Mnoštvo je motiva koji stoje iza nepromišljenog davanja i destruktivnog "hranjenja", ali u svim slučajevima postoji neizbježna zajednička crta: "davatelj", pod izgovorom ljubavi, udovoljava samo vlastitim potrebama bez poštovanja prema duhovnim potrebama "primatelja". Jedan se ministar došao posavjetovati sa mnom jer mu je supruga patila od kronične depresije, a oba su sina napustila fakultet i bila pod psihijatrijskim nadzorom. Unatoč činjenici što mu je cijela obitelj bila "bolesna", isprva nikako nije mogao prihvatiti činjenicu kako je i sam možda djelomično zaslužan za takvo stanje. "Činim sve što je u mojoj moći kako bih im pomogao", izjavio je, "ne postoji ni trenutak kad nisam zabrinut za njih."Analizirajući situaciju otkrio sam kako se ovaj čovjek do krajnjih granica trudio udovoljavati prohtjevima supruge i sinova. Kupio je obojici sinova nove automobile i platio im osiguranje, premda je smatrao kako bi se trebali osamostaliti. Svakog je tjedna vodio suprugu u operu ili kazalište, iako je mrzio grad, a na predstavama se na smrt dosađivao. Koliko god imao zahtijevan posao, svaki je slobodan trenutak provodio kod kuće spremajući za ukućanima, koji su uz sve još bili strahovito neuredni. "Zar vam više nije dosadilo toliko se truditi zbog njih?" upitao sam ga. "Naravno", odgovorio je, "ali što mi drugo preostaje. Suviše ih volim i sažalijevam da bi se prestao brinuti o njima. Moja je briga tolika da nikad ne bih dopustio da stojim po strani sve dok imaju neispunjene potrebe. Možda nisam sjajan čovjek, ali bar znam voljeti i brinuti se."

Zanimljivo je, kako se kasnije ispostavilo, da je njegov otac bio briljantan i priznat znanstvenik, ali ujedno i alkoholičar, i zavodnik koji je potpuno zanemarivao vlastitu obitelj. Postupno, moj je pacijent shvatio kako se u djetinjstvu zarekao da neće biti poput oca i da će biti onoliko brižan koliko je ovaj bio bezosjećajan. Nakon nekog vremena shvatio je da je ulagao ogroman trud kako bi stvorio sliku o sebi kao o brižnom i odgovornom čovjeku te kako je takvo ponašanje kao i njegova ministarska karijera bila podređena njegovanju tog imidža. Ono što nije mogao shvatiti bila je razina infantilnosti do koje je doveo svoju obitelj. Svoju je suprugu uporno zvao "moja maco", a odrasle sinove "moji maleni". "Kako drukčije da se ponašam?" jadikovao je. "Možda pružam toliko ljubavi iz otpora prema ocu, ali to ne znači da se moram pretvoriti u bezosjećajnog gada." Ono što je tek trebao naučiti jest da je ljubav složena aktivnost koja zahtijeva upletenost cijelog bića - ne samo srca, već i glave. Zbog potrebe da se što više razlikuje od oca nije uspio razviti fleksibilan sustav za izražavanje ljubavi. Morao je shvatiti kako je uskraćivanje u pravom trenutku pozitivnije od davanja u pogrešnom trenutku, te da je poticanje neovisnosti veći izraz ljubavi, nego briga za osobe koje se, zapravo, mogu brinuti same o sebi. Naučio je i da je izražavanje vlastitih potreba, ljutnje, neraspoloženja i očekivanja podjednako nužno za psihičko zdravlje njegove obitelji kao i požrtvovnost, te da se ljubav mora iskazivati kroz suprotstavljanje jednako kao i kroz uzvišeno prihvaćanje.

Postupno shvaćajući do koje je mjere podjetinjio svoju obitelj, počeo se mijenjati. Prestao je čistiti za svima i otvoreno pokazivao ljutnju kad sinovi nisu sudjelovali u održavanju doma. Odbio je plaćati osiguranje za automobile svojih sinova, govoreći im da ako žele voziti, moraju sami snositi troškove. Predložio je supruzi da sama ide u New York u kazalište. Riskirao je učinivši ove promjene, u očima svojih bližnjih postao je "negativac" i morao se odreći svemoći svoje prethodne uloge zaštitnika obitelji, lako je njegovo prijašnje ponašanje bilo motivirano potrebom da sebe prikaže kao brižnog čovjeka, on je u suštini posjedovao sposobnost istinskog voljenja i upravo se zbog toga uspio promijeniti. U početku su supruga i sinovi reagirali ljutnjom, ipak s vremenom se jedan sin vratio na fakultet, a drugi je pronašao posao i odselio se. Žena je počela uživati u novoj samostalnosti i razvijati se kao osoba. On sam postao je mnogo učinkovitiji kao ministar te je počeo više uživati u životu.

