U Božjem vječnom naumu ljudski rod bio je predviđen za vladanje nad Zemljom. U najavi stvaranja prvih ljudi, Bog je rekao “da će oni gospodariti morskim ribama, nebeskim pticama, stokom - svom zemljom - i svim gmizavcima što puze po zemlji”. (Postanak 1:26) Prehrana je bila osigurana “svim biljem što se sjemeni po cijeloj zemlji i svim plodonosnim stablima što u sebi nose svoje sjeme”. (29) Iz ovog stiha vidimo da je ljudski rod do pojave grijeha konzumirao isključivo hranu biljnog podrijetla.

Dakako, nakon pada u grijeh stanje je promijenjeno. Hrana životinjskog podrijetla postala je sastavni dio čovjekove prehrane (Postanak 9:3-5). Prvi ljudi bili su blagoslovljeni na svim životnim područjima. Rečeno im je “da se plode, množe, napune zemlju i podlože je sebi”. (28) U nastavku stiha vidimo da je podlaganje Zemlje uključivalo “vladanje nad ribama, pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji”.

Autoritet je delegirana vlast prenesena na provoditelja.

U ovom slučaju Bog ga je predao Adamu i Evi kako bi vladali. Predaja autoriteta ujedno je značila i predaju potpune odgovornosti za njegovo korištenje. Ljudima je to kroz povijesne epohe uglavnom teško razumjeti i prihvatiti, ali Bog ni u kojem slučaju nije bio odgovoran za daljnji nepovoljni razvoj događaja. Prvi ljudi imali su slobodu izbora. Sotona je to vrlo dobro znao kada je kovao naume za uništenje ljudskog roda. Izabravši neposlušnost, umrli su duhovno. Ono što je Bog ljudima predao u ruke postalo je sotonino vlasništvo.

Nažalost čovjek nije izgubio samo duhovnu bliskost sa Stvoriteljem, već i povjereni autoritet. Iskušavajući Isusa u pustinji, “đavao ga je odveo visoko i pokazao mu u tren oka sva kraljevstva ovog svijeta”. (Luka 4:5) Ovu predstavu izveo je s jasnom namjerom: “Dat ću ti svu vlast nad njima i raskoš koja im pripada, jer je meni predana i dajem je komu hoću. Dakle, sva će pripasti tebi ako mi se pokloniš.” (6,7) Iako je otac svih laži, sotona je ovdje rekao istinu. Dakako, on ju je vješto izvadio iz konteksta Božje volje i stavio u službu laži, kao što uvijek čini. Naoko “velikodušno” ponudio je Isusu autoritet koji je prijevarom naslijedio od prvih ljudi. Njegova drskost bila je bezgranična zato što je kao uzvratnu uslugu tražio štovanje od Božjeg Sina. Na tu drsku ponudu dobio je primjeren odgovor: “Stoji pisano: 'Gospodaru, svojem Bogu, klanjaj se i jedino njemu služi.'“

Sve do trenutka uskrsnuća Krista od mrtvih, sotona je legalno vladao ljudskim rodom. Pavao ga naziva “bogom ovog svijeta koji je ljudima potpuno oslijepio nevjerničku pamet”. (2. Korinćanima 4:4) Duhovno mrtav čovjek ni u kojem slučaju ne može imati autoritet “zato što ga đavao živog drži u ropstvu da izvršava njegovu volju”. (2. Timoteju 2:26) Moto “živi kako hoćeš” opasna je zabluda proizvedena još u edenskom vrtu, pozivom na samovolju, buntovnost i neovisan život spram Božje suverene vlasti. Čovjek duhovno odvojen od Boga živi kako đavao hoće, bio toga svjestan ili ne. On nije svoj gospodar kako to u zavedenom
stanju naivno misli, nego sotonin rob.

