II.   DIO

PRIHVAĆEN   DOKAZ

8. POGLAVLJE

Javanski čovjek

Krajem devetnaestog stoljeća, među većim dijelom znanstvene za­ jednice, vladao je konsenzus da je suvremeni tip čovjeka postojao u razdoblju pliocena i miocena - a možda čak i prije.

Antropolog Frank Spencer je 1984. izjavio sljedeće: "Iz do danas skupljenih dokaza u obliku ostataka kostura, proizlazi da suvremeni oblik ljudskog kostura potječe iz mnogo drevnije prošlosti, a ta očita činjenica je navela mnoge istraživače da napuste ili promijene svoja gledišta o ljudskoj evoluciji. Jedan od tih otpadnika bio je Alfred Russell Wallace (1823.-1913.)." Wallaceu se, osim Darwina, pripi­ suje zasluga za otkrivanje evolucije prirodnom selekcijom.

Darwin je smatrao da je Wallace počinio najgoru herezu. No, Spencer je istaknuo da je Wallaceova teorija, kojom je opovrgnuo evolucijski nauk: "dijelom izgubila svoju snagu, kao i neke svoje zagovornike nakon što se pojavila vijest o nevjerojatnom otkriću fo­ sila hominida na Javi." S obzirom na zapanjujući način na koji su se fosili takozvanog javanskog čovjeka upotrebljavali za diskreditiranje i potiskivanje dokaza o veoma drevnom podrijetlu današnjeg čovje­ ka, u nastavku ćemo razmotriti njihovu povijest.

EUGENE  DUBOIS  I  PITEKANTROP

Cesta koja vodi od javanskog sela Trinila, završava na visokoj obali rijeke Solo. Ondje se nalazi mali kameni spomenik, obilježen stre­ licom koja pokazuje u smjeru pješčane jame na suprotnoj obali. Na spomeniku se nalazi i sljedeći nerazumljiv natpis na njemačkom: "P.e. 175 m ONO 1891/93", koji govori daje Pithecanthropus erec- tus otkriven 175 m istočno-sjeveroistočno od tog mjesta, između 1891.-1893. god.

Čovjek koji je otkrio Pithecanthropus a erectusa bio je Eugene Dubois, rođen u nizozemskom gradu Eijsdenu 1858., godinu dana prije  objavljivanja Darwinove  knjige Podrijetlo  vrsta.  Iako je  Du-

bois  bio  sin religioznih nizozemskih  katolika,  oduševljavala ga je ideja o  evoluciji,  osobito  njezino  objašnjenje podrijetla čovjeka.

Nakon što je završio studij medicine i prirodoslovlja na Sveuči­ lištu u Amsterdamu, Dubois je 1886. predavao anatomiju u školi Royal Normal. No, njegova najveća ljubav je i dalje ostala evolucija. Du­ bois je znao da su Darwinovi suparnici neprestano isticali neophod­ nost fosilnog dokaza, koji bi potvrdio teoriju o ljudskoj evoluciji. Detaljno je proučio sve tada dostupne glavne dokaze - uzorke kostiju neandertalaca. Njih su najveći stručnjaci (među kojima i Thomas Huxley) smatrali suviše sličnima današnjem čovjeku da bi se mogao smatrati izravnim posrednikom između fosilnih majmuna i suvre­ menih ljudi. No, njemački znanstvenik Ernst Haeckel je predvidio da će kosti prave karike koja nedostaje tek biti otkrivene. Haeckel je čak naručio izradu slike stvorenja, kojeg je nazvao Pithecanthro­ pus (grč. pithekos - majmun, anthropos - čovjek). Pod utjecajem Haeckelove vizije Pithecanthropusa, Dubois je odlučio da će jednog dana pronaći kosti čovjekolikog majmuna.

Ne obazirući se na Danvinovu pretpostavku da su ljudski preci živjeli u "nekoj toploj, šumovitoj zemlji", Dubois je bio uvjeren da će pitekantrop biti otkriven u Africi ili Indiji. Budući da je mogao mnogo lakše otputovati u Indiju, koja je tada bila pod nizozemskom vlašću, odlučio je ondje započeti svoju potragu. Prije toga je od raz­ nih filantropa i vlade, zatražio pomoć za financiranje znanstvene ekspedicije. No, pomoć mu je odbijena. Nakon toga je prihvatio ime­ novanje na mjesto vojnog kirurga u Sumatri. Iako su njegovi pri­ jatelji bili uvjereni da je poludio, napustio je svoj siguran položaj predavača na koledžu, te je u prosincu 1887., s mladom suprugom otplovio u Indiju parobrodom Princess Amalie.

Godine 1888., Dubois je radio u maloj vojnoj bolnici u unutraš­ njosti Sumatre. U slobodno vrijeme i na osobni trošak, istraživao je sumatranske špilje, u kojima je otkrio fosile nosoroga i slona, te zube orangutana, no ne i ostatke hominida.

Godine  1890., nakon što je prebolio malariju, Dubois je smijenjen s aktivne službe i premješten sa Sumatre na Javu, gdje je klima bila mnogo suša i pogodnija za zdravlje. Ondje je zajedno sa suprugom, živio u kući u Tulungagungu na južnoj obali istočne Jave.

Tijekom sušnog ra­ zdoblja 1891., Dubois je vodio iskopavanja na obali rijeke  Solo u unu­ trašnjosti Jave, u blizini sela Trinil. Njegovi ra­ dnici su otkrili mnogo fosilnih životinjskih ko­ stiju. U rujnu  su  naišli na osobito zanimljiv pred­

 

SLIKA 8.1.:  Vrh  lubanje Pithecanthropusa,

koju je 1891. otkrio Dubois na Javi.

met - zub primata, točnije, kako se pretpostavljalo, treći gornji, desni kutnjak ili umnjak. Uvjeren da je otkrio ostatke izumrle divovske čimpanze, Dubois je naredio radnicima da se usredotoče na okolicu mjesta na kojemu je zub otkriven. U listopadu su otkrili kornjačinu ljusku. No, nakon što ju je pregledao, Dubois je ustanovio da je ustvari riječ o gornjem dijelu lubanje (slika 8.1.), koji je bio veoma fosili- ziran i iste boje kao i vulkansko tlo. Najistaknutija značajka te kosti bio je velik izbojak iznad očnih šupljina, zbog kojeg je Dubois posum­ njao da vrh lubanje pripada majmunu. Početak kišne sezone obustavio je iskopavanje do kraja godine. U izvješću objavljenom u vladinom rudarskom biltenu, Dubois nije spomenuo da fosil možda pripada prijelaznom  obliku  čovjeka.

U kolovozu 1892., Dubois se vratio u Trinil,  gdje je  otkrio - među kostima jelena, nosoroga, hijena, krokodila, svinja, tigrova i izumrlih slonova - fosiliziranu ljudsku bedrenu kost. Ta kost (slika 8.2.) se nalazila 13,5 m daleko od mjesta na kojemu su otkriveni vrh lubanje i kutnjak. Poslije je otkriven drugi kutnjak, koji se nalazio oko 3 m daleko od vrš­

ka  lubanje.  Dubois je

vjerovao da kutnjaci, lubanja i bedrena kost pripadaju istoj životi­ nji, odnosno izumrloj divovskoj čimpanzi.

Godine 1963.,  Ri­ chard Carrington je napisao sljedeće u svo-

 

SLIKA 8.2.: Bedrena kost koju je otkrio Eu­ gene Dubois u selu Trinil u Javi. Dubois je pre­ tpostavio da pripada Pithecanthropusu erectusu.

joj knjizi A Million Years of Man ("Milijun godina čovjeka"): "Dubois je isprva vjerovao da njegov vrh lubanje i zubi pripadaju čimpanzi, iako ne postoji nikakav dokaz da su taj majmun ili neki njegovi preci ikada živjeli u Aziji. No, nakon ponovnog promišljanja i razgovora s velikim Ernstom Haeckelom, profesorom zoologije na Sveučilištu u Jeni, izjavio je da pripadaju stvorenju, koje se gotovo savršeno uklapa u ulogu 'karike koja nedostaje'." Nismo uspjeli ot­ kriti nikakve prepiske između Duboisa i Haeckela, no ako ih otkri­ jemo u nekom od budućih istraživanja, pomoći će nam da bolje razumijemo okolnosti rođenja Pithecanthropusa erectusa. Očito je da su obojica bila emocionalno i intelektualno zainteresirana za ot­ krivanje majmunolike vrste čovjeka. Kada je saznao za Duboisovo otkriće, Haeckel mu je poslao sljedeći brzojav: "Od izumitelja Pi­ thecanthropusa njegovu  sretnom  pronalazaču!"

