Rastanak je protekao bez pozdrava: jednostavno sam se ponovo našla u svojoj bolničkoj sobi.  Vrata su još uvijek bila odškrinuta, svjetlo nad umivaonikom je i dalje gorjelo, a na krevetu, pod pokrivačem bilo je moje nepomično tijelo. Lebdjela sam tako u zraku gledajući se s gađenjem. Moje tijelo izgledalo je veoma teško i hladno i nalikovalo je nekoj staroj vreći koju su vukli kroz blato i prašinu. A ja sam se osjećala kao netko tko se upravo istuširao i sad mora na sebe navući tu tešku, hladnu i blatnjavu haljinu. Znala sam da nemam izbora, jer dala sam obećanje. Morala sam djelovati brzo, jer samo sekunda oklijevanja mogla je biti pogubna za moju hrabrost. Moja je duša veoma brzo kliznula u svoje zemaljsko tijelo, a dalje je sve išlo prirodnim tokom nad koji nisam imala nikakvu kontrolu. Nezgrapnost, težina i hladnoća tijela bili su strašni, upravo odvratni. Potresala sam se kao da kroz mene prolaze kilovolti električne energije. Ponovo sam osjetila bol i mučninu, ali i neopisivu tjeskobu: nakon što sam okusila slobodu duha, eto me opet zarobljene u zemaljskom tijelu!

I dok sam ležala uhvaćena u zamci svoga tijela, moja tri vječna prijatelja, moja tri monaha opet se pojaviše uz moje zaglavlje: došli su da me utješe. Osjećala sam takvu slabost da ih nisam mogla pozdraviti onako kako sam željela. Poželjela sam da ih dotaknem, da im zahvalim za vječnu ljubav koju su mi iskazivali, željela sam im reći 'Volim vas!'. Ali, samo sam ih gledala kroz suze nadajući se da me razumiju.

Riječi su bile izlišne; oni su sve razumijeli. Stajali su tako u tišini, gledajući me u oči, zračeći svojom ljubavlju, dajući mi snagu da savladam bol. Nekoliko trenutaka gledali smo se u oči i tako komunicirali: naša srca su razgovarala, poručili su mi da ne brinem, da će uvijek biti uz mene. Jer, oni su znali što me čeka, oni su znali detalje moje misije, znali su za bol zbog rastanka, za bol zbog frustracija što ih nosi zemaljski život.

Njihova me poruka umirila i ja sam ubrzo pala u zdrav i dubok san. I dok sam tonula u san osjetila sam da me okružuju ljepota i ljubav.

Ne znam koliko sam spavala, ali kad sam otvorila oči sat je pokazivao dva ujutro. Dakle, prošlo je četiri sata otkad sam umrla. Koliko sam od toga provela u svijetu duša, ne znam. U svakom slučaju, činilo mi se da četiri sata nije ni izbliza dovoljno da se proživi sve ono kroz šta sam prošla. Ne znam ni to da li su na meni u međuvremenu bili vršeni pokušaji reanimacije, ili da li me itko došao vidjeti. Malo sam se pribrala, ali sam još uvijek bila potištena. Tada sam se prepustila svom doživljaju; prepustila sam mu se u potpunosti. Čudila sam se i divila samoj sebi zbog činjenice da sam zaista bila s našim Spasiteljem. Osjećala sam da mi se vraća snaga od same pomisli na sva saznanja kojima me Gospod podario i da će mi on u mojim najtežim časovima uvijek biti izvor utjehe i snage.

Počela sam ponovo tonuti u san, kad kod vratiju sobe zapazih neko kretanje. Pokušavajući se pridići na lakat, ugledam nečiju glavu kako proviruje u sobu. Skupila sam se od straha. Ubrzo se na vratima pojavi i druga glava. Bili su to neki jezivi i groteskni stvorovi. Ukočila sam se od straha kad sam vidjela da pet tih monstruma kreće prema meni. Izgledali su kao da su pola ljudi a napola životinje - bili su omaleni, mišićavi, na rukama su imali pandže, a lica su im bila kao u zvjeradi, ali s ljudskim crtama. Prilazili su mi režući,  pišteći i mumlajući, puni mržnje, željni moje krvi. Pokušala sam vikati, ali što od straha, što od slabosti, nisam bila u stanju proizvesti ni glasa.

Odjednom se na mene spusti kao neka staklena kupola ispunjena jarkom svjetlošću. Oni grozni stvorovi nasrnuše na nju, želeći se uspeti po njoj, ne bi li nekako došli do mene. No, kupola je bila previsoka i to im nikako nije uspijevalo. Bili su razjareni: vrištali su, siktali, pa i pljuvali od bijesa. Bila sam prestravljena, osjećala sam se kao u klopci. Ona stvorenja su uporno navaljivala, a ja nisam bila sigurna hoće li kupola izdržati, štoviše, nisam znala što ta kupola uopće predstavlja.