Povijest ljudskog roda dokazuje da toga uglavnom nije svjestan. Stari čovjek je nepopravljivo loš. Zato je promjena stanja bila uvjetovana stvaranjem novog čovjeka. Najopasnija zabluda ljudske religije jest pokušaj popravljanja starog čovjeka kroz unutarnje preispitivanje i traženje snage da se čini dobro, a ne zlo. Isus je kao drugi Adam došao u posjed izgubljenog autoriteta u skladu s Božjom voljom. Stvaranje novog čovjeka uključivalo je i predaju autoriteta u njegovo vlasništvo. U prethodnom poglavlju vidjeli smo učinke Kristovog uskrsnuća na promjenu duhovnog stanja novih ljudi.

Boj je vođen i za povratak autoriteta. Pavao kaže “da je Isus po tijelu rođen od Davidovog potomstva, a uskrsnućem od mrtvih pokazao se sa silom i autoritetom da je Božji Sin”. (Rimljanima 1:3,4) Autoritet je osvojen u žestokom dvoboju protiv demonske vojske. Poraženi robuje pobjedniku! Smrt nije mogla zadržati Isusa u svojoj vlasti. Ivan je imao viziju uskrslog Isusa na otoku Patmosu. Tamo je čuo Gospodinove riječi: “Nemoj se bojati! 'Ja sam prvi i Posljednji', Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.” (Otkrivenje 1:17,18) Ključevi simboliziraju duhovni autoritet i nalaze se u Isusovim rukama. On je prvijenac novog stvorenja. Ono je isključivo Njegovom zaslugom vraćeno na Adamov položaj prije pada u grijeh.

Tu se susrećemo s Božjim naumom prijenosa autoriteta na Kristovo duhovno tijelo. To je polazna točka spoznaje ovog predmeta i zato vrlo pozorno moramo upoznati cjelokupnu baštinu koju smo Božjom milošću naslijedili u Kristu. Ivan kaže “da je Bog svima koji su ga primili dao autoritet da postanu Božja djeca, onima koji vjeruju u njegovo ime, KOJI NISU ROĐENI ni od krvi, ni od tjelesne volje, ni od muževe volje, nego OD BOGA”. (1:12,13) Grčka riječ exousia koja je prevedena kao autoritet znači usmjereni utjecaj, nadnaravna sila, sposobnost djelovanja, moć.

Predmet autoriteta neizostavno povezujemo sa činjenicom da nas duhovno rođenje u Kristovo tijelo čini Božjom djecom. Pavao kaže “da sam Duh svjedoči zajedno s NAŠIM DUHOM da smo Božja djeca”. (Rimljanima 8:16) Zašto nam Sveti Duh daje tu vrstu svjedočanstva? Vidjet ćemo koliku mu važnost pridaje Pismo. Uskrsli Krist rekao je Mariji iz Magdale da učenicima prenese ovu poruku: “Uzlazim svojem Ocu i vašem Ocu, svome Bogu i vašem Bogu.” (Ivan 20:17) Stari čovjek duhovno je odvojen od Boga i nema bliskosti s Njim. Iako načelno vjeruje u Njegovo postojanje, zamisao o odnosu otac - dijete potpuno mu je strana i nezamisliva. Zato neprijatelj želi da i kao novi ljudi zadržimo takav stav. Ponekad nažalost nasjednemo toj podvali i sumnjamo u svoj položaj, ali mi moramo vjerovati Isusovim riječima.

Ukoliko On kaže da je Bog i naš Bog i naš Otac,
onda se ne može dogoditi da s nama postupa drugačije nego s Isusom za vrijeme Njegove zemaljske službe.

Možda nam to zvuči predobro da bi bilo istinito, ali upravo u tome najčešće i jest nevolja. Tjelesna narav puno lakše razumije i prihvaća negativne stvari, za razliku od onih blagoslovljenih koje dolaze od Boga. Razlog je taj što svijetom vlada zla duhovna sila negativnog predznaka.