Dubois je tek 1894. prvi put objavio potpuno izvješće o svom otkriću, u kojem je napisao: "Pithecanthropus je prijelazan oblik koji je najvjerojatnije, u skladu s evolucijskim naukom, postojao između čovjeka i antropoida." Trebamo istaknuti da je sam Pithecan­ thropus erectus, u Duboisovom umu prošao evolucijski razvoj od fosilne čimpanze do prijelaznog antropoida.

Na temelju čega je Dubois, osim pod utjecajem Haeckela, za­ ključio da je njegov primjerak prijelazan tip između fosilnih maj­ muna i suvremenih ljudi? Dubois je ustanovio daje volumen luba­ nje pitekantropa između 800-1000 cm3. Prosječni obujam lubanje današnjih majmuna iznosi 500 cm3, a suvremenog čovjeka 1400 cm3, što lubanju iz Trinila postavlja negdje između. Za Duboisa je to predstavljalo evolucijsku vezu. No, s gledišta logike, i bez postavljanja teze o evolucijskom razvoju od manjeg prema većem, moguće je pretpostaviti da su postojala stvorenja različitih veličina mozgova. Dalje, mnoge vrste pleistocenskih sisavaca bile su mnogo veće od današnjih. Tako i lubanja pitekantropa možda nije pripadala prije­ laznom antropoidu, nego iznimno velikom gibonu iz srednjeg pleis- tocena, čija je lubanja bila mnogo veća od one njegovih današnjih potomaka.

Antropolozi danas još uvijek rutinski opisuju evolucijski razvoj lubanja hominida, koje su se s vremena povećavale - od australopi- teka iz ranog pleistocena (prvi put otkrivenog 1924.), do javanskog

čovjeka iz srednjeg pleistocena (danas poznatog kao Homo erectus), do Homo sapiens sapiensa iz kasnog pleistocena. No, taj slijed vri­ jedi samo isključimo li iz njega lubanje koje ga prekidaju. Naprimjer, lubanja iz Castenedola, o kojoj smo raspravljali u 7. poglavlju, starija je od lubanje javanskog čovjeka, no ima veći kapacitet. Ustvari, svojom veličinom i morfologijom, ona je potpuno ljudska. Čak je i samo jedna takva iznimka dovoljna za opovrgavanje predloženog evolucijskog slijeda.

Dubois je uočio da je bedrena kost, iako su neke značajke lubanje iz Trinila veoma majmunolike, kao što su istaknute očne arkade, go­ tovo potpuno nalik ljudskoj. To znači da je pitekantrop hodao uspra­ vno, zbog čega je ta vrsta i dobila pridjev erectus. Međutim, treba imati na umu da se bedrena kost Pithecanthropusa erectusa, nalazi­ la čak 13,5 m daleko od mjesta na kojemu je otkrivena lubanja, u sloju koji je sadržavao stotine drugih životinjskih kostiju. Ta okol­ nost čini dvojbenom tvrdnju da su i bedrena kost i lubanja pripadale istom stvorenju ili čak istoj vrsti.

Kada su Duboisova izvješća stigla u Europu, privukla su veliku pozornost. Haeckel je, naravno, bio jedan od onih koji su isticali pi- tekantropa kao najveći dokaz o ljudskoj evoluciji. "Ovu veliku bitku za istinu konačno je radikalno okončao  Eugene  Dubois,  otkrivši fosil Pithecanthropusa erectusa", slavodobitno je  izjavio  Haeckel. Te dalje: "On nam je, ustvari, predstavio kosti čovjekolikog majmuna koje sam predvidio. Ovo otkriće je za antropologiju mnogo značaj­ nije od slavnog otkrića rendgenskih zraka za fiziku." U Haeckelo- vim izjavama gotovo osjećamo religijski ton ispunjenog proročanstva. No, on je poznat po svom običaju da preuveličava fiziološki dokaz u potvrdu nauka o evoluciji. Akademski sud Sveučilišta u Jeni, jed­ nom ga je prilikom osudio za krivotvorenje crteža embrija različitih životinja, što je učinio kako bi dokazao svoje nazore o podrijetlu vrsta.

Godine 1895., Dubois je odlučio vratiti se u Europu i ondje pred­ staviti svog pitekantropa oduševljenim znanstvenicima koji će mu pružiti podršku. Ubrzo nakon dolaska, izložio je svoje primjerke i izvješća na Trećem međunarodnom kongresu zoologije u Leydenu, Nizozemska. Iako su neki znanstvenici na tom kongresu, kao i Hae­ ckel, nestrpljivo očekivali potvrditi otkriće fosila čovjekolikog maj-

muna, drugi su smatrali da se radi samo o majmunu, dok su neki is­ ticali da kosti pripadaju istom čovjeku.

Dubois je izložio svoje dragocjene kosti u Parizu, Londonu i Berlinu. U prosincu 1895., stručnjaci iz svih krajeva svijeta okupili su se u berlinskom Društvu za antropologiju, etnologiju i pretpovijest, kako bi donijeli konačnu odluku o Duboisovim uzorcima pitekan- tropa. Predsjednik Društva, dr. Virchow, odbio je predsjedati sastan­ kom. Tijekom žestoke rasprave koja je uslijedila, švicarski anatom Kollman rekao je kako je riječ o kostima majmuna. Virchowje, pak, tvrdio da bedrena kost pripada čovjeku i dalje rekao: "Na lubanji se između donjeg luka i gornjeg ruba očnih duplji, nalazi dubok spoj. Takav spoj se može uočiti samo na majmunima, a ne na čovjeku. Prema tome, lubanja nedvojbeno pripada majmunu. Osobno sma­ tram da je riječ o životinji, točnije, o divovskom gibonu. Bedrena kost nema nikakve veze s lubanjom." To mišljenje se potpuno suprot­ stavljalo Haeckelovom i drugih znanstvenika, koji su ostali uvjereni da je Duboisov čovjek iz Jave izvoran čovjekov predak.

SELENKINA  EKSPEDICIJA

Kako bi riješio probleme oko fosila pitekantropa i njihova otkrića, profesor zoologije na Sveučilištu u Munchenu, Emil Selenka, orga­ nizirao je ekspediciju na Javu, no umro je neposredno prije odlaska. Njegova žena, prof. Lenore Selenka, preuzela je taj zadatak na sebe i od 1907.-1908. vodila iskopavanja u Trinilu s ciljem otkrivanja fosila Pithecanthropusa erectusa, na kojima je radilo 75 radnika. Selenkin tim geologa i paleontologa, poslao je u Europu 43 kutije fosila, no među njima se nije nalazio nijedan ostatak pitekantropa. Međutim, istraživači su u Trinilu otkrili slojeve sa znakovima ljudske prisutnosti - prelomljene životinjske kosti, drveni ugljen i temelje ognjišta. Na temelju tih znakova, Lenore Selenka je zaključila da su ljudi i Pithecanthropus erectus bili suvremenici. Ta tvrdnja je imala, kao i danas, veoma ozbiljne posljedice za evolucijsko tumačenje Duboisovih uzoraka pitekantropa.

Dalje, George Grant MacCurdy, profesor antropologije na Yaleu, napisao je 1924. u svojoj knjizi Human Origins sljedeće: "Selenki- na ekspedicija od  1907.-1908.  ...  otkrila je zub za koji je Walkoff

rekao da je nedvojbeno ljudski. To je treći kutnjak otkriven u obliž­ njem riječnom koritu, u naslagama starijima (pliocen) od onih u kojima je otkriven Pithecanthropus erectus."

DUBOIS SE POVLAČI IZ BITKE

U međuvremenu, položaj Duboisova čovjekolikog majmuna i dalje je bio nesiguran. Ispitujući različita gledišta o pitekantropu, berlinski zoolog Wilhelm Dames je skupio izjave nekoliko znanstvenika: tro­ jica su tvrdila da je pitekantrop majmun, petorica da je čovjek, šest ih je reklo daje čovjekoliki majmun, šestorica da je izgubljena kari­ ka, a dvojica su rekla da je on karika između izgubljene karike i čo­ vjeka.