I taman kad sam mislila da više neću moći izdržati i kad sam se već htjela predati, u sobu uđoše moja tri draga monaha, a ona stvorenja učas nestadoše. Moji anđeli mi rekoše da se ne moram ničega bojati, jer da me oni štite. Rekoše mi još da se to đavo naljutio na moju odluku da se vratim, te je poslao one demone da me dokrajče, ali da ne brinem jer da će me do kraja života štititi kupola od svjetla. 'I znaj da smo uvijek uz tebe', rekoše mi još na rastanku.

Bilo je to posljednji moj susret sa ova moja tri monaha. Ja im tepam i zovem ih svojim monasima, ali znam da su to moji najbolji prijatelji iz vječnoga života. S nestrpljenjem očekujem dan našeg ponovnog susreta i obnavljanja našeg vječnog prijateljstva.

Čim su anđeli otišli ponovo se pojaviše demoni, ali nisu mi mogli prići jer me štitila kupola od svjetla. Dohvatila sam telefon i nazvala muža. Rekla sam da su mi u sobi neki demoni. Pomislio je da haluciniram, pa je slušalicu dao starijoj kćerki a sam je pohitao u bolnicu. Za kojih desetak minuta Joe se pojavio na vratima moje bolničke sobe. Nije bio u stanju da vidi demone, ali je sjeo uz moj krevet, i držeći me za ruku slušao moju priču o onome što mi se dešavalo. Demoni su se, osujećeni, nevoljko udaljili. Te se noći više nisu pojavljivali. Osjetila sam veliko olakšanje i napokon sam se malo smirila. Pokušala sam ispričati Joeu ponešto od onoga što sam doživjela umirući. Nisam ga zamarala pojedinostima, ali je shvatio da se dogodilo nešto veoma važno. Anđeli su otišli, ali tu je sada bio Joe da me štiti i tješi. Njegova ljubav možda i nije bila tako snažna kao ona Kristova, ali me podjednako tješila. Ljubav nas smrtnika nije savršena, ali svejedno posjeduje snagu kojom liječi i hrani naše duše.

I dok je Joe tako sjedio uz moj krevet, moja je duša putovala između dvaju svjetova, kao da još ne može odlučiti na koju će stranu. Sjećam se da su se oko mene muvali doktori i ostalo medicinsko osoblje; nisam znala što mi rade, ali sam osjetila da su nervozni i zabrinuti. Ja sam i dalje putovala, čas ovamo čas onamo, a onda sam imala još jedan snažan doživljaj.

U sobu je ušla malena djevojčica. Bilo joj je dvije ili tri godine; bilo je to jedino dijete koje sam susrela u svijetu duša. Oko nje se širila zlatna aura od svjetla. Izgledalo je kao da je posebno privlači Joe: kad je bolničko osoblje na trenutak napustilo moju sobu, upitala sam Joea da li je vidi. Naravno, nije je mogao vidjeti. Bila je graciozna poput kakve balerine, kretala se na vršcima prstiju i okretala se kao da pleše. Njena spontanost i sreća koja je iz nje izbijala oduševile su me. Doplesala je do Joea i stala na vrh njegove cipele. Stajala je na jednoj nozi dok je drugu visoko zabacila unazad, baš kao što to rade balerine; nagnula se naprijed i pokušavala dohvatiti džep njegovih hlača. Bila sam očarana njenim kretnjama. Upitala sam je što to izvodi. Okrenula se, nasmiješila i pokazala mi da me čuje. Ali, nije mi odgovorila. Osjetila sam njeno unutrašnje zadovoljstvo, radost, čistu sreću. Lagano je iščezla, i više je nikad nisam vidjela. No, znala sam da je nikada neću zaboraviti.

Sljedećih nekoliko sati bolničko se osoblje bavilo oko mene mnogo intenzivnije nego prošle noći. Međutim, ni Joe ni ja nismo željeli sa njima raspravljati o onome što sam proživjela. Idućeg jutra obratio mi se jedan od liječnika : 'Prošla noć vam je zaista bila teška. Možete li mi reći kako ste se osjećali?' Shvatila sam odmah da s njim o tome ne želim razgovarati. Samo sam mu kratko rekla da sam imala noćne more. Polako sam dolazila do zaključka do o svom putovanju na onaj svijet teško mogu razgovarati s ljudima, pa sam ubrzo o tome prestala govoriti i Joeu. Samo pričanje o događaju kao da ga je razvodnjavalo. To iskustvo je bilo svetinja. Tek nakon nekoliko nedjelja mogla sam ponovo o njemu razgovarati sa Joeom i sa svojom starijom djecom. Kod njih sam uživala svu moguću podršku. Predamnom su stajale godine učenja i razvijanja. U stvari, narednih nekoliko godina bit će najteži period mog života.