POTPUNA SLOBODA - NIŠTA MANJE !

Voljeni Osho,

da li je put buntovnika srednji put ili je to ekstremni put? Čula sam da govoriš i za jedno i za drugo, a isto tako i da nema puta.

Što vodi buntovniku?

Buntovnik nema smjer koji prati; oni koji slijede neki put nisu buntovnici. Pravi duh buntovnosti ne treba vodstvo. Njega vodi samo vlastita svjetlost. Ljudi  koji  se ne  mogu  buniti trebaju  vođe, žele  biti sljedbenici. Njihova psihologija je ta da ako budu sljedbenici biće oslobođeni od svih odgovornosti; tada majstori, vođe, mesije postaju odgovorni za sve. Sve što je potrebno da sljedbenik uradi je vjerovati. A samo vjerovati je drugo ime od duhovnog ropstva.

Buntovnik je u stanju velike ljubavi za slobodom - potpunom slobodom, ništa manje od toga. Dok on nema spasioca, božjeg izaslanika, mesije, vođenja, on se jednostavno kreće u životu po svojoj prirodi. On ne slijedi nikog, ne oponaša nikoga. On je izabrao najopasniji put u životu: put odgovornosti, ali prepun radosti i

slobode. On je padao mnogo puta, činio je greške ali se nije nikada kajao zbog toga jer on uči duboku tajnu

života: čineći greške i uočavajući ih ti tako postaješ mudriji. Ne postoji drugog načina da se postane mudar.

Lutajući na svom putu postaješ svjestan onoga što je pravo, i onoga što nije dobro. Sve što ti donese patnju, bijedu, što ti zamrači život bez nade za izlaz iz tog stanja, bez nove zore to je znak da si zalutao. Nadi izlaz - budi ponovo u stanju mira, tišine, lakoće i blaženstva - tada si ponovo na pravom putu. Ne postoji drugog kriterija osim toga. Biti blažen je biti u redu. Biti jadan je biti loše.

Hodočašće buntovnika je ispunjeno iznenađenjima. On nema mapu, smjera, zato je svakog trenutka u

novom prostoru, novom iskustvu - u samo njegovom iskustvu, samo njegovoj istini, samo njegovom blaženstvu, samo njegovoj ljubavi. Oni koji slijede druge ne znaju ljepotu iskustva iz prve ruke. Oni su uvijek nešto koristili iz druge ruke, koristili su drugorazredno znanje, a pretvaraju se da su mudri. Ljudi su stvarno veoma čudni. Oni uopće ne vole da koriste, recimo, tuđe cipele, čak na svoje noge neće staviti ni korištene cipele. Ali, koje samo smeće oni nose u svojim glavama... samo korištene cipele! Sve što oni znaju je pozajmljeno, imitacija, naučeno ne po iskustvu već samo po sjećanju. Njihova se znanja sastoje od sjećanja, memoriranja. Buntovnik nema takav put. On hoda i stvara svoj put za vrijeme hoda, neposredno. Buntovnik je nalik ptici u letu na otvorenom nebu: koji put ptica slijedi? Ne postoji magistrala po nebu, nisu ostale stope nekih drevnih ptica, nekih velikih ptica, svetih ptica. Nijedna ptica ne ostavlja tragove na nebu iako je nebo uvijek otvoreno. Ti samo letiš i stvaraš svoj put.

Nađi smjer koji ti donosi radost. Kreći ka zvijezdama koje zveče praporcima u tvom srcu. Ti si taj odlučujući faktor, nitko drugi! To je razlog zbog kojeg sam ja često govorio o srednjem putu kada sam pričao o ljudima koji vode ka ekstremima jer ekstrem nikada ne može biti cjelovit. To je samo jedna strana. U

određenom kontekstu ja sam izražavao njihovu kontradikciju govoreći da kada samo istražuješ jednu stranu

onda gubiš onu drugu, dakle, živiš sa pola mogućnosti. Uvijek će ti nedostajati nešto veoma vrijedno a da nećeš znati što ti nedostaje. U tom smislu sam govorio o srednjem putu.

Čovjek koji hoda srednjim putem, zlatnom sredinom - sasvim po sredini posjeduje obije strane, kao da ga oba krila nose ka najdaljim krajevima. On tako spaja sve krajnosti u svom biću. On tako stoji u sredini ali njegova krila dospijevaju podjednako do obije krajnosti. On živi potpuni život.

