Onaj koji počiva u Bogu i crpi iz

vječnoga zakona, rijetko govori o sebi. On je

neosoban jer je onaj koji prozire, on je i ono

shvatljivo, i riječ svemira sama. Mudrac

govori o sebi samo onda kad time može biti

vodičem, ali ne da bi se povjerio.

Govori li čovjek svoje osobno ja, tada

govori svoje nisko sopstvo koje izgovara iz

sebe i koje istovremeno govori opet sebi, jer

ljudsko ja nije božansko i time pripada

njemu koji još nije božanski.

Nebožansko, ljudsko ja koje izlazi iz tebe,

ulazi ponovno u tebe. Tako proširuješ i

pojačavaš svoj ja-kompleks, nebožansko u

196

sebi i time stvaraš sve veća polja duše, na

koja pada tvoja ja-sjetva i gdje ona niče.

Stoga razmisli prije nego progovoriš, što

želiš reći, jer svaka riječ je energija koja ima

svoj odjek. Ostani dakle u svakoj situaciji

neosoban; tada ćeš naći unutarnju tišinu i

boravit ćeš kao mudrac u hramu Božjem, u

svetoj tišini.

Pravi mudrac nije pustinjak; on živi u

svijetu, ali ne s ovim svijetom. Budući da je

čovjek, on se obvezao dati caru što caru pripada,

a Bogu će dati što Bogu pripada. Tko

se drži zemaljskih zakona koji nisu suprotni

božanskima taj može obvezati i cara da mu

dadne ono što mu kao čovjeku pripada.