01. Predodređen za svećenika

Dar uma dolazi od Boga, božanskog bica, i ako se usredotocimo na tu istinu, postajemo usklaaeni s tom velikom moci.

Majka me je ucila da tražim svu istinu u Bibliji.

Nikola Tesla

Nikola, sin svecenika Milutina Tesle roden je u malom selu Smiljanu u Hrvatskoj, dok je vani  bjesnjela oluja i sijevale munje, kad je ura odzvonila zadnju sekundu 10. srpnja 1856. Primalja koja je pomagala njegovoj majci Duki bila je toliko isprepadana grmljavinom da je rekla kako je novorodence zacijelo dijete groma. Tada nije mogla ni slutiti koliko je taj opis tocan za covjeka koji je bio predodreden da stvori umjetnu rasvjetu toliko jaku da osvijetli cijeli svijet.

Za svoga dugog zivota - umro je 1943. godine - Tesla je pricao mnoge anegdote iz svog djetinjstva, i u svojim govorima i u razlicitim zapisima. Upravo iz tih zapisa saznajemo ponesto o njegovim ranim razmisljanjima i razvoju.

Tesla je uvijek tvrdio da se njegov interes za struju javio jednoga hladnoga zimskog dana, kad je kao trogodisnjak osjetio peckanje iskri elektriciteta   na   krznu   Macka,   svog   ljubimca.   Taj   cudni   fenomen,uzrokovan kombinacijom intenzivne hladnoce i suhog zraka, potaknuo ga je na razmisljanje o elektricitetu; sijevanju za olujna vremena. "Je li priroda jedna ogromna macka?" mislio je. "Ako je tako, tko je gladi poledima? To moze biti samo Bog."

Ta djecja znatizelja drzala ga je kroz citavu njegovu dugu karijeru znanstvenika. Sjecajuci se tog dogadaja kad je imao osamdesetak godina, priznao je da se jos uvijek pita, " Sto je to elektricitet? Osamdeset godina je proslo i ja jos uvijek postavljam isto pitanje na koje ne mogu odgovoriti."

Nikolu Teslu, cetvrto dijete i drugog sina svecenika Tesle, od milja su u obitelji zvali Niko. Teslini su bili medusobno vrlo bliski i Niko je obozavao svoga brata Danu, koji je bio sedam godina stariji od njega.

Dane je bio veseo mladic, nadaren za knjizevnost, i roditelji su se radovali sto mu dobro ide u skoli, i sto ce ici ocevim stopama. Nije mu, ipak, bilo sudeno da postane svecenik.

Otac Tesla imao je krasnog arapskog konja kojeg je obozavao. Zivotinja mu      je        jednom          spasila   zivot    za   vrijeme    snjezne    mecave,   dovodeci spasitelje na mjesto gdje je pao. Taj konj postao je veliki mezimac svih u obitelji, i sva su ga djeca voljela jahati. Jednog se dana, dok je dvanaestogodisnji Dane jahao, konj spotakao. Dane je pao i zavrsio zdrobljen pod konjskim kopitima. Nikola, koji je tada imao pet godina, gledao je kako njegov brat pada s konja i uskoro nakon toga umire. Ova nesreca ostavila je na njega duboke tragove, i puno godina poslije, prica o

ovome udesu:

"Taj konj bio je kriv za ozljede od kojih je umro moj brat. Bio sam svjedokom tragicne scene, i premda je od tada proslo mnogo godina, strasna slika nije nimalo izgubila na snazi. Sjecanje na njegove pothvate cinilo je svaki moj napor blijedim u usporedbi s njegovima. Sve vrijedno potrcale sto bili ja ucinio, jedino je uzrokovalo da moji roditelji osjecaju svoj gubitak jos snainije. Tako sam rastao, stjecuci vrlo malo samopouzdanja."

Otac Tesla i gospoda Tesla bili su shrvani bolom. Niko je sada bio njihov jedini prezivjeli sin uz dvije starije i jednu mladu sestru (Marica, Angelina i Milka).

Osjecaj   da   mora   zamijeniti    svoga   briljantnog,   obozavanog   brata, natjerala je Niku da vrlo naporno radi i uci kako bi postigao velike stvari.

Ipak,  posao  svecenika  nije  ga  zanimao.  Htio  je  znati  kako  svijet funkcionira i kako ga poboljsati. Nije se mogao nositi s pokojnim bratom na podrucju knjizevnosti, ali je zato bio rodeni matematicar. Toliko je brzo matematicki razmisljao da je u pocetku skolovanja njegova uciteljica vjerovala kako je on sigurno vidio njena rjesenja matematickog testa prije rjesavanja. Jedini nacin koji je mogao navesti njegove roditelje da se ponose njime bio je da upotrijebi svoje matematicke sposobnosti, i da postane poznati matematicar i izumitelj.

Niko je oduvijek bio mastovit. Njegov prvi izum bio je udica za hvatanje zaba koju je smislio kao sestogodisnjak. Jednom od njegovih drugova u igri dali su stap za pecanje kojeg su htjeli isprobati hvatajuci zabe. Njih je u okolici sela bilo u izobilju. Posto se posvadio s vlasnikom stapa, Niku su iskljucili iz zabolovne ekspedicije. Odlucio je napraviti vlastitu opremu i sam se uputio u lov. Nasavsi komad savitljive zice, zaostrio je vrhove stanjivsi ih izmedu dva kamena. Savio ju je u oblik udice i objesio na dugu spagu. Ali, niti jedna zaba u potoku nije htjela zagristi, premda je iskusao sve moguce mamce. Kad mu je vec bilo dosta bezuspjesnog pokusavanja, opazio je jednu na panju pored potoka. Hitnuo je udicu, mahnuo njome ispred zabe, tek da vidi sto ce se dogoditi. Tzludena mahanjem, zivotinja je zgrabila udicu i uhvatila se. Mali Niko je pronasao jednostavan nacin za hvatanje zaba. U meduvremenu ce njegovi drugovi, koji nisu imali uspjesan lov ni uz pomoc svog specijalnog stapa i opreme, pozelenjeti od zavisti.

Niko ih je zadirkivao neko vrijeme, nije im htio reci kako je uspio uloviti zabe. Samo je paradirao sa svojim velikim ulovom, drazeci ih. Ipak, kad je prepirka bila zagladena, podijelio je s njima svoju tajnu. Znatno su smanjili zablju populaciju u selu.

Cak i kad je bio mali zanimale su ga mehanicke stvari. Njegova obitelj preselila se u gradic Gospic, gdje su ih pozvali na prvu probu gradskoga vatrogasnog stroja. Poput ostalih mjestana, i Niko je bio razocaran kad masina nije uspjela ispumpati vodu iz cijevi. Zestoki pokusaji grupe gorljivih mjesnih dobrovoljaca nisu mogli pokrenuti stroj. Stariji su stajali uokolo malodusni zbog neuspjeha probe, a mali je Niko zaronio u rijeku, odvrnuo zaglavljenu usisnu pumpu, pustajuci vodu do pumpe stroja. Iznenadni mlaz zatekao je sve, smocio mnoge od mjesnih velicina prije nego sto su ga uspjeli savladati.

Nikola Tesla pohadao je Realnu gimnaziju u Karlovcu, prije nego je otisao na tehnicke studije Politehnickog fakulteta u Grazu i Praski univerzitet. Bio je uzoran student, poznat po neumornom radu. Doimalo se da se nikad ne bavi nicim  osim  ucenjem. Iz zabave bi ponekad postavljao slozene matematicke probleme, potom ih rjesavao, govoreci da mu to sluzi za opustanje. Bio je strasno razocaran kad je otac omalovazio njegove rane akademske uspjehe.

Ubrzo nakon sto je diplomirao, Nikoli je umro otac, pa se je morao pobrinuti oko nasljedstva. Dok se bavio sredivanjem papira, pronasao je podosta pisama svojih profesora koji su bili vrlo zabrinuti za njega. Upozoravali su oca Teslu kako mora utjecati na sina da se prestane toliko ubijati ucenjem.

