Cetrnaesta izreka...

Isus je rekao:

“Blagoslovljen je onaj koji se napatio,

taj je našao život “.

“Tražite onog što je živ dok ste još u životu

da ne bi mrtvi tražili -

jer tada ništa necete vidjeti “.

Oni su onda ugledali Samaricanina

koji je nosio janje na svom putu do Judeje.

Tad rece Isus svojim sljedbenicima:

“Zašto ovaj covjek

nosi janje sa sobom?”

Oni mu odgovoriše:

“Da bi ga zaklao i pojeo”.

Isus im rece:

Sve dok je živo nece ga pojesti,

nego samo ako ga ubije,

kada janje postane leš”.

Onda mu oni rekoše:

“Ni u jednom drugom slucaju

on ne bi bio sposoban da to ucini “.

Isus ih tada posavjetova:

“Potražite mjesto na kom cete se odmoriti,

da ne biste postali leš koji ce biti pojeden “.

Isus rece:

“Dvojica ce leci na krevet:

jedan ce umrijeti,

drugi ce živjeti “.

POŽURI POLAKO!

 

 

Od najdrevnijih dana, covjek se pitao mali milijun puta: “Zbog cega mora postojati patnja u životu?” I

stvarno: ako je Bog slican ocu zbog cega onda zapažamo toliko patnje? Ako je Bog cista ljubav i

suosjecanje, cemu onda svo to stradanje? Još uvijek nismo dobili zadovoljavajuci odgovor, no ako

razumijete Isusa, doci cete do odgovora bez ikakvog problema: covjek mora patiti, jer to je jedini nacin da

konacno sazri, da postane svjesniji - a svjesnost je kljuc.

Posmatrajte svoj vlastiti život: kada god vam je lijepo, kada god nemate poteškoca, kada god ste

sasvim zadovoljni i sretni, vi gubite svjesnost. Premda uživate, živite u nekoj vrsti sna, kao da ste

hipnotizirani: licite na covjeka koji se krece kao mjesecar. Zbog toga duhovnost išcezava cim išcezne patnja

iz vašeg života. Cim se oslobodite tereta, bilo kakav duhovni napor postaje vam stran; molitva prestaje, jer:

cemu bi se onda molili? Zbog cega? Zaista, tad kao da ne nalazite nijedan razlog zašto bi molitva bila

neophodna.

Patnja vas jednostavno nagoni u hramove, crkve, džamije, stradanje vam pogled prikiva uz nebo, i

srca vam spontano ponavljaju najrazlicitije molitve. Postoji nešto tajanstveno u patnji, i to “nešto” vas cini

mnogo svjesnijim: tko ste, što ste, što radite i tako dalje. Sve mi se cini da u trenucima patnje svjesnost

postaje daleko izoštrenija.

Ništa u ovom svijetu ne može biti besmisleno. Radi se o kozmosu, a ne o kaosu. Možda niste u stanju

shvatiti - to je druga stvar zbog toga što znate samo djelice, ali ne i cjelinu. Vaše znanje o Životu je kao

stranica išcupana iz knjige: procitali ste je, ali vam ona ne otkriva nikakav smisao - jer ne znate pricu u cjelini.

Jednom kada taj roman procitate od korice do korice, tada ce vam smisao one iscijepane postati potpuno

jasan i blizak.

Što je smisao? Samo ovo: da znate dio u odnosu na cjelinu. Smisao je, u stvari, odnos djelica s

cjelinom. Covjek koji brblja na ulici je ludak. Zašto? Zato što niste u stanju pronaci nikakav odnos - njegove

rijeci ne idu nikome, pa mu je govor samo dio koje je odvojeno od cjeline. Ali, on se nikome ne obraca,

126

njegove rijeci nisu dijelovi velike cjeline, pa je zbog toga ludak - jer sve je nepovezano. Možda iste reci koje

je govorio ludak sada ponavlja neki drugi covjek - bukvalno, iste rijeci - ali on se nekom obraca, i smisao je

potpun. Zašto? Jer, rijeci su iste, recenice su mu bukvalno istovjetne, i jednog od njih proglašavate ludim a

onog drugog sasvim zdravim, normalnim - zašto? Zbog toga što ovaj drugi ima sugovornika, netko ga sluša;

samim tim, rijeci su mu postale dijelovi velike cjeline - smisao je zbog toga prisutan od pocetka do kraja.

Odsijecite dio Pikasove slike: vidjeti cete da je dio odmah postao besmislen, tek nevažni fragment,

brljotina. Ali, vratite ga na sliku: odjednom se pojavljuje smisao, jer dio je opet spojen sa cjelinom. Vi,

takoder, imate smisla samo kada ste u odnosu sa Cjelinom. I ako današnji covjek doživljava vlastito

postojanje kao nešto sasvim besmisleno i nevažno, to je samo zbog toga što je osporio Cjelinu. Osporio, ili

zaboravio, ali svodi se na isto...

Bez Boga, covjek nikada ne može imati odredeni smisao, jer Bog je Cjelina - covjek je oduvijek bio

samo djelic te Cjeline. Vi ste stih u božanskoj pjesmi, ali, ako ste izdvojeni, vi odjednom licite na obicno

trucanje nekog stihoklepca. Smisao se pojavljuje samo ako se stih povrati na staro mjesto u pjesmu, jer

nama smisao daje upravo odnos sa Cjelinom. To nikada nemojte zaboraviti.

Sjetio sam se jednog sna Bertranda Rasela. On je bio ateista, u Boga nikada nije vjerovao, i nikada

nije vidio neki dublji smisao koji može obuhvatiti cjelinu. Medutim, jedne noci, sanjao je da netko kuca na

njegova vrata. Pošao je da otvori, i kada je ucinio ono što je htio, ugledao je na svom pragu veoma starog

Boga. Nije mogao vjerovati svojim ocima - jednostavno zbog toga što ama baš nikada nije vjerovao u njega.

Bog je izgledao sasvim ofucan: u nekoj krpljenoj odjeci, ostario, požutio, prljavština mu je bila svuda po tijelu.

Izgledao je kao netko koga je vrijeme pregazilo, i Rasel se jednostavno sažalio na njega. Da bi ga razvedrio,

rekao mu je da slobodno ude, pa ga je cak, pri ulasku, udario rukom po ledima kao starog prijatelja. U

trenutku kada je cuo sebe kako jadnom Bogu kaže: “Dobrodošao!”, nešto ga je prenulo, i Rasel se probudio.

To je mentalno stanje modernog covjeka: Bog je nešto pregaženo vremenom. Ili ste protiv njega ili ga

sažaljevate. Kroz vlastito sažaljenje možda cete poželjeti da ga odobrovoljite, ali tada on nije nešto što za

vas ima nekog dubljeg smisla - On vam je kao neka velika deponija prošlosti. Ili je vec mrtav ili je smrtno

bolestan, no razmislite još malo: ako je cjelina mrtva, kako onda djelic cjeline može biti znacajan i da ima bilo

kakvog smisla? Ako je cjelinu pregazilo vrijeme, kako dio može biti svjež i nov? Ako se drvo osušilo, onda je

glup svaki list koji za sebe misli da je pun života. Možda ce mu trebati nešto malo vremena da konacno

otpadne, no ako je drvo mrtvo, list ce umrijeti prije ili kasnije - ionako vec sada umire.

Ako je Bog mrtav, onda covjek ne može biti živ. On je smrtno bolestan, jer bez cjeline djelic nema

nikakvog smisla. Ali, kada god ste sretni, kada vas ništa ne uznemirava, vi umišljate da ste vi ta cjelina.

Nema glupljeg zakljucka od ovog ovdje. Tek kada stradate, spoznajete da sa cjelinom nemate nikakve veze.

Kada patite, odjednom shvacate da niste ono što biste morali biti, da nešto nije u redu. Nešto je krenulo u

pogrešnu stranu, potreban je bilo kakav preobražaj, neka transformacija. Zbog toga dolazi do stradanja...

Patnja vam daje svjesnost, osjecaj da morate da se mijenjate, da postanete nešto novo, da naprosto

morate po svaku cijenu da se preporodite. Takvi kakvi trenutno jeste, vi zasigurno stradate - nešto zaista

mora da se ucini.

Isus je rekao: “Blagoslovljen je onaj koji se napatio, taj je našao život”.