No, dok su mnogi znanstvenici i dalje dvojili o tom otkriću, dru­ gi su slijedili Haeckela i glasno isticali da je javanski čovjek čvrst dokaz Darwinove teorije. Neki su se tim otkrićem poslužili kako bi diskreditirali dokaz o postojanju suvremenog tipa čovjeka u terci­ jaru. Kako smo saznali u 5. poglavlju, W. H. Holmes je odbacio ot­ krića kamenog oruđa iz tercijarnog zlatonosnog šljunka u Kalifor- niji, jer su upućivali na to: "da je ljudska vrsta barem upola starija od Duboisova Pithecanthropusa erectusa, koji se može smatrati samo početnim oblikom čovjeka."

Dubois se naposljetku potpuno razočarao podijeljenošću znan­ stvene zajednice oko problema pitekantropa. Tako više nije izlagao svoje primjerke. Neki su govorili da ih je jedno vrijeme čuvao u podu svoje kuće. U svakom slučaju, oko 25 godina, do 1932., bili su skriveni od javnosti.

Tijekom i nakon tog razdoblja Duboisova povlačenja, polemike o pitekantropu su se nastavile. Marcellin Boule, direktor Instituta za ljudsku paleontologiju u Parizu, izvijestio je. kao i drugi znanstve­ nici, da sloj u kojem su navodno otkriveni vrh lubanje i bedrena kost pitekantropa, sadržava mnogo fosila riba, reptila i sisavaca. Za­ što bi, dakle, itko vjerovao da vrh lubanje i bedrena kost pripadaju istom čovjeku ili čak istoj vrsti? Poput Virchowa, Boule je tvrdio da je bedrena kost identična onoj današnjeg čovjeka, dok vrh lubanje nalikuje majmunovoj, vjerojatno onoj velikog gibona. Godine 1941., dr. F. Weidenreich, direktor Laboratorija za istraživanje kenozoika,

koji djeluje u sklopu pekinškog Union Medical koledža, također je rekao da nema nikakvog razloga da se bedrena kost i vrh lubanje pri­ pisuju istom čovjeku. Weidenreich je rekao da bedrena kost veoma nalikuje ljudskoj, dok njezin primaran položaj u sloju u kojem je otkrivena, nije potpuno utvrđen. Suvremeni istraživači su na teme­ lju kemijskih tehnika datiranja, pokušali utvrditi potječu li izvorna lubanja i bedrena kost pitekantropa, iz istog razdoblja kao i trinilska fauna - točnije, iz srednjeg pleistocena - no, rezultati su bili neo­ dređeni.

JOŠ NEKE BEDRENE KOSTI

Zakašnjela vijest o otkriću još nekih bedrenih kosti na Javi, još je više zakomplicirala stvar. Godine 1932., dr. Bernsen i Eugene Dubois otkrili su tri bedrene kosti u kutiji s fosilnim kostima sisavaca u mu­ zeju u Leidenu u Nizozemskoj. U kutiji su se nalazili primjerci, koje je navodno 1900. iskopao Duboisov pomoćnik, gosp. Kriele, iz istih naslaga na lijevoj obali rijeke Solo u Trinilu, u kojemu je Dubois prvi put otkrio ostatke javanskog čovjeka. Dr. Bernsen je nedugo na­ kon toga umro, ne uspjevši pružiti detaljnije podatke o ovom muzej­ skom otkriću.

Dubois je tvrdio da nije bio svjedokom Krieleova iskopavanja bedrenih kostiju. Tako nije ni znao da su one otkrivene u jami du­ bokoj 75 m i širokoj 6-14 m. S obzirom na uobičajene paleonto­ loške metode, ta nesigurnost znatno smanjuje dokaznu vrijednost kosti. Bez obzira, stručnjaci su poslije tumačili kako su se kosti na­ lazile u određenom geološkom sloju, bez spominjanja spornih okol­ nosti njihova otkrića u kutiji s fosilima prije više od 30 godina nakon izvornog iskopavanja. Osim tri bedrene kosti koje je otkrio Kriele, u muzeju u Leidenu su se pojavila još dva fragmenta bedrene kosti.

Posljednja činjenica bitno utječe na prvu lubanju i bedrenu kost pitekantropa, koje je 1890-ih otkrio Dubois. Majmunolika lubanja i čovjekolika bedrena kost, bile su međusobno veoma udaljene na mjestu nalazišta, iako ih je Dubois poslije povezivao s istim stvore­ njem. On je pretpostavio da su kosti bile odvojene jer je krokodil ra­ skomadao pitekantropa. No, s obzirom da postoje još neke bedrene kosti s ljudskim značajkama, taj argument gubi svoju težinu. Gdje

su druge lubanje? Imaju li one, poput otkrivene lubanje, majmuno­ like značajke? I, što je s otkrivenom lubanjom? Može li se ona doista povezivati s bedrenom kosti, koja je od nje bila udaljena 13,5 m? Ili, pak, pripada drugim bedrenim kostima koje su poslije ot­ krivene? Ili možda bedrenoj kosti potpuno drukčije vrste?

PRIPADAJU LI BEDRENE KOSTI IZ TRINILA DANAŠNJEM TIPU ČOVJEKA?

Godine 1973., M H. Day i T. I. Molleson zaključili su da: "općom, radiološkom [rendgenskom] i mikroskopskom anatomijom, nisu utvrđene nikakve bitne razlike između bedrenih kosti iz Trinila i suvremenih ljudskih." Rekli su i da su bedrene kosti Homo erectusa iz Kine i Afrike, međusobno anatomski slične, te da se razlikuju od trinilskih.

Godine 1984., Richard Leakey i drugi znanstvenici otkrili su u Keniji gotovo potpun kostur Homo erectusa. Pregledavajući nožne kosti, ustanovili su da se bedrene kosti bitno razlikuju od onih današnjih ljudi. Ti znanstvenici su rekli sljedeće o otkrićima iz Jave: "Iz Trinila u Indoneziji, potječe nekoliko djelomičnih i jedna pot­ puna (no, patološka) bedrena kost. Usprkos činjenici da je vrsta do­ bila ime [Pithecanthropus erectus] upravo na temelju tih uzoraka, nije sigurno pripadaju li one H. erectusu, a danas se općenito smatra suprotno."

Ukratko, suvremeni znanstvenici tvrde da se bedrene kosti iz Tri­ nila razlikuju od onih Homo erectusa, no da nalikuju suvremenom Homo sapiensu. Što možemo zaključiti iz tih tvrdnji? Bedrene kosti iz Jave tradicionalno se smatraju dokazom o postojanju  čovjekoli- kog majmuna (Pithecanthropusa erectusa, koji se danas naziva Homo erectus) prije otprilike 800 000 godina u srednjem pleistocenu. No, sada se čini da bismo ih mogli smatrati dokazom o postojanju ana­ tomski suvremenih ljudi prije 800 000 godina.

Neki su tvrdili da su bedrene kosti pale iz viših razina. Naravno, tvrdimo li da čovjekolike bedrene kosti iz Trinila potječu iz viših geoloških razina, zašto isto ne bismo mogli reći i za lubanju Pithe- canthropusa? To bi značilo potpuno odbacivanje prvog otkrića iz Jave, koje se dugo navodi kao čvrst dokaz o ljudskoj evoluciji.

Doista, u kasnijem razdoblju svog života, Eugene Dubois je ta­ kođer zaključio da vrh lubanje njegova voljenog pitekantropa, pri­ pada velikom gibonu, majmunu za kojeg evolucionisti vjeruju da je najbliži čovjekov predak. No,  skeptična znanstvena zajednica ni danas nije spremna oprostiti se od javanskog čovjeka jer se pitekantrop čvrsto ukorijenio među pretke suvremenog Homo sapiensa. Duboi- sova nijekanja odbačena su kao hir mrzovoljnog starca. Naime, znan­ stvena zajednica vjerojatno je željela otkloniti i posljednje sumnje o prirodi i autentičnosti javanskog čovjeka. Nadala se da će to učvrstiti čitavu Darwinovu koncepciju evolucije, čiji je najpopularniji i naj- kontroverzniji aspekt upravo ljudska evolucija.

Posjetitelji muzeja diljem svijeta još uvijek nailaze na opise vrha lubanje i bedrene kosti iz Trinila, koji ih povezuju s istim pojedin­ cem Homo erectusa iz srednjeg pleistocena. Na slavnoj izložbi An­ cestors, održanoj 1984. u Prirodoslovnom muzeju u New Yorku, iz­ loženi su glavni fosilni dokazi ljudske evolucije iz svih krajeva svi­ jeta, uključujući trinilsku lubanju i bedrenu kost, koje su zauzimale istaknuto mjesto.

ČELJUST IZ HEIDELBERGA

Drugi dokaz o ljudskoj evoluciji, osim Duboisovih otkrića iz Jave, bila je čeljusna kost iz Heidelberga. Daniel Hartmann, radnik koji je iskopavao pješčanu jamu u Maueru, koji se nalazi u blizini njemač­ kog grada Heidelberga, otkrio je 21. listopada 1907., veliku čeljusnu kost na dubini od 24,6 m. Radnici su tražili kosti, a na tom mjestu

su već  prije  otkriveni  drugi neljudski fosili, koji su preda­ ni geološkom odsjeku obliž­ njeg  Sveučilišta u Heidelber- gu. Spomenuti radnik je odnio čeljust  (slika  8.3.)  vlasniku jame J. Ruschu, koji je o tome pismeno obavijestio dr.  Otta

 

SLIKA 8.3.: Heidelberška mandibula, otkrivena 1907. u Maueru pokraj Hei­ delberga, Njemačka.

Schoetensacka: "Dvadeset dugih godina tražili ste bilo kakav trag o pračovjeku u mo-

joj jami ... jučer smo ga našli. Donja čeljust drevnog čovjeka otkri­ vena je na dnu jame i veoma je dobro očuvana."

Profesor Schoetensack je to stvorenje nazvao Homo heidelber- gensis, datirajući ga na temelju uz njega otkrivene fosile iz Gunz- Mindel-interglacijala. David Pilbeam je 1972. rekao da čeljust iz Heidelberga: "kako se čini, potječe iz Mindel-glacijala i stara je ot­ prilike između 250 000 i 450 000 godina."

Njemački antropolog Johannes Ranke, protivnik evolucionizma, napisao je 1920-ih da heidelberška čeljust pripada predstavniku vrste Homo sapiens, a ne majmunolikom pretku. Heidelberška čeljust čak i danas predstavlja svojevrstan morfološki misterij. Debljina donje vilice i činjenica da joj nedostaje brada, karakteristične su značajke Homo erectusa. No, čeljusti nekih današnjih australskih aboridžina, također su veće od onih suvremenih Europljana i brade su im manje razvijene.

Prema Franku E. Poirieru (1977.), zubi u čeljusti iz Heidelberga, za razliku od onih azijskog Homo erectusa (javanski i pekinški čovjek), veličinom više odgovaraju zubima modernog Homo sapiensa. T. W. Phenice s Državnog sveučilišta u Michiganu napisao je 1972.: "zubi u gotovo svim aspektima, uključujući veličinu i šiljatost, nevjerojat­ no nalikuju onima suvremenog čovjeka." Dakle, danas prihvaćeno stajalište potvrđuje Rankeovu tvrdnju iz 1922.: "To su tipični ljud­ ski zubi."

Drugi europski fosil, koji se općenito pripisuje Homo erectusu je fragment zatiljne kosti otkriven u Vertesszollosu, nalazištu iz srednjeg pleistocena u Mađarskoj. Morfologija zatiljne kosti iz Vertesszollosa još je zagonetnija od heidelberške čeljusti. David Pilbeam je 1972. napisao: "Okcipitalna kost ne nalikuje onoj H. erectusa, pa čak ni arhaičkog čovjeka, nego najstarijem tipu suvremenog čovjeka. Opće­ nito se smatra da taj tip nije stariji od 100 000 godina." Pilbeam je vjerovao da je zatiljna kost iz Vertesszollosa otprilike iste starosti kao i heidelberška čeljust - između 250 000 i 450 000 godina. Ako je ta okcipitalna kost suvremenog oblika, tada potvrđuje autentičnost ostataka anatomski suvremene ljudske lubanje slične starosti, otkri­ venih u Ipswichu i Galley Hillu u Engleskoj (7. poglavlje).

Osvrnemo li se iznova na čeljust iz Heidelberga, uočit ćemo da su okolnosti oko njezina otkrića prilično mutne. Daje suvremenu ljud-

sku čeljust doista otkrio radnik u istoj pješčanoj jami, ona bi bila po­ dvrgnuta nemilosrdnim kritikama i predrasudama. Konačno, u tre­ nutku otkrića na tome mjestu nije bio nijedan znanstvenik. No, hei- delberška čeljust je pošteđena takvog tretmana zato što se uklapa, iako nesavršeno, u granice evolucijskih očekivanja.

JOŠ NEKA VON KOENIGSWALDOVA OTKRIĆA OSTATAKA JAVANSKOG ČOVJEKA

Godine 1929., otkriven je još jedan čovjekov predak, no ovaj put u Kini. Znanstvenici će poslije uključiti čovjeka iz Jave, Heidelberga i Pekinga u istu skupinu primjeraka Homo erectusa, izravnog pretka Homo sapiensa. No, zajedničke značajke i evolucijski položaj indo­ nežanskih, kineskih i njemačkih fosila, prvotno se nisu uočavali, a paleoantropolozi su smatrali osobito neophodnim utvrditi status ja- vanskog čovjeka.

Godine 1930., Gustav Heinrich Ralph von Koenigswald s Insti­ tuta za geološka mjerenja u nizozemskoj koloniji  Indiji,  otputovao je službeno na Javu. U svojoj knjizi Meeting Prehistoric Man ("Upo­ znavanje pretpovijesnog čovjeka"), von Koenigswald je napisao: "Usprkos otkriću čovjeka iz Pekinga, bilo je neophodno pronaći dovoljno dobro sačuvan kostur pitekantropa kako bi se dokazalo ljudsko  podrijetlo ovog  spornog fosila."

Von Koenigswald je stigao na Javu u siječnju 1931. U kolovozu iste godine, jedan od njegovih kolega otkrio je neke fosile hominida u Ngandongu na rijeci Solo. Von Koenigswald je utvrdio da je riječ o javanskoj varijanti neandertalca, koji se pojavio nešto kasnije od Pithecanhtropusa erectusa.

Iako su bila neophodna daljnja istraživanja, činilo se kako se po­ stupno rasvjetljava povijest ljudskih predaka na Javi. Von Koenigswald je otputovao u Sangiran, mjesto koje se nalazi zapadno od Trinila na rijeci Solo. Sa sobom je poveo nekoliko javanskih radnika, uključu­ jući svog iskusnog sakupljača Atmu, koji je bio i von Koenigswaldov kuhar i perač na terenu.

Von Koenigswald je napisao: "U kampongu je zavladala velika radost kada smo stigli. Ljudi su skupili sve čeljusti i zube koje su mogli pronaći, nudivši nam ih da ih kupimo. Među njima su bile čak

i žene i djevojke, koje su obično veoma povučene." Imamo li na umu da su većinu predmeta, čije se otkriće pripisuje von Koenigswaldu, pronašli lokalni seljaci ili domaći skupljači, koji su bili plaćeni po pojedinom otkrivenom komadu, opisan prizor izaziva izvjesnu nela­ godu.

Krajem 1935., na vrhuncu gospodarske krize koja je vladala svi­ jetom, von Koenigswald je otpušten sa položaja na javanskom Insti­ tutu za geološka mjerenja. Nepokoleban time, sa slugom Atmom i drugim radnicima nastavio je iskopavati u Sangiranu. uz novčanu pomoć koju je dobivao od svoje žene i kolega na Javi.

U tom razdoblju otkrivena je, kako se činilo, fosilizirana desna polovica gornje čeljusti odraslog Pithecanthropusa erectusa. U bro­ jnim von Koenigswaldovim izvješćima, koja smo pregledali, nismo otkrili nijedan detaljan opis o tome kako je taj primjerak otkriven. No, 1975. su britanski istraživač K. P. Oakley i njegovi suradnici izjavili da su fosil 1936. otkrili skupljači, koji su radili za von Koenigswalda, na površinskim jezerskim talozima, istočno od Kalijosa u središnjoj Javi. Budući je čeljust otkrivena na površini, ne može se točno utvrditi njezina starost.