Autoritet identiteta temelji se na Pavlovoj ocjeni “da smo mi udovi Kristovog tijela”. (Efežanima 5:30) Apostol upotrebljava usporedbu s tijelom kako bi nam olakšao razumijevanje naše nove duhovne osobnosti. Zanimljivo je kako čovjek u palom stanju gotovo nesvjesno prihvaća negativni identitet koji mu nameće duh ovog svijeta. To je toliko snažan utjecaj da je potrebno vrijeme kako bismo ga se oslobodili i u duhovno obnovljenom stanju. Ovo je područje najžešćeg sukoba u kršćanskom životu, posebno primjetno u misaonom području.

Sveti Duh je kroz proroka Izaiju najavio ostvarenje Božjeg nauma; stvaranje novih ljudi u Kristu: “Sinove mi dovedi izdaleka, i moje kćeri s kraja zemlje, sve koji se zovu mojim imenom, koje sam STVORIO NA SVOJU SLAVU, koje sam SAZDAO I NAČINIO.” (43:6,7) Kad kažemo da demoni drhte od straha pred silom Isusovog imena, onda jednako moramo vjerovati da drhte i pred nama zato što se zovemo Njegovim imenom. Mi smo u Kristu. Imamo li otkrivenje toga i djelovanje prilagođeno novom identitetu, tada ćemo biti prepoznati i uvaženi u duhovnom svijetu. Demon kojeg su Skevini sinovi pokušali istjerati iz opsjednutog čovjeka poznavao je Pavla, ali njih je sramotno ponizio (Djela 19:13-16).
Apostol kaže “da nas je Bog uskrsnuo zajedno s Kristom i s njim nas je postavio na nebesima”. (Efežanima 2:6) Nije moguće sagledati Božje naume za nove ljude bez otkrivenja da smo u Kristu postavljeni na zapovjedno mjesto Božjeg kraljevstva. Stari čovjek je prizemljen i osuđen na podređeni položaj. Novo rođenje mijenja našu perspektivu pogleda, razmišljanja i djelovanja. Tako bi trebalo biti ukoliko imamo ispravno duhovno razumijevanje Pavlovog učenja.

Autoritet u Kristu ograničen je svrhom i razinama upotrebe. Prema učenju Pisma obuhvaća dva osnovna područja primjene:
svakodnevni život i službu propovijedanja Evanđelja. Crta koja ih dijeli je vrlo tanka, ali ipak dovoljno uočljiva svakome tko je želi vidjeti. Neuočavanje proizvodi nepotrebnu zbrku i štetne posljedice u duhovnom životu. Jamstvo ispravne primjene autoriteta jest upoznavanje s učenjem Božje riječi. Upravo je područje autoriteta vjernika prošarano nekim učenjima koja vjerojatno jesu dobronamjerna, ali nisu utemeljena na Pismu.

Autoritet Novog saveza je duhovna moć
prenesena s Krista (Glave) na Njegovo duhovno tijelo (Crkva). Primili smo ga da bismo stvarnost Kristove pobjede prenijeli iz nevidljive dimenzije u vidljivu.

Pavao kaže “da će mnogo sigurnije oni koji primaju izobilje milosti i dar pravednosti vladati u životu po jednome - Isusu Kristu”. (Rimljanima 5:17) Grčka riječ basileuo koja je prevedena kao vladati znači biti kralj, gospodariti, upravljati. Pavao koristi izraz: “... mnogo će sigurnije ...” zato što nas želi ohrabriti da bez ikakvog sustezanja ili pritajene sumnje povjerujemo i u ostatak njegove izjave. Živimo li u sigurnosti, tada i vjera u vladanje životom po Isusu Kristu donosi priželjkivane plodove i ostvaruje svrhu našeg postojanja. Smisao otkupljenja vidimo u Pavlovim riječima “da nas je Otac istrgnuo iz autoriteta tame i prenio u kraljevstvo svog ljubljenog Sina”. (Kološanima 1:13) Sotona je mogao vladati našim životom zato što smo u stanju duhovne smrti bili podložni njegovom autoritetu. Otac nas je doslovno istrgnuo iz smrtonosnog stiska tame. Ulaskom u Krista postali smo podložni Njegovom autoritetu. To nam omogućava da postanemo njegovi korisnici. Trenutno se u svijetu susreću i međusobno bore autoriteti sotoninog i Kristovog kraljevstva.

