TREĆI DIO

Povezivanje s poljem

"Prošlo stoljeće bilo je atomsko doba,

no sadašnje će sasvim moguće postati doba nulte točke"

Hal Puthoff

 

DESETO POGLAVLJE

Polje iscjeljenja

PUTHOFF, BRAUD I DRUGI znanstvenici našli su se pred nečim što je trebalo procijeniti: konačnu korisnost ne-lokalnih učinaka koje su promatrali. Njihove studije ukazivale su na velik broj elegantnih metafizičkih ideja o čovjeku i čovjekovom odnosu s njegovim svijetom, ali brojna praktična pitanja ostala su neodgovorena.

Kolika je snaga namjere kao sile, i koliko je, u stvari, «zarazna» koherentnost između individualnih svijesti? Bismo li mogli iskori- stiti snagu Polja za kontrolu našeg zdravlja, ili čak za liječenje dru- gih? Da li je ono doista u stanju liječiti teške bolesti kao što je rak? Je li koherencija ljudske svijesti odgovorna za psihoneuroimunologiju

-  iscjeliteljsko djelovanje uma na tijelo?

Posebno su Braudova istraživanja sugerirala da se ljudska na- mjera može koristiti kao izuzetno moćna iscjeljujuća sila. Činilo se da bismo mogli izazvati nasumične fluktuacije u Polju nulte točke i iskoristiti to za uspostavu boljeg «reda» u drugoj osobi. Osoba koja bi imala takvu sposobnost trebala bi biti u stanju služiti kao provo- dnik iscjeljujuće sile, dopuštajući Polju da popravi strukturu osobe. Ljudska svijest mogla bi djelovati kao podsjetnik, kako je vjerovao Fritz Popp, za ponovnu uspostavu koherencije u drugoj osobi. Kad bi se ne-lokalnim učincima moglo upravljati u svrhu liječenja, tada bi i metoda kao što je liječenje na daljinu morala djelovati.

Postalo je jasno da će biti potrebno testirati ove ideje u situaci- jama iz stvarnog života, u sklopu istraživanja koje će biti osmišljeno na način da jednom zauvijek odgovori na neka od ovih pitanja. Po- četkom 1990-ih ukazala se prilika, kao i savršeni kandidat - jedna znanstvenica, prilično skeptična prema liječenju na daljinu, i grupa pacijenata za koje se vjerovalo da im nema spasa.

Elisabeth Targ, klasična psihijatrica u svojim ranim tridesetim, bila je kćerka Russela Targa, partnera i nasljednika Hala Puthoffa u SRI eksperimentima s viđenjem na daljinu. Elisbeth je bila neobičan spoj, privučena mogućnostima na koje je ukazivao rad njezinog oca

u vezi s viđenjem na daljinu u SRI, ali i sputana strogim pravilima svog znanstvenog obrazovanja. U to je vrijeme bila postavljena na mjesto direktora Istraživačkog instituta za dopunske terapije Kalifor- nijskog pacifičkog medicinskog centra, zahvaljujući istraživanjima viđenja na daljinu koja je provela sa svojim ocem. Jedan od njezinih zadataka bio je formalno proučavanje terapija koje je klinika nudila, a koje su uglavnom potjecale iz područja alternativne medicine. Če- sto je ostavljala dojam kao da se ne može odlučiti kojem bi se taboru priklonila u svojoj želji da znanost prihvati i počne proučavati čude- sno, i nastojeći da alternativna medicina postane znanstvenija.

Velik broj događaja u njezinom životu počeo ju je usmjeravati u istom pravcu. Njezina prijateljica Hella Hammid nazvala ju je i priopćila joj da ima rak pluća. Hella je u Elisabethin život ušla preko njezina oca, koji je u Helli, fotografkinji, slučajno otkrio jednog od svojih najvećih talenata za viđenje na daljinu. Hella je nazvala Elisa- beth da ju upita zna li za ikakve dokaze da alternativne terapije kao što je liječenje na daljinu - koje ima dodirne točke s viđenjem na daljinu - mogu pomoći u liječenju raka na plućima.

Tijekom 1980-ih, u jeku epidemije AIDS-a - kada je pozitivan test na HIV značio gotovo sigurno smrtnu presudu - Elisabeth je odabrala tu specijalnost u San Franciscu, samom epicentru epide- mije u SAD. U vrijeme kad ju je Hella nazvala, najaktualnija tema u medicinskim krugovima u Kaliforniji bila je psihoneuroimunologi- ja. Pacijenti su u gomilama posjećivali posebne skupove u gradskim vijećnicama koje su priređivali gurui odnosa duha i tijela kao što je Louise Hay, ili su odlazili na radionice o vizualizaciji i stvaranju mentalnih slika. Elisabeth se i sama pomalo bavila proučavanjem medicine odnosa duh-tijelo, i to bez sumnje zato što nije imala što drugo ponuditi pacijentima s uznapredovalim AIDS-om,1 premda je bila krajnje skeptična prema pristupu Louise Hay. Jedno od njezinih ranijih istraživanja pokazalo je da je kod liječenja depresije kod obo- ljelih od AIDS-a grupna terapija jednako djelotvorna kao i Prozac. Također je čitala o radu Davida Spiegela u Stanfordskoj medicinskoj školi, koji je pokazao da grupna terapija ima vrlo jak pozitivan uči- nak na očekivani životni vijek žena s rakom dojke.2

U svom racionalnom i pragmatičnom srcu, Elisabeth je nagađala da je taj učinak spoj nade i samozavaravanja, uz možda ponešto sa- mopouzdanja koje se može zahvaliti podršci grupe. Njima je možda psihološki bilo bolje, ali stanje njihovih T-limfocita nije se nimalo

poboljšavalo. Pa ipak, ona je još uvijek u duši gajila sumnju, možda zbog godina koje je provela proučavajući rad svog oca na viđenju na daljinu u SRI. Njegov je uspjeh jasno govorio u prilog postojanja neke vrste vanosjetilne veze između ljudi i polja koje povezuje sve stvari. Elisabeth se često pitala da li bi bilo moguće iskoristiti spo- sobnost viđenja na daljinu za nešto drugo osim za špijuniranje So- vjeta ili predviđanje rezultata konjskih utrka, kao što je ona jednom učinila.

