Prašenje knjiga

Jedan neobičan posao posljednjih me osam dana posvema zaokupio. Kako se uskoro selim, ponovno sam morao, prvi put u posljednjih dvanaest godina, svoju cijelu biblioteku očistiti i pripremiti za pakiranje.
Opsezan je to i naporan posao kojemu sam svakoga dana posvetio
najmanje četiri do pet sati da bih navečer slomljenih leđa i prazne
glave uživao u radostima mehaničkim radom stečenog umora. Isti se taj
posao mogao obaviti jednostavnije i površmje, no ja sam ga obavio
temeljito, vrlo temeljito, jer tih nekoliko tisuća knjiga moja su
najbolja i najdraža imovina, a osim toga, u ranoj sam mladosti, u
onim bajnim godinama s konca devetnaestoga stoljeća, kao knjižar i
antikvar naučio postupati s knjigama još s onim starim cehovskim
formalnostima.
Neobične su situacije nastajale tijekom toga višednevnog posla.
Jednom, primjerice, stajao sam na svojoj maloj terasi okrenut prema
sjeveroistoku brižljivo slažući na kamenoj ogradi pun naramak knjiga
te ih zatim u snopovima od tri ili četiri udarajući da ih isprašim.
Pritom sam u rukama držao dva debela, teška sveska u velikom oktavu,
nježno ih udario jednog od drugog i gledao kako se iz njih izvija
prašina, i u trenutku, budeći se iz zatupljenosti tim mehaničkim
poslom, promotrio sam naslove na hrptu tih svezaka: bila je to
Spenglerova "Propast Zapada". Preplavilo me mnoštvo sjećanja i ideja.
Prva je pomisao bila: "Trebali bi moji sinovi ili drugi mladi ljudi
vidjeti kako tu stojim, brižljivo pokušavajući knjižurine spasiti od
prašine i truleži i kako slavnu knjigu o propasti nježno oslobađam
prašine!" Palo mi je također na pamet kako su me one 19** godine
posjetili neki engleski studenti koji su sudjelovali na ljetnome
tečaju u Luganu što gaje vodila sestra Romama Rollanda. Bila je među
njima jedna zgodna djevojka imenom Blakeneve koja mi je pripovijedala
o Spengleru o kojemu sam se, naravno, već ionako bio naslušao. Kazao
samjoj da bi mi bilo važno pročitati tu knjigu, no da sam trenutačno
presiromašan da bih ju mogao kupiti. Kada mi je zatim ponudila da mi
ju posudi (u Njemačkoj pogođenoj inflacijom sa svojim je engleskim
funtama živjela u obilju), izrijekom sam ju zamolio da to i učini, a
za uzvrat joj darovao prvo izdanje jedne od svojih knjiga. Knjigu je
uzela, no o djevojci i Spengleru nisam više čuo ni slova. Bio je to
njezin inflacijski poslić s nekim osiromašenim književnikom, i
potrajat će još nekoliko mjeseci prije negoli uzmognem kupiti
Spengle-ra, da bi me zatim taština i popovanje iz njegova predgovora
razbjesnili, a poglavlje o magijskoj kulturi oduševilo. Sada sam,
nakon toliko godina, ponovno u ruci držao te sveske. O, kako se samo
brzo raspada, žuti i trune većina knjiga iz onih ratnih i poratnih
godina! I kako se samo već danas većina tih knjiga doima neobično
staro, tako staro, davno proteklo i davno zaboravljeno, deset godina
poslije! Iznutra i izvana ostavljaju dojam prolaznosti i skoro kao da
već jesu prošle; požutio i krhak visi bijedni papir u iskrivljenim i
rasklimanim svescima od ljepenke, a naslovi i korice zvuče tako
napregnuto, promuklo, tako fanatizira-no i preklinjuće. Strah i nemoć
tako jasno vrišti iz naslova mladih pjesnika i mislilaca iz 1920., a
ipak to tada nisam primjećivao ili tek usput, i te sam knjige u ono
doba čitao i proučavao s toliko mara i točnosti zbog kojih bi mi sada
skoro moglo biti žao. Mislio sam: intelektualci jednog naroda, koji
se netom vratio iz četverogodišnjega rata i taj rat okončao porazom i
bankrotom, morali bi zapravo imati mnogo toga za reći, a taj
doživljaj morao se negdje uobličiti i rezultirati promišljanjem. No,
sve u svemu, rezultat je bio začuđujuće slab, premda sam to tada samo
naslućivao, a ne i stvarno shvaćao. Jer, premda sam u onim knjigama s
uzbudljivim naslovima nalazio vrlo malo istinske spoznaje i
samospoznaje, ipak sam u svima pronalazio neku drugu fascinaciju:
nekakvo uzbuđeno, katastrofično, napuhano raspoloženje, nekakav miris
propasti svijeta i tisućljetnog carstva. A osim toga, čitao sam ih sa
znatiželjom i duhovnom gladi s kakvom od svoje mladosti ništa više
nisam čitao, jer premda sam te ratne godine intimno proživio sve do
uništenja, premda su mi one moj vanjski i unutrašnji život gotovo
razorile, ipak nisam vidio ni okusio sam rat, frontu, rov, zemunicu.
