Kada god patite, postanite svjesni; most se time ruši, i više nema energije koja se pretace u stradanje.

Malo pomalo, patnja se smanjuje, jer ona je vaše dijete - vi ste je donijeli na svijet: hranili ste je, njegovali, i

129

ona se lijepo razvijala i napredovala. Kada shvatite što ste do sada radili, pocinjete da se žalite, i citava vaša

pažnja postaje zakovana za patnju.

Jednom su se dvije stare prijateljice srele na tržnici. Ona mlada upitala je stariju kako se osjeca - jer

ova se stalno nešto žalila na svoje zdravlje. Uvijek je imala neke teškoce, a ti problemu najcešce kod ljudi

nisu povezani s bolešcu tijela, vec sa necim dubljim, neurozom, jer mnogima nije dobro sve dok ne ubijede

sebe da bolest postaje dio njihovog ega.

Druga ju je pitala: “Kako se osjecaš?”

Ona starija žena kao da je jedva cekala da joj netko uputi takvu vrstu pitanja. “Vrlo loše”, pocela je

spremno, “ - nikad se nisam gore osjecala. Artritis me uništava, glavobolje su sve nesnosnije, noge me bole,

a o stomaku je bolje da i ne govorim”.

“Ako je tako”, zapanji se prijateljica, “onda je krajnje vrijeme da odeš kod doktora”.

“Pa hocu, hocu, ici cu sigurno - cim mi bude malo bolje”.

Ali, to je ono što se svakoga dana dešava: vi cete posjetiti doktora u svakom slucaju, ali tek kada vam

bude malo bolje. Ali, opet, nitko ne posjecuje specijaliste - kada covjek prizdravi, onda nema potrebe da ide

kod doktora. Idite kada ste bolesni, molite, meditirajte. Nemojte lupetati: “Meditirati cu kada se prosvijetlim -

kada mi bude malo bolje”. To nece pomoci, jer propuštate veoma bitan trenutak: trenutak patnje. Meditirajte,

probudite se, postanite svjesni. Ne propuštajte priliku, jer patnja je zaista istinski blagoslov.

Iskoristite patnju kao priliku za meditaciju, i uskoro cete primijetiti, kada energija pocne da se uspinje,

kako svo prošlo stradanje jednostavno išcezava. Energija se ne krece više nadolje - na taj nacin, patnja ne

dobiva “hranu”. Izgleda nelogicno, ali svi su mistici došli do istovjetnog zakljucka: vi prehranjujete sopstvenu

patnju, cak i uživate u njoj, ne želite da vam bude dobro - kao da postoji odredeno ulaganje u negativno

stanje.

Mudraci su, izgleda, pricali u vjetar - nemate namjeru ni da ili saslušate do kraja. Govorili su vam da

imate mogucnost za ostvarivanje vrhunske srece, no vi spremno odgovarate: “Pa dobro, uraditi cemo i to, ali

cim nam bude malo bolje”. Ali, ako je sve u redu što vas onda nagoni da potražite ono o cemu oni svjedoce?

Zbog toga je Buddha morao biti uporan: “Citav tvoj život je patnja - nemoj cekati! Nece biti srece za tebe ako

nastaviš po starom. Probudi se, osvijesti. Ono što zoveš životom je tjeskoba i ništa drugo!” Glupani su zbog

tih rijeci poceli da u Budi prepoznaju pesimistu. On to svakako nije bio, ali samo da bi naglasio neke

cinjenice... a vi ste ionako toliko vezani za svoju bijedu, da jednostavno nemate pojma ni o cemu.

Pa o kakvom se onda ulaganju radi? Od samog pocetka dešava se ovo: kada god je dijete bolesno,

ono skrece pozornost na sebe. To u njemu stvara pogrešnu asocijaciju: svi ga mnogo više vole, porodica ga

stavlja na prijestol - kao da bolesno dijete odjednom dobiva na važnosti. Kada je zdravo, skoro da ne postoji

- nitko ga ni ne primjecuje. Malo ne-bice, cim se razboli, pretvara se u diktatora - a djeca neshvatljivo brzo

nauce sve te trikove. Bolest vam daje osjecaj da ste nešto posebno, jer ako vam odmah ne posvete svu

pozornost, krivica ce ih uništiti... I nitko ništa ne može da vam zamjeri, zbog toga što nitko ne može da kaže

da ste vi osobno odgovorni za vlastitu bolest.