Antropolog bi mogao reći da ta čeljust ima neke značajke Homo erectusa, kako se danas naziva Pithecanthropus erectus. S obzirom na to, vjerojatno se nataložila prije najmanje nekoliko stotina tisuća godina, usprkos činjenici da je otkrivena na površini. No, što ako je u geološki mlađem razdoblju ili čak danas, postojala rijetka vrsta hominida, koja je fizički nalikovala Homo erectusu? U tom slučaju ne bismo mogli točno datirati kost na temelju njezinih fizičkih zna­ čajki. U 11. poglavlju je predstavljen dokaz koji upućuje na to da je u mlađem geološkom razdoblju, a možda čak i danas, živjelo stvo­ renje nalik Homo erectusu.

Teške 1936-te godine, kada je otkrivena navedena fosilna čeljust, nezaposlenom je von Koenigswaldu stigao ugledan posjetitelj - Pierre Teilhard de Chardin, kojeg je von Koeningswald pozvao da osobno pregleda njegova otkrića iz Jave. Svjetski poznat arheolog i jezuitski svećenik, Teilhard de Chardin, radio je u Pekingu, gdje je sudjelovao u iskopavanjima pekinškog čovjeka u Choukoutienu (danas Zhou- koudian).

Tijekom boravka na Javi, Teilhard de Chardin je savjetovao von Koenigswalda da pošalje pismo Johnu C. Merriamu, predsjedniku Instituta Carnegie. Učinivši to, von Koenigswald je obavijestio Mer- riama da je na pragu novih značajnih otkrića pitekantropa.

Merriam je pozitivno odgovorio na von Koenigswaldovo pismo, te ga pozvao da dođe u Philadelphiju, gdje će se 10. ožujka 1937., pod pokroviteljstvom Instituta Carnegie održati Simpozij o pračo­ vjeku. Na tome su simpoziju, osim von Koenigswalda, sudjelovali vodeći svjetski znanstvenici na polju ljudske pretpovijesti.

Jedan od glavnih ciljeva tog sastanka bilo je osnivanje izvršnog vijeća za financiranje paleoantropoloških istraživanja pod pokrovi­ teljstvom Instituta Carnegie. Osiromašeni von Koenigswald odjed­ nom se našao na mjestu istraživača-suradnika Instituta Carnegie, čime je dobio i mogućnost raspolaganja velikim budžetom.

ULOGA  INSTITUTA  CARNEGIE

S obzirom na ključnu ulogu koju su odigrali financijski pokrovitelji istraživanja ljudske evolucije, na ovome bi mjestu bilo vrijedno osvrnuti se na njihove motive. Institut Carnegie i John C Merriam predstavljaju izvrstan primjer za tu studiju. U 10. poglavlju ćemo razmotriti ulogu Zaklade Rockefeller, koja je financirala iskopavanje čovjeka iz Pekinga.

Institut Carnegie osnovan je u siječnju 1902. u Washingtonu, D. C, a revidirana povelja, koju je odobrio Kongres, stupila je na snagu 1904. Institutom je upravljao odbor sastavljen od 24 zaklad­ nika, čije se izvršno vijeće sastajalo više puta godišnje. Bio je podi­ jeljen na 12 odsjeka za znanstvena istraživanja, uključujući eksperi­ mentalnu evoluciju. Institut je utemeljio i opservatorij Mt. Wilson, na kojemu je provedeno prvo sustavno istraživanje koje je rezulti­ ralo spoznajom da živimo u beskonačnom svemiru. Tako je Institut Carnegie aktivno istraživao dva područja - prije svega, teoriju o evo­ luciji i velikom prasku, koja leži u središtu znanstvene kozmološke predodžbe, a koja je zamijenila prethodne, religijski nadahnute ko­ zmologije.

Zanimljivo je spomenuti da su Andrew Carnegie i drugi poput njega, svoj prvotni nagon za milosrđem, koji se tradicionalno pove-

zivao s poljem socijalne skrbi, religije, bolnica i općeg obrazovanja, usmjerili na znanstvena istraživanja,  laboratorije i opservatorije. Takav obrat bio je odraz dominantnog gledišta da se znanost i njezin nazor o svijetu, uključujući evoluciju, sve više ukorjenjuje u društvu, osobito među njegovim  najbogatijim  i  najutjecajnijim  članovima, od kojih su mnogi u njoj vidjeli najbolju nadu za ljudski napredak.

Predsjednik Instituta Carnegie, John C. Merriam, vjerovao je da znanost: "pruža velik doprinos stvaranju osnovnih filozofija i vjero­ vanja", te u tom kontekstu moramo razumjeti njegovu potporu von Koenigswaldovim ekspedicijama za istraživanje fosila na Javi. Za­ klada poput Instituta Carnegie, raspolaže svim sredstvima kojima može utjecati na filozofiju i vjerovanje, selektirajući financiranje određenih područja istraživanja i javno objavljujući njihove rezultate. Merriam je napisao: "Beskonačan je broj stvari koje mogu biti pred­ metom istraživanja. No, neophodno je razmotriti koja se pitanja mogu u najvećoj mjeri upotrijebiti za promicanje znanja u svrhu do­ brobiti čovječanstva u svakom  osobitom vremenskom  razdoblju."

Merriam je bio paleontolog, ali i kršćanin. No, neosporno je da je njegova vjera ustuknula pred znanošću. U svom govoru iz 1931., Merriam je rekao: "Sa znanošću sam se prvi put susreo u osnovnoj školi, kada sam se jednoga dana, vrativši se kući, rekao svojoj majci da nam je učitelj petnaest minuta govorio o ideji da su dani stvaranja, opisani u Knjizi postanka, ustvari duga razdoblja stvaranja, a ne 24- satni dani. Nakon toga sam vodio dug razgovor s majkom - koja je bila škotska prezbiterijanka - nakon kojeg smo zaključili da je to najgora hereza. No, sjeme je bilo posijano. Sljedećih nekoliko deset­ ljeća oklijevao sam prihvatiti to gledište. Danas razumijem  da ele­ menti znanosti, barem što se tiče postanka, predstavljaju neokaljane i neizmijenjene zapise o  Stvoriteljevu djelu."

Odbacivši biblijsko izvješće o postanku, Merriam je uspio pre­ tvoriti darvinovsku evoluciju u svojevrsnu religiju. Prilikom uvodnog obraćanja pred Sveučilištem George Washington  1924., Merriam je o evoluciji rekao sljedeće: "Ništa toliko ne osnažuje naše živote u duhovnom smislu, koji se  čini toliko nezamjenjivim,  kao  ono  što nas tjera da se radujemo neprestanom rastu ili napretku."

Tvrdio je da znanost pruža čovjeku mogućnost da preuzme bo­ žansku ulogu u vođenju tog budućeg napretka. "Čovjek će upravo

istraživanjem moći sudjelovati u svojoj daljnjoj evoluciji", rekao je Merriam 1925. u govoru pred Odborom zakladnika Instituta Carne­ gie. I dalje: "Vjerujem da bi [čovjek], da mora  izabrati  između nekog nama dalekog Bića, koje bi upravljalo daljnjom evolucijom, a on bi ga samo slijedio kao nošen strujom; ili, pak, situaciju u kojoj će neka vanjska sila postaviti zakone i dopustiti mu da ih provodi, čovjek odgovorio:  'Želim preuzeti dio odgovornosti u toj  shemi.'".

Merriam je nastavio: "Prema drevnoj priči, čovjek je istjeran iz rajskog vrta kako ne bi  suviše toga spoznao;  protjeran je  kako  bi mogao postati sam svoj gospodar. Plameni mač je postavljen na istočna vrata i čovjeku je zapovijedano da radi, obrađuje zemlju dok ne spozna vrijednost svoje snage. Danas uči kako da obrađuje polja oko sebe, oblikujući svoj život u skladu sa zakonima prirode. Mo­ žda će u dalekoj budućnosti biti napisana knjiga u kojoj će pisati da je čovjek stigao do zadnje etape, na kojoj se vratio u Vrt i uzeo pla­ meni mač s istočnih vrata, koji simbolizira nadzor, te ga ponio kao baklju koja će mu obasjati put do drva života." Uzeo plameni mač i krenuo da osvoji drvo života? Možemo se samo pitati ima li u Raju dovoljno mjesta za Boga i tvrdoglave, superuspješne znanstvenike poput  Merriama.

POVRATAK NA JAVU

Naoružan novcem koji mu je dodijelio Carnegie, von Koenigswald se u lipnju 1937. vratio na Javu. Neposredno nakon dolaska, unaj­ mio je više stotina domorodaca, koje je poslao u potragu za fosilima. I otkrili su ih. No, većinom su to bili dijelovi čeljusti i lubanja, koji su otkriveni na nesigurnim nalazištima na površini pokraj Sangira- na. To je otežalo utvrđivanje njihove točne starosti.

U doba najvećih otkrića u Sangiranu, von Koenigswald se nala­ zio u Bandungu, koji je udaljen oko 320 km, iako je katkad putovao do fosilnih izvora o kojima su ga izvještavali.

U jesen 1937., Atma, jedan od Koenigswaldovih skupljača, poštom mu je poslao kost sljepoočnice, koja je očito bila dio debele, fosili- zirane lubanje hominida. Tvrdi se da je taj uzorak otkriven pokraj obale rijeke Kali Tjemoro, na mjestu na kojemu ona prolazi kroz pješčenjak formacije  Kabuh u  Sangiranu.

Von Koenigswald je otputovao noćnim vlakom u unutrašnjost Jave, stigavši na nalazište sljedećeg jutra. Poslije je napisao: "Zapo­ slili smo što smo više mogli skupljača. Donio sam fragment sa sobom, pokazao im ga i ponudio 10 centa za svaki dio te lubanje. To je bilo mnogo novca, jer se običan zub prodavao za samo 1 cent. Cijene su morale biti tako niske jer smo svako otkriće plaćali gotovinom. Nai­ me, Javanci nisu željeli nastaviti skupljanje prije nego što bi prodali tri zuba koja su otkrili. Zato smo bili prisiljeni kupovati goleme koli­ čine slomljenih i bezvrijednih ostataka zubi, koje smo potom bacali u Bandung - da smo ih ostavili u Sangiranu, iznova bi nam ih nudili na prodaju."

Veoma motivirana ekipa radnika brzo je otkrila sve dijelove lu­ banje. Von Koenigswald je poslije napisao: "Ondje, na obalama male rijeke, koja je u to doba godine bila gotovo posve suha, ležali su dijelovi lubanje s kojih su bili isprani ostaci pješčenjaka i konglo­ merata u kojima se nalazila trinilska fauna. Puzali smo brdom zajed­ no s čitavom gomilom uzbuđenih domorodaca, skupljajući svaki komadić kosti na koje smo naišli. Obećao sam im deset centa za svaki dio te ljudske lubanje. No, podcijenio sam 'veliku trgovačku' spo­ sobnost svojih smeđoputih skupljača. Rezultat je bio katastrofalan! Iza mojih leđa su usitnjavali veće komade kostiju kako bi povećali prodaju! ... Skupili smo oko 40 dijelova od kojih je 30 pripadalo lu­ banji ... Oblikovali su fin, gotovo potpun vrh lubanje Pithecanthro- pusa. Sada ga konačno imamo!"

Kako je von Koenigswald znao da dijelovi kostiju otkriveni na površini brda, doista potječu, kako je tvrdio,  iz formacije Kabuh iz srednjeg pleistocena? Možda su domaći skupljači otkrili lubanju na drugom mjestu i prelomili je na dijelove, od kojih su jedan poslali von Koenigswaldu, a ostatak bacili na obalu Kali Tjemora.

Von Koenigswald je rekonstruirao lubanju od 30 dijelova koje je skupio, nazvavši je Pithecanthropus II i potom poslao preliminarno izvješće Duboisu. Lubanja je bila mnogo potpunija od prvog vrha lubanje, koji je otkrio Dubois u Trinilu. Von Koenigswald je oduvijek smatrao da Duboisova rekonstrukcija pitekantropa ima suviše nizak profil, te je vjerovao da dijelovi lubanje pitekantropa, koje je nedav­ no otkrio, mnogo više nalikuju na čovjeka. Dubois, koji je tada već

zaključio da je njegov prvi pitekantrop tek fosilni majmun, nije se složio s von Koenigswaldovom rekonstrukcijom, zbog čega ga je javno optužio za prijevaru. Poslije je povukao tu optužbu i rekao da pogreške, koje je uočio na njegovoj rekonstrukciji, vjerojatno nisu namjerne.

No, von Koenigswaldu su počele stizati riječi potpore. Godine 1938., Franz Weidenreich, koji je nadzirao iskopavanja pekinškog čovjeka u Zhoukoudianu, izjavio je u uglednom časopisu Nature, da von Koenigswaldova nova otkrića definitivno potvrđuju da je pite­ kantrop preteča čovjeka, a ne gibon, kako je tvrdio Dubois.

Jedan od skupljača iz Sangirana, poslao je 1941. von Koenigs­ waldu, koji se tada nalazio u Bandungu, dio divovske donje čeljusti. Von Koenigswald je tvrdio da ima očite fizičke značajke Čeljusti čo­ vjekova pretka. Vlasnika te čeljusti nazvao je Meganthropus palaeo- javanicus (divovski čovjek iz drevne Jave),  budući  da je bila dva puta veća od tipične čeljusti suvremenog čovjeka.

Podrobnim istraživanjem izvornih izviješća nismo otkrili opis točne lokacije na kojoj je ta čeljusna kost otkrivena, niti tko ju je ot­ krio. Ako je von Koenigswald doista izvijestio točne okolnosti tog otkrića, tada je to dobro čuvana tajna. O Meganthropusu je govorio u barem tri svoja izvještaja, no ni u jednom od njih nije naveo poje­ dinosti o izvornom nalazištu. Napisao je samo daje otkrivena u for­ maciji Putjangan. Dakle, sigurno znamo samo to da je neimenovani skupljač poslao dio čeljusti von Koenigswaldu. Njezina starost, sa strogo znanstvenog gledišta, ostaje tajnom.

Von Koenigswald je smatrao da je Meganthropus bio divovski izdanak glavne linije ljudske evolucije. Osim toga, von Koenigs­ wald je otkrio i neke velike fosilne zube nalik ljudskima, koje je pri­ pisao još većem stvorenju, koje je nazvao Gigantopithecus. Tvrdio je da je gigantopitek bio veliki majmun relativno male starosti. No, nakon što je pregledao čeljust Meganthropusa i zube gigantopiteka, Weidenreich je iznio drugu teoriju. Pretpostavio je da su oba stvo­ renja izravni čovjekovi preci. Prema Weidenereichu, Homo sapiens se razvio iz gigantopiteka preko megantropa i pitekantropa. Svaka sljedeća vrsta je bila manja od prethodne. Međutim, većina suvre­ menih stručnjaka smatra da je gigantopitek bio vrsta majmuna, koja

je živjela od srednjeg do ranog pleistocena, te da nije izravan predak ljudi. Isto tako, pretpostavlja se da čeljust megantropa mnogo više nalikuju onoj javanskoj čovjeka (Homo erectus) nego što je Koenigs- wald prvotno vjerovao. Godine 1973., T. Jacob je predložio da se fosili megantropa klasificiraju kao australopitek. To je veoma zani­ mljivo jer, u skladu s općeprihvaćenim stajalištem, australopitek ni­ kada nije napustio svoju afričku domovinu.

KASNIJA OTKRIĆA NA JAVI

Megantrop je bio posljednje veliko von Koenigswaldovo otkriće, no potraga za kostima na Javi nastavlja se i danas. Ta kasnija otkrića, o kojima su izvijestili P. Marks, T. Jacob, S. Sartono i drugi, općenito se prihvaćaju kao dokaz o postojanju Homo erectusa na Javi u srednjem i ranom pleistocenu. Poput von Koenigswaldovih otkrića, gotovo sve te fosile otkrili su na površini domaći skupljači ili poljodjelci.

Naprimjer, T. Jacob je izvijestio daje u kolovozu 1963., indonezij­ ski poljodjelac, koji je radio na polju u području Sangirana, otkrio dijelove fosilizirane lubanje. Međusobno spojeni, ti dijelovi tvore lubanju koja veoma nalikuje onoj Homo erectusa. Iako je Jacob tvrdio da vrh lubanje potječe  iz  srednje-pleistocenske  formacije  Kabuh, nije naveo točno mjesto na kojemu su se dijelovi nalazili. Znamo samo to da je farmer otkrio neke fosilne fragmente lubanje, koji su vjero­ jatno bili na površini ili veoma blizu nje.

