Pred kolibom u Bernskim Alpama

Ponovno se penjem u jutarnjoj svjetlosti kroz dubok snijeg između
koliba i voćaka što se polako prorjeduju i ostaju iza mene. Tanki
jezičci borove šume uspinju se nada mnom uz brijeg sve do posljednje
uzvisine na kojoj više nikakvo stablo ne raste i na kojoj će se tihi,
čisti snijeg zadržati sve do ljeta, zameten duboko u jarke i
baršunasto gladak, i visjeti preko stjenovitih obronaka u
fantastičnim plaštevima i gromadama.
S naprtnjačom i skijama na leđima penjem se korak po korak strmom
prosjekom, put je gladak i ponegdje zaleđen, a čelični šiljak moga
bambusovog štapa škripavo se i nevoljko zabada u snijeg. Od hodanja
mi postade toplo, dok mi se na brkovima ledi dah.
Sve je bijelo i modro, cijeli je svijet blještavo hladnobijel i
blještavo svježemodar, a obrisi vrhova strše, tvrdo i hladno, u
blistavo nebo bez oblačka. Zalazim u neugodno gustu, mračnu
crnogoričnu šumu, skije u prolazu stresaju oskudne ostatke snijega s
nijemih grana, ciča je zima, moram odložiti stvari i ponovno navući
kaput.
Povrh šume smjestili se strmi snježni obronci. Put se suzio i postao
lošiji. Izlazeći iz šume hirovit lisičji trag sada slijedi stazu, čas
s lijeve, čas s desne strane, a onda načini finu razigranu petlju i
udari uzbrdo.
Ovdje gore napravit ću podnevnu stanku. Posljednja koliba stoji na
uskome rubu pašnjaka, vrata i malena prozorska okna brižljivo su
zatvorena, ispred kuće u smjeru juga mala klupa za odmor, a prijeko
zdenac koji, duboko pod snijegom, odzvanja mračnim staklastim
zvucima. Upalim špirit, zagrabim snijega u lonac, a u punoj
naprtnjači počnem napipavati kutiju s čajem. Sunce se jarko bljeska
na bijelom aluminiju, iznad kuhala zrak na toplim podrhtava u
uskovitlanim mjehurastim oblicima, potonuli zdenac pod snijegom tiho
grgolji, i u tom bijelo-modrom zimskom svijetu nema druge kretnje
niti zvuka.
Okolo kuće, zaštićena izbočenim krovom, vodi snijegom nepokrivena
stazica oko koje leže borove daske, motke, panjevi za cijepanje,
neobično prazni i goli usred snježne pustoši. Tišina, duboka tišina.
Opustjeli sluh strese se kada, kapnuvši na kuhalo,zapišti trunka
snijega, ili odozdo iz šiljatih vrhova stabala zakriješti vrana.
A onda najednom, dok sam sjedeći drijemao ne znajući jesu li prošle
minute ili četvrtine sata, do uha mi dopre beskrajno slabašan,
beskrajno nježan i mek zvuk, neobičan i začudan, zvuk koji dokida
čaroliju. Nemoguće gaje protumačiti, no s njim je sve postalo
drukčije: snijeg zagasitiiji, zrak razvučeniji, svjetlost slađa,
svijet topliji. I opet taj zvuk - i opet, u sve kraćim razmacima -
sad ga prepoznajem, smješkam se i vidim - to je kap vode koja s krova
pada na tlo! A sada padaju istodobno njih tri, šest, deset, druževne,
brbljave, marljive, i ukočenost je prevladana; na krovu se otapa
snijeg. U oklopu zime sjedi crvić, mali uništa-vač i bušač koji
opominje - tik, tak, tak ...
Na tlu se ljeska širok pojas vlage, a onih nekoliko lijepih, oblih
kamena za tarac počinju se sjati, nekoliko sasušenih borovih iglica
vrte se plutajući na sićušnoj lokvi manjoj od mog dlana. A duž cijele
južne strane krova tromo padaju teške kapi, jedna u snijeg, jedna
bistra i svježa na kamen, jedna tupo na suhu dasku koj a ju pohlepno
proguta, j edna široka i puna na golu zemlju koja može upijati samo
polako, polako jer je tako duboko smrznuta. No, ona će se otvoriti za
četiri, za šest tjedana, i ovdje će niknuti sjeme trave što gaje
nanio vjetar, a koje sada nevidljivo spava, maleno i punašno. Između
kamenja niknut će patuljasti korov sa sitnim cvijećem, maleni ljutić,
mrtva kopriva, meki petolist, kuštravi maslačak.
Kako se samo ovo mjestašce u sat vremena posve preobrazilo! Uokolo
još uvijek leži do glave visok snijeg i još dugo će ga biti. Ali oko
kolibe, kako li samo ta oslobođena snaga diše požudnim životom!
S ruba snijega na hrpi dasaka polagano curi kaplja za kapljom, a
žedno ih drvo bešumno upija. Voda, veselo pljuskajući, slijeva se s
krova na kojemu se čini da snijeg ne uzmiče, a ispred praga, vlažno
tlo na podnevnome suncu isparava tanke oblačiće.
Objedovao sam i skinuo kaput, zatim prsluk, i sada se sunčam i
pripadam tom proljetnom otočiću, i mada znam da će to maleno, zrcalno
jezero između mojih cipela i svaka od tih svjetlucavih kapi već za
nekoliko sati biti mrtve i pretvorene u led - ipak sam već vidio
proljeće na djelu.
Siromašno, škrto planinsko proljeće s tako mnogo neprijatelja i tako
tegobnim životom, ono ipak želi živjeti i raditi i osjećati se! I
dokle god se ništa drugo ne može učiniti niti pomisliti na ikakvu
travu i pčelu, jaglac i najmanjega mrava, dotle se proljeće, poput
kakva dječaka, zadovoljno i marljivo poigrava onim oskudnim što ima.
A sada započinje njegova najslađa igra. Ono nema ništa osim te kolibe
i njezine sićušne okolice, sve drugo jejoš duboko zakopano u snijegu.
Tu se ono hvata jedinoga stoje živo, drveta. Poigrava se drvenim
gredama i vratima, daskama i sindrom, kladama i panjevima ispod
daščana krova. Natapa ih podnevnim suncem dok ne ožedne, pa ih poj i
vodom okopnjela snijega, otvara im uspavane pore, a drvo koje je do
maloprije još bilo mrtvo, sada se sjeća stabla i sunca, rasta i davne
mladosti. Slabašno diše u svom snu, žedno upija vlagu i sunce, širi
svoja ukočena vlakna, tu i tamo krene i lijeno se pomakne. A kako
liježem na daske i pokušavam zadrijemati, iz polumrtva drveta do mene
dopire čudesno lagan, nježan miris, slabašan i djetinji, pun dirljive
nevinosti zemlje, pun proljeća i ljeta, mahovine i potoka i
životinjskoga susjedstva.
A meni, samotnomu skijašu, naviklu na ljude i knjige, glazbu, poeziju
i putovanja, koji je iz bogatstva ljudskoga života željeznicom i
poštanskom kočijom, na krpljama i pješice stigao amo gore, meni taj
lepršavi djetinji miris drva, što se na suncu grije, snažnije i
silovitije dotiče dušu, budi sjećanja na neka dalja, dublja
djetinjstva nego sve što mije ljudsko carstvo ikada dalo.
(1914.)