Ako dijete nešto pogriješi, vi možete kazati: “Ti si odgovoran! “, ali ako se razboli - što se tu može?

Eto, desilo se. No, bilo kako bilo, vama neke cinjenice nisu poznate: gotovo devedeset i devet postotaka

bolesti je cisto skretanje pažnje. Dijete je genije što se tih trikova tice, a njegov osnovni problem je u tome

što zna da je bespomocno, dok su oko njega sve sami mocnici. Medutim, kako se razboli, stvari se mijenjaju:

mocnici gube moc, i ona prelazi u ruke bespomocnog djeteta. Zaista, djetetu je to potpuno jasno.

Ono je vrlo senzitivno, i lako nauci da mu bolest daje neogranicenu moc - otuda toliko ulaganje. Kada

god se osjeca bezvrijednim dijete se razboli, i to je stvarno dubok problem: što bi ono drugo moglo da uradi

sa svoje strane? Tek kada mu nije dobro dijete povrati onaj osjecaj da je neko i nešto.

Sada psiholozi predlažu jednu novu stvar: kada god se dijete razboli, njegujte ga, ali ne obracajte

pozornost. Briga mora da je medicinska, a ne psihološka. Ne stvarajte utisak da kroz bolest nešto dobiva, jer

ce onda bolovati zbog svake sitnice. Tada ga nitko zbog slabog zdravlja nece okrivljavati; i ne samo to - svi

ce biti u najvecoj mogucoj mjeri spremni da mu posvete vrijeme, energiju, pozornost i naklonost.

Sva su stradanja u vama nesvjesno povezana s necim što smatrate neophodnim. Odmah odbacite tu

vezu! Jer, patnja je jednostavno idiotsko tracenje energije. Ne ukljucujte se, i ne mislite kako se boležljivost

isplati. Patnja je korisna samo zbog svjesnosti. Zbog toga, krajnje je vrijeme da se napokon osvijestite.

Ovo je ujedno i nacin da se odbaci ona sljepacka asocijacija: kao prvo i prvo, nikada ne govorite o

vlastitoj patnji. Stradajte koliko god vas je volja, ali ne brbljajte o tome. A i cemu prica? Zašto ljudi dosaduju

okolini pricama o patnji? Koga to zanima? Drugi se prave tolerantni samo da vas ne bi povrijedili, ali jedva

cekaju da vas skinu s vrata. Nitko ne želi da sluša te price - jer svako je sit svoje vlastite patnje. Koga je

briga koliko ste stradali u životu? Ne pricajte, dakle, jer svaki razgovor u vezi toga snaži onu glupu

asocijaciju.

Nemojte da se žalite, jer u tim trenucima vi pokušavate da od drugih isprosite suosjecanje, ljubav i

naklonost. Ne pokušavajte da rijecima reklamirate patnju - prestanite sa ulaganjima. Ne cinite od stradanja

stvar za javnost - neka sve bude “u cetiri zida”, jer to onda vremenom postaje prava TAPASCHARYA,

odvažnost. A samo pogledajte takozvane svece - oni su od toga napravili holivudsku predstavu. Ja vam

kažem da je istinska odvažnost kada ste u stanju uciniti licnom vlastitu patnju. Sveci su takvi da, kada odluce

postiti mjesecima, svi to, izgleda, moraju znati.

130

Naravno, rijec je o bivšoj djeci koja su poludjela. Ona su ulagala mnogo više od vas, i sada zavise od

patnje - to im je jedini prestiž. Oni se u svemu tome takmice: tko može duže postiti, tko je u stanju da stoji na

jednoj nozi tjedan dana, koliko ljudi mogu da privuku svojim izmotancijama, i tako dalje i tako dalje. Stvarno

su lukavi - koriste vlastitu patnju kako bi iskorištavali druge. No, da budemo iskreni, svi to rade - sveci su

samo prekardašili u tome. Nemojte to raditi, ne glumite velikomucenika, jer svaki je mucenik u suštini

egzibicionista.

