Jednom se desilo da je Buddha pukim slučajem bio otrovan. Neki siromašak ga je pozvao na večeru. Oko četiri sata izjutra našao se ispod drveta pod kojim je Buddha spavao - čekao ga je danima, i napokon ga je pronašao. Čim je otvorio oči, siromašak mu je rekao: “Prihvati moj poziv! Čekao sam te mjesecima, pripremao sam se za tebe tko zna koliko vremena. Ja jesam siromašan, ali je moja želja da dođeš u moju kolibu velika - i zato, budi moj gost”. Buddha mu je obećao da će obavezno doći.

Poslije nekoliko minuta, taman kada je siromašak otišao potpuno sretan, pjevajući i poskakujući, ispred Buddhinog drveta zaustavila se kraljevska kočija. Kralj je izašao, poklonio se Buddhi i saopćio mu svoju molbu: “Molim te da dođeš u moju palaču kao gost, jer ja te pozivam...”

“Teško”, reče mu Buddha, “moji će učenici prihvatiti tvoj poziv, ali ja stvarno ne se mogu na njega odazvati – jer jedan je čovjek bio baš par minuta ispred tebe. On me je prvi pozvao, i zato ću prvo morati biti njegov gost”.

Kralj je, nakon tih riječi, pokušao na sve načine da promjeni Buddhinu odluku: “Pa taj čovjek je siromašan da siromašniji ne može biti. Što bi on mogao da ti da za jelo? Njegova djeca gladuju, jer siromašak nema dovoljno hrane čak ni za sebe”.

“Stvar nije u tome”, odgovori mu Buddha. “Pošto me je pozvao, morati ću se odazvati”. I tako je Buddha ostao pri svom.

A što je siromašak učinio? U Biharu i ostalim siromašnim dijelovima Indije ljudi skupljaju raznorazne stvari za vrijeme kišne sezone. Ljudi skupljaju gotovo sve što nikne iz zemlje. Jedna vrsta cvijeta, kukarmura se zove, i podsjeća na bijeli kišobran, iznikla je baš u to vrijeme. Ljudi to skupe, osuše, i čuvaju čitave godine. To je jedino povrće koje su u stanju nabaviti, ali je problem u tome što je taj cvijet ponekad otrovan.

Čovjek je sakupio nekoliko cvjetova kukarmure, osušio ih, pripremio, i kada je počeo jesti, Buddha je primijetio da je jelo veoma gorko - samim tim, i potpuno otrovno. Ali, to je bilo jedino pripremljeno jelo, i ako bi Buddha skrenuo pozornost na ukus jela, jadni čovjek bi se osjećao pogođenim, jer on stvarno nije imao ništa drugo. Zbog toga je Buddha nastavio da jede, