Izraz "održiv rast" trenutačno je popularan medu raznim skupinama, od onih za zaštitu okoliša do onih u velikim korporacijama. Rast je moguć dok se ima u što rasti i dok postoje izvori koji taj rast omogu­ćuju. Ali što se događa kad dosegnemo granice onoga u što se raste? Kako je tada moguć rast?

Ekonomist Svjetske banke, Herman Daly, u svojoj je knjizi Beyond Growth (1997) podrobno i vrlo promišljeno proučio to pitanje. Ista­knuo je sljedeće: kad nacije ili svjetsko stanovništvo dosegnu točku "popunjenosti" svih mjesta u koja mogu rasti, a prirodnih izvora po­nestane, "održivi rast" više nije moguć, a od najveće važnosti postaje održiv način života.

Premda su se mnoge civilizacije gradova/država u povijesti uni­štile, postoji barem jedna poznata koja je u svoj način života ugradila sustav pomoću kojega bismo mogli nadvladati neke od strukturalnih problema sadašnjeg modela gradova/država. Iako nitko više ne obožava bogove Sumerana, Grka ili Rimljana — njihove su civilizacije nestale — boga Hebreja još uvijek obožavaju, na ovaj ili onaj način, pripadnici tri najveće svjetske vjere. A baš su Hebreji, drevni Židovi, u svoj civili­zacijski kod ugradili sklop provjera i ravnoteže.

Židovi su taj sustav nazvali Sabat i Jubilej. Većina ljudi zna za dan sabat — dan odmora. Ali u Starom zavjetu taj se koncept proteže mno­go dalje. Svake sedme godine odmor se daje i zemlji, a te se godine na tome tlu ne sije i ne sadi ništa. (U Izraelu to neki i dan danas praktici­raju.) Time se tlu osiguravao odmor i obnova plodnosti, a ujedno se i postavio temelj "održivog" ratarstva već prije nekoliko tisuća godina.

Još jedan problem sa strukturom gradova/država jest suvišno gomi­lanje bogatstva rneđu vladajućom ili trgovačkim klasama. Daly kaže da društvo postaje nestabilno kad razlika između imućnosti najboga­tijih i najsiromašnijih društvenih slojeva dosegne vrijednosti između 10:1 i 20:1. Odnos 10:1 nalazimo i u američkim vojnim i u građanskim službama — general s najvišom plaćom u vojsci zarađuje otprilike de­set puta više nego obični vojnici. Slično je i na sveučilištima, premda se tamo taj omjer često približava onome 20:1, ako pogledamo zaradu predsjednika sveučilišnog odbora i domara. Nakon što su na prijelazu stoljeća neki stekli nezamisliva bogatstva (a time i političku moć), ame­rički je porezni sustav organiziran tako da se onemogući ponavljanje takve neravnoteže. Tijekom većine 20. stoljeća najviši porezni razred u SAD bio je oko 90%, što se pokazalo kao društveni stabilizator u mno­go područja, premda je ta stabilnost narušena u Reaganovoj eri, nakon koje su bogati postali još bogatiji, a siromašni daleko siromašniji (kad je Ronald Reagan 1980. došao na vlast, najviši porezni razred u SAD bio je 70%, kao i u većini zapadnoeuropskih država. Kad je otišao, najviši je porezni razred bio 28%, Što je donijelo golem priliv bogatstva najimućnijim Amerikancima te je istovremeno stvorilo manjak u državnom proračunu od 3000 milijarda dolara).

Drevni su Hebreji imali sustav periodičkog obnavljanja društvene stabilnosti koji se nije svodio na povećanje poreza (što često samo oh­rabruje neograničen rast vlade). Taj se sustav zvao 'Jubilej' i događao se u godini nakon svakog sedmog ciklusa od sedam godina, dakle sva­ke pedesete godine. Tad su se opraštali svi dugovi, svim je robovima dana sloboda, a imutak se raspodijelio svima u jednakim dijelovima. Plodovi 49-godišnjeg ciklusa prikupljanja i rasta podijeljeni su medu članovima zajednice, a rezultat je bila jedina stabilna društvena stru­ktura grada/države koja datira iz doba Gilgameša i održala se sve do današnjega dana.

Postojali su i drugi levitski sustavi koji su zadržali ozračje plemen­skog načina života u strukturi grada/države židovskoga naroda: kralj nije mogao akumulirati preveliko bogatstvo, udovice i siročad bili su briga cijele zajednice, zarada se mogla ostvariti samo radom, a ne na osnovu "kapitala" — naplata kamata bila je protuzakonita.

Premda nije vjerojatno da će naš svijet uskoro prihvatiti neki od tih sustava, ipak su fascinantan materijal za razmišljanje onima koji raz­matraju stvaranje namjernih zajednica. Ti su sustavi preživjeli kušnju vremena, a možda predstavljaju korisno sjeme — ako naše društvo ikad stigne do točke raspada u kojoj će biti neophodna ozbiljna strukturalna rekonstrukcija.