Patite u tišini, tako da nitko ne zna. I meditirajte o tome: ne izbacujte patnju iz sebe. Skupljajte je u

sebi, zatim zatvorite oci i posmatrajte na taj nacin, srušiti cete most.

Isus je na to mislio kada je rekao: “Blagoslovljen je onaj koji se napatio” - jer to je tehnika koja

dovodi do nalaženja života.

Patnja pripada nivou smrti, dok je svjesnost dio života. Dignite most u zrak, i spoznati cete da ce nešto

oko vas morati umrijeti - to što ce umrijeti pripada smrti. No, svejedno, svijest ce preživjeti, ona je besmrtna -

jer pripada iskljucivo životu samom po sebi. Zbog toga vam sve vrijeme govorim da je patnja put do punoce

života.

“Tražite onog što je živ dok ste još živi da ne bi mrtvi tražili jer tada ništa necete vidjeti”.

Sve su to tehnike: “Tražite onog što je živ...” U vama se nalazi jedan što je živ i jedan koji je odavno

mrtav. Dva se svijeta srecu u vama: svijet materije i svijet duha - vi se nalazite baš na samoj granici. Vi ste

izmedu dvije krajnosti: života i smrti. Ako previše pažnje poklonite smrti, uvijek cete stradati, bojati se, drhtati.

Ako se usmjerite na središte koje je simbol života, strah ce nestati.

Isus kaže: “Tražite onog što je živ dok ste još živi...” ne propuštajte priliku, jer u trenutku bliske

smrti teško da cete gledati u pravcu “onog što je živ”.

Ako ste život proveli vezani uz oblast smrti - oblast svijeta, oblast materijalnih stvari - bice skoro

nemoguce posuvratiti pogled, kako bi se pronašao predstavnik života. Kako biste mogli promijeniti stvari koje

ste cinili tisucama godina - u jednom jedinom trenutku? To je nemoguce, jer ste se odavno ukocili gledajuci u

istom smjeru. Citavog života gledali ste ispred sebe, vrat vam je okoštao od silne nepomicnosti - zbog toga

je nemoguce da se stvari preobraze preko noci. Potrebna je neprekidna kretnja ka oblasti besmrtnog.

Dok još možete disati, “Tražite onog što je živ...”

Kada god vas skole trenuci suptilne tišine, sklopite oci i “mekšajte vrat” - jer ako nastavite gledati kao i

do sada, biti cete paralizirani u trenutku smrti. Možda cete tada željeti prodrijeti u besmrtnu ravan, ali necete

moci, jer ukocen vrat prije može da se slomi no da se pomjeri u stranu.

“... da ne bi mrtvi tražili - jer tada ništa necete vidjeti”.

“Onaj što je živ” nalazi se u vama, ali vi ste postali ucvršceni, opsjednuti vanjskim svijetom. To mora

da se prekine. Nema potrebe da bježite u šume i pecine - to nece pomoci, ali u toku dana imate sasvim

dovoljno trenutaka za posuvracivanje pažnje. Ne propuštajte ih! Kada god ste slobodni, sklopite oci i zaronite

u sebe. “Onaj što je živ” krije se tu negdje - samo vam je potrebno neko vrijeme da se prilagodite.

Unutrašnjost je tamna, pošto ste se navikli na spoljašnju svjetlost.

Kada prodrete malo u taj mrak iznutra, vidjeti cete da je rijec o raspršenom svijetlu, a ne o tami. To

svijetlo je veoma nježno, skoro sumracno: kao pred svitanje. Hindusi to zovu BRAHMAMUHURTA. Otkud

takvo ime, jer u prijevodu BRAHMAMUHURTA znaci “trenutak Boga”? Zbog sljedece stvari: kada se

posunovratite, vanjska svjetlost je nestala, unutrašnja tama još uvijek nije razbijena jer covjek treba da se

navikne na nju - tek tada se pojavljuje nježna svjetlost. To nije ni svjetlost ni tama - SANDHYAKAL,

BRAHMAMUHURTA, trenutak Božanskog. Gledajte, cekajte: uskoro ce vam se oci priviknuti, i moci cete

vidjeti.