Izgleda tako apsurdno i paradoksalno! Isus kaže da je blagoslovljen onaj koji se napatio... Mi blaženim

zovemo samo onoga tko nije mnogo stradao u životu, ali - jeste li ikada vidjeli covjeka kojeg je patnja uvijek

zaobilazila? Necete naci ništa idiotskije od takvog covjeka, ništa nezrelije i djetinjastije, jer u njemu nema

ama baš nikakve dubine, nikakve svjesnosti - covjek je jednostavno debil. Za debila svakako ne možemo

reci da je blažen i blagoslovljen.

Onaj koji nikada i nije pokušao da živi ostaje izoliran od svake patnje. Zbog toga se u bogatim

porodicama po pravilu radaju idioti oni nisu idioti samim rodenjem, vec postaju mentalno zaostali samo zbog

toga što ih suviše štite. Kada vas bilo tko štiti, to u suštini nije zaštita od smrti, nego zaštita od života. Ali,

tako mora biti; i to je problem; ako želite da nekoga štitite od smrti morati cete da ga štitite i od života - jer

život neminovno vodi u smrt. Zbog toga - nemojte ni da živite ako se bojite smrti. To je tako jednostavna

logika: odbacite život na svim planovima. Ipak, ako tako ucinite, nema nikakve razlike izmedu vas i glavice

kupusa.

Isus ne može da taj biljni život nazove blagoslovljenim - ne samo Isus - nitko ga ne može doživjeti kao

takvog, To je ubjedljivo najveca nesreca koja je zadesila covjeka, jer ako se opredijeli za vegetiranje, nikada

nece sazrijeti, nikada nece postati zaista svjestan. Više nivoe svjesnosti svakako nece posjedovati, jer oni

stupaju u život samo kada dolazi do patnje. Kada stradate onda ste izazvani, a kada se susretnete s

izazovom, onda rastete. Što manje sigurnosti to više rasta, što više sigurnosti to više zastoja. Ako je sve

sigurno oko vas, ako ste potpuno bezbjedni, nalazite se s obje noge u grobu - života više nema. Život postoji

unutar opasnih situacija, tek kada skrenete s puta, jer onaj koji je zalutao se može vratiti.

Kada je Napoleon poražen u jednoj bici u svom je dnevniku zabilježio jednu zaista rijetku mudrost:

“Izgubljena je bitka, ali nije izgubljen rat”. No, ako želite da pobijedite u ratu, onda cete iz mnogih sukoba

izaci kao poražena strana. Ako se bojite poraza, onda nikada necete dobiti rat - tada su sve mogucnosti

zatvorene.

Kada god propadnete, to nije ona konacna propast. Možete se povratiti i prevazici pad. Sljedeci put

biti ce vam jasnije što treba da radite, jer necete morati ponavljati one maloprijašnje greške. Mudar covjek

127

pati koliko i onaj koji nije mudar, ali svaki put na razlicit nacin. Mudrac je više griješio od glupana, ali nikada

nije pocinio istu grešku dva puta za redom. U tome je sva razlika: brojnost je možda veca, no kvaliteta je

apsolutno drugaciji. Jedan idiot nije cinio greške samo zbog toga što nikada ništa i nije radio, jer grešku

možeš napraviti samo ako uopce pokušavaš nešto.

Možeš da skreneš sa puta samo ako se kreceš. Ako samo sjediš kao budala na jednom mjestu, kako

onda misliš da ceš ikada zalutati? Ako nikada ništa ne ciniš, onda nikada neceš napraviti ni jednu jedinu

grešku, biti ceš bezgrješan, ali nepokretan. Vegetirati ceš još koju godinu, a onda ceš polako poceti da truliš.

Nemoj se plašiti grešaka - samo shvati da nema nikakve potrebe da ponavljaš iste gluposti pedeset puta.

Zbog cega covjek mora da toliko puta griješi? Zbog toga što ništa ne nauci iz vlastitih grešaka, pa zbog toga

mora stalno iznova zastranjivati. Ljudi tokom citavog svog života ponavljaju jedne te iste greške, krecu se u

jednom istom, zatvorenom krugu. Hindusi su taj krug nazvali samskarom.

Samskara je tocak: ponavljate grešku za greškom, a izmedu jedne i druge greške uopce nema

nikakve razlike. Možda se situacije razlikuju, ali kvaliteta grešaka zaista se ne mijenja. Što to pokazuje?