Mozda se na Teslu ne bi lako moglo utjecati da se njegov otac nije toliko jako bojao ponekad pohvaliti mladica. Ovako, zamjenske ocinske figure iskoristavale su njegovu ranjivost i zelju da bude prihvacen. Jos u mladosti, Nikola je smisljao neke zastrasujuce masine i uzivao razradujuci sve njihove tehnicke detalje. Zamislio je podvodne cijevi koje ce nositi pisma i pakete pod morem u kuglama dovoljno jakim da se ne raspuknu od pritiska vode. Tzracunao je potrebnu silu kojom bi pumpa uspjesno tjerala vodu kroz cijevi. To bi bio iznimno brz nacin slanja poruka, mislio je. Ali onda, nakon predavanja o trenju vode u cijevima, shvatio je da je za ostvarenje ove ideje potrebno mnogo vise snage.

Jos u Karlovcu, Nikola, napredni i nezavisni mladac, prosirio je svoje interese na podrucju elektrotehnike. Jednom kad bi usmjerio svoje snage na nesto, nista ga vise od toga nije moglo odvratiti. Odlucio je postati inzenjer i  vjerovao da ce u tome biti izvanredan. Jednom dok se oporavljao od neke djecje bolesti, priopcio je ocu da ne vjeruje u svoje sposobnosti da postane svecenikom, ali da voli matematiku i tehniku.

Njegov otac, premda zabrinut zbog Nikoline sklonosti da radi do iznemoglosti, rekao mu je da bude znanstvenik ako je to ono sto zeli. Nikola je bio odlican i neustrasiv plivac. Najmanje dvaput se, ipak, umalo utopio plivajuci u rijecnim brzacima. Uceci iz ovih plivackih avantura poceo je pokazivati interes za snagu vode. Kako, pitao se, moze pretvoriti tok vode u pokretacku silu.

Proracunao je koliko bi se energije moglo proizvesti iz snage rijecnoga toka i bio zaprepasten rezultatom. Od tada nadalje u snazi rijeke vidio je besplatan izvor energije. Kad bi samo ljudi mogli biti dovoljno pametni da znaju kako je mogu upotrijebiti.

Premda je posjedovao akademsko znanje, Nikola nije imao smisla za zaradivanje novca, mozda zato sto nitko iz njegove obitelji nikad nije vodio nikakav unosan posao. Njegov otac, sin oficira u Napoleonovoj vojsci stekao je vojno obrazovanje prije nego sto je otisao u svecenike. Jedan od njegovih striceva bio je profesor matematike a drugi vojni narednik. Nikola je bio odgojen tako da cijeni znanje samo po sebi, a ne po tome koliko ono moze donijeti zarade.

Kad je otisao u prestiznu Realnu gimnaziju u Karlovcu bilo mu je daleko putovati svakodnevno iz oceve parohije u Gospicu. Morao je otici zivjeti daleko od kuce. Kako skola nije imala internat, mladic se uselio svome stricu, umirovljenome vojnom naredniku.

Karlovac, smjesten u mocvarnoj nizini Hrvatske vrvio je komarcima i stoga bio leglo malarije. Ubrzo po dolasku Tesla se zarazio, sto je njegovu strinu strasno zabrinulo. Uvjerena da se daljnji napredak bolesti moze izbjeci tako da se njegov probavni sustav ne opterecuje hranom, drzala je Nikolu u stanju neprekidne gladi. Pricao je o tom razdoblju:

"Moja strina bila je ugledna dama,žiena narednika koji je bio stari veteran, sudionik mnogih bitaka. Nikad necu zaboraviti vrijeme provedeno u njihovoj kuci. Niti jedna utvrda u ratu nije bila pod jacom stegom. Hranili su me kao kanarinca. Svi obroci bili su vrhunske kvalitete, izvrsno pripremljeni, ali sto puta oskudniji nego sto bi trebali biti. Reinjevi sunke koje je ona rezala bili su tanki kao papiric. Kad bi mi narednik stavio na tanjur pristojnu kolicinu jela, ona bi od metala uznemireno protestirajuci, "Moras paziti. Niko je strasno osjetljiv." Mogao sam tada jesti kao vuk i stoga sam prolazio Tantalove muke. S druge strane, iivio sam u profinjenom i umjetnickom ozracju skroz neuobicajenom za to vrijeme."

Ova oskudica, u kombinaciji s vojnickom disciplinom, u stricevoj kuci pomogla je Nikoli da razvije u sebi osjecaj samokontrole te krutog i nezdravog postovanja prema autoritetu, sto ga je drzalo do kraja zivota. Taktika izgladnjivanja koju mu je nametnula njegova autoritativna strina za posljedicu je imala njegovo tipicno nepovjerenje prema zenama. Tpak, jedna korisna stvar u svemu tome je bila sto je naucio da se snagom volje moze postici puno toga.

Vecina ljudi ima barem jednog ucitelja koji je imao utjecaja na njihov kasniji zivot i rad, pa tako i Tesla. U Karlovcu je imao tu srecu da ga fizici poucava profesor Poeschl, koji je neprestano provodio neke nove eksperimente da potakne svoje mlade ucenike. Predavao je teoretsku i eksperimentalnu fiziku. Tesla je Poeschla u svojim memoarima opisao

kao:

"... inventivnog covjeka koji je cesto demonstrirao fizikalne zakone aparatima koje je sam izumio. Sjecam se jedne od tih naprava koja je bila u obliku slobodnorotirajuce iarulje omotane folijom, koja se brzo okretala kad je bila povezana sa staticnim strojem. Nemoguce mi je izreci snagu odusevljenja koje me je obuzimalo dok smo promatrali manifestacije tog tajnovitog fenomena. Svaki utisak budio je tisuce odjeka u mojoj masti. Htio sam saznati vise o toj zacuaujucoj sili."

Jedno je predavanje stvarno odusevilo Teslu. Poeschl je donio jedan od najsuvremenijih elektricnih dinama iz Pariza da pokaze svojim ucenicima kako se generator moze rabiti kao motor.

Najraniji izvor struje bile su baterije koje su proizvodile  samo istosmjernu struju. Naravno, u vrijeme prvih elektromotora te baterije su se koristile za njihovo pokretanje. Kad je Michael Faraday napravio prvi elektricni generator primijetio je da ce poteci neobicna, izmjenicna, struja ako pusti zavojnicu da se slobodno okrece unutar magnetskog polja. Medutim, nitko nije mogao postici da ta ista cudna izmjenicna struja pokrece motor.

Potom su otkrili da se postavljanjem mehanickih prekidaca postize okretanje toka struje prema naprijed i unazad, tako da ona moze djelovati slicno kao istosmjerna struja. Gramme dinamo, kojeg je profesor Poeschl donio iz Pariza, imao je te prekidace na napravi nazvanoj komutator. Masina se je mogla upotrijebiti kao dinamo ili kao motor, ali kad ju je Poeschl pokrenuo kao motor pocelo je iskriti i krckati na metalnim cetkicama koje uspostavljaju kontakt izmedu komutatora i pokretnog dijela. Rekao je profesoru svoje opazanje: "Sigurno bi, profesore, bilo moguce pokrenuti motor bez koristenja tog postupka. Pogledajte kako cetkice jako iskre. Bilo bi puno ucinkovitije bez njih."

Svi dobri profesori postupaju prema svojim ucenicima s uvazavanjem, a profesor Poeschl nije bio izuzetak. Primio je Teslinu primjedbu ozbiljno i

posvetio sljedece predavanje objasnjavanju zbog cega izmjenicna struja ne moze pokrenuti elektromotor. Na kraju predavanja je rekao: "Gospodin Tesla  ce  postici  puno,  ali  mu  nikad  nece  uspjeti  pokrenuti  motor izmjenicnom strujom. To bi bilo isto kao da uspije konstantnu linearnu silu poput gravitacije pretvoriti u silu rotacije. To je neostvariva ideja." Tesla je bez obzira na to bio siguran da se to moze izvesti. Razmisljao je ovako: "Ako izmjenicna struja nastaje iz kruinog gibanja, onda mora biti moguce da i kruino gibanje postane rezultat izmjenicne struje"

Cak i najbolje obrazovanje jednom mora imati kraj. Tesla je uzivao u studijima, ali nakon oceve smrti shvatio je da ne moze ocekivati od majke da ga vjecito skoluje. Trebao je posao.