Ali u jednom drugom kontekstu ja sam govorio i protiv tog srednjeg puta jer život nije tako jednostavan

da bi se mogao shvatiti lako. To je najkompleksniji fenomen u svijetu. To tako treba i da Buddhe jer je to najrazvijenije stanje svijesti u čitavoj egzistenciji. Njegova temeljna kompleksnost je u tome da se o njemu ne može govoriti u potpunosti; samo možeš govoriti o jednom aspektu. A kada govoriš samo o jednom aspektu ti automatski odbacuješ onaj drugi, ili u najboljem slučaju ti ga ignoriraš, a život je kombinacija svih proturječnosti. Zato kada govoriš o jednom aspektu, kontradiktornom aspektu - koji je također dio života koji ti ispoljavaš - treba da Buddhe potisnut, negiran. Da bi me pravilno razumjeli, treba da shvatite sve o čemu govorim samo u određenom kontekstu. Nikada to ne uzimajte van konteksta, inače ćete biti jednostavno zbunjeni, u konfuziji. Jednom sam govorio o srednjem putu, jer, kao što sam rekao, ja obuhvaćam cijeli život

-  njegova ljepota je u njegovoj potpunosti. Drugom prilikom sam govorio i o ekstremima jer i oni imaju svoju određenu ljepotu. Život čovjeka koji ide srednjim putem je uvijek mlak. On je previše razborit. On svaki svoj

korak programira plašeći se da kojim slučajem ne zaluta u ekstrem. Čovjek koji slijedi srednji put ne može

živjeti strastveno, on ne može igrati sa svake strane podjednako. Zbog toga, osoba mora naučiti da živi ekstremne prostore. Ekstremni prostori sadrže intenzitet, ali isto tako ne poznaju cjelinu. Stoga, kada sam govorio o intenzitetu doživljavanja ja sam naglašavao ekstreme. Ali, sve je to bilo rečeno samo u određenom kontekstu.

Govorio sam isto tako i da nema puta. Pod idejom puta mi uvijek podrazumijevamo ceste, široke ceste, magistrale koje su već tu - ti samo treba da kreneš njima. Zbog toga sam ja odbijao da ima bilo kakvog puta. U stvarnom životu ti si taj koji treba da kreira. Ti treba da stvaraš svoj put upravo dok se krećeš njime. Dok hodaš svojim životnim putem ti ga i stvaraš: malo po malo, korak po korak; inače, ti ulaziš u nepoznati prostor koji nije ograničen, koji nema staza putokaza. 'Tvoj hod stvara stazu, ali naravno, ti ne možeš pratiti to, ti već hodaš tom stazom - tako ona treba i da se stvara. I zapamti, tvoj put ne možeš biti ničiji put jer ga stvara osobena individua. Ako bi ona slijedila nečiji drugi put tada bi izgubila svoju individualnost, a to je najljepše iskustvo što je egzistencija stvorila.

Gubeći sebe, što misliš da pobijaš? Samo ćeš postati obični licemjer. Zbog toga su svi takozvani religiozni ljudi hipokriti bilo da slijede Krista, Budu ili Mahavira. Ne samo da su hipokriti već su i kukavice. Oni nisu uzeli vlastiti život u svojim rukama, oni ne zaslužuju poštovanje vlastitog ponosa, oni nisu ni pokušali da se izbave, nisu ni pokušali da otkriju: tko sam ja? Oni samo nastoje da oponašaju nekog drugog. Oni mogu postati dobri glumci ali ne mogu biti svoji. A tvoja gluma - bilo koliko da je dobra, uspješna - uvijek će ostati nešto površno, nešto nalik sloju prašine po tebi. Bilo koja situacija to može stresti, a tada će se uočiti tvoja stvarnost. Ti ne možeš izgubiti svoju osobnost. To je tvoje pravo biće. A posebno buntovnik... Njegov stvarni temelj, njegova prava spiritualnost, njegovo cijelo biće je samo jedna tvrdnja njegove jedinstvenosti. To ne znači da on ojačava svoj ego jer on poštuje također i tvoju osobenost.

