljan i umišljen. Sve mi je to prenio Božićni Čaj svojim pitoresknim jezikom.

—Vrač kaže, ti previše ljubiti tvog demona, ti biti slijep za prave demone.

Uzalud sam slao Božićnog Čaja da objasni vraču kako vjerujem u sve demone ili, ako hoće, da ne vjerujem u nijednoga. Vrač je govorio da je moj demon zao, a njegov jak. Nakon pola sata izmjenjivanja poruka shvatih da ovo više nije antropolgija već politika. Prisilio sam se da ne potcjenjujem sveti vračev nazor i odlučio da mu najiskrenije i na njemu shvatljiv način objasnim kakav je moj demon.

Po porukama koje sam mu slao, kao da je osjetio da ga donekle shvaćam. Odobrio je audienciju i pozvao me u kolibu na seansu.

Padala je već noć. kada sam se u pratnji poglavice i petorice ratnika uputio u usamljenu

kolibu na kraju sela. Koliba nalik onima iz filmova o Tarzanu. Pred kolibom hrpa drvenih totema — dva metra visokih plosnatih lica s nekolio pari očiju. Među njima simboli koji mi nisu bili nepoznati. Uokolo kolibe niz kolaca s ogoljelim ljudskim lubanjama u boji. Pognuvši se, uđoh kroz niski ulaz. U tamnoj, vatrom osvijetljenoj kolibi na krznenom sjedištu sjedio je Fa’atabu, veliki vrač, u radnoj odjeći. Umjesto šešira nosio je prepariranu krokodilsku glavu s razvaljenim čeljustima. Kroz svoje nosnice probio je veći komad školjke, a golo tijelo bilo je istetovirano magičnim simbolima. Pušio je veliku lulu nalik klarinetu i nije me ponudio. Zauzeli smo mjesta. Fa’atabu me prodorno pogledao i ne skidajući pogleda počeo govoriti Božićnom Čaju koji je preuzeo ulogu simultanog prevodioca.

—   Ja, Fa’atabu — započeo je vrač, — ja pričati o vremenu prije bijeli čovjek isti čovjek, sada zaboravljen, svi bijeli čovjek sada zaboravljen.

Nije mi bilo jasno govori li vrač upravo onako kako Božićni Čaj prevodi budući da su sve rečenice bile nejasne. Ipak, upravio sam pogled u vrača kao da sam sve razumio.

—   Ja znam tko je moj đavo a bijeli čovjek ne zna tko njegov đavo. Moj đavo - govorio je Fa’atabu, — moj đavo Saali koji je dao zemlju selu Aoto gdje mi živio, sada bio dobar duh.

Rekao je da sva zemlja od rijeke Are Are do kamena Falusababobua te od drveta zvanog Tasib do mjesta na obali rijeke Aludafa pripada porodici Fa’ atabu.

Božićni Čaj je sve bolje prevodio i očito zadovoljan početkom razgovora vrač je

podrignuo, povukao još jačim dim, puhnuo ga meni u lice i nastavio.

—   Moj đavo Saali tada umro i pokopan je kod mjesta Aresre. Ja sada želim govoriti o

tome kako sam ja postao od đavola Saali. Ja imam tabu mjesto za prinošenje žrtve mojim đavolima i ono se zove Laitak i Ardi i Laitan i Setanga. To znači, Laitak za prašumske ljude i Laitan za ljude koji žive pokraj slane vode.

Napeta lica slušalaca dala su mi do znanja da se sve ovo ozbiljno shvaća i da ishod ne mora biti bezazlen. Vrač je osjetio da pobuđuje pažnju svih prisutnih i nastavio visokim piskutavim glasom.

—   Dok je Saali živio, dao je život sinu kojega je nazvao Sadaka. Sadaka je dao život sinu Navane. Navane je bio poglavica osam porodica koje su živjele na zemlji Are Are. Tko god im se približio, bio bi ubijen, ispečen i pojeden. Ljudi bijeli ne znati ubijati kako zapovijeda đavo. Bijeli čovjek bacati kamen iz bambusa koji puca kroz tijelo. Đavo Saali ne voli to. Đavo Saali naučio Navane kako ubijati neprijatelja.

Osjetio sam da je vrijeme da nešto kažem, okrenuh se Božićnom Čaju, digoh ruku i rekoh:

—Mi znati ubijati neprijatelja, nas učiti naš đavo.

Čaj je prevodio, no vrač se nije više dao prekidati.

—   Ja reći kako ubijati neprijatelja. Đavo učio Lamija kako prvo razbiti glavu i okrenuti tijelo na leđa. Onda đavo učiti kako odrezati ruke. Tijelo zarezati oko trbuha i onda kao koru od banane prevući kožu preko glave. Tada drvenim čekićem slomiti kost u vratu i glavi, i kožu odgurnuti jednim potezom. Mozak izvaditi kroz šupljine u glavi i zamotati glavu u kožu od tijela i staviti sušiti. Tijelo rasjeći u osam komada, staviti na vruće kamenje, ispeći i jesti.

Veoma zadovoljan tim očito superiornim načinom likvidiranja neprijateljeva tijela, vrač odloži lulu, povuče gutljaj neke tekućine i nastavi izlaganje.

—   Na ovaj način naša obitelj Navane jela sve strance. Obitelji Navane živjeli u osam

kuća. Mjesto gdje su jeli ljude zvalo se Anomi. Kada bi pojeli, bacali bi kosti u jamu zvanu Oabu. Onda se jedna od sestara Saali udala za čovjeka zvanog Baami. Jednog dana Takun pojede sina svoje sestre. Zbog toga Nuge ga kazni da plati pet svinja. Takun dade pet svinja ali potom pojede i drugog sina svoje sestre.

Vrač zastade, radi većeg učinka zaokruži pogledom po prisutnima koji su ga nijemo slušali, i nastavi:

—   Nakon što je Takun pojeo drugog sina, Navane se razljuti i objavi rat ljudima iz porodice Takuna. Sve ih pobije, a mrtva tijela oguli, ispeče i pojede.

Te zadnje riječi popratio je uzdah svih prisutnih dok sam ja držao oštar bezizražajan pogled.

—Tada se druga rodbina koja nije bila poklana pobuni i pojede sve iz porodice Navane. Ostao je samo jedan kojem nitko ništa ne može i taj se zove Tafan koji je sada moj đavo. Sada ja kažem da zbog svega toga moj đavo jači od tvoga đavola i moj đavo će ubiti tvoga đavola.

Završivši priču, vrač se još intenzivnije zabuljio u mene kao da mi pogledom želi srušiti

autoritet. Znao sam što to znači. Na svojim putovanjima naučio sam da u zemljama bez policije čovjekov život štiti samo neki unutrašnji autoritet. Izgubiti taj autoritet značilo je postati ništa — biće što ga svatko može ubiti. Po pogledu Božićnog Čaja uvidjeh da je situacija ozbiljna. Trebalo je hitno naći adekvatan odgovor.

Nisam smio lupetati što god, a opet nisam mogao biti prepametan. Ti ljudi imali su neki životinjski osjećaj za laž. Trebalo je uspostaviti snagu identiteta kako bi se osjetilo da iza moje priče stoji konkretna snaga, a ujedno je valjalo govoriti, jezikom koji razumiju. Zbog prevelike količine vlažnih nagomilanih drva, vatra je polako jenjavala, što je pogodovalo vraču pa je i to ukazivalo da me moj đavo napušta i da gubi identitet.

Uvidjevši to, Božićni Čaj mi je dobacio:

-Vatra, Master, vatra!

Ogledah se oko sebe, iz torbe izvadih nekih 50 dolara vrijednu rolu filma i gurnuh je

pod hrpu vlažnog granja. Vatra je opet zaplamsala i sve su se oči uprle u mene. Nakašljao sam se, zaokružio oštro pogledom i započeh svoju pripovijest.

-  Ja pričati o vremenu prije bijelog i crnog čovjeka kada je postojao samo čovjek. Ja dolaziti iz zemlje šest porodica koje su živjele svaka sa svojim đavolom u odvojenim zemljama. Tada je iz zemlje i neukusnog voća i velikih željeznih bambusovih cijevi koje bacaju vatru došao strašan đavo koji se zvao Hitler i nije volio ni svinjetinu, ni žene, ni opojno piće već samo vatru i grom. Taj đavo odredio je da sve zemlje budu njegove — od otoka na kojem raste trava i koji se zove Engleska pa do drveta na Crvenom trgu preko šest zemalja moje braće i preko zemalja začinjenog mesa koje se zove kebab i gulaš te sve do zemlje gdje ljudi jašu na slonovima.

Bacio sam pogled da vidim sumnja li itko u priču. Svi su zainteresirano piljili u

Božićnog Čaja koji se zadubio u objašnjavanje pojma slon rukama pokazujući surlu. Vatra je već veselo pucketala. Čaj je završio prevoditi i sve su se oči opet okrenule prema meni.

-   U vrijeme prije đavola Hitlera, moj đavo nije bio jak i nije mogao ništa  đavolu

Hitleru. Tada se nađoše sva moja braća u kolibi na rijeci, popušiše lulu prijateljstva i spojiše svih šest đavola u jednog đavola. Sada je đavo mojih predaka bio toliko jak da je pojeo đavola vatrenih kugla. Poslije toga, došli su i drugi đavoli da se udruže s našim đavolom i da budu prijatelji. No onda je bilo previše đavola. Došao je đavo čovjeka s brkovima kao morž, koji se zvao Staljin, no taj đavo nije bio pravi prijatelj. Tako smo i tog đavola potjerali natrag u njegovu zemlju. I zato ja kažem, svatko svoga đavola nosi, i kažem još i ovo, moj đavo je šest đavola i zato može pojesti đavola Tafana. Ali moj đavo ne želi biti ni jači ni slabiji od bilo kojeg đavola i dolazi Tafanovom đavolu kao prijatelj.

Dok sam to izgovorio zagledao sam se duboko u Fa’atabua, ustao i počeo mu

prilaziti. Bilo je to rizično, nisam znao kako će reagirati; došao sam do njega, stavio mu ruku na rame i pokretom zatražio lulu koja kao i u američkih Indijanaca znači mir. Fa’atabu je na tren oklijevao, no onda mi je pružio lulu. Kako ju je pružio, lupanje nogama o pod označilo je opće zadovoljstvo svih prisutnih. Vrač je dao pristanak za moj boravak u selu i po prvi puta od kada sam došao u selo pojavile su se žene noseći hranu i aromatična pića. Odmahnuo sam s olakšanjem i uz snažan napor volje počeo jesti polusirovu svinjetinu.

Napolju bubnjevi najaviše početak priprema za ceremoniju što je trebala početi kroz dva dana.