Samo jedno da niste ni najmanje svjesni. Inace, zašto bi jedno svjesno bice sto tisuca puta cinilo jednu te

istu glupost”? Nitko ne uci iz vlastitih grešaka. Kada pogriješite, morate patiti; nitko ne uci bez patnje i

stradanja. Hindusi govore da se stalno iznova radamo kako bismo mogli da napokon sazrimo u potpunosti.

Samo jedna savršeno zrela osoba može prevazici ovaj svijet: Oni koji su još uvijek “zeleni” osudeni su

da stalno upadaju u istu rupu kako bi mogli savladati gradivo koje su preskocili. Precice ne postoje - svatko

mora “otpatiti svoje”. Nemojte se štititi od patnje. Ucinite upravo suprotnu stvar: izložite se stradanju!

Prihvatite izazov! Docekajte patnju sa dobrodošlicom! Kroz to cete izrasti jednom za svagda. Pokušajte otici

izvan patnje, prevazidite je, ali kroz nju - ne mimoilazite je! I ne bojite se - cim pocnete drhturiti, poceli ste

umirati. Zbog toga Isus kaže: “Blagoslovljen je onaj koji se napatio, taj je našao život”. Onaj koji strada

postaje svjesniji, a svjesnost je kljuc koji otvara vrata hrama života. Što ste svjesniji to ste životniji.

U cemu je razlika izmedu drveca i vas? Drvece je divno, ali nije nešto iznad vas, jer biljke su

nesvjesnije od covjeka. Kamen je ispod biljnog carstva - on takoder pati, ali toga nije svjestan. Sa drvecem je

isti slucaj, a i sa vama, takoder. Pa, u cemu je onda razlika? Nema razlike. Vi ste biljka koja se krece.

Ali duboko u vama, ona stvar koja vas cini ljudskim bicem još uvijek se nije dogodila. Svjesnost je ono

što vas cini covjekom. I u tome ima neke cudesne ljepote: kada god ste zaista svjesni, patnja išcezava.

Patnja dovodi do stvaranja svjesnosti, no kako svjesnost raste, tako se smanjuje kolicina patnje. Taj zakon

se stvarno mora shvatiti: svjesni ste vlastite glave tek kada glavobolja pocne da vas muci. Prije bola niste je

bili svjesni. Dakle, kada god nešto “škripi” unutar tijela, vi ga postajete svjesni.

U Sanskrtu i stradanje i znanje svedeni su pod istu rijec: VEDANA. Zaista, “vedana” ima dva znacenja:

patnja i saznavanje. Vedana i Veda su rijeci istog korijena, a Veda je ono izvorno znanje. Oni koji su jednom

rijecju objedinili i patnju i znanje zasigurno su znali u cemu je stvar, a cinjenica je veoma prosta: patnja jeste

znanje! Zbog toga je “vedana” i stradanje i saznavanje.

Ako patite, odjednom postajete svjesni. Primjecujete postojanje vlastitog stomaka tek kada pocnu da

vas muce bolovi u trbuhu. Prije toga, stomak je svakako postojao, ali van svjesnosti. Zbog toga Ayurveda

definira zdravlje kao osjecaj bestjelesnosti. Ako vas nešto prisiljava da ste svjesni tijela, nešto nije u redu,

budite sigurni u to. Zašto? Zbog toga što do znanja dolazi tek nakon odredene patnje, tek kada nešto krene

ukrivo. Ako ste, recimo, vozac, dovoljan je tanani zvuk motora, i vama je jasno da postoji kvar - odmah ste

ga svjesni! Inace, ako automobil bruji po starom, ako je zvuk monoton, sve je u najboljem redu. Mala buka u

bilo kojem dijelu motora, i vi ste odjednom svjesni da s kolima nešto nije u redu. Dakle, svijest se dešava - to

jest, dešava se proces saznavanja - samo ako postoji patnja.

I ako ste stvarno postali potpuno svjesni, onda se više ne upetljavate u ono što nije u redu. Upravo

suprotna stvar vam se dešava: svakim ste danom sve svjesniji i svjesniji, iz sata u sat. I tek se tada stvaraju

uvjeti i za narednu pojavu: vaša svjesnost shvaca da je došlo do bolesti, da je nešto otišlo u krivu stranu, da

je tu prisutna izvjesna patnja - ali sve se to dešava nekako oko vas, ne u vama, u centru, vec negdje - tko

zna gdje - na periferiji. U središtu je svjesnost, na obodu je patnja, ali kao da to stradanje pripada nekom

drugom - niste poistovjeceni. Tad dolazi i do jake glavobolje, ali to je bolno iskustvo samo za tijelo, no ne i za

vas. Vi ste jednostavno svjesni, a glavobolja vas ne ometa. Tijelo se premetnulo u objekt, vi ste postali

subjekt - jaz je nepremostiv.