Tada je, 1995. godine, Elisabeth primila telefonski poziv od Freda Sichera. Fred je bio psiholog, istraživač i umirovljeni ravnatelj bol- nice. Njega su poslali njezinoj prijateljici Marilyn Schlitz, Braudovoj staroj kolegici, koja je sada bila direktorica Instituta za noetičke znanosti, organizacije u Sausalitu koju je davno prije toga osnovao Edgar Michell. Fred je konačno imao vremena posvetiti se istraži- vanju nečega što ga je fasciniralo. Kao ravnatelj bolnice uvijek je bio neka vrsta filantropa. Na prijedlog Schlitzove, zamolio je Elisabeth da mu se pridruži u istraživanju liječenja na daljinu. Sa svojim je- dinstvenim iskustvom, Elisabeth je bila logičan izbor za voditelja istraživanja.

Molitva je bila nešto s čime Elisabeth nije imala previše iskustva u životu. Od svog je oca pored melankoličnih ruskih crta lica i duge crne kose, s pokojom sijedom, naslijedila i strast prema mikroskopu. Jedini bog u domu obitelji Targ bila je znanstvena metoda. Targ je na svoju kćer prenio osjećaj opčinjenosti znanošću i njenom sposobno- šću davanja odgovora na velika pitanja. Kao što se on odlučio posve- titi istraživanju ustroja svijeta, tako je njegova kći odlučila istražiti ustroj ljudskog uma. Kao trinaestogodišnja djevojčica uspjela se čak izboriti za mjesto u laboratoriju Karla Pribrama za istraživanje mo- zga na Stanfordskom sveučilištu, gdje je proučavala razlike u akti- vnosti lijeve i desne hemisfere, prije nego što se odlučila za klasični studij psihijatrije na Stanfordu.

Usprkos svemu, Elisabeth se jako dojmila Sovjetska akademija znanosti koju je posjetila zajedno sa svojim ocem, kao i činjenica da tamošnji znanstveni establišment ima priliku tako otvoreno obavljati laboratorijska istraživanja parapsihologije. U službeno ateističkoj Rusiji postojale su samo dvije kategorije vjerovanja: da je nešto isti- na ili da nije. U Americi je postojala i treća kategorija - religija, koja je neke stvari postavljala strogo izvan dohvata znanstvenog istraži- vanja. Činilo se da sve što znanstvenici nisu mogli objasniti, sve što

je imalo veze s iscjeljivanjem, molitvom ili paranormalnim - podru- čjem rada njezinog oca - ulazi u tu treću kategoriju. Nakon što bi se jednom tu našlo, službeno bi bilo proglašeno nedostupnim.

Njen je otac izgradio svoju reputaciju na izvođenju besprijekor- nih eksperimenata, i naučio ju je važnosti ispitivanja u hermetičkim, dobro kontroliranim uvjetima. Odrasla je vjerujući da se bilo kakav učinak može kvantitativno izraziti, ako je eksperiment uređen tako da su sve varijable pod kontrolom. I zaista, Puthoff i Targ pokazali su da se dobro uređenim eksperimentom mogu dokazati čak i čude- sne pojave. Rezultat istraživanja bio je Sveto pismo, čak i ako je bio u suprotnosti sa svim očekivanjima istraživača. Svi dobro izvedeni eksperimenti su «uspjeli»: problem je jednostavno u tome što nam se zaključci možda ne sviđaju.

Čak i dok je stari Targ mijenjao svoj način razmišljanja kako bi prihvatio određene duhovne ideje, Elisabeth je i dalje bila hladni racionalist. Pa ipak, za vrijeme studiranja klasične psihijatrije nikada nije smetnula s uma lekciju svog oca: usvojena mudrost neprijatelj je dobre znanosti. Kao student tražila je prašnjave zapise psihijatara iz devetnaestog stoljeća, vremena prije nastanka moderne psiho- farmakologije, kad su psihijatri živjeli u umobolnicama i zapisivali trabunjanja svojih pacijenata, pokušavajući dublje proniknuti u nji- hovo stanje. Negdje u neobrađenim podacima, vjerovala je Targova, izdvojena od dogmi svog vremena, ležala je istina.

Elisabeth je pristala surađivati sa Sicherom, iako je privatno su- mnjala da će od toga biti ikakve koristi. Podvrgnut će liječenje na daljinu najjednostavnijem testu. Isprobat će ga na svojim pacijentima s uznapredovalim AIDS-om, na ljudima čija je skora smrt bila toliko izvjesna da im više ništa osim molitve i nade nije bilo na ra- spolaganju. Otkrit će da li molitva i pomoć na daljinu mogu izliječiti najgore, beznadne slučajeve.

Bacila se u potragu za dokazima o iscjeljivanju. Činilo se da se istraživanja mogu razvrstati u tri široke kategorije: pokušaje djelova- nja na izdvojene stanice ili enzime; iscjeljivanja životinja, biljaka ili mikroskopskih organizama; i istraživanja ljudskih bića. U ovu kate- goriju se ubrajao i cjelokupan rad Brauda i Schlitza koji je pokazao da ljudi mogu utjecati na sve vrste životnih procesa. Postojali su također i neki zanimljivi dokazi o učincima koje ljudi mogu imati na biljke ili životinje. Osim toga, bilo je i radova koji su dokazali da se pozitivne ili negativne misli i osjećaji nekako mogu prenijeti na druga bića.

