PRIČE OSHO

Iz knjige BUNTOVNIK

U jednoj šumi u blizini grada živjela su dva prosjaka. Prirodno, oni su bili u neprijateljstvu u kojem su obično ljudi istih profesija - dva liječnika, dva profesora, dva sveca. Jedan od njih je bio slijep dok je drugi bio bez nogu, ali su oba bila suparnički nastrojena i čitav dan bi se u gradu nadmetali.

Jedne noći njihovu kolibu je zahvatila vatra koja se širila šumom. Slijepi čovjek je mogao istrčati vani, ali nije znao na koju stranu se vatra širi i gdje da bježi, a hromi čovjek je pak vidio sve ali nije mogao bježati - vidio je samo kako mu se smrt priblžava.

Oba su zaključili da su potrebni jedan drugome. Hromi je donio iznenada odluku: “Slijepi može trčati, a ja mogu vidjeti kuda trči.” Oba su u tom trenutku zaboraviti na svoja supatništva. U takvom kritičnom trenutku, kada su oba izložena opasnosti, nužno se zaboravlja na sva neprijateljstva. Sva su neprijateljstva u suštini glupost.

Oni su stvorili veliku sintezu; dogovorili su se da slijepi čovjek iznese hromog na svojim leđima vani i tako su mogli funkcionirati kao jedan čovjek. Tako su i spasili svoje živote. Pošto su spasili jedan drugoga tada su postali i prijatelji - po prvi put su odbacili svoja neprijateljstva.