Priča o istini

Stjepan Lice

Neki je čovjek uvijek i zbog svega plakao. Nije bilo ničega što ga ne bi moglo rasplakati. Od pregažena mrava do klaunova u cirkusu, u svemu je vidio razlog za plakanje. Jednog dana ljudi mu rekoše: – Otiđi od nas. Tvoj plač ne nalikuje našem plaču. Različit si od svih nas i tvoja nam prisutnost nije ugodna. Bolje je da odeš sam nego da te mi protjeramo.

I tako čovjek ode.

Drugi se čovjek uvijek i zbog svega smijao. Sve, baš sve, moglo ga je nasmijati. Od malog prsta do pogreba, u svemu je vidio razlog za smijeh. Jednog dana ljudi mu rekoše: – Otiđi od nas. Tvoj smijeh nije poput našega smijeha. Različit si od svih nas i nije nam drago što si s nama. Otiđi prije nego što te protjeramo.

I čovjek ode.

Kad su se susreli, reče prvi: – Ljudi su me otjerali jer nisu razumjeli moj plač. Ali, u tvojem smijehu ja osjećam svoj plač.

Drugi reče: Mene su otjerali zbog mojeg smijeha. Nisu ga znali shvatiti. ali, u tvojem plaču ja prepoznajem svoj smijeh.

I pođoše zajedno.