Jacob je 1973. rekao nešto zanimljivo o Sangiranu, gdje su otkri­ veni svi kasniji fosili javanskog Homo erectusa: "Izgleda da na tom mjestu možemo pronaći još mnogo toga,  no postoje neki problemi

... Oni prije svega proizlaze iz činjenice da je to mjesto naseljeno, te da su mnogi stanovnici i skupljači, koji su uvježbani da prepoznaju značajne fosile.  Glavni  skupljači uvijek pokušavaju izvući što je više moguće od fosila primata, koje su slučajno pronašli drugi ljudi. Isto tako, često ne odaju točno nalazište kako ne bi izgubili potenci­ jalan izvor prihoda. Katkad ne prodaju sve dijelove, nego neke od njih zadržavaju nadajući se da će ih poslije prodati po višoj cijeni."

Bez obzira, fosili iz Sangirana smatraju se izvornima. Da su pod takvim okolnostima otkriveni neuobičajeno stari ljudski fosili, bili bi podvrgnuti nesmiljenoj kritici. Iznova želimo istaknuti da se pri

procjenjivanju paleoantropološkog dokaza ne smiju primjenjivati dvostruki standardi - nevjerojatno strogi kriteriji za neuobičajene i iznimno blagi za prihvatljive dokaze.

Kako bismo riješili neke nejasnoće, 1985. god. smo pismeno zamo­ lili S. Sartona i T. Jacoba da nam pruže nešto više podataka o otkri­ ćima iz Jave. No, nismo primili odgovor.

KEMIJSKO I RADIOMETRIJSKO DATIRANJE OTKRIĆA IZ JAVE

U nastavku ćemo raspravljati o stvarima povezanim s metodom da­ tiranja kalijevim argonom, formacija na Javi koje sadrže fosile homi- nida, kao i o pokušajima datiranja samih fosila različitim kemijskim i  radiometrijskim  metodama.

Kabuh-formacija u Trinilu, u kojoj je Dubois otkrio svog prvog ja- vanskog čovjeka, prema datiranju kalijevim argonom, stara je 800 000 godina. Drugi fosili iz Jave potječu iz Djetis-slojeva Putjangan-for- macije. Prema T. Jacobu. datiranjem kalijevim argonom je utvrđeno da Djetis-slojevi formacije Putjangan blizu Modjokerta, potječu iz ranog pleistocena - prije otprilike 1,9 milijuna godina. Taj datum je značajan iz sljedećih razloga. Kako smo vidjeli, mnogi fosili Homo erectusa (koji se prije označavao imenom pitekantrop i megantrop), povezivali su se s Djetis-slojevima. Pretpostavimo li da su fosili stari 1,9 milijuna godina, to znači da su stariji od najstarijih otkrića afrič­ kog Homo erectusa, koja su stara oko 1,6 milijuna godina. Prema standardnom gledištu, Homo erectus se razvio u Africi, a iz nje je otišao prije otprilike samo milijun godina.

Dalje, neki istraživači su pretpostavili da se von Koenigswaldov megantrop može smatrati australopitekom. Prihvatimo li to mišljenje, to bi značilo da su javanski predstavnici australopiteka stigli iz Afrike prije 1,9 milijuna godina ili da se australopitek neovisno ra­ zvio na Javi. Obje hipoteze su protuslovne službenom evolucijskom tumačenju.

Međutim, treba imati na umu da tehnika datiranja kalijevim argo­ nom, kojom je utvrđen datum od 1,9 milijuna godina, nije potpuno sigurna. T. Jacob i G. Curtis, koji su pokušali utvrditi starost većine nalazišta hominida na Javi, nisu uspjeli suvislo odrediti podrijetlo

većine primjeraka. Drugim riječima, iako su datumi utvrđeni, oni su toliko odstupali od Jacobsovih i Curtisovih očekivanja da su uzrok tih nezadovoljavajućih rezultata pripisali kontaminatima. Godine 1978., G. J. Bartstra je kalijevim argonom utvrdio da su Djetis-na- slage mlađe od milijun godina.

Vidjeli smo da su bedrene kosti iz Trinila slične onima suvremenih ljudi, te različite od Homo erectusa. To je neke navelo na pretpo­ stavku da bedrene kosti iz Trinila ne pripadaju lubanji pitekantropa i da su se vjerojatno ispremiješale sa kostima iz ranog srednjeg plei­ stocena iz viših razina. Druga mogućnost je da su anatomski suvre­ meni  ljudi živjeli zajedno s bićima nalik čovjekolikim  majmunima u ranom srednjem pleistocenu na Javi. S obzirom na dokaze pred­ stavljene u ovoj knjizi, to je veoma moguće.

Analiza sastava fluora često se primjenjivala za utvrđivanje jesu li kosti iz istog nalazišta jednake starosti. Kosti upijaju fluor iz pod­ zemnih voda, tako da se u slučaju da sadrže sličnu količinu fluora (u odnosu na sastav fosfata u kostima) pretpostavlja da su bile je­ dnako dugo zakopane.

U izvješću iz 1973., M. H. Day i T. I. Molleson analizirali su lubanju i bedrene kosti iz Trinila, utvrdivši da sadrže otprilike isti omjer fluora i fosfata. Fosili sisavaca iz srednjeg pleistocena otkri­ veni u Trinilu, sadrže sličan omjer fluora i fosfata kao i vrh lubanje i bedrene kosti. Day i Molleson su rekli da njihovi rezultati očito ukazuju na to da kalota (vršak lubanje) i bedrene kosti potječu iz is­ tog razdoblja kao i trinilska fauna.

Ako se trinilske bedrene kosti, kako su rekli Day i Molleson, ra­ zlikuju od onih Homo erecutsa, a identične su Homo sapiens sapi- ensu, tada sastav fluora u kostima odgovara teoriji o postojanju ana­ tomski suvremenih ljudi na Javi u ranom srednjem pleistocenu, prije otprilike 800 000 godina.

Day i Molleson su pretpostavili da holocenske (mlađe) kosti iz nalazišta u Trinilu, također mogu, kao i fosili javanskog čovjeka, sadržavati sličan omjer fluora i fosfata kao i životinjske kosti iz srednjeg pleistocena, što u ovom slučaju čini besmislenim testiranje fluorom. K. P. Oakley, izumitelj metode testiranja sastava fluora, istaknuo je kako je omjer apsorpcije fluora u vulkanskim područjima, kao što je Java, često veoma neizvjestan, što ima za posljedicu da

kosti različite starosti sadrže sličan sastav fluora. To se ne može iz­ ravno odnositi i na nalazište u Trinilu, jer se ondje fosili nalaze samo u slojevima iz srednjeg pleistocena.

Day i Molleson su pokazali da slojevi iz holocena i kasnog pleis­ tocena na drugim mjestima na Javi, sadrže omjer fluora i fosfata sli­ čan onome u kostima iz Trinila. No, priznali su da se sastav tih ko­ stiju "ne može izravno usporediti" s omjerom fluora i fosfata u trinilskim kostima. Naime, apsorpcija fluora neke kosti ovisi o čim­ benicima koji se mogu razlikovati od mjesta do mjesta. To su, između ostalog, sastav fluora u podzemnim vodama, tok podzemnih voda, vrsta sedimenata, te tip kosti.

Prema tome, Dayevi i Mollesonovi rezultati testiranja sastava fluora, odgovaraju (no, i ne dokazuju) utvrđenom datiranju suvre­ menih bedrenih kosti iz Trinila, koje ih smješta u srednji pleistocen, prije otprilike 800 000 godina.

Trinilske kosti  su ispitane  i metodom utvrđivanja sastava dušika. Dubois je prokuhao vrh  lubanje  i prvu bedrenu kost u životinjskom ljepilu,  čije bjelančevine  sadrže  dušik.  Day  i  Molleson su pokušali ispraviti tu analizu, prethodnim uklanjanjem topljivog dušika iz kosti­ ju. Rezultati su pokazali da trinilske kosti sadrže veoma malu količinu dušika. To potvrđuje da sve kosti potječu iz ranog srednjeg pleistoce­ na, iako su Day i Molleson ustanovili da se dušik u javanskim kosti­ ma izrazito brzo gubi, tako da ga nema čak ni u holocenskim kostima.

POGREŠNO TUMAČENJE DOKAZA O JAVANSKOM ČOVJEKU

U većini knjiga o ljudskoj evoluciji, predstavljen je naizgled impre­ sivan korpus dokaza o postojanju Homo erectusa na Javi prije otpri­ like 500 000-2 000 000 godina. Jedan primjer je i knjiga The Fossil Evidence for Human Evolution (1978.) ("Fosilni dokaz o evoluciji čovjeka"), W. E. Le Gros Clarka, profesora anatomije na Oxfordu i Bernarda G. Campbella, profesora antropologije na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu. U njoj je predstavljena tabela, koja pri­ kazuje zavidna otkrića povezana s Homo erectusom. Ta otkrića (tabela 8.1.) općenito se upotrebljavaju u svrhu potvrđivanja teorije da se čovjek razvio od čovjekolikog majmuna.