Kristov je neusporedivo moćniji i zato autoritet nižeg položaja i moći mora ustuknuti i priznati prednost višem i moćnijem. Autoritet svakodnevice često je isprepleten s područjem službe propovijedanja Evanđelja, ali ipak ima neke posebnosti. Za razliku od službe, autoritet svakodnevnog života možemo primjenjivati isključivo u djelokrugu našeg života (duhovni rast, obrana protiv zla, posvećenje, obitelj, posao i dr.). Mi u određenim trenucima možemo i moramo odlučno stati u autoritetu protiv neprijateljske sile koja nam pokušava ukrasti Božje blagoslove ili nas onemogućava u njihovom primanju. To je ispravan postupak zato što smo pozvani vladati životom u Kristu.

Ivan kaže u prvoj poslanici “da je jači onaj koji je U NAMA od onoga koji je u svijetu”. (4:4) Mi smo ljudi koji smo uskrsnuti s Kristom i postavljeni na zapovjedni položaj Božjeg kraljevstva. Upravo zato možemo odlučno i hrabro reći: “Sotono, u autoritetu Isusovog imena slamam tvoj pokušaj da me uništiš!” Učinimo li to vjerom, tada će autoritet jačega koji je u nama preuzeti duhovnu upravu nad onim područjem gdje ga primjenjujemo. To podrazumijeva da onaj koji je u svijetu (sotona) ne može vladati tamo gdje Krist vlada. Dva autoriteta ni u kojem slučaju ne mogu vladati istovremeno na jednom životnom području.
Prvo po važnosti područje primjene autoriteta jest vladanje nad starim čovjekom (grešnom prirodom). Pavao kaže “da je propovijedanje o križu ludost za one koji propadaju, a za nas koji se spašavamo Božja je sila”. (1. Korinćanima 1:18) O Isusovoj zastupničkoj smrti na križu možemo imati samo ova dva stava: smatrati ju bezvrijednom ludošću ili vjerovati da je neograničena Božja sila za naše cjelokupno spasenje u Kristu.

Prvi korak u primjeni autoriteta jest upiranje pogleda na ono što je Isus na križu učinio sa starim čovjekom. Nemojmo gledati u duhovnom smislu lijevo ili desno, nego uprimo pogled u raspetog Krista. Pavao kaže: “Ovo znamo: NAŠ JE STARI ČOVJEK razapet zajedno s Isusom da se uništi ovaj GREŠNI ČOVJEK, tako da više ne robujemo grijehu.” (Rimljanima 6:6) U slobodnom prijevodu piše: “Znamo da je NAŠ STARI ŽIVOT razapet na križu s Kristom, kako bi NAŠE GREŠNE ŽELJE bile uništene i kako grijeh ne bi imao moć nad nama.” Kada znamo što je i zašto Isus učinio na križu sa starim čovjekom, možemo uspješno primijeniti autoritet. Prvu razinu primjene Pavao naziva zauzimanjem stava. U jedanaestom stihu kaže: “Tako i vi smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu.” Zauzimanje krivog stava uzrokuje nemogućnost uspješne primjene autoriteta. Ovako bi to otprilike trebalo zvučati: “Nisam više rob grijeha! On mi neće određivati što hoću ili neću činiti! Mrtav sam grijehu, a živ Bogu u Kristu!”