Unutrašnja svjetlost nije zasljepljujuca, jer ona ne dolazi od Sunca nego iz vas. To je vaša unutrašnja

aura. Kada god ste slobodni, ne gubite vrijeme, i tada cete naci dovoljno trenutaka: prije spavanja, gledajte;

dan je prošao, svijet smrti odlazi na pocinak - zagledajte se u unutrašnjost. Kada se probudite, nema potrebe

da odmah skacete iz kreveta. Sacekajte malo, opet sklopite oci, i zurite u unutrašnju tišinu. Odmarali ste se u

toku noci, napetosti nema, pa vam je lakše zakoraciti u sopstvenu dubinu.

Zbog toga sve religije svijeta oduvijek uporno zahtijevaju da se pomolite prije i poslije spavanja - jer ti

trenuci su zaista najbolji. Izjutra ste oslobodeni od svijeta, uvecer ste ga siti i presiti - spremni ste da ga

napustite i krenete u nešto novo. Izjutra ste svježi i odmorni, i ta vam opuštenost pomaže da zakoracite

unutra. To je ono o cemu Isus govori:

“Tražite onog što je živ dok ste još živi da ne biste mrtvi tražili - jer tada ništa necete vidjeti”.

“Onaj što je živ” bice i dalje u vašoj neposrednoj blizini, ali zbog pogrešnih navika necete biti sposobni

da ga uocite.

“Oni su onda ugledali Samaricanina koji je nosio janje na svom putu do Judeje. Tad rece Isus

svojim sljedbenicima: “Zašto ovaj covjek nosi janje sa sobom?”

Oni mu odgovoriše: “Da bi ga zaklao i pojeo”.

Isus im rece: “Sve dok je živo nece ga pojesti, nego samo ako ga ubije, kada janje postane

leš”.

Onda mu oni rekoše: “Ni u jednom drugom slucaju on ne bi bio sposoban da to ucini”.

Isus ih tada posavjetova: “Potražite mjesto na kom cete se odmoriti, da ne biste postali leš koji

ce biti pojeden”.

131

Vaše ce tijelo postati hrana za crve - ono je hrana, ništa drugo, jer tijelo je i nastalo od hrane. Zbog

toga, tijelo nestaje cim gladujete. Ako postite tijelo ce svakoga dana biti mršavije za dva kilograma. Gdje li to

tijelo odlazi? Hranite ga svakodnevno - ono predstavlja uzgredni proizvod hrane. Dakle, što ce se desiti tijelu

kada ga napustite? – pojesti ce ga ptice i crvi! Ljudi se toga plaše, i zato rade razne stvari kako bi se zaštitili,

premda je to cist idiotizam.

Hindusi spaljuju tijelo samo da ono ne bi poslužilo životinjama kao hrana. Muhamedanci, kao i

Kršcani, stavljaju leš u kovceg. Samo sljedbenici Zaratustre - Persi - nude prirodi svoje tijelo kao hranu. To je

vrlo prirodno, pa i pametno, s naucne tocke gledišta, jer covjek ne smije da uništava niciju hranu. Jeli ste sva

Božja stvorenja dok ste bili živi, i sada ste stvarno brdo od covjeka - zašto ne ponudite tu hranu životinjama -

i vratite dug? To nije dobro, jer pokazuje da ste nezahvalni. Morali biste da vratite hranu koju ste uzimali.

I zašto vi mislite da je spaljivanje ili sahranjivanje bolje od toga da vas pojedu crvi ili neke druge

životinje? Zašto? Jer, vatra se nalazi i u stomaku jedne ptice ili jednog lava. Što više, tu je rijec o potpunoj

prirodnoj vatri, a na kraju krajeva, vaše tijelo ce usreciti netko izgladnjelo stvorenje.

Samo su Persi ostali prirodni što se toga tice, ali sada se i oni dvoume, jer ljudi im predbacuju: “Zašto

ste tako okrutni? - ostavljate roditelje da im ptice iskljuju oci?” A zar je bacanje u vatru neka milost? Zar

zakopavanje nije okrutnije? Persi barem upotpunjuju krug - rijec je o cistoj ekologiji. Hindusi, Muslimani i

Kršcani nemaju veze s ekologijom - oni prekidaju krug, a to nije dobro.

