Treće oruđe discipline ili tehnike postupanja s patnjom koja je posljedica rješavanja problema, nešto čega moramo biti neprestano svjesni ukoliko želimo zdravo živjeti i razvijati svoj duh, a to je - posvećenost istini. Naizgled, ovo bi trebalo biti očito jer istina je stvarnost. Ono što je lažno, nestvarno je. Što jasnije uočavamo stvarnost svijeta, bolje smo pripremljeni nositi se s njim. U suprotnom, što nam je svijest zatrpanija lažima, lošim procjenama i iluzijama, nesposobniji smo odrediti ispravne pravce djelovanja i donositi mudre odluke. Naša percepcija stvarnosti je kao mapa pomoću koje svladavamo nepoznati teren života. Ako je mapa istinita i točna tada ćemo uglavnom znati gdje se nalazimo te pri odluci o budućem kretanju znat ćemo kako tamo i dospjeti. Kada je mapa lažna i netočna tada smo izgubljeni.

lako je ovo očito, većina ljudi to u većoj ili manjoj mjeri ignorira jer je put do stvarnosti težak. Prije svega, s tim se mapama ne rađamo već ih moramo sami stvoriti, što zahtijeva određeni trud. Što više truda ulažemo u pravilno procjenjivanje i spoznavanje realnosti, veće će i točnije biti naše mape. Nažalost, mnogo je ljudi koji ne žele ulagati u ovakav napor. Neki prestaju već pri kraju puberteta, njihove su mape male i ugrubo skicirane, a njihov pogled na svijet ograničen je i pogrešan. Pri kraju srednje životne dobi, većina ljudi odustaje od truda. Uvjereni su kako su njihove mape kompletirane i da im je Weltanschauung (životni nazor) ispravan pa čak i svet te ih stoga više ne zanimaju nove informacije. Čini se da su umorni od svega. Relativno je mali broj onih sretnika koji nastavljaju do smrti istraživati misterij stvarnosti, uvećavajući, poboljšavajući i redefinirajući vlastito shvaćanje svijeta i istine.

Najveći problem u izradi mapa nije u tome što moramo početi od nule, već to što da bi naše mape bile ispravne potrebno ih je stalno iznova prepravljati. Svijet se neprestano mijenja. Ledenjaci dolaze i odlaze, kulture dolaze i odlaze. Tehnologije ima ili previše ili premalo, a još je dramatičnije što se svijet neprestano i rapidno mijenja. Dok smo djeca, ovisni smo i nemoćni. Kao odrasle osobe možemo biti moćni, međutim, u bolesti i nesigurnoj starosti ponovno postajemo ovisni i nemoćni. Kad odgajamo djecu, svijet nam se čini drukčiji nego kad ih nemamo, jednako kao što nam izgleda drukčije kad su djeca mala nego kad odrastu. Svijet izgleda drukčije bogatašu i siromahu. Svakodnevno smo bombardirani novim informacijama o prirodi stvarnosti. Kako bi upili nove informacije, moramo neprestano prepravljati naše mape, a ponekad se nakupi toliko podataka da smo prisiljeni učiniti vrlo značajne prepravke. Proces ispravljanja, osobito velikih prepravaka, bolan je, katkad neizrecivo bolan. Upravo ovdje leži glavni izvor mnogih bolesti čovječanstva.

Što se događa kada se netko dugo i teško bori kako bi razvio aktivan pogled na svijet, prividno korisnu i učinkovitu mapu, da bi se potom suočio s novim podacima koji mu sugeriraju kako je taj isti pogled potpuno pogrešan te je mapu potrebno velikim dijelom ponovno ucrtati? Bolni trud koji je potreban doima se zastrašujuće, gotovo poražavajuće. Ono što najčešće učinimo, gotovo uvijek nesvjesno, ignoriranje je tih novih informacija. Obično je taj čin ignoriranja sve samo ne pasivan. Događa se da novu informaciju proglasimo lažnom, opasnom, pa čak i bezbožnom te djelom samog vraga. Zapravo, ponekad krećemo i u pravu borbu protiv njih, pokušavajući manipulirati svijetom kako bi ih prilagodili našem pogledu na stvarnost. Pojedinac će katkad radije pokušati uništiti novu stvarnost, nego se potruditi promijeniti mapu. Nažalost, takva će osoba utrošiti više energije u obrani zastarjelog pogleda na svijet, nego što bi bilo potrebno da ga promjeni.