Drugu razinu primjene autoriteta Pavao naziva predavanjem udova: “Nemojte više davati svoje udove kao oružje nepravednosti u službu grijeha! Naprotiv, prinesite Bogu sami sebe - sebe kao takve koji ste od mrtvih postali živima - a svoje udove kao oružje pravednosti u službu Bogu!” (Rimljanima 6:13) U duhovnom svijetu postoje ove dvije službe: grijeha i pravednosti. Pavlova zapovijed da svoje udove ne dajemo u službu grijeha bila bi nelogična kad ne bi postojala mogućnost da to učinimo. Dakle, to je naš izbor. Naime, nismo stvoreni kao programirani strojevi. Naše udove koristi duhovna kojoj smo ih svojevoljno predali.

Krist može koristiti samo ono što je
dragovoljno podređeno Njegovom autoritetu.
Treću razinu primjene autoriteta Pavao opisuje kao oblačenje novog čovjeka: “Ne lažite jedan drugoga, jer ste svukli STAROGA ČOVJEKA s njegovim djelima, a obukli NOVOGA koji se uvijek obnavlja za stanje prave spoznaje prema slici svoga Stvoritelja.” (Kološanima 3:9,10) Grčka riječ enduo koja je prevedena kao obući znači staviti na sebe, nositi, zaodjenuti se. Novi čovjek živi novi život. Duhovna priroda može se usporediti s odjećom. Doslovno je povremeno možemo skidati ili oblačiti. To je opet stvar našeg izbora. Zamislimo da nosimo staru, poderanu i prljavu odjeću (stari čovjek). Bog nam velikodušno i bez naplate nudi novu i čistu (novi čovjek). Nju ne možemo obući ukoliko prethodno ne skinemo staru (Luka 5:36-38). Ono što držimo na i u sebi određuje hoćemo li živjeti u skladu s Božjim mjerilima ili protiv njih. Zato nam Pavao i daje poticaj “da se obučemo u Gospodina Isusa Krista”. (Rimljanima 13:14)

Četvrta razina primjene autoriteta nazvana je ubijanjem djela grešne prirode: “Živite li po tijelu, umrijet ćete. Naprotiv, usmrćujete li Duhom tjelesna djela, živjet ćete.” (Rimljanima 8:13) Mi moramo ubijati djela starog čovjeka kako bismo mogli živjeti u Duhu. Ubijanje je radikalan, ali ujedno i neophodan čin za zdrav duhovni život. Pavao naglašava “da oni koji pripadaju Kristu Isusu razapinju svoje tijelo s njegovim strastima i požudama”. (Galaćanima 5:24) Nitko ne može iznova ponavljati ono što je Isus već učinio sa starim čovjekom. Pavao nam zapravo kaže da vjerom trebamo primjenjivati sve ono što je učinjeno na križu. Stari čovjek ne može djelovati ukoliko vjerom primijenimo Pavlovo učenje. Apostol u Poslanici Efežanima moli “da Krist stanuje u NAŠIM SRCIMA po vjeri”. (3:17)

To je temeljni Božji naum u Novom savezu; nastaniti Isusov Duh u srce svakog čovjeka i tako uništiti vlast grešne prirode. Dva stanara nikako ne mogu istovremeno koristiti prostor ljudskog srca. U novom izdanju spremni smo i sposobni za život ugodan Bogu. Sveti Duh je vrsta novog duhovnog generatora koji u nama počinje proizvoditi vjeru, djelotvornost, pravednost, otkrivenje, mudrost, znanje i sve ostale vrijednosti neophodno potrebne za život u Kristu. Drugo područje u kojem smo vjerom pozvani primjenjivati Kristov autoritet jest vladanje nad prirodnim silama svijeta. Pavao poručuje novim ljudima “da su umrijevši s Kristom oslobođeni prirodnih sila svijeta”. (Kološanima 2:20) Pojam oslobođenja podrazumijeva postojanje stanja s negativnim
predznakom (zarobljenost prirodnim silama svijeta). Iako su stvorene od Boga, ulaskom grijeha u svijet okrenule su se protiv čovjeka i često mu zadaju veće ili manje nevolje. Upravo su one zapreka na kojoj Božja djeca često i nepotrebno zapinju. Prisutno je više razloga, ali neznanje i skepsa prema učenju Pisma jesu glavni uzroci.