Isus kaže: “Ako ne ostvarite onog što živi, onda cete naprosto biti pojedeni - ništa nece preostati”. Vaš

je život bio besmislen: radili ste da biste jeli; prežderavali ste se, i na kraju ste završili u želucu životinja. To

je vaša prica, “prica koju ponavlja idiot, puna buke i bijesa, a ne govori ništa”, kao što Šekspir kaže. Cijeli

život borba za jelo, da bi bio pojeden - u cemu je smisao svega toga?

Sve su religije eksperimentirale sa postom - zbog cega? Zbog toga , što post pojacava svjesnost, a

svijest nije dio hrane. I zaista, hrana uništava svjesnost, ona djeluje kao uspavanka koja hipnotizira a kada

gladujete svjesnost se budi. Zbog toga prežderavanje djeluje kao alkohol. Ako postite, primijetiti cete da vam

je teško zapasti u san.

Mislite da je to zbog gladi? Nije zbog toga, vec zato što se svjesnost jaca kada se smanji uzimanje

hrane.

Nakon prvog tjedna posta, osjecaj gladi u potpunosti išcezava, jer tijelo zahtjeva hranu samo u

pocetku, zbog starih navika, i ako ga ne slušate, ono mijenja svoje zahtjeve. Zahtjevi tijela su dvostruki, i

sve to podsjeca na sigurnosnu mjeru. Morate svakodnevno jesti kako bi tijelo dobilo ono što mu sljeduje. Ako

obroci prestanu, dolazi do paljenja signalne lampice, i tijelo pocinje koristiti nagomilano salo.

Cak i najobicniji ljudi imaju tu vrstu spremišta. Kada tijelo pomisli da je sa hranom završeno, ono

pocinje koristiti svoje vlastite zalihe, a kada se to dogodi, svjesnost time nije zaokupljena; nema potrebe da

se bakcete nabavkama i slicnim stvarima. Zbog toga vas pospanost skoli cim se najedete - jer energija koja

je do malocas bila svjesnost sada je neophodna za probavu.

Ljudi koji se prežderavaju nisu u stanju uci duboko u meditaciju - to je nemoguce! Mogu dobro spavati,

ali ne i biti svjesni. Oni su hrana koja ce biti pojedena prije ili kasnije. Sve religije su znale da svjesnost raste

brže što je post duži, jer energija se otpušta - nema nicega u tvornici tijela, tako da se ta energija polako

pretvara u svjesnost. Zbog toga je, u suštini, teško zaspati kada covjek posti.

I ako postite više od mjesec dana, desiti ce vam se nova vrsta sna: tijelo ce spavati, ali vi cete i dalje

zadržati svjesnost. O tome je Krišna govorio Arjuni: “Dok su svi u dubokom snu, yogi je savršeno budan”. Na

to je Buddha mislio kada je pricao: “Cak i kada spavam, to je san moga tijela, a ne mene samog”. Zbog toga

je Mahavir mogao da za vrijeme sna bude potpuno nepomican - spavao bi kao da je statua. Govorio bi: “Nije

dobro prevrtati se u snu, jer neki insekt bi mogao biti povrijeden”. On je spavao pod drvetom, i “ako

promijenim stranu, netko stvorenje moglo bi da nastrada zbog moje nesmotrenosti”. Citave noci bio je u

položaju u kom je i zaspao. To može izvesti samo onaj koji je sasvim svjestan u snu. Oni koji su nesvjesni

nece ni znati da su promijenili položaj.

Ako ste se osvijestili, onda ste zasigurno postali svjesni razlicitih dimenzija unutar vas samih. Vidljive

oblasti pripadaju smrti - one nevidljive pripadaju životu.

“Isus ih tada posavjetova: “Potražite mjesto na kom cete se odmoriti...” Potražite stanje duboke

tišine, opuštenosti, sklada i spokoja, da ne biste “postali leš koji ce biti pojeden”.