Tijekom 1960-ih, biolog dr. Bernard Grad sa Sveučilišta McGill u Montrealu, jedan od pionira na tom području, pokušavao je utvrditi da li iscjelitelji bioenergijom zaista prenose energiju na pacijenta. Umjesto eksperimentiranja na ljudima, Grad je koristio biljke koje je namjeravao učiniti «bolesnima» natapanjem njihovog sjemena u slanoj vodi što dovodi do usporavanja rasta. No, prije nego što je natopio sjeme, jednog je iscjelitelja zamolio da položi ruke na jednu posudu sa slanom vodom koja je trebala biti upotrijebljena za jednu skupinu sjemenki. Druga posuda sa slanom vodom, koju iscjelitelj nije tretirao, bila je namijenjena za ostatak sjemena. Nakon što su sje- menke bile natapane u dvjema posudama sa slanom vodom, skupina biljaka izloženih tretiranoj vodi izrasla je više od druge skupine.

Grad je tada pretpostavio da bi se moglo dogoditi i suprotno - da bi negativni osjećaji mogli imati negativan utjecaj na rast biljaka. U sljedećem pokusu, Grad je nekolicini duševnih bolesnika dao da drže posude s običnom vodom koje su ponovno trebale biti upotrijebljene za naklijavanje sjemena. Jedan pacijent, čovjek s psi- hotičnom depresijom, bio je vidno deprimiraniji od drugih. Kasnije, kada je Grad pokušao naklijati sjeme pomoću vode koju su držali pacijenti, voda koja je bila u rukama depresivnog čovjeka usporavala je rast.3 To bi moglo konačno objasniti zašto neki ljudi imaju «zelene prste», dok drugima ništa živo ne uspijeva rasti.4

U kasnijim eksperimentima, Grad je kemijski analizirao vodu infracrvenim spektroskopom i otkrio da je voda koju je tretirao iscjelitelj imala blago promijenjenu molekularnu strukturu i sma- njeno povezivanje molekula vodikovim vezama, nešto slično re- zultatima izlaganja vode djelovanju magneta. I drugi znanstvenici potvrdili su Gradova otkrića.5

Grad je prešao na miševe kojima su u laboratoriju bile nane- sene ozljede kože. Nakon provjere djelovanja različitih faktora, čak i djelovanja topline ruku, otkrio je da je koža njegovih pokusnih miševa zarastala mnogo brže kad su ih tretirali iscjelitelji.6 Grad je također pokazao da iscjelitelji mogu smanjiti rast tumora kod labo- ratorijskih životinja. Životinje s tumorima koje nisu bile iscjeljivanje umirale su brže.7 Druga istraživanja na životinjama pokazala su da se amiloidoza, tumori i laboratorijski izazvana guša kod laboratorij- skih životinja mogu izliječiti.8

Druga provedena znanstvena istraživanja otkrila su da ljudi mogu utjecati na kvasac, gljivice, pa čak i na izolirane stanice raka.9

U jednom od njih, biologinja Caroll Nash sa Sveučilišta St. Joseph u Philadelphiji otkrila je da ljudi isključivo snagom volje mogu djelo- vati na brzinu razmnožavanja bakterija.10

Maštovit pokus Geralda Solfvina pokazao je da naša sposobnost da se «nadamo najboljem«, zaista može utjecati na liječenje drugih bića. Solfvin je za svoj test pripremio seriju složenih i razrađenih uvjeta. Grupu miševa je injekcijom zarazio tipom malarije koji je kod glodavaca najčešće smrtonosan.

Solfvin je trojici pomoćnika u laboratoriju rekao da je samo po- lovica miševa zaražena malarijom, i da će bioenergetičar pokušati izliječiti polovinu miševa - ne nužno one koji imaju malariju - iako pomoćnicima neće biti poznato koji će miševi biti iscjeljivani. Ni prva ni druga tvrdnja nisu bile istinite.

Sve što su pomoćnici mogli učiniti bilo je da se nadaju da će se miševi koji su im povjereni na čuvanje oporaviti, i da će intervencija bioenergetičara biti djelotvorna.

Ipak, jedan od pomoćnika bio je znatno optimističniji od svojih kolega, što se odrazilo i na rezultate. Na kraju pokusa miševi o koji- ma se on brinuo bili su manje bolesni od onih o kojima su se brinula druga dva pomoćnika.11

Kao i ono s Gradovim iscjeliteljem, i Solfvinovo je istraživanje bilo premalo za donošenje konačnih zaključaka. Međutim, postojalo je jedno ranije istraživanje Rexa Stanforda iz 1974. godine. Stanford je pokazao da su ljudi bili u stanju utjecati na događaje samim time što su se «nadali» da će sve proći dobro, čak i kada nisu u potpunosti razumjeli čemu su se to trebali nadati.12

Elisabeth je bila iznenađena kad je otkrila da su provedena brojna istraživanja iscjeljivanja - barem 150 pokusa na ljudima. To su bili slučajevi u kojima se posrednik služio raznim metodama pri pokušajima slanja iscjeljujuće poruke, kroz dodir, molitvu ili neke vrste nereligiozne želje. Kod terapeutskog dodira pacijent se trebao opustiti i pokušati usmjeriti svoju pažnju prema unutra, dok je iscje- litelj polagao ruke na pacijenta s namjerom da ga izliječi.

U jedno tipično istraživanje bilo je uključeno devedeset i šest pa- cijenata s visokim krvnim tlakom i velik broj iscjelitelja. Ni liječni- cima ni pacijentima nije bilo rečeno kome je pruženo iscjeljivanje mentalnim putem. Kasnije provedena statistička analiza pokazala je da se sistolički krvni tlak (to jest, tlak krvi pri kontrakciji srca) ljudi iz grupe koju su tretirali iscjelitelji znatno popravio u usporedbi s

kontrolnom grupom. Iscjelitelji su se koristili točno određenim reži- mom, koji je uključivao opuštanje, stupanje u kontakt s Višom silom ili Vrhovnim Bićem, vizualizaciju ili afirmacije pacijenta o vlastitom savršenom zdravlju, i izražavanje zahvalnosti izvoru, bilo da se radi o Bogu ili nekoj drugoj duhovnoj sili. Iscjelitelji su, kao grupa, postigli uspjeh, a u nekim pojedinačnim slučajevima i izvanredne rezultate. Četiri iscjelitelja uspjelo je postići poboljšanje u 92,3% od ukupnog broja njihovih pacijenata.13

Među svim istraživanjima provedenim na ljudima možda je naj- dojmljivije ono liječnika Randolpha Byrda iz 1988. On je na slučaj- nom, dvostruko slijepom uzorku pokušao utvrditi da li će molitva na daljinu imati ikakvog utjecaja na pacijente na Odjelu za srčane bolesti. Tijekom 10 mjeseci, gotovo 400 pacijenata bilo je podijeljeno u dvije grupe, a za samo polovicu njih (bez njihovog znanja) molila se kršćanska molitvena skupina izvan bolnice. Svi su pacijenti bili pregledani, i nije bilo statističkih razlika u njihovom stanju prije liječenja. Ali nakon tretmana, oni za koje se molilo imali su znatno blaže simptome i manje slučajeva upale pluća i rjeđe su im bili po- trebni antibiotici i aparat za umjetno disanje u odnosu na pacijente za koje se nije molilo.14

Iako su provedena brojna istraživanja, s većinom njih problem je, barem kako se činilo Elisabeth, bio u mogućem nedovoljnom pridržavanju znanstvene metodike. Istraživači nisu dovoljno strogo organizirali pokuse da bi bilo moguće ustvrditi kako je zaista iscje- ljivanje to što je dovelo do pozitivnih učinaka. Za to je mogao biti odgovoran bilo koji utjecaj osim stvarnog mehanizma iscjeljivanja.

U studiji s liječenjem visokog krvnog tlaka, na primjer, autori nisu bilježili ili kontrolirali da li su pacijenti uzimali lijekove za sni- ženje krvnog tlaka. Koliko god rezultati bili dobri nije bilo moguće sa sigurnošću reći mogu li se oni pripisati iscjeljivanju ili lijekovima.

Iako je Byrdovo istraživanje bilo dobro zamišljeno, jedan od očiglednih propusta bio je nedostatak bilo kakvih podataka o psihičkom stanju pacijenata na početku istraživanja. Budući da je poznato da psihičko stanje može imati utjecaja na oporavak nakon mnogih bolesti, posebno operacije srca, moglo se dogoditi da je ne- proporcionalan broj pacijenata s pozitivnim mentalnim uvjerenjem završio u grupi za iscjeljivanje.

Kako bi se dokazalo da je upravo iscjeljivanje ono što je pomoglo pacijentima, bilo je neophodno odvojiti bilo koji učinak do kojeg je

moglo doći zbog drugih uzroka. I sama očekivanja ljudi mogla su utjecati na rezultate. Trebalo je kontrolirati utjecaj nadanja ili takvih faktora kao što je opuštanje na rezultate pokusa. Maženje životinja, pa čak i rukovanje sadržajem Petrijevih zdjelica moglo je promije- niti rezultat, kao što je to mogao učiniti i odlazak iscjelitelju ili čak par toplih ruku.

U svakom znanstvenom pokusu, kad se pokušava utvrditi dje- lotvornost neke intervencije, potrebno je biti siguran da je jedina razlika između tretirane i kontrolne grupe ta što se prvu tretira a drugu ne. To znači da dvije grupe moraju biti što je moguće sličnije u pogledu zdravlja, dobi, socioekonomskog položaja, kao i  bilo kojeg drugog faktora koji bi mogao imati utjecaja. Ako su pacijenti bolesni, potrebno je uvjeriti se da jedna grupa nije bolesnija od druge. Međutim, u istraživanjima o kojima je čitala Elisabeth bilo je nedovoljno pokušaja da se osigura maksimalna sličnost među populacijama.

Istraživač, osim toga, mora biti siguran i da sudjelovanje u istra- živanju i sva pozornost koja je s tim povezana ne mogu sami po sebi dovesti do poboljšanja, tako da se postižu isti rezultati kod onih koji su bili tretirani i onih koji nisu.

U jednom takvom istraživanju, kod šestotjednog iscjeljivanja na daljinu pacijenata koji su bolovali od kliničke depresije test je bio neuspješan - poboljšalo se stanje svih pacijenata, čak i kontrolne skupine koja nije bila podvrgnuta iscjeljivanju. Ali moguće je da su svi pacijenti, oni koji su bili iscjeljivani kao i oni koji nisu, primili psihološki poticaj zahvaljujući sudjelovanju u istraživanju, što je moglo zasjeniti svaki stvarni učinak iscjeljivanja.15

Uzimanje u obzir i uključivanje svih ovih čimbenika u pokus predstavljalo je velik izazov za Elizabeth. Istraživanje je moralo biti do te mjere pažljivo pripremljeno da nijedna od ovih varijabli ne može utjecati na rezultate. Čak je i prisutnost iscjelitelja u određeno vrijeme, a ne u neko drugo, mogla imati utjecaja na ishod. Iako je polaganje ruku moglo biti od pomoći u procesu liječenja, pažljiva kontrola u znanstvenom smislu značila je da pacijenti ne bi smjeli znati da li ih se dodiruje ili iscjeljuje.

