Prije dva naraštaja, veći dio kulture Sjedinjenih država segregaciju je smatrao normalnom. Priča koju si je kazivao bijeli dio stanovništva u pedesetima, četrdesetima i tridesetima (pa i ranije) govorila je da su crnci manje vrijedni od bijelaca te stoga moraju od njih biti odvojeni. Mnogi su si bijelci govorili da je takvo rasno odvajanje zapravo dobro za crnce, da to crncima više odgovara i da je u skladu s prirodnim za­konom i zakonima Biblije.

Priča o inferiornim crncima suočila se sa svojim prvim izazovom u SAD pedesetih, kad se pojavio pokret boraca za građanska prava i kad su tu priču izazvali ljudi poput Rose Parks i Martina Luthera Kinga, na takav način da je na kraju bijelcima postalo nemoguće nastaviti si je kazivati i vjerovati u nju. Kad je dovoljno velika skupina ljudi počela vjerovati u novu priču, naša je kultura doživjela "pomak" pa su pre­vladale priče o jednakosti i jednakim pravima bijelaca i crnaca.

Naravno, u takvim kulturološkim pomacima uvijek će biti i ostati onih koji će održavati plamen starih priča. U Njemačkoj još ima ljudi koji vjeruju da je Hitler imao pravo. U Americi još ima bijelaca koji zagovaraju segregaciju (među njima čak i malen broj crnaca!). Ali s obzirom na to da su ti ljudi ipak u manjini, takve se priče nazivaju podkulturama ili kultovima, a ljudima koji u njih vjeruju često se prik­vače nazivi poput rasisti, segregacionisti ili Klanovci... dok su se 1935. ti isti ljudi nazivali "dobrim Amerikancima", a njihova su gledišta po­dupirali i vrlo utjecajni ljudi poput Charlesa Lindbergha (koji se javno divio Hitleru) i Henryja Forda (koji je izdavao otvoreno antisemitske novine).

Bit je u tome da je cjelokupno naše shvaćanje stvarnosti, metafori­čno tlo na kojemu stojimo, naši životni planovi i sidra, sazdano od priča i na pričama koje ne samo da se s vremenom mogu promijeniti, nego se zaista i mijenjaju.

U početku, kad su naše kulturološke priče počnu mijenjati, nositelji novih priča bivaju smatrani čudacima, okultistima. Hitleru su se 1930. smijali. Južnjački su guverneri 1960. na crne demonstrante uperili vo­dene topove i pustili policijske pse. Rimljani su rane Kršćane bacili la­vovima. Britanski je tisak, a i veći dio američkog stanovništva prije Revolucionarnog rata, Jeffersona i Washingtona nazivao neprilagođe­nim nezadovoljnicima.

Ali priče se mijenjaju kad se dosegne kritična masa. Čarli Jung je nagađao da je to povezano s procesom koji uključuje kolektivnu pod­svijest. Rupert Sheldrake (znanstvenik i autor knjige "A New Science of Life: the Hypothesis of Morfic Rezonance" - Nova znanost o životu: hipoteza o morfnoj rezonanciji), 1995, kao i mnogih drugih izvrsnih knjiga koje navode na razmišljanje) to naziva morfnom rezonancijom. Richard Brodie u svojoj knjizi Virus of the Mind (Virus uma, 1995) te nove priče naziva meme i ističe da će te nove priče, ako budu dovoljno za­razne, na kraju zaraziti cijelu kulturu i postati dijelom zajedničkog pogleda na svijet svih pripadnika te kulture. Kao rezultat, zajedno s ljudima mijenja se cijela kultura.

Pogledajmo neke od novih-a-zapravo starih priča...