Isus rece: “Dvojica ce leci na krevet: jedan ce umrijeti, drugi ce živjeti”.

Iste se rijeci nalaze i u Upanišadama. Upanišade kažu da se dvije ptice nalaze na drvetu, jedna ispod

druge. Ona na nižoj grani misli, stalno se brine, nešto skuplja, bori se krece, nikako da se smiri. Druga ptica

je spokojna i mirna. Tako je tiha da je nitko ne primjecuje: nema želja, ne sanja ni o cemu, ne razmišlja ni o

cemu. Jednostavno, sjedi na grani, i samo posmatra onu pticu ispod sebe.

To su te dvije dimenzije unutar svakog od vas. Vi ste drvo, a tijelo - ptica na nižoj grani - stalno je

uznemireno. Druga ptica je svjedok ona samo posmatra poskakivanje ptice na nižoj grani. Njen pogled

istrajava, svjedok ništa drugo ne cini osim što je budan. Vi ste drvo.

Isus, pomocu drugih simbola, govori istu stvar:

“Dvojica ce leci na krevet” - vi ste taj krevet - “Dvojica ce leci... jedan ce umrijeti, drugi ce

živjeti”. Vi ste krevet, dvojica su na njemu, ali “... jedan ce umrijeti, drugi ce živjeti”.

132

Sada je citavo pitanje samo u jednom: na koga treba da obratimo pozornost? Prema kome da

usmjerite svoju energiju? Tko bi od njih dvojice morao postati vaš konacni cilj?

Obicno je onaj što ce morati umrijeti vaš osnovni cilj. Zbog toga vas pritiska tjeskoba - jer duboko u

sebi, vi znate da zidate kule od pijeska. Kula ce se raspasti još prije no što je dovršite. Vi uvijek drhtite, jer se

“potpisujete na vodi” - prije no što ste napisali posljednje slovo, potpis je netragom nestao. Tjeskoba vam se

javlja samo zbog toga što uporno gledate u pogrešnom smjeru. Na krevetu se nalaze njih dvojica - jedan je

samo svjedok.

Obratite pozornost na njega - to je ono što podrazumijevamo pod zamjenom. Zamjena ne znaci da

Hindus postane Kršcanin ili obrnuto - stvar je apsolutno glupa i budalasta. Samo mijenjate ime svoje firme.

Ništa se time ne mijenja, jer unutrašnje bice nastavlja da se krece u istom krugu starih navika. Zamjena je:

zanemariti oblast smrti i postati upucen samo na oblast cistog života. To je jedan totalni obrt: osvješcivati

svjedoka, jer tada cete znati što je ono što ce morati umrijeti. Tad spoznajete sopstvenu besmrtnost, i svaki

strah zanavijek išcezava.

Isus rece: Dvojica ce leci u krevet: jedan ce umrijeti, drugi ce živjeti”.

I sve je stvar vaše odluke. Ako želite da vas brige uništavaju i dalje, nastavite po starom - ne obracajte

pozornost na onog što živi, Ako ste vec toliko vezani za tjeskobu, ostanite na rubu i ne gledajte unutra. Ali,

Ako želite da se napokon odmorite od svega, posunovratite pogled. To je neshvatljivo teško, jer je pokret vrlo

osjetljiv, skoro nevidljiv. Veoma je suptilan susret materije i duha. Možete vidjeti ono što je vidljivo, ali niste u

stanju da opazite ono što je nevidljivo - i jedino bitno.

Pa što onda treba da se radi? Samo ostanite na ivicama vidljivog, i gledajte u smjeru nevidljivog. Malo

pomalo, poceti cete osjecati nevidljivu oblast sve snažnije i snažnije. To je osjecanje, a ne razumijevanje;

nema videnja; sve to lici na doživljavanje lahora - osjecate ga, ali ne vidite. Lahor je tu, ali ga ne možete

prstom pokazati: “Evo ga, nalazi se tu i tu”. Vi ste u tome, ali ne možete da ga dodirnete.

Meditacija je - ostati na granicama vidljivog i gledati u suprotnom smjeru, ka nevidljivom. Kada god ste

slobodni, zaboravite na sve stvari u vezi tijela i tjelesnosti; napustite oblast smrti, svakodnevne pojave, ali ne

ocekujte da cete odmah poceti osjecati nešto iznutra.

Hjum je pisao: “Mnogi ljudi su mi govorili o tom ulasku, ali kada god sam pogledao, ništa nisam vidio -

samo misli, sanjarije, snove i želje - potpuni kaos”. Vi cete doživjeti isto što i Hjum, no ako zakljucite da stvar

nije vrijedna napora, propustiti cete priliku.

U pocetku cete vidati samo djelice unutrašnjeg kaosa, jer vaše oci mogu vidjeti samo to i ništa drugo -

potrebno je izvjesno prilagodivanje. Nastavite posmatrati snove koji teku ispred vaših ociju. Oni su slicni

oblacima na nebu, no izmedu dva oblaka nalazi se plavetnilo. Izmedu dva sna, izmedu dvije misli, moci cete

nazreti nebo koje se nalazi iza svih tih sadržaja. Ne budite u žurbi, jer ako žurite, necete biti u stanju da

opazite plavetnilo.

“Požuri polako!” - to je jedna savršeno tocna izreka. Požurite jer cete umrijeti - u tom smislu treba

požuriti, ali iznutra ne budite ishitreni, jer cete prerano donesti pogrešan zakljucak - prije no što vam se oci

podese na unutrašnju atmosferu. Ne zakljucujte prerano.

Požuri polako! Idi unutra, sjedi i cekaj. Novi svijet ce vremenom da ti se izbistri pred ocima, doci ce do

podešavanja, i tada cete prepoznati harmoniju - tišina ce poceti da se cuje. Potreban je strahovito prefinjen

sluh kako biste mogli da prepoznate muziku. Unutrašnji je zvuk slican tišini, unutrašnji oblik lici na

bezoblicnost. Iznutra, ne postoji ni vrijeme ni prostor, a sve što ste do sada spoznali pripada vremenu i

prostoru. Stvari su u prostoru, dogadaji su u vremenu, i danas fizicari kažu da dvije stvari nisu u stvari dvije;

cak je i vrijeme samo cetvrta dimenzija prostora.

Poznajete samo vrijeme i prostor, svijet stvari i dogadaja. Nije vam blizak svijet Sopstva koje svjedoci.

Ono je iznad svih stvari, i nije ograniceno ni vremenom ni prostorom. Postoji trajanje bez vremena, kao što

postoje širina, visina i dubina bez prostora - to je totalno drugaciji svijet. Neophodno vam je prilagodivanje, i

zato nemojte žuriti - nestrpljenje je najveca prepreka. Kada ljudi pocnu da rade na sebi, problemi se

umnožavaju uglavnom zbog ishitrenosti. Potrebno vam je zaista neograniceno strpljenje. Sve što treba da se

desi možda ce vam se dogoditi vec u sljedecem trenutku, ali neograniceno strpljenje stvarno je neophodno.

Ako nemate strpljenja, ništa vam se nece desiti ni za deset života, jer nestrpljenje vam nece dozvoliti

da nadete mjesto za odmor, ono mjesto koje je Isus pominjao. Cak i ako ga ocekujete, poremetili ste

unutrašnje spokojstvo. Ako mislite da ce se nešto dogoditi, onda budite sigurni: nece se ništa desiti! Ako

ocekujete prosvijetljenje, ako se upinjete da biste ga doživjeli, propustiti cete priliku. Ne ocekujte. Sva

ocekivanja pripadaju oblasti smrtnog. Ocekivanja se nalaze unutar vremena i prostora.

Nijedan cilj ne pripada unutrašnjem svijetu. Nema staze koja vodi pravo ka središtu - tek strpljenje,

beskrajno strpljenje, cekanje bez kraja. Isus je rekao: “Cekajte i molite se”. Poslije tko zna kog vremena,

osvijetliti cete se iznutra. Onoga dana, kadoci do ispravnog podešavanja ociju, kada budete spremni, doci ce

do prosvijetljenja. A kada tama nestane, biti cete ispunjeni životom koji nikada ne umire.