Targ i Sicher proveli su mjesece pripremajući svoj pokus. Ra- zumije se, morao je biti dvostruko slijep, tako da ni pacijenti ni li- ječnici nisu mogli znati tko će biti iscjeljivan. Populacija pacijenata morala je biti homogena, te su stoga izabrali Elisabethine pacijente

s uznapredovalim AIDS-om koji su bili u istoj fazi bolesti - s istim brojem T-limfocita i istim brojem bolesti karakterističnih za AIDS. Bilo je potrebno eliminirati svaki element mehanizma iscjeljenja koji bi mogao utjecati na rezultate, kao što je susret s iscjeliteljem ili dodirivanje. To je značilo, odlučili su, da će se svo iscjeljivanje morati obavljati na daljinu. Budući da su testirali samo iscjeljivanje, a ne snagu nekog njegovog posebnog oblika, kao što je kršćanska molitva, njihovi su iscjelitelji morali biti različitog podrijetla i morali su primjenjivati različite metode. Otpisali su svakoga tko je bio pre- više egoističan, motiviran isključivo novcem, ili im je izgledao kao varalica. Morali su, osim toga, biti predani jer nije bila predviđena nikakva plaća ili individualna slava. Svakog pacijenta trebalo je tre- tirati barem deset različitih iscjelitelja.

Nakon četiri mjeseca potrage, Fred i Elisabeth dobili su svoje iscjelitelje - šaroliku skupinu od četrdeset vjerskih i duhovnih is- cjelitelja iz cijele Amerike, od kojih su mnogi bili vrlo cijenjeni na svom području. Samo se mali broj njih smatrao konvencionalno religioznim osobama i iscjeljivao pomoću molitve Bogu ili krunice: nekoliko kršćanskih iscjelitelja, šačica evangelika, jedan židovski kabalistički iscjelitelj i nekoliko budista. Velik broj drugih bio je obučen u nekoj od nereligijskih iscjeliteljskih škola, kao što je Škola iscjeljujuće svjetlosti Barbare Brennan, ili su radili s kompleksnim energetskim poljima, pokušavajući promijeniti boje ili vibracije aure pacijenata. Neki su primjenjivali kontemplativno liječenje ili vizuali- zaciju; drugi su se služili zvukovima i namjeravali su pjevati ili uda- rati u zvona za pacijenta, s namjerom da, kako su govorili, usklade rad njihovih čakri, odnosno energetskih centara. Nekoliko njih radilo je s kristalima. Jedan iscjelitelj, koji je bio obučen za šamana Lako-ta Siouxa, namjeravao je izvesti indijanski obred s lulom. Udaranje u bubanj i pjevanje trebali su mu omogućiti da padne u trans, u kojem bi stupio u kontakt s duhovima u ime pacijenta. Na popisu je bio i jedan majstor Qigonga iz Kine, koji je rekao da će pacijentima slati uravnotežavajuću chi energiju. Jedini kriterij kojeg su se Targ i Sicher držali bio je da iscjelitelji vjeruju da će to što budu radili djelovati.

Dijelili su jedan zajednički element - uspjeh u liječenju bezna- dnih slučajeva. Kao grupa, iscjelitelji su imali u prosjeku 17 godina iskustva u iscjeljivanju i 117 slučajeva liječenja na daljinu po osobi.

Targ i Sicher tada su podijelili njihovu grupu od dvadeset paci- jenata na dva dijela. Plan je bio da će obje grupe dobivati uobičajenu

klasičnu terapiju, ali će samo jedna od njih primati i liječenje na daljinu. Ni liječnici ni pacijenti nisu trebali biti upoznati s time tko će biti iscjeljivan, a tko neće.

Sve informacije o svakom pacijentu trebale su biti pohranjene u zapečaćenim omotnicama i obrađivane pojedinačno kroz svaku fazu istraživanja. Jedan od istraživača trebao je spremiti ime, foto- grafiju i podatke o zdravstvenom stanju svakog pacijenata u zaseban fascikl označen brojem. To je trebalo predati drugom istraživaču koji će na temelju slučajnosti promijeniti brojeve na fasciklima. Treći je istraživač zatim trebao nasumce podijeliti fascikle u dvije grupe, i nakon toga ih spremiti u zaključane ladice. Kopije su u pet zapečaćenih paketa trebale biti poslane svakom iscjelitelju, zajedno s informacijama o pet pacijenata i datumu kada je trebalo započeti s tretiranjem svake osobe. Jedini sudionici istraživanja koji su bili upoznati s tim tko će biti iscjeljivan bili su sami iscjelitelji. Oni nisu smjeli biti u bilo kakvom dodiru s pacijentima - nisu se smjeli čak ni sresti. Sve što im je bilo dano kako bi mogli raditi bila je fotografija, ime i broj T-limfocita.

Svaki od iscjelitelja bio je zamoljen da radi na zdravlju i dobrobiti pacijenta jedan sat dnevno, šest dana u tjednu, kroz deset tjedana, sa svakim drugim tjednom slobodnim za odmor. Bio je to dotad neviđen protokol u kojem je svaki pacijent u tretiranoj grupi trebao biti tretiran od svakog iscjelitelja. Kako bi se isključila svaka indivi- dualna naklonost, iscjelitelji su se izmjenjivali svaki tjedan, tako da su svakog tjedna dobivali novog pacijenta. To je trebalo omogućiti svakom iscjelitelju da se posveti većem broju pacijenata u popula- ciji, tako da može biti proučeno samo iscjeljivanje, a ne neki njegov poseban oblik.

Iscjelitelji su trebali voditi dnevnik svojih tretmana, s informa- cijama o svojim iscjeliteljskim metodama i dojmovima o zdravstve- nom stanju pacijenta. Do kraja istraživanja svaki od tretiranih pa- cijenata trebao je primiti tretman deset iscjelitelja, a svaki iscjelitelj pet pacijenata.

Elisabeth je istraživanju pristupila otvoreno, ali je njezina kon- zervativnost često dolazila do izražaja. Koliko se god trudila, njeno obrazovanje i pristranosti izbijali su na površinu. Ostala je prilično čvrsto uvjerena da indijansko pušenje lule i pjevanje namijenjeno čakrama nemaju nikakve veze s liječenjem grupe ljudi koji boluju od tako ozbiljne i uznapredovale bolesti da su doslovno bili pred smrću.

