Povratak na selo

Hvala Bogu, pobjegao sam iz grada, pakiranje kovčega i putovanje sada
je iza mene i nakon šestomjesečnoga izbivanja ponovno sam kod kuće.
Bilo je lijepo ponovno se voziti kroz Gott-hard - tim sam putom
prošao valjda više od stotinu puta i još uvijek u njemu uživam. Bilo
je lijepo u Goschenenu još jednom vidjeti kako krpa snijeg, u Airolu
se od njega rastati, u Fiadu ugledati prvo poljsko cvijeće, ispred
Giornica prve marelice i kruške u cvatu.
Sam dolazak u Lugano nije imao draži. Prenapučenost Zemlje odavno mi nije tako neugodno udarila u oči kao ovdje gdje su se u vrijeme
Uskrsa stranci rojili kao skakavci. U malenom Luganu četvrtina je
stanovnika iz Berlina, trećina iz Ziiricha, petina iz Frankfurta i
Stuttgarta, na četvorni metar dolazi otprilike deset ljudi, svakoga
dana mnogi budu zgnječeni, a ipak se ne primjećuje nikakvo
smanjivanje, naprotiv, svaki pristigli brzi vlak donosi petsto do
tisuću novih gostiju. To su, naravno, dražesni ljudi, beskrajno
skromni, koji spavaju utroje u kadi ili na grani jabuke, koji sa
zahvalnošću i ganućem udišu prašinu automobilskih cesta, kroz velike
naočale na bljedunjavim licima pametno i zahvalno gledaju livade u
cvatu koje su zbog njih ograđene bodljikavom žicom dok su još prije
nekoliko godina ležale na suncu slobodne i prisne, prošarane uskim
puteljcima. Dražesni su to ljudi, ti stranci, dobro odgojeni,
zahvalni, beskrajno skromni, uzajamno se gaze svojim automobilima ne
žaleći se, danima tumaraju od sela do sela ne bi li našli još koji
slobodan krevet, uzalud, naravno, fotografiraju i u vinarijama se
dive konobaricama odjevenima u davno iščezle ticinske nošnje,
pokušavaju s njima govoriti talijanski, i sve im je dražesno i
uzbudljivo i uopće ne primjećuju kako zapravo iz godine u godinu
jedan od rijetkih u srednjoj Europi preostalih rajski lijepih krajeva
žurno pretvaraju u predgrađe Berlina. Iz godine u godinu množe se
automobili, hoteli su sve puniji, a i zadnji, najdobroćudniji stari
seljak protiv najezde turista, koji mu gaze livade, brani se
bodljikavom žicom, pa livada za livadom i lijepi, tihi rubovi šuma
nestaju jedni za drugima, pretvaraju se u gradilišta, u ograđena
zemljišta. Novac, industrija, tehnika, moderni duh odavno su se
dokopali ovog još donedavno čarobnoga krajolika, a mi stari
prijatelji, poznavatelji i otkrivači ovog krajolika spadamo u one
neugodne i staromodne stvari koje se pritišću uza zid i istrebljuju.
Posljednji među nama objesit će se na posljednjem starom ticinskom
stablu kestena na dan prije nego ono bude srušeno po nalogu nekog
građevinskog muktaša.
Zasada, ipak, još uživamo skromnu zaštitu. Kao prvo, u zemlji još
postoje krajevi u kojima se često javlja tifus (prošle su godine u
svome selu u Ticinu od njega umrli jedan moj prijatelj i njegova
žena), a kao drugo, još uvijek kruži priča da je kraj oko Lugana
najljepši u travnju (kada je u pravilu sezona kiša), a da se ljeti
ovdje od vrućine ne može izdržati. Zasada nam oni, dakle, još priušte
ljeto s njegovom lijepom vrućinom, a mi smo zbog toga sretni. No,
sada, u proljeće, zažmirimo na jedno oko, često i na oba, ulazna
vrata držimo dobro zaključana i iza spuštenih žaluzina promatramo
crnu vijugavu masu ljudi koja poput gotovo neprekinute vojničke
kolone iz dana u dan prolazi kroz sva naša sela i ganuta se masovno
klanja ostacima nekad doista lijepog krajolika.
Kako se Zemlja samo napučila! Kamo god pogledam, nove kuće, novi
hoteli, novi kolodvori, sve se povećava, posvuda se dograđuje nov
kat; čini se da više nije moguće sat vremena prošetati negdje na
Zemlji, a ne naići na gomile ljudi. Ni u pustinji Gobi, ni u
Turkestanu.
Ah, a tako je, u umanjenoj perspektivi, i u mome skučenome momačkom
kućanstvu; sve je puno i punije, nigdje mjesta! Zidove sam već odavno
potpuno ispunio slikama, nijedna više ne stane. Police s knjigama
pucaju i iskrivljene vise preopterećene dvostrukim redovima knjiga. A
stalno pristižu nove, uvijek iznova radna mije soba ispunjena
paketima između kojih oprezno i u dugačkim koracima moram tražiti
put. No najsmješnije je što se na nekoliko paketa šunda uvijek nađe i
pokoja vrijedna stvar, znak da dobre knjige ipak ne izumiru; moju
odluku da više ništa novoga ne čitam uvijek iznova ponište pošiljke
izdavača kojima se samo mogu diviti. Tako i sada, pošto sam uklonio
nekoliko stotina svezaka balasta, preostaje mi čitav niz divnih
knjiga koje unatoč svemu volim i želim zadržati, pa ih onda silom
natiskujem u police koje se pod njima lome.
Čitam te prekrasne knjige, zatvoren u svoju malenu sobu, dok vani
cvjetaju jaglaci i šumarice, a poljem se kreće taman roj stranaca.
Budući daje danas u modi za Uskrs biti u Luganu, oni su tu. Za deset
godina bit će u Meksiku ili Hondurasu. Kada bi bila moda čitati i
znati lijepe pjesme i pripovijesti, oni bi navalili na knjige koje
spominjem. Ali to oni prepuštaju meni, pa sam tako milijunima njihov
predstavnik za čitanje. Zato ću u ljeto, kada ovdje izbije ona
zloglasna vrućina, na našim šumskim i poljskim puteljcima ponovno
imati prostora i moći šetati i disati. Tada će stranci već biti kod
kuće u Berlinu ih u visokom gorju ili tko zna gdje, no uvijek tamo
gdje će se sa sebi sličnima morati otimati za posljednji krevet i
kašljati i žmirkati u prašini vlastitih automobila. Čudna li svijeta!
(1928.)