Glava III

Prenašanje misli

Dan danas se ljudi vrlo rado bave problemom prenašanja misli. Mnogi je od nas već pomislio, kako bi lijepo bilo, kad bi se čovjek, onako posve bez posredovanja pošte i telegrafa, mogao staviti u saobraćaj s kojim udaljenim prijateljem. Izgleda, da mnogi misle, da to ide bez teškoća i da se pri tome ne treba nimalo naprezati, ali doskora su ti ljudi nemalo iznenađeni kad im taj pokus ne pođe za rukom. Međutim svakomu bi moralo biti jasno, da prije, nego što možemo misli prenositi, moramo biti u stanju, da zbilja mislimo; da prijo svega moramo posjedovati sposobnost sigurnog i stalnog mišljenja, i da ćemo tek onda moći u prostor slati struju misli. Slabašno mišljenje, koje koleba ovamo-onamo, kod većine ljudi stvara u misaonoj sferi samo hrome titraje, koji od časa do časa nastaju, onda opet nestaju i proizvode samo neodređene forme sa veoma slabom životnom snagom. Misaona forma mora da ima jasne, određene konture, zatim, mora da je puna života, kad treba, da ju se otpošalje u stanovitom pravcu, nadalje mora imati dovoljnu jakost, da onda, kad stigne do cilja, uzmogne proizvesti i reprodukciju same sebe.

Ima dvije vrsti metoda  za prenašanju misli: jednu bismo mogli nazvati fizičkom, a drugu psihičkom; jedna se odnosi jednako na mozak, kao i na intelekt, a druga samo na intelekt. Svijest je ona, koja stvara misao time, da počinje proizvodi titraje i to najprije u mentalnom tijelu, onda u astralnom tijelu, zatim u eteričnim molekulama mozga i konačno u fizičkim molekulama. Ovi mozgovni titraji stavljaju susjedni eter u vibracije; te vibracije se onda rasprostiru, dok konačno ne dođu do drugog kojeg mozga, stavljajući tako u titranje njegove fizičke i eterične sitne dijelove. Preko tog drugog mozga koji je primio to gibanje, stvaraju se u pripadajućem eteričnom, astralnom i mentalnom tijelu titraji i ovi titraji mentalnog tijela izvode konačno u odnosnoj svijesti izvjesno vibriranje, koje na to odgovara. To su prelazi preko raznih stepenica, po kojima jedna misno prolazi. Međutim  ovakav  prolaz  nije  uvijek  bezuvjetno  potreban.  Svijest,  koja  šalje

vibracije, može u svom mentalnom tijelu stvorene titraje također i direktno prenijeti mentalnom tijelu svijesti i time mimoići onaj dugi put, što smo ga gore opisali. To su obje metode prenašanja misli.

Mi ćemo suda pogledati, što se događa kod prve metode.

U mozgu ima jedan maleni organ t. z. »životna žlijezda«, čije funkcije su našim fiziolozima totalno nepoznate i za koje se naši psiholozi ništa ne brinu. Francuski filozof Rene Descartes, zvan Carlesius — (1596. — 1650.) — držao je, kako je poznato, tu životnu žlijezdu središtem duše). Kod većine ljudi to je sasvim rudimentaran organ; on se međutim razvija, a ne kržlja i u svom razvoju dade se dovesti do stanja, u kojem može doista da izvodi svoju određenu funkciju, koju će morati obavljati u budućnosti kud sviju ljudi. To je organ za prenašanje misli, kao šio je oko organ za vid, a uho za sluh.

Ako dakle netko s punom koncentracijom i odlučnom pažljivosti vrlo intenzivno razmišlja o izvjesnoj ideji, onda će osjetili u toj »životnoj žlijezdi« neko tiho podrhtavanje ili škakljanje, slično, kao kud mravi prolaze. Ovo  se podrhtavanje odigrava u eteru koji prožima tu žlijezdu, te uzrokuje slabu magnetsku struju, što u fizičkim molekulama te žlijezde stvara onaj osjećaj škakljanja. Ako je dotična misao tako intenzivna, da može tu struju stvoriti, onda će mislilac moći iz toga zaključiti, da mu je uspjelo, da je svoje misli dotjerao do takove jasnoće i jakosti, da će moći bili prenesene.

Titraji u eteru, što prožimaju »životnu žlijezdu« uzrokuju u okolini valove, slične valovima svjetla, samo što su ovi kraći i brži. Ovo titranje širi se u eteru na sve strane, pa ovi tako izvedeni eterski titraji djeluju sada, sa svoje strane, na eter u

»životnoj žlijezdi« svakoga drugog mozga, čiji titraji bivaju u pravilnom redoslijedu, preneseni najprije na astralno, onda na mentalno tijelo, da mogu tako dospjeti do svijesti. Ako ta druga »životna žlijezda« nije u stanju, da učestvuje u tom valovitom titranju, onda će ta misao proći posve neopažena mimo nje; ona će na nju učiniti isto tako slabi utisak, kao valovi svjetla na oko slijepca.

Kod druge metode prenašanja misli, mislilac, koji je u vlastitoj sferi stvorio izvjesnu misaonu formu, ne šalje tu formu u svoj mozak, već je vodi u mentalnoj sferi neposredno do drugog mislioca. Da se to bez teškoća izvede, potreban je mnogo viši mentalni razvoj, nego kod one prve, netom opisane fizičke metode

prenašanja misli, jer onaj, koji šalje, mora da zna staviti svoju svijest u mentalnu sferu, da tako izvede svjesno ovo djelovanje.