A tada je vidjela kako se popravlja stanje njezinih pacijenata u završnom stadiju AIDS-a. Tijekom šest mjeseci trajanja pokusa umrlo je 40% kontrolne populacije. S druge strane, svih deset pa- cijenata iz tretirane grupe ne samo da su bili još uvijek živi, nego su postali i zdraviji, prema njihovim izvještajima i medicinskim procjenama.

Na kraju istraživanja pacijente je pregledao tim znanstvenika, i njihovo je stanje dovelo do neizbježnog zaključka - iscjeljivanje je djelovalo.

Targ je jedva povjerovao vlastitim rezultatima. On i Sicherova morali su se uvjeriti da je za njih bilo odgovorno iscjeljivanje. Pro- vjerili su protokol nekoliko puta. Da li je kod tretirane grupe išta bilo drukčije? Jesu li primjenjivani različiti lijekovi, jesu li liječnici ili prehrana bili različiti? Njihov broj T-limfocita bio je jednak, jednako su dugo bili HlV-pozitivni. Nakon ponovnog pregleda podataka, Elisabeth je otkrila jednu razliku koju su bili previdjeli: kontrolni pacijenti bili su nešto stariji, s prosječnom dobi od 45 go- dina, u odnosu na 35 godina tretirane grupe. To nije predstavljalo neku veliku razliku - svega deset godina više - ali je mogao biti jedan od razloga zašto je više njih umrlo. Elisabeth je pratila svoje pacijente nakon završetka eksperimenta i otkrila je da se oni koji su bili iscjeljivani bolje nose s bolešću, bez obzira na dob. Unatoč tome, znala je da se bave kontroverznim pitanjem, jednim učinkom koji je naizgled potpuno nevjerojatan, a znanost je nalagala da se mora pretpostaviti da učinak nije stvaran ukoliko nije isključena svaka sumnja. Ockhamova britva. Kad postoji više mogućnosti, treba pri- mijeniti najjednostavniju hipotezu.

Elisabeth i Sicher odlučili su ponoviti eksperiment, ovaj put s ve- ćim brojem sudionika, uz kontrolu dobi i drugih čimbenika koje su u prvom pokusu previdjeli. Četrdeset pacijenata koje su odabrali za sudjelovanje sada su bili savršeno ujednačeni u pogledu dobi, stadija bolesti i velikog broja drugih varijabli, sve do njihovih osobnih navi- ka. Broj cigareta koje su pušili, rekreacija kojom su se bavili, vjerska uvjerenja, pa i uzimanje lakih droga, sada su bili ekvivalentni. Sa znanstvenog gledišta, radilo se o grupi ljudi koji su bili međusobno slični koliko je god to moguće.

U to su vrijeme bili otkriveni inhibitori proteaze, velika nada u liječenju AIDS-a. Svim je pacijentima rečeno da uzimaju standardnu trostruku terapiju protiv AIDS-a (inhibitore proteaze i dva antire-

trovirusna lijeka, kao što je AZT), ali da u svakom drugom pogledu nastave sa svojim uobičajenim medicinskim tretmanom.

Budući da se činilo kako trostruka terapija ima snažan učinak na postotak smrtnosti među oboljelima od AIDS-a, Elisabeth je pretpostavila da ovoga puta nijedan pacijent iz obje grupe neće umrijeti. To je značilo da će morati promijeniti ciljani rezultat. U novom istraživanju željela je utvrditi da li iscjeljivanje na daljinu može usporiti razvoj AIDS-a. Može li ono smanjiti broj bolesti ka- rakterističnih za AIDS, popraviti razinu T-limfocita, smanjiti broj liječničkih intervencija, popraviti psihološko stanje?

Elisabethin oprez naposljetku se isplatio. Nakon šest mjeseci tretirana je grupa bila zdravija u svakom pogledu - bilo je znatno manje odlazaka k liječniku, manje hospitalizacija, manje dana pro- vedenih u bolnici, manje novih bolesti karakterističnih za AIDS, a bolesti koje su bile prisutne bile su znatno lakše. Iz tretirane skupine samo su dva pacijenta dobila nove bolesti karakteristične za AIDS, a u kontrolnoj grupi njih dvanaest, i samo su trojica iz tretirane grupe bila hospitalizirana, u usporedbi s dvanaestoricom iz kontrolne gru- pe. Tretirana je skupina, osim toga, pokazala bitno bolje raspoloženje na psihološkim testovima. U šest od jedanaest medicinskih pregleda grupa koja je bila iscjeljivana imala je znatno bolje rezultate.

Čak je i moć pozitivnog razmišljanja među pacijentima bila kon- trolirana. Za vrijeme eksperimenta svi su pacijenti bili upitani da li misle da ih se iscjeljuje. I u tretiranoj i u kontrolnoj skupini pola ih je bilo uvjereno da ih se iscjeljuje, a pola da ne. Ova pravilna raspo- djela pozitivnih i negativnih gledišta u vezi iscjeljivanja značila je da nije bilo nikakvog utjecaja pozitivnog mentalnog stava na rezultate. Analiza je pokazala da uvjerenje sudionika da primaju iscjeljivanje nije bilo u korelaciji ni sa čim. Tek su pred kraj eksperimenta subje- kti češće izražavali ispravno uvjerenje da su u tretiranoj grupi.

Za svaki slučaj, Elisabeth je provela pedeset statističkih testova kako bi isključila mogućnost da je bilo koja druga varijabla kod pa- cijenata mogla utjecati na rezultat. Ovaj put nije bilo bitnih razlika.