Ministrova pogrešno usmjerena ljubav graničila je s mazohizmom. Postoji tendencija da se sadizam i mazohizam povezuju samo sa seksualnom aktivnošću, smatrajući da seksualno zadovoljstvo proizlazi iz nanošenja ili trpljenja fizičke boli. Zapravo, pravi seksualni sadomazohizam relativno je neuobičajen oblik psihopatologije. Mnogo je češći, a time i ozbiljniji, fenomen društvenog sadomazohizma u kojem ljudi nesvjesno žele povrijediti i biti povrijeđeni kroz neseksualne međusobne odnose. Tipično je kako će depresivna žena tražiti pomoć psihijatra jer ju je napustio muž. Beskrajno će se žaliti na maltretiranje koje je trpjela od supruga: nije obraćao pažnju na nju, imao je stalne ljubavnice, kockao se novcem za hranu, danima nije bio kod kuće, vraćao se alkoholiziran i agresivan, da bi konačno napustio nju i djecu uoči Božića. Terapeuti obično suosjećajno saslušaju ovakve priče, međutim suosjećanje ubrzo nestaje nakon otkrića koja slijede. Prvo psihoterapeut otkriva kako maltretiranje traje već dvadesetak godina, te da se ova jadnica već dva puta razvodila od svog brutalnog supruga, ali se isto tako i ponovno udavala za njega. Bezbrojni raskidi završavali su bezbrojnim pomirenjima. Potom, nakon dvomjesečne terapije čiji je cilj bio njezino osamostaljenje, kad se činilo kako sve ide na bolje i da je zadovoljna mirnim životom bez supruga, terapeut uviđa kao se cijeli ciklus ponavlja. Žena radosno ulazi u ordinaciju i objavljuje: "Henry se vratio. Nazvao je prije nekoliko dana i kazao kako bi me volio vidjeti, molio me je da ga primim natrag jer se promijenio i ja sam pristala." Kad joj terapeut ukaže kako je to poznata shema ponašanja za koju su se složili da je destruktivna, ona kaže: "Ali ja ga volim, ne možete poricati ljubav." Ako terapeut pokuša pomnije analizirati ovu "ljubav", pacijentica će prekinuti terapiju.

Što se, zapravo, ovdje zbiva? Pokušavajući shvatiti što se dogodilo, terapeut se prisjeća vidnog zadovoljstva kojim je žena prepričavala povijest suprugove okrutnosti i zlostavljanja. Iznenada mu sine neobična pomisao - možda ova žena trpi takvo ponašanje, čak ga i potiče, jer uživa pričati o tome. Ali, kakva je priroda takvog zadovoljstva? Terapeut se sjeća ženine ispravnosti. Je li moguće da joj je najvažnija stvar u životu osjećaj moralne superiornosti? Je li joj potrebno takvo maltretiranje kako bi očuvala taj osjećaj? Priroda ove shema ponašanja konačno postaje jasna. Dopuštajući da bude ponižena, ona se zapravo osjeća nadmoćno. U konačnici, može si priuštiti i sadističko zadovoljstvo gledajući svog supruga kako je preklinje, te trenutačnu spoznaju o vlastitoj nadmoći zbog njegove ponižavajuće pozicije, dok ona posjeduje moć odluke hoće li ga velikodušno primiti natrag. To je trenutak njene osvete. Kad se ovakva osoba preispita, obično se saznaje kako je u djetinjstvu bila zlostavljana. Ona se osvećuje kroz osjećaj moralne superiornosti, što zahtijeva neprestano ponižavanje i maltretiranje. Ako je svijet prema nama dobar, tada ne postoji razlog da mu se svetimo. Ako je osveta naš životni cilj, morat ćemo se potruditi da se svijet loše ophodi prema nama, kako bismo taj cilj opravdali. Mazohisti svoje prepuštanje mučenju smatraju ljubavlju, iako je to zapravo beskrajna težnja za osvetom, u suštini motivirana mržnjom.

Pitanje mazohizma naglašava još jednu veliku zabludu o ljubavi, a to je požrtvovnost. Zbog ovog vjerovanja, tipični mazohist svoje toleriranje zlostavljanja smatra požrtvovnošću, a time i ljubavlju, te tako ne mora priznati svoju mržnju. Prije spomenuti ministar, također je svoju požrtvovnost smatrao ljubavlju, iako zapravo nije bila motivirana potrebama njegove obitelji, već njegovom potrebom da održi sliku koju je stvorio o sebi. U ranoj fazi liječenja, uporno je govorio što je sve učinio za suprugu i djecu, navodeći na pomisao kako on od toga nije imao nikakve koristi. Kad god mislimo da činimo nešto za drugog, mi se na određen način odričemo vlastite odgovornosti. Što god učinili, napravili smo tako jer smo odabrali, jer je to izbor koji nas najviše zadovoljava. Sve što učinimo za drugog, ispunjava neke naše potrebe.

 

Roditelji koji govore svojoj djeci: "Trebali biste biti zahvalni za sve što smo učinili za vas", u pravilu su roditelji koji nedovoljno vole svoju djecu. Svatko tko istinski voli, poznaje zadovoljstvo prave ljubavi. Kad istinski volimo, to je stoga što to želimo. Mi imamo djecu jer ih želimo i ako smo brižni roditelji, to je zato jer takvi želimo biti. Istina je da ljubav podrazumijeva promjenu u samom sebi, ali to je više proširivanje samog sebe, nego žrtvovanje. Kao što ćemo kasnije vidjeti, prava ljubav je ispunjenje. Zapravo i više od toga: ona čovjeka uvećava, a ne umanjuje; ona ga ispunjava, umjesto da ga iscrpljuje. U pravom je smislu riječi, ljubav podjednako sebična kao i ne-ljubav. Paradoks i jest u tome što je ljubav i sebična i nesebična. Ljubav se ne razlikuje od ne-ljubavi po sebičnosti ili nesebičnosti, već po cilju djelovanja. U slučaju istinske ljubavi cilj je uvijek duhovni razvoj, dok je kod ne-ljubavi cilj nešto drugo.