Svjesnost ruši sve mostove, a razmak se povecava. Možete vidjeti: tijelo pati, ali je poistovjecenje

odsutno. Patnja vas dovodi do svjesnosti, svjesnost uništava poistovjecivanje - i to je kljuc koji vodi do

punoce života.

“Blagosloven je onaj koji se napatio, taj je našao život”.

Isus na križu je samo simbol onog najgroznijeg stradanja; to je sam vrhunac patnje. Kada je bio

razapet, u posljednjem trenutku je poceo sumnjati - patnja je zaista bila strahovita. Nije to bilo obicno

stradanje ni obican tjelesni bol - bila je to ne tjelesna, vec najdublja moguca psihološka tjeskoba. Odjednom

je poceo osjecati: “Zar sam odbacen od Boga? Zašto je mi se ovo moralo dogoditi? Nisam napravio nijednu

grešku - zašto onda moram biti razapet? Cemu ovaj nepodnošljivi bol? I otkud ovolika tjeskoba u meni?” Isus

je Bogu otposlao jedno egzistencijalno “Zašto?” Morao je da pita.

Bio je to nevjerojatno dubok trenutak tjeskobe, kada su se potresli sami temelji njegovog povjerenja.

Bol je predstavljao skoro uvredu! Isti oni ljudi koje je služio, koje je želio iscijeliti, sada su ga razapinjali - i to

128

bez ikakvog razloga! “Zašto?”, upitao je Boga, “zašto mi se sve ovo dešava?” Tada je dobio odgovor: na

križu je doživio trenutke savršene svjesnosti.

Ja uvijek kažem da je taj razapeti covjek prije tog trenutka bio Isus, a nakon toga Krist. U tom casu

došlo je do onog potpunog preobražaja. Prije toga je samo prilazio, bio je sve bliže i bliže, no odlucujuci skok

došao je u casu pitanja: Isus je išceznuo da bi se pojavio Krist odjednom, došlo je do onog konacnog

preobražaja.

Što se dogodilo Isusu kada je upitao Boga: “Zašto mi se sve ovo dešava? Jesam li zaboravljen? Ili

odbacen? Zbog cega ovolika patnja?” I odmah nakon takve jedne tjeskobe promucao je: “Neka bude volja

tvoja”. Prihvatio je. “Zašto” je bila posljednje odbijanje, neprihvacanje neminovnog, jer zapitkivanje

podrazumijeva postojanje sumnje. Odjednom je uspio shvatiti, pa je rekao: “Prihvacam, razumijem i

prihvacam. Neka bude volja tvoja, jer moja je volja ono što griješi”. Tad se opustio - bilo je to ono vrhovno

predavanje. U posljednjem trenutku, prihvatio je smrt u potpunosti. Kada je do toga došlo, Isus se preobratio

u Krista - u vjeciti život. Zbog toga je on i govorio: “Blagoslovljen je onaj koji se napatio, taj je našao

život”.

Kada god patite, sljedeci put neka to bude bez tjeskobe i samosažaljenja. Umjesto toga, posmatrajte,

osjecajte gledajte - posmatrajte situaciju iz svih mogucih uglova. Neka to bude prava meditacija. Dobro

gledajte što se zbiva: energija koja se do malocas kretala u pravcu bolesti pocinje se mijenjati i postaje cista

energija svjesnosti. Na taj nacin, u stanju ste seks preobraziti u ljubav. Ili možete otici još više, još dalje, taka

da se ljubav pretvori u molitvu. Ako molitvena energija nastavi da se uspinje, dolazimo do svjesnosti. No, bilo

kako bilo, to je jedna te ista energija.

Vi patnjom rasipate energiju; takoder, rasipate je i osjecanjem tjeskobe: kroz sva ta stanja vaša snaga

tece iz vas. Kada god osjetite da patite, protresite se malo. Sklopite oci i osmotrite patnju. Kakva god da je

patnja - mentalna, emocionalna, egzistencijalna - posmatrajte je, i neka vaš pogled postane meditacija sama

po sebi. Posmatrajte patnju kao da je u pitanju najobicniji objekt.