Rezultati su bili nedvosmisleni. Bez obzira na to koji oblik iscje- ljivanja su primjenjivali, bez obzira na njihov stav prema višem biću, iscjelitelji su drastično doprinijeli tjelesnoj i duševnoj dobrobiti nji- hovih pacijenata.16

Rezultati Targa i Sicherove potvrđeni su godinu dana kasnije, '• nnaestomjesečno istraživanje MAHI (Mid America Heart

Institute) o učincima posredničke molitve na daljinu kod hospi- taliziranih srčanih bolesnika pokazalo da su pacijenti imali manje komplikacija i kraći boravak u bolnici ukoliko se za njih molilo. U ovom pak istraživanju «posrednici» nisu bili nadareni iscjelitelji; za sudjelovanje bilo je dovoljno da vjeruju u Boga i činjenicu da On odgovara kad mu se moli za ozdravljenje nekoga tko je bolestan. U ovom slučaju, svi su sudionici koristili neki oblik uobičajenih moli- tvi, i većinom su bili kršćani protestanti, rimokatolici ili vjerski neo- predijeljeni. Svaki je dobio po jednog pacijenta da se za njega moli.

Nakon mjesec dana, simptomi u grupi za koju se molilo bili su smanjeni za više od 10% u odnosu na pacijente koji su dobivali standardnu njegu, prema posebnom sustavu ocjenjivanja koji su ra- zvila tri iskusna kardiologa s MAHI a kojim se oporavak pacijenta ocjenjuje u rasponu od izvrsnog do katastrofalnog. Iako molitva nije dovela do skraćivanja njihovog boravka u bolnici, pacijenti za koje se molilo neosporno su bili bolje u svakom drugom pogledu.17

Trenutno su u tijeku nova istraživanja na brojnim sveučilištima. Elizabeth je započela pokus (koji, u vrijeme pisanja ove knjige 2001., još uvijek traje) kojim se namjerava usporediti utjecaj iscjelitelja na daljinu i bolničara, grupe zdravstvenih radnika čija briga za bolesnika također može djelovati kao iscjeljujući mehanizam.18

MAHI-jevo istraživanje imalo je nekoliko važnih poboljšanja u odnosu na ono Randolpha Byrda. Dok je u Byrdovom istraživanju svo bolničko osoblje bilo svjesno da se provodi istraživanje, osoblje u MAHI-jevom istraživanju o tome nije imalo pojma.

MAHI-jevi pacijenti također nisu bili svjesni da sudjeluju u istraživanju, tako da nije moglo biti nikakvih psiholoških učinaka. U Byrdovom istraživanju gotovo jedna osmina od 450 pacijenata odbila je biti uključena. To je značilo da su pristali sudjelovati samo oni koji su bili otvoreni, ili se barem nisu protivili ideji da se netko moli za njih. Konačno, u Byrdovom istraživanju oni koji su se mo- lili bili su upoznati s brojnim informacijama o svojim pacijentima, dok u MAHI-jevom istraživanju kršćani nisu znali doslovno ništa o ljudima za koje su se molili. Rečeno im je da se mole 28 dana, i to je bilo sve. Nisu dobivali nikakve povratne informacije o tome djeluju li njihove molitve ili ne.

Ni MAHI-jevo ni Targovo istraživanje nije pokazalo da Bog osobno odgovara na molitve, pa čak ni to da On postoji. Kao što je istaknuto u MAHI-jevom istraživanju: «Sve što smo opazili je da

kad osobe izvan bolnice govore (na glas ili u mislima) imena ho- spitaliziranih pacijenata u molitvama, ovi posljednji, čini se, «bolje» podnose boravak na Odjelu za srčane bolesti.19

U stvari, u Elisabethinom istraživanju činilo se da nije važno koja metoda se primjenjuje, sve dok iscjelitelj ima želju da pomogne pacijentu. Obraćanje Ženi-pauku, starici s iscjeliteljskim moćima iz indijanske kulture, bilo je u svakom pogledu jednako djelotvorno kao obraćanje Isusu. Elisabeth je počela analizirati koji je iscjelitelj bio najuspješniji. Njihove tehnike bile su iz temelja različite. Jedna iscjeliteljica iz Pittsburgha koja se bavila «usklađivanjem toka», osje- tila je, nakon što je pokušala raditi s nekoliko pacijenata, da oko svih njih postoji zajedničko energetsko polje. Počela ga je zvati «polje energije AIDS-a», i odlučila je raditi na osposobljavanju imunolo- škog sustava pacijenata da ignorira «lošu energiju«. Za drugog is- cjelitelja to je više bio slučaj psihičke kirurgije, duhovnog uklanjanja virusa iz njihovih tijela. Jedna od njih, kršćanka iz Santa Fea, koja je provodila iscjeljivanje ispred svog oltara sa slikama Djevice Marije i svetaca i brojnim upaljenim svijećama, tvrdila je da je prizvala duhovne doktore, anđele i vodiče. Drugi su se, poput kabalističkog iscjelitelja, jednostavno usredotočili na energetske oblike.20

Ali, izgledalo je da im je svima zajednička sposobnost da se ma- knu s puta. Elisabeth se činilo da je većina njih tvrdila da su prvo izrazili svoju namjeru, a onda odstupili i predali se nekom drugom obliku iscjeljujuće sile, kao da su otvarali vrata i puštali da uđe nešto veliko. Mnogi od onih djelotvornijih molili su za pomoć - svijet duhova ili kolektivnu svijest, ili čak religijske ličnosti kao što je Isus. To nije bilo egoistično iscjeljivanje s njihove strane, nego više kao zahtjev: «molim Vas da ova osoba bude izliječena«. Velik dio njihove vizualizacije imao je veze s opuštanjem, oslobađanjem ili puštanjem duha, svjetla ili ljubavi unutra. Samo biće, bilo da se radi o Isusu ili Ženi-pauku, nije bilo relevantno.