Ljudi nisu ni jednaki ni nejednaki. Ti filozofi su sasvim nesvjesni psihologije, neobaviješteni su o naučnoj istini. Stvarna ideja jednakosti je sasvim bez osnove. Kako možeš zainteresirati osobeno ljudsko biće da Buddhe jednako sa drugima?

Da, njima će svakako biti dana jednaka mogućnost - ali za što? Za jedan veoma čudan razlog. Njima će biti dana podjednaka mogućnost za lični razvoj. Drugim riječima, njima će se dati podjednaka mogućnost da ne budu jednaki, biti jedinstveni, osobeni. A pregršt raznolikog cvijeća, različitih boja, raznolikih mirisa, čini svijet bogatijim.

Sve religije su samo pokušavale da načine svijet siromašnim. Samo pomisli, danas se naseljenost svijeta približava cifri od pet milijardi ljudi. Samo pomisli, pet milijardi ljudi šeta svijetom goli kao Mahavira. Oni čak neće moći ni naći hranu. Tko će im je dati. Gdje će otići da prose? Jer, gdje god da se okrenu naći

će gole Mahavire, gladne, žedne i bolesne ljude koji vape za hranom.

Dobro bi bilo da ljudi nisu toliko glupi da slijede takve ljude koji ih vođe u neimaštinu. Oni bi trebali da tim ljudima kažu “zbogom” i još: “Mi ćemo vam se klanjati, graditi vam hramove, ali, oprostite nam, toliko

daleko ne možemo ići. To je samo za posebne ljude.” Samo dvadeset i četiri osobe u čitavoj kreaciji, dvadeset i četiri sveca, od kojih je po nalazima povjesničara dvadeset i jedan izmišljeno, nikada se nisu pojavili. Samo trojica su povijesne ličnosti. Ali u tom vremenu ideja broja dvadeset i četiri je predstavljao neku veličinu.

Ponekad su brojevi veoma značajni. U Americi, recimo, broj 13 predstavlja opasan broj. Ipak, to je običan broj kao i svaki drugi. U drugim dijelovima svijeta o tom broju ne misle tako. Ali se u Americi zato hoteli ne izgrađuju sa trinaestim spratom, oni taj sprat ne broje. Obično biva da poslije dvanaestog dolazi četrnaesti sprat. Trinaesti jednostavno nikad ne dođe jer nitko ne želi da stanuje na tom spratu. Općinska uprava ne može upisati broj 13 ni na jednoj zgradi - taj broj jednostavno ne postoji u njihovom gradu. Poslije dvanaest dolazi četrnaest jer nitko ne želi da ima broj trinaest, to je đavolji broj.

U vrijeme Mahavire broj 24 je postao spiritualan broj. Te stvari su se događale kao moda. Ne može se dati ni jedan razuman razlog za to. Džaini su objavili da su imali dvadeset i četiri tinankare. Broj dvadeset i četiri je postao važan jer dan ima dvadeset i četiri sata a svo stvaralaštvo je u skladu sa danom - pola toga je

mračna noć, a druga polovina je ispunjena sa svjetlošću dana. Po jednom prikazanju će biti dvadeset i četiri

tirtankare... baš kao na starom djedovom satu koji otkucava svakog sata. Još takvih satova ima na gradskim sat-kulama i univerzitetima.

Nitko nije želio te sate u svojem domu jer nisu mogli spavati čitavu noć od zvonjave svakog sata. Sat ne zna da li si ti budan ili spavaš: on se mehanički pokreće.

Mehanizam egzistencije po džainima je takav da na svaki sat - a to znači milijuni i milijuni godina - dolazi pojedan tirtankara koji će biti potom naslijeđen drugim. To je razlog zašto ih i ima dvadeset i četiri.

Samo trojica, ili možda četvorica, su malo više ubjedljivi... ali dvadeset od njih su zasigurno rezultat imaginacije za popunjenje broja dvadeset i četiri.