Atmosferske prilike određuju stanje i ponašanje mnogih ljudi. Sparno vrijeme uzrokuje da postaju tromi, beskrvni i bezvoljni. Krvni tlak im je nizak, postaju razdražljivi i nestrpljivi, nemoćni oduprijeti se nadolazećem pritisku. To je uglavnom stanje duhovno mrtvih ljudi. No, mora li tako neophodno biti i s novim ljudima? Ne, to nije Božja volja! Mi smo u Kristu oslobođeni prirodnih sila svijeta. No, kao i u slučaju vladanja nad starim čovjekom moramo zauzeti takav stav. To određuje smjer kojim će se događaji kasnije odvijati. Zato ne bi trebali reći: “Sparno je! Ne mogu se pomaknuti!” Ono što trebamo reći je ovo: “Da, sparno je, ali to neće utjecati na mene! Ja živim po vjeri u Božju riječ, a ne po trenutnim atmosferskim ili drugim prilikama!” Trenutne okolnosti svih profila s negativnim predznakom žele nas podložiti svom utjecaju i vlasti. Ne suprotstavimo li se vjerom, one nas hvataju u mrežu prije nego postanemo svjesni što nas je snašlo.

U svakom trenutku života suočavamo se s određenim izazovom i zato moramo naučiti iskustveno vladati životom u Kristu. U Knjizi Izreka piše “da je čovjek bez vlasti NAD SOBOM kao razvaljen grad bez zidova”. (25:28) Analogno tome, čovjek koji zna vladati sobom u Kristu sličan je neosvojivoj tvrđavi neprobojnih zidova. Sveti Duh želi svakog vjernika duhovno izgraditi upravo prema tom standardu i zato se trebamo zajedno s Njim uključiti u izgradnju našeg duha. Dakako, sotona želi da budemo kao razvaljen grad bez ikakve zaštite u koji će on ulaziti i izlaziti, čineći što ga je volja i uništavajući blagoslovljene Božje naume za naš život. Takvo što mu nikad ne smijemo dopustiti!
Znanje o autoritetu vjernika igra bitnu ulogu u ostvarenju Božje volje. Uz pomoć Svetog Duha možemo u primjeni autoriteta održati zdravu ravnotežu koju ponekad narušavaju ljudska učenja koja su u većoj ili manjoj mjeri izvan konteksta učenja Svetog pisma. Pavao kaže “da smo u njemu postali bogati u svakom pogledu, u svakoj vrsti govora i znanja ... zato da ne oskudijevamo nijednom milosti”. (1. Korinćanima 1:5;7) Duhovno znanje je nenadomjestiv blagoslov u Božjem kraljevstvu. Njegovu milost primili smo besplatno. Znanje i učinkovita primjena naučenog omogućavaju stalni dotok Božje milosti i tako sprečavaju oskudicu. Pavao u Poslanici Efežanima zahvaljuje Bogu “koji nas je blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu”. (1:3)

Naši duhovni računi ispunjeni su neograničenim vrijednostima koji su nam uvijek na raspolaganju. Hoćemo li ih podignuti ili ostaviti nepodignute ovisi isključivo o našoj odluci. Kad nam je potreban novac, a znamo da ga imamo položenog u banci, tada ne razmišljamo predugo. Odlazimo i podižemo potrebnu svotu. Ako nam je to uobičajen postupak u prirodnoj dimenziji, trebao bi nam biti i u duhovnoj. Nema razloga da ne bude tako.