TABELA 8.1.

Fosili hominida iz Jave

Stratigrafska jedinica	Nalazišta	Starosni okvir
Trinil (Kabuh- formacija) Djetis (Putjan- gan-formacija)	Sangiran S2 Kalota odrasle žene (1937.) S3 Kalota mladića (1938.) S8 Desna mandibula (1952.) S10 Kalota odraslog muškarca (1963.) S12 Kalota starog muškarca (1965.) S15 Maksila (1969.) S17 Kranion (1969.) S21 Mandibula (1973.) Trinil T2 Kalota (1892.) = Pithecanthropus T3, T6,T7, T8, T9 Femore Kedung Brubus KB1 Desna mandibula mladića (1890.) Sangiran Sla Desna maksila (1936.) Slb Desna mandibula (1936.) S4 Vrh kalvarije i maksila (1938.-39.)   = P.Robustus S5 Desna mandibula (1939.) =P. dubius S6 Desna mandibula (1941.) =Meganthropus S9 Desna mandibula (I960.)  S22 Maksila, mandibula (1974.) Modjokerto M1 Dijete, 7 godina, kalvarija (1936.)	700 000 god. -1,3 milijuna godina (datiranje kali- jevim-argonom - oko 830 000 godina) 1,3-2  milijuna godina (datira­ nje kalijevim- argonom - oko 1,9 milijuna godina)

Ova tabela preuzeta je iz standardnog udžbenika o ljudskoj evoluciji. Ka­ lota, kranion i kalvarija znače lubanja, mandibula je donja čeljust, maksila je gornja čeljust, a femore su bedrene kosti.

T3 je bedrena kost koju je otkrio Dubois udaljenu 13,5 m od prve lubanje T2. Već smo raspravljali o tome kako nije opravdano pripi­ sivati te dvije kosti istom pojedincu. No, zanemarujući bitne činje­ nice, Le Gros Clark i Campbell su rekli da: "skupljeni dokazi tako snažno potvrđuju njihovu prirodnu povezanost, da se to počelo op­ ćenito prihvaćati."

T6, T7, T8 i T9 su bedrene kosti koje su otkrivene u kutiji s fosi­ lima u Nizozemskoj više od 30 godina nakon njihova prvog isko­ pavanja na Javi. Le Gros Clark i Campbell su očito zanemarili Dubo- isovu tvrdnju da ih on nije osobno iskopao, te da nije poznato njiho­ vo izvorno nalazište. Osim toga, Koenigswald je rekao da bedrene kosti potječu iz Duboisove zbirke, među kojima su se nalazili fosili iz: "različitih nalazišta i različite starosti, te se ne mogu točno odre­ diti jer su se neke oznake izgubile." Usprkos tome, Le Gros Clark i Campbell pretpostavili su kako su te bedrene kosti otkrivene u Trinilu, u slojevima Kabuh-formacije. No, Day i Molleson primjećuju: "Ako su se strogi kriteriji, na kojima ustrajavaju suvremena iskopavanja, doista primjenjivali na sve materijale otkrivene u Trinilu nakon ka­ lote i Bedrene kosti I, tada bi se svi oni mogli odbaciti zbog nesi­ gurnog podrijetla i nepoznate stratigrafije."

Fosil M1 i fosile Sla do S6, otkrili su javanski skupljači koji su radili za von Koenigswalda. Poznato je da je samo jedan od njih (M1) otkriven u sloju kojemu je pripisan, iako je čak i to izvješće dvo­ jbeno. Ostali fosili iz serije 'S' oni su o kojima su izvijestili Marks, Sartono i Jacob, a većinu od njih otkrili su na površini seljaci i far­ meri, koji su ih prodali, vjerojatno putem posrednika, znanstvenicima. Svatko tko je upoznat s okolnostima u kojima su otkriveni ti uzorci, zaprepastit će se nad intelektualnim nepoštenjem vidljivim iz Tabele 8.1., koja navodi na zaključak da su svi fosili otkriveni u slojevima točno određene starosti.

Le Gros Clark i Campbell su istaknuli da nisu poznata točna nalazišta većine von Koenigswaldovih otkrića. Usprkos tome, rekli su da su se fosili vjerojatno nalazili u trinilskim slojevima Kabuh- formacije iz srednjeg pleistocena (700 000 - 1,3 milijuna godina) ili u Djetis-slojevima formacije  Putjangan iz ranog pleistocena (1,3-2 milijuna  godina).

Datumi koje su utvrdili Le Gros i Campbell, dobiveni su metodom datiranja kalijevim argonom, o kojoj smo prethodno raspravljali i koja se odnosi samo na starost vulkanskog tla, a ne na same kosti. Dati­ ranje kalijevim argonom pouzdano je samo ako su kosti otkrivene unutar ili ispod slojeva vulkanskog materijala, čija je starost točno poznata. No, većina fosila navedenih u Tabeli 8.1. otkrivena je na površini, što znači da je njihova navodna starost, utvrđena kalijevim argonom, besmislena.

Što se tiče Le Gros Clarkove i Campbellove tvrdnje da su Djetis- slojevi formacije Putjangan, stari 1,3-2 milijuna godina, ističemo da se taj podatak temelji na datiranju kalijevim argonom, koji su proveli Jacob i Curtis 1971. i koji te slojeve čini starima 1,9 milijuna godina.

Le Gros Clark i Campbell su zaključili da su: "na Javi u to drevno doba, živjeli hominidi čije se bedrene kosti nisu razlikovale od onih Homo sapiensa, iako do danas otkriveni ostaci lubanje naglašavaju izrazito primitivne značajke lubanje i zubi." Općenito, Le Gros Clarkov i Campbellov prikaz potpuno je pogrešan. Oni na čitatelja ostavljaju dojam da se ostaci lubanje otkriveni na Javi, mogu defini­ tivno povezati s bedrenim kostima, iako to nije točno. Osim toga, otkrića u Kini i Africi pokazala su kako se bedrene kosti Homo ere- ctusa razlikuju od onih koje je Dubois pronašao na Javi.

Zaključujući isključivo na temelju fosilnih ostataka javanskih hominida, možemo reći samo sljedeće. Što se tiče površinskih otkri­ ća, oni uključuju samo ostatke lubanje i zubi, koji su morfološki sličniji majmunu iako imaju neke ljudske značajke. Budući da nije poznat njihov izvoran stratigrafski položaj, ti fosili samo ukazuju na to da je u neko nepoznato doba u prošlosti, na Javi živjelo biće čija je glava imala neke majmunolike i čovjekolike značajke.

Prva lubanja (T2) i bedrena kost (T3) pitekantropa, o kojima je izvijestio Dubois, otkriveni su in situ, pa možemo prilično sigurno reći da su vjerojatno stari kao i trinilski slojevi formacije Kabuh iz ranog srednjeg pleistocena. Iako ne postoji dokumentacija koja bi potvrdila izvoran položaj drugih bedrenih kosti, tvrdi se da su isko­ pani iz istih trinilskih slojeva kao T2 i T3. U svakom slučaju, prva bedrena kost (T3), koja se opisuje kao potpuno ljudska, nije otkrive-

na u blizini primitivne lubanje i nekim anatomskim značajkama se razlikuje od bedrene kosti Homo erectusa. Prema tome, ne postoji nijedan dobar razlog da povezujemo lubanju s T3 ili bilo kojom dru­ gom bedrenom kosti, koje se općenito smatraju identičnim kostima današnjih ljudi. Na taj način, možemo reći da lubanja T2 i bedrena kost T3 ukazuju na postojanje  dvaju tipova hominida na Javi u ranom srednjem pleistocenu - od kojih je jedan imao majmunoliku glavu, a drugi čovjekolike noge. Slijedeći uobičajenu praksu iden­ tificiranja vrsta na temelju djelomičnih ostataka kostura, možemo reći da bedrena kost T3 predstavlja dokaz o postojanju Homo sapiens sapiensa na Javi prije otprilike 800 000 godina. Koliko je danas po­ znato, nijedno biće, osim Homo sapiens sapiensa, nije imalo takve bedrene kosti kakve su otkrivene u trinilskim slojevima iz ranog sred­ njeg pleistocena na Javi.