Gautama Buddha... njegovi sljedbenici mora da su mislili: “Mi smo veoma siromašni, mi imamo samo

jednog Budu, a ti ljudi imaju dvadeset i četiri tirtankare, sve prosvijetljene i probuđene osobe. Naša religija je veoma siromašna i mora se nešto uraditi.” To je jasna konkurencija na tržištu! Oni nisu mogli reći da su imali dvadeset i tri Buddhe do tada, nije bilo nikakvih podataka u njihovoj povijesti do tada, nije bilo hramova posvećenih nekim drugim Buddhama, nije bilo nikakvih spisa o nekim drugim Buddhama. To je bilo veoma teško za njih i zato su našli novi put. Oni su stvorili priču da je Gautam Buddha bio prethodno rođen dvadeset i tri puta. Što god da je rekao prije morao je to reći sasvim prefinjeno, dobro sistematizirano jer poslije dvadeset i tri puta prethodnih života to je moralo biti definitivno. Ovo je bilo posljednje njegovo vraćanje na zemlju i zato prije toga nije bilo nekih spisa. No, oni su ipak izumili broj dvadeset i četiri.

Do tog vremena Hindusi su imali samo deset avatara, deset inkarnacija  Boga. Iznenada su se prisjetili... sve do Mahavirinog vremena svi hindu spisi su opisivali samo deset inkarnacija boga. Pošto su oni iznenada uvidjeli da su izgledali siromašni na toj tržnici ideja, morali su nešto izmisliti - jer ako bi ih netko pitao morali bi reći broj deset. Džaini imaju dvadeset i četiri, budisti također dvadeset i četiri. Taj broj pripada univerzalnom zakonu jer su tada postojale samo tri religije u Indiji.

Hindusi su bili u velikoj neprilici, što da se radi? Svi njihovi dotadašnji spisi navodili su da je bilo samo deset inkarnacija. Oni su bili u znatno težoj situaciji od budista. Budisti nisu imali spise tako da su oni morali izmisliti divnu priču: ništa nije zabilježeno jer će Buddha u svojoj posljednjoj inkarnaciji reći najbolju verziju

svog učenja. Dvadeset i tri puta on se ispravljao, dvadeset i četvrti put je donio potpunu perfekciju. Tom

prilikom će biti zabilježeno, biće izrađene statue, biće podignuti hramovi. Ništa se nije suprotstavljalo njihovoj imaginaciji; oni su mogli izmišljati u međuvremenu, da bi ispunili prostor sa izmišljenim Buddhama. No, Hindusi su bili u većoj nevolji. Svi njihovi spisi, bez ijedne iznimke, su govorili o broju deset. Ali oni su počeli pisati nove spise bez sumnje da će to izazvati velike proturječnosti. Svi spisi stvoreni od Hindusa poslije Buddhe i Mahavire su imali dvadeset četiri inkarnacije boga. Broj je morao biti isti.

Ove religije ne mogu biti učitelji istine. One samo mogu biti obrobljivači čovječanstva. Oni su se trudili da okupe što više ljudi pod svoje okrilje jer stiču veću moć. A kukavice su uvijek spremni da slijede stado, svjetinu jer se inače osjećaju usamljeni, sami, uplašeni. Ovaj prostrani univerzum, a ti si sam... nitko, čak ni

suputnik - unutarnji mir neba, nikog nema da ti pokaže put, nitko da ti ukaže na smjer.

Buntovnik je stvarno spiritualno biće. On ne pripada stadu, on ne pripada nijednom sistemu, ne pripada nijednoj organizaciji, nijednoj filozofiji. jednostavno, prosto rečeno: on ne želi ništa posuđivati od drugih. On ponire duboko u sebe i otkriva vlastiti životni izvor, svoje vrelo.

Kakva je potreba za određenim putem? Ti si već tu, ti živiš, postojiš, ti si svjestan. Sve što je potrebno za temeljno traganje to je već dano rođenjem. Pogledaj samo u svoju svijest i to ćeš naći, naći ćeš ukus toga. Pogledaj u svoj život i naći ćeš bakonačnost toga. Pogledaj sebe i naći ćeš najsvetiji, najdrevniji sveti hram koji je smješten unutar tebe, unutar tvog tijela - jer on isijava božanstvom, božjim, isijava svime što je najljepše, sve što je istinito, što ima vrijednost.

Pitao si me: “Što vodi buntovnika?” To je upravo njegova  najveća  ljepota da nema  potrebe za vođenjem. On ima vlastiti smjer, svoj put, on je svoja filozofija. on je svoja budućnost. To je deklaracija da: “Ja sam sve ono što želim i trebam, a egzistencija je moj dom. Ja ovdje nisam stranac.”