Uspjeh istraživanja MAHI dao je naslutiti da je iscjeljivanje na- mjerom dostupno običnim ljudima, iako iscjelitelji možda imaju više iskustva, ili su prirodno nadareniji za usmjeravanje Polja. U projektu Bakreni zid u Topeki u Kansasu, istraživač po imenu Elmer Green pokazao je da iskusni iscjelitelji imaju nenormalno visoke uzorke električnog polja tijekom iscjeljivanja. U svom testu Green je sudio- nike zatvorio u izolirane sobe s bakrenim zidovima, s ciljem da ih se odvoji od bilo kakvog drugog izvora elektriciteta. Iako su obični su-

dionici imali očekivane vrijednosti elektriciteta povezanog s radom srca ili disanjem, iscjelitelji su za vrijeme seansi stvarali električne naboje veće od 60 volti, izmjerene elektrometrima smještenim na samim iscjeliteljima i na sva četiri zida. Video zapisi iscjelitelja poka- zali su da ovi naboji nisu imali nikakve veze s pomicanjem tijela.21 Istraživanja prirode iscjeljujuće energije kineskih Qigong majstora pružila su dokaz postojanja emisije fotona i elektromagnetskih polja prilikom iscjeljivanja.22 Ovi iznenadni valovi energije mogli bi biti materijalni dokazi iscjeliteljeve povećane koherentnosti - njegove sposobnosti da upravlja svojom kvantnom energijom i prenosi ju na slabije organiziranog primaoca.

Elisabethino istraživanje i rad Williama Brauda postavljaju neka ključna pitanja o prirodi bolesti i iscjeljenja. Iz njih se može zaklju- čiti da namjera liječi sama po sebi, ali i da je iscjeljenje kolektivna sila. Iz načina na koji su radili Targovi iscjelitelji može se naslutiti da bi moglo postojati kolektivno sjećanje na iscjeljujući duh koji bi se mogao koristiti kao medicinsko sredstvo. Po ovom modelu bolest se može liječiti kroz neku vrstu kolektivnog sjećanja. Informacija u Polju pomaže očuvanju zdravlja kod živih bića. Čak bi moglo biti da su zdravlje ili bolest pojedinca, na neki način, kolektivni. Moguće je da određene epidemije napadaju društva kao fizička manifestacija tipa energetske histerije.

Ako namjera stvara zdravlje - odnosno, bolji red - u drugoj osobi, to sugerira da je bolest poremećaj u kvantnim fluktuacijama pojedinca. Iscjeljenje bi, kako se može zaključiti iz Poppovog rada, moglo biti pitanje reprogramiranja kvantnih fluktuacija pojedinca tako da rade koherentnije. Na iscjeljivanje se također može gledati kao na pružanje informacija koje sustavu omogućuju povratak u stabilno stanje. Za bilo koji od velikog broja bioloških procesa po- treban je osjetljiv niz procesa koji mogu biti osjetljivi na vrlo slabe učinke primijećene u istraživanju PEAR.23

Također je moguće da je bolest izolacija: nedostatak povezanosti s kolektivnim zdravljem Polja i zajednice. Zaista, u Elisabethinom istraživanju, Deb Schnitta, usklađivač toka iz Pittsburgha, otkrio je da se, kako izgleda, virus AIDS-a hrani strahom - vrstom straha koji bi mogao osjećati svatko tko je isključen iz zajednice, kao što su bili mnogi homoseksualci na početku epidemije AIDS-a. Nekoliko istraživanja srčanih bolesnika pokazalo je da je izolacija - od samog

sebe, od zajednice i od vlastite duhovnosti - prije negoli tjelesna sta- nja, kao što su visoka razina kolesterola, jedan od najvažnijih faktora koji doprinose nastanku bolesti.24 Kod proučavanja dugovječnosti utvrđeno je da ljudi koji žive najduže obično ne samo da vjeruju u više duhovno biće, nego imaju i najsnažniji osjećaj pripadnosti zajednici.25

To bi moglo značiti da je namjera iscjelitelja jednako važna kao i njegova tehnika. Nervozni liječnik koji se nada da mu pacijent neće doći kako bi mogao ručati; mlađi liječnik koji je probdio tri noći za redom, doktor kojem je neki pacijent antipatičan - svi bi oni mogli imati štetan utjecaj. To bi također moglo značiti da je najvažniji tre- tman koji neki liječnik može dati taj da se nada zdravlju i dobrobiti svog pacijenta.

Elisabeth je počela analizirati što je prisutno u njezinoj svijesti prije nego što je otišla posjetiti svoje roditelje, kako bi bila sigurna da odašilje pozitivne vibracije. Štoviše, počela je proučavati iscjelji- vanje. Ako je moglo djelovati u slučaju kršćana koji nisu ni pozna- vali pacijente za koje su se molili, mislila je, moglo bi djelovati i u njenom slučaju.

Modus operandi iscjelitelja ukazivao je na najneobičniju od svih ideja - da individualna svijest ne umire. Zaista, jedno od prvih ozbiljnih laboratorijskih istraživanja grupe medija na Sveučilištu u Arizoni potvrdilo je pretpostavku da svijest može nastaviti postojati nakon smrti. U pokusima pri kojima se posebno pazilo da ne bude trikova i prijevara, mediji su uglavnom bili u stanju  dati više od osamdeset informacija o preminulim rođacima, od imena i neobi- čnih osobnih podataka, do točnih i detaljnih opisa njihove smrti. Mediji su, u prosjeku, postigli točnost od 83% - a jedan je čak. dao 93% točnih odgovora. Kontrolna grupa ne-medija u prosjeku je dala svega 36% točnih odgovora. U svakom slučaju, jedan medij je bio u stanju izrecitirati molitvu koju je preminula majka običavala moliti za jednog od sudionika dok je bio dijete. Profesor Gary Schwarz, koji je vodio tim, rekao je: «Najšturije objašnjenje glasi da su mediji u stanju izravno komunicirati s mrtvima.»26

Kako je to Fritz-Albert Popp opisao, kada umiremo, mi doži- vljavamo «razdvajanje» naše frekvencije od materije naših stanica. Smrt bi mogla biti tek povratak kući ili, točnije, ostajanje u pozadini

- povratak Polju.