Ovaj posao vršimo mi svi neprestano, bilo direktno, bilo indirektno,  u koliko naime cijelo naše mišljenje u mentalnom tijelu uzrokuje vibracije, koje opet, u koliko odgovara njihovoj biti, moraju da se dalje šire kroz mentalnu tvar, koja se naokolo nalazi. I nema razloga, zašto da se pojam o prenošenju misli ograniči jedino samo na svjesno i hotimično prenašanje od jedne osobe na drugu. Kroz to s pomoću ovog besvjesnog odašiljanja misaonih titraja, utječemo mi stalno jedan na drugoga, pa to, što se zove javnim mnijenjem, stvara se u glavnom na takav način. Veći dio ljudi misli o izvjesnim stvarima, na sličan način, ne moguće radi toga, jer su o tim stvarima pomno razmišljali ili jer su došli do utvrđenog samostalnog mijenja, več jednostavno zato, jer vrlo mnogo ljudi na isto takav način o toj stvari misli i prema tomu i druge sa sobom povlači. Snažna misao kojeg velikog mislioca izlijeva se u mentalnu sferu ili misaoni svijet, na što će svi intelekti, koji ju mogu primiti ili na nju reagirati, uistinu je i prihvatiti. Oni reproduciraju njezine titraje i pojačavaju na taj način misaoni val, tako da on sada utječe i na one, koji inače ne bi reagirali na prvobitne titraje. Opetovani takovim reagiranjem postaju titraji sve jači, dok konačno ne postanu tako jaki, da će utjecati na veliku masu.

Čim se jedanput stvorilo javno mnijenje, ono ima dominantan utjecaj na misaoni pravac velike mase, budući da bez prestanka utječe na razne mozgove i proizvodi u njima adekvatne titraje.

U svakom narodu ima izvjesnih misaonih pravaca, izvjesnih duboko izgrađenih misaonih kanala, koji su nastali stoljetnom reprodukcijom istih misli, koje so povezane tradicijom, borbama i običajima odnosnih naroda. Na svaki intelekt, koji se je u takovom narodu rodio, utječu one određeno i u istim bojama i sve, što od novih ideja do tog naroda dolazi, biva odmah preudešeno prema nacionalnom ritmu.

Kao što misli, koje su do nas doprle, a koje naše mentalno tijelo onda modificira tako, da one, kad ulaze u našu svijest, predstavljaju rezultantu između vlastitog i pridošlog ritma, isto tako i narodi, kad su primili utiske od drugih naroda, preuzimaju te utiske nakon što su Ih prema svom vlastitom titrajnom ritmu modificirali. Tako n. pr. gledaju Englezi, Francuzi, pa Englezi i Buri na jedne

te iste činjenice sa posve različitog stanovišta. Svaki od tih naroda, promatra te činjenice pod utjecajem vladajućih predrasuda, pa onda posve ispravno predbacuje jedan drugomu, da ih onaj drugi izvraća i okrivljuje ga zbog njegovog nepoštenog shvaćanja.

Kad bi se priznavalo i uviđalo, da je ta istina neminovna posljedica, mnogi bi internacionalni spor bio riješen lakše nego što se to danas dešava, mnogi rat bi bio spriječen, a oni, koji su izbili, lakše i brže bi bili dovršeni.

Jer svaki bi narod onda uvažio ono, što se znanstveno naziva »osobnom jednadžbom« i umjesto da se psuje na druge narode, radi njihovog drugačijeg mnijenja, svaki bi nastojao, da pronađe srednji put između razilazećih se shvaćanja i ne bi više tvrdokorno ustrajao kod svojega shvaćanja. Praktički važno pitanje, koje nastaje iz spoznaje tog neprestanog, sveopćeg prenašanja misli, jest za individum slijedeće: koju korist mogu da crpim i kojim neprilikama mogu da izbjegnem kad vidim, da moram živjeti u takvoj mješovitoj atmosferi, u kojoj neprestano rade i dobri i loši misaoni titraji i jurišaju na moj mozak? Kako ću se s jedne strane zaštititi od štetnih misaonih prijenosa, a kako ću s druge strane crpsti koristi od onih dobrih? Prema tomu je upoznavanje načina, na koji će vršiti ispravan izbor, od eminentne važnosti.

Svaki pojedinac neprestano utječe na svoje vlastito mentalno tijelo. I drugi ljudi to čine prigodice, ali on sam čini to uvijek. Govornik, kojega sluša, autor knjige, koju čita, utječu na njegovo mentalno tijelo, ali oni djeluju samo kao prigodni faktori, on sam djeluje, u tom smjeru permanentno. Njegov vlastiti utjecaj na sastav svojeg mentalnog tijela mnogo je jači, nego li ijedan od bilo koga drugoga; on sam fiksira normalni titrajni ritam svog intelekta. Misli koje se s tim ritmom ne nalaze u harmoniji, biti će, čim se samo dodirnu intelekta, smjesta odbačene. Misli li čovjek ispravno, nema u njegovom intelektu mjesta za laž; misli li o ljubavi, ne može ga mučiti mržnja; misli li mudro, ne može ga nakaziti ludost. Jedino na taj način, može da vlada sigurnost, da vlada prava snaga. Intelekt ne smije da leži takoreći pust, jer u tom slučaju može svaka misao da uhvati korijenje i da raste; on ne smije da vibrira onako, kako se njemu sviđa jer onda bi odgovarao na svaku vibraciju, koja do njega dolazi.

U tom leži praktičnost ove nauke. Čovjek, koji se ravna po njoj naskoro će pronaći i otkriti njezinu vrijednost, naime da se s pomoću misli može život učiniti plemenitijim i sretnijim i da je istina, da ćemo putem mudrosti dokrajčiti sve jade i nevolje.