Bio sam u inozemstvu, a sada, kada su završila nepodnošljiva
trabunjanja ratnih feljtonista, muktaša koji su na ofenzivama i
junaštvima zarađivali honorare po retku napisanog teksta, sada kada
se najbolji dio naroda, zbunjen i potresen, slomljen i duboko
zamišljen vraćao iz rata, sada se ipak negdje morao začuti onaj
pravi, stvarni glas, istinski duh Njemačke, morao je nama drugima
omogućiti da negdje pronađemo braću ili predvodnike i da se stavimo u
službu nečega u što se moglo vjerovati i za što se moglo boriti. No,
zbilo se drukčije, s iznimkom Landauerova glasa i posve različitog
Spengle-rova glasa, nijedna od tih silnih poruka ništa mi tada nije
dala, činilo se da je njemački duh bankrotirao isto kao i njemačka
politika, i valjalo je i nadalje ostati sam, čekati, ne gubiti vjeru
u Njemačku. Čudesno daleko i nestvarno gleda me ono doba iz smeđih,
oronulih listova, knjiga, bilježnica, isječaka.
Idućega dana naišao sam na još jedan, još zagubljeniji, još
neobičniji i udaljeniji sloj svoje knjižnice. Bile su to tiskovine iz
ratnih godina, tiskovine koje sam sam izdavao i redigirao za njemačke
vojnike zarobljene u Francuskoj tijekom svoga rada u skrbi za ratne
zarobljenike. Tu sam naišao na tri godišta "Nedjeljnoga glasnika za
njemačke ratne zarobljenike" koji sam svakih četrnaest dana u
tisućama primjeraka slao u Francusku, Englesku i Rusiju. Bile su to
male tiskovine koje su po mome nalogu pravljene za zarobljenike,
pripovijetke Emila Straufia, braće Mann, Gottfrieda Kellera, Storma,
moja vlastita, mala, jednostavna, ali sasvim pristojna izdanja
tiskana samo kao darovi ratnim zarobljenicima koji su nas u to doba
zatrpali desecima tisuća molbi za nekakvim štivom. Te malene knjižice
danas su postale rijetkost, noja ih još sve posjedujem, a neke od
njih još i danas su mi drage jer sam u njima u jeku rata nastojao
probuditi nešto od nadpolitičkoga i nadnacionalnog duha starije
njemačke književnosti. Tu su i čudne "Vijesti iz njemačkih
zarobljeničkih logora" koje je u ono vrijeme izdavao naš odjel pri
njemačkome poslanstvu u Bernu, samo za internu uporabu, neobično
trezveni i u biti zastrašujući dokumenti onoga vremena i naših
tadašnjih očajničkih nastojanja da negdje, barem u malome, u taj
ratni stroj unesemo nekakav smisao ili, budući da se to činilo
nemogućim, nešto poput srca i ljubavi. Pronašao sam i svoje prve
ratne članke, među njima i one potpisane pseudonimom Sinclair, od
kojih je prvi objavljen godine 1916.
Sreća za moju biblioteku daje to njezin najmanji odio! Njezin najveći
i najbolji odio jest onaj sa starijom njemačkom književnošću, a i
današnja je književnost sasvim dobro zastupljena – taj je odio jedini
koji još uvijek snažno raste: samo ovoga ljeta pridodao sam joj
sjajne knjige kao što su svezak iz ostavštine Fran-za Kafke, novi
roman Ine Seidel, začudnu pripovijest "Vihor na Jamajci" Richarda
Hughesa. Manji, ali na svoj način posve dovoljan jest jedan drugi
odio koji sam njegovao više od dvadeset i pet godina i iz kojega mi
je mnogo dobroga došlo: knjige s Istoka. Tu su pjesme, izreke i
govori drevne Indije, kineski mudraci, a neki od tih svezaka,
primjerice Li Bu We, Konfucije, Chuang Tse, uvijek su mi nadohvat
ruke i od njih katkada, kao od Yi Jinga, tražim savjet kao od svetih
proročišta.
Sada sve te tisuće knjiga leže nijeme, neprepoznatljive, umotane u
papir i naslagane na policama i čekaju da ih se spakira u kutije i
odnese u drugu kuću, u druge sobe. Neke od njih prilikom raspakiran]
a odložit ću na stranu, neću ih više staviti na policu i negdje
svrstati, već odvojiti.
Gotovo sam tjedan dana potrošio na posao s knjigama. Velik je teret
takva biblioteka, a moderni ljudi smatraju smiješnim nečim takvim si
opterećivati život i to tegliti. To su isti oni ljudi koji smatraju
da se može i bez Vergilija i Ariosta, koji su prije deset godina
kupovali Tarzana, a danas kupuju slično štivo. Kada je o lektiri
riječ, njihovo je načelo: površno, ali dobro začinjeno, i ništa od
toga ne sačuvati poslije čitanja! A mi ostali imamo načelo: u svoje
knjižnice ne pripustiti po mogućnosti ništa bezvrijedno, a dokazane
vrijednosti nikada više ne dati od sebe! A onda uvijek iznova dođe
takav dan kada ostarjeli ljubitelj knjiga brižljivo praši svoju
"Propast Zapada" govoreći sam sebi da mu je doduše, zapravo i strogo
uzevši ta knjiga odavno već poslužila i postala suvišna, ali da
svejedno pripada nekolicini knjiga svoje epohe koje su pomogle epohi
dati lice, i da određeni pijetet, stanovito strahopoštovanje iziskuje
obzir prema takvim knjigama.
Dobro da nas mladi svijet ne gleda dok isprašujemo svoje kupusare! I
dobro je što sami sebe neće vidjeti dok se, prorijeđene kose i
rasklimanih zuba, osvrću za nečim što ih je pratilo kroz život i čemu
su ostali vjerni.
(1931.)