Oruđe koje pomaže da se ne osjećamo dobro dok razmišljamo o sebi - kada je samokorekcija neophodna - zove se egzistencijalna krivica. Određena doza krivice je neophodna - baš kao i izvjesna doza kajanja i skrušenosti da bismo sačuvali integritet ličnosti. Bez krivice, ostali bismo bez esencijalnog mehanizma samokorekcije. Ako kročimo kroz život u uvjerenju da smo uvijek na pravom tragu, tada nećemo biti u stanju korigirati one dijelove svoje ličnosti koji ne funkcioniraju kako treba.

Možda ste čitali knjigu 'Ja samo OK, ti si OK', Thomasa Harrisa. To je vrlo dobra knjiga iako mi se ne dopada njen naslov. Jer šta se događa ako nismo OK? Šta se događa ako se svake noći budimo u dva sata zbog noćne more, ispunjeni užasom i nesposobni da zaspimo do šest ujutro? Šta ako se to ponavlja ne samo iz noći u noć, već iz mjeseca u mjesec? Da li je i onda u redu misliti da ste OK?

Sta se događa ako ne možete ući u prodavaonicu, a da ne osjetite paniku? Da li je u redu da mislite da ste i tada ok? Šta ako navodite djecu na drogu ili ih gurate u ozbiljne neprilike, a da toga uopće niste svjesni? Da li ste i tada OK?

Vjerujem da društvo anonimnih alkoholičara ima mnogo bolje metode sumiranja ovakvih pitanja. Oni imaju običaj da kažu 'Ja nisam OK, ti nisi OK, ali to je OK!'

I zaista, dok sam radio kao psihijatar imao sam običaj da ulažem u određene ljude koji su smatrali da nisu OK - bile su to financijske, ali i investicije druge vrste. Jer ljudi koji misle da su OK ne dolaze na psihoterapiju. Dolaze jedino oni koji smatraju da nisu OK; oni koji u sebi imaju osjećaj poniznosti i traže pomoć da bi mogli započeti put k samospoznaji.

Uzmimo moj primjer. Otprilike godinu dana prije nego što sam otišao na psihoterapiju procijenio sam da će to biti za mene dobro. U to vrijeme sam bio vojni psihijatar-pripravnik i poznavao sam terapeuta koji je samnom išao na studije. Izgledao je veoma bistro i vjerovatno je osjećao obavezu da me primi na terapiju besplatno. Međutim, kada sam iznio svoju zamisao, upitao me zašto se uopće želim podvrgnuti psihoterapiji. Rekao sam mu: 'Osjećam neku vrstu napetosti. Osim toga bilo bi to korisno iskustvo koje bi se dobro odrazilo na moj curriculum vitae? On mi je tada odgovorio: 'Još uvijek nisi spreman.' I odbio je da me primi na psihoterapiju. Naljutio sam se i bijesno izletio iz njegove ordinacije, ali ubrzo sam shvatio da je ipak bio u pravu. Ja zaista nisam bio spreman, jer sam čitavo vrijeme mislio da sam OK.

Otprilike godinu dana kasnije bio sam spreman za psihoterapiju.

Reći ću vam što se točno dogodilo tog dana, ali dozvolite mi da vam prvo ispričam da sam patio, iako toga nisam bio svjestan, od problema autoriteta. Tokom tih dvadeset godina dok sam radio ili studirao, uvijek je tu bio neki tip zadužen da me nadgleda i provjerava. Mrzio sam ga iz dna duše. Uvijek se radilo o nekome starijem od mene. Uvijek sam smatrao daje problem u tom čovjeku i da to samnom nema nikakve veze. U vojsci je moja noćna mora bio jedan general, inače načelnik bolnice, gospodin koga ću nazvati Smith. Strašno sam mrzio generala Smitha! Vjerovatno je to znao, jer ni on nije bio pretjerano ljubazan prema meni. Dio mog pripravničkog staža uključivao je i prikaz pregleda slučajeva tokom koga sam ostalim kolegama i pretpostavljenima puštao traku snimljenih razgovora s pacijentima. Kada je razgovor završio počeli su me optuživati za nespretnost i nezrelo vođenje razgovora. Bio je to loš početak, ali još uvijek sam bio u stanju sačuvati kakvo takvo samopoštovanje, uvjeravajući se daje to standardan odnos koji psihijatri i studenti psihijatrije moraju otrpjeti. Usporkos tome, nisam se osjećao naročito dobro. Čim sam našao malo slobodnog vremena, odlučio sam otići na šišanje. Šišanje mi baš i nije bilo potrebno, ali, mislio sam, general Smith će sigurno biti zadovoljan! I tako, pošto su me moje kolege i pretpostavljeni dobro izribali, krenuo sam na šišanje iako to nisam iskreno želio.

Na putu do brijačnice prošao sam pored pošte i odlučio provjeriti nije li stiglo nešto za mene. Da zlo bude veće, stigla je opomena da platim kaznu za saobraćajni prekršaj. Pravi problem je bio u tome što se kopija svake kazne slala i nadležnom oficiru. U mom slučaju dobio ju je general Smith. Osjećajući se sve gore i gore, ušao sam u brijačnicu.

I što mislite, tko je pet minuta poslije mene došao na šišanje? Pogodili ste, general Smith! Ali čak i to što je Imao visok čin nije mu davalo pravo da nekoga, čak ni mene, izbaci iz brijačke stolice, pa je morao čekati svoj red. A ja sam samo razmišljao da li bih ga trebao pozdraviti ili ne.

Ponekad me ljudi pitaju kada je pravo vrijeme da se ode ua psihoterapiju. Ja im odgovorim da je pravi trenutak onda kada osjete neku tjeskobu; kad dospiju u situaciju da se osjećaju kao što sam se ja osjećao kad sam bez potrebe otišao na šišanje.

Konačno sam odlučio da se prema svom generalu ponašam sa dužnim poštovanjem. Kada je brijač završio svoj posao ustao sam i prolazeći pored njega rekao: 'Dobro jutro, generale.' Izašao sam van, ali sam koju sekundu kasnije čuo brijača kako viče za mnom: 'Doktore, doktore, zaboravili ste platiti šišanje!' Morao sam se vratiti u brijačnicu, ali kako sam bio jako nervozan novac mi je ispao iz ruke točno pred generalove noge. Zamislite mene kako klečim pred njim, a on sjedi i smije mi se u brk. Kad sam konačno izašao van, tresao sam se od bijesa i rekao samome sebi: 'Peck, ti nisi OK. Potrebna ti je pomoć.'