Gospodina Puskasa, dobrog prijatelja njegovoga pokojnog oca, koji je vodio poduzece za uvodenje telefonskog sustava u Budimpesti, nagovorili su da zaposli Teslu. Tako je on zavrsio u Budimpesti. Jos uvijek uvjeren da moze konstruirati motor na izmjenicnu struju, Tesla se toliko izludivao pokusajima da napravi taj novi tip motora da je dozivio zivcani slom.

Najizrazeniji simptom njegova stanja bila je cudnovata preosjetljivost na zvuk koja je uzrokovala da mu smeta svaki sum. Cijeli zivot, Tesla je imao previse razvijen osjet sluha, ali u vrijeme zivcanog sloma postao je toliko osjetljiv da mu je cak i zujanje muhe koja slijece na stol zvucalo poput gromoglasnog trestanja.

Postavio je krevet na gumene jastucice da ublazi vibracije buke grada i nastavio je tvrditi da mu se razgovori uokolo cine kao velika, gromoglasna zbrka zvukova.

Mnogo kasnije, rekao je da je jedino sto ga je odrzavalo normalnim u to vrijeme, bila zelja da proizvede rotacijske magnetsko polje koristeci izmjenicnu    struju.    O    toj    opsjednutosti    stvaranjem    novoga    tipa elektromotora rekao je: "Sto se mene tice, to je bio sveti zavjet, pitanje iivota i smrti. Zimo sam da cu propasti ako u tome ne uspijem."

Mozda je ta opsesija i uzrokovala zivcani slom. Jedno je sigurno -

premda je to mogla biti cista slucajnost - da se rjesenje problema  s izmjenicnom strujom poklopilo s njegovim  izljecenjem.  Za  vrijeme najtezih razdoblja bolesti, rekao je da je odgovor lebdio negdje u podsvijesti, njemu izvan dosega.

U zbirci Teslinih clanaka napisanih mnogo godina kasnije i izdanih posthumno kao njegova autobiografija, opisao je otkrivenje koje je dozivio dok je setao Budimpestom s jednim prijateljem.

Gledao je zalazak sunca i glasno govorio stihove Goetheovog Fausta:

"Poput bljeska munje u tom trenu istina se razotkrila. Crtao sam stapicem po pijesku dijagrame mog motora. Dao bih sve tajne svijeta, tisuce njih na koje sam nabasao slucajno, za jednu koju ielim saznati u inat svim preprekama i opasnostima po iivot."

Teslina umjetnicka priroda se jasno vidi u nacinu na koji on prica o svom velikom pronalasku. Rjesenje mu se ukazalo u obliku cjelovite i fantasticne poetske misli dok je promatrao ljepote prirode i uzivao recitirajuci Goethea. Sebe je smatrao velikim umjetnikom cija su sredstva nauka i priroda, covjekom koji je iznad banalnosti svijeta.

Njegova ideja bila je zadivljujuca. Nitko prije nije uspio napraviti motor na izmjenicnu struju. Kad su drugi inzenjeri to pokusavali, dobili su za rezultat magnetska polja stvorena izmjenicnom strujom koja se kovitlaju ne pokrecuci motor. Magnetsko polje bi se ugasilo kad je struja promijenila smjer pa je motor stao. Tesla je uveo dvije izmjenicne struje koje nisu tekle u istom ritmu, istodobno. Poput valova koje stvaraju noge stonoge koja se krece, magnetska polja djelovala su zajedno i okretala osovinu  motora.  Koristeci  vise  od  jednog  seta  struja  omogucio  je pravodobni dotok struje uvijek dovoljno jak da pokrece motor.

Kad je jedna struja stala, druga je nastavila okretati motor. Magnetsko se je polje okretalo povlaceci motor u svom smjeru, cineci to bez potrebe za elektricnim spojevima s rotirajucom osovinom. Ucinio je ono sto je obecao profesoru Poeschlu - rijesio se neucinkovitog komutatora koji iskri. Struja se napajala na vrteci rotor motora bezicnim putem elektromagnetske indukcije. Dok je struja tekla zavojnicama koje su bile dio statora stvarala je pokretno magnetsko polje kroz koje su prolazile zavojnice rotora. U njima se je inducirao napon i tok struje bez potrebe za vodicima koji spajaju rotor s pokretnom osovinom. Tada je Tesla shvatio da je moguc prijenos struje bez koristenja elektricnih vodova.

Tzum je bio jednostavan, te ga je bilo lako unovciti. Medutim, za razliku od Edisona, Tesla nikada nije naucio kako adekvatno naplatiti svoj rad. Njega je pokretala potreba da rijesi problem. Nakon sto ga je rijesio, nikad se ne bi bavio mislju kako uvjeriti ljude da mu za to plate. To mu je bila najveca slabost, od pocetka karijere.

Sljedecih nekoliko mjeseci Tesla je detaljno razradivao cijeli sustav izmjenicne struje. Nacrtao je generatore, motore i transformatore - sve sto je  bilo  potrebno  da  uvede  revoluciju  u  prijenos  elektricne  struje  na daljinu. Njegovo dobro pamcenje i sposobnost vizualizacije vlastitih nacrta smanjili su potrebu za puno nacrta. Sve je drzao u glavi. U tom izuzetno plodnom razdoblju osmislio je prototipe mnogih naprava koje bi svakako mogle biti korisne i u danasnjem svijetu. Prosirio je svoju zamisao koristenja dva seta na tri seta vodica. To bi, mislio je, poboljsalo iskoristivost rada motora. Nazvao je svoj novi izum polifaznim motorom.

Sve to napravio je i prije nego sto je konstruirao svoje prve dvofazne strojeve. Cijeli sustav strojeva na izmjenicnu struju postojao je samo u njegovoj zamisli, ali zbog svog znanja teorije elektriciteta bio je siguran da ce sve funkcionirati.

Tesla je bio pionir moderne elektrotehnike koja se velikim dijelom oslanja na matematicko razumijevanje pojava. Proucavao je matematiku i rad svojih prethodnika pa je znao zakone elektriciteta. Nije, jednostavno, koristio metodu pokusaja i pogresaka poput Edisona. Razmisljao je o problemu i razmisljao kako da ga rijesi prije nego bi pristupio izradivanju naprave.    Kad    je    bolje    upoznao    Edisona,    nisu    ga   bas   odusevile neznanstvene  metode  Velikog  covjeka.  Govorio  je  o  njemu:  "Kad  bi Edison dobio zadatak da pronaae iglu u plastu sijena, pristupio bi tome marljivoscu pcele, pregledavajuci slamku po slamku dok ne pronaae ono sto traii." Edisonova vjestina, cini se, nije bila vezana zapravo uz rad sa strujom, prije bi se mogla opisati kao sposobnost zaradivanja na tudim idejama. Tesla je bio drukciji tip izumitelja. Njegov um je bio potpuno samosvojan. Vidio je i uzorke i nacine kako ih upotrijebiti. Pokretala ga je unutarnja zelja da se dokaze i nije bio spreman prihvatiti tude uvjerenje o tome je li nesto moguce stvoriti ili nije. Ako su ga matematika i logika uvjerile da je nesto izvedivo, poceo bi strahovito tvrdoglavo to dokazivati. Nikad nije sumnjao u ispravnost vlastitog misljenja. Zbog svega toga, nije nikakvo cudo sto je bas Tesla covjek cija ce teorija elektriciteta promijeniti svijet.