Kada god gledate na patnju kao na objekt vi ste odvojeni, poistovjecenja nema, srušen je most, i tada

ce energija poceti da se uspinje, jer ce prestati da se izljeva i uoblicava u dodatnu patnju. Zašto? Zbog toga

što mosta više nema. Most je poistovjecivanje: vi osjecate da ste tijelo, pa se stoga energija krece u tom

smjeru.

Možda vi neke stvari niste spoznali, ali bez obzira na to, pokušajte s jednim malim eksperimentom:

ako volite neku ženu, samo sjedite pokraj nje i pokušajte da se s njom poistovjetite. Neka se i ona poistovjeti

s vama. Odjednom ce da vas protrese pravi elektricni šok. Ljubavnici ce imati osjecaj kao da energija prelazi

s jednog na drugo. Kada god ste poistovjeceni sa bilo cim, postoji most, i energija se sa jedne obale

prebacuje na drugu.

Kada majka doji bebu, ona joj ne daje samo mlijeko - kao što se nekada mislilo. Sada su biolozi

nabasali na odredene cinjenice: majka bebu hrani energijom - mlijeko je samo fizicki dio prijenosa. Biolozi su

izveli raznorazne eksperimente u vezi toga: dijete je hranjeno najboljom mogucom hranom, ljudi su se brinuli

o njemu iz sve snage, ali majka ga nije podizala, cak ni dodirivala. Mlijeko je djetetu bilo davano pomocu

cucle; tu su bili i svi moguci vitamini, ali dijete nije napredovalo kao druga djeca, pocelo je skoro da zaostaje,

kao da ga je život napuštao. Što se to dešavalo? Jer, naucnici su djetetu davali iste stvari koje je dijete

moglo dobiti i od majke.

U ratno vrijeme slicna stvar se dogodila u Njemackoj: mnogo sirocica bilo je smješteno u bolnicu no

vec nakon par tjedana, i pored sve njege, djeca su pocela umirati. Naucno, doktori i bolnicari cinili su sve što

je bilo u njihovoj moci, ali djeci se jednostavno nije moglo pomoci. Ali, zašto? Zbog cega? Onda je jedan

psihijatar shvatio u cemu je stvar: djeci je bio potreban netko tko bi ih grlio, mazio, netko tko bi ucinio da

beba osjeca da je znacajna. Hrana nije dovoljna hrana, jer Isus kaže: “Ne živi covjek samo od kruha”.

Bebama je neophodna i ona nevidljiva hrana. I tako je u bolnici došlo do novog pravila: tko god bi prošao

kroz sobu u kojoj s bile bebe - sestra, doktor, medicinski tehnicar, bilo tko - morao bi da najmanje pet minuta

provede igrajuci se sa djecom. I - cudo se dogodilo! Umiranja nije bilo, i bebe su pocele rasti i normalno se

razvijati. Od toga dana naucnici su poceli s novim eksperimentima.

Kada majka zagrli dijete, energija pocinje da se preljeva. Ta energija je nevidljiva - zovemo je

nježnošcu, ljubavlju, toplinom, ali nešto zaista prelazi sa majke na dijete; i ne samo sa majke na dijete, nego

i sa djeteta na majku. Zbog toga su žene najljepše kada postanu majke. Prije porodaja kao da im nešto

nedostaje, no kada rode dijete, krug je docrtan. Kao da milost dolazi do nje iz nekog nevidljivog središta.

Dakle, ne hrani samo majka bebu, vec i beba majku - zbog toga, majka i beba usrecuju jedna drugu.

I nema odnosa koji je toliko blizak - cak ni ljubavnici nisu toliko bliski, jer beba dolazi iz majke, iz njene

krvi - ona je jednostavno produžetak majcinog bica. Nikad joj se tako nešto nece više desiti, jer nitko ne

može toj bebi biti toliko prisan. Ljubavnik može biti kraj srca, ali beba je bila unutar srca. Majcino srce bilo je

podijeljeno - kucalo je koliko za majku, toliko i za dijete. Ono je bilo njen unutrašnji dio, jer ista je krv

cirkulirala kroz dva bica. Devet mjeseci dijete je bilo jedno sa majkom. Taj prijenos energije nastavlja se i

kasnije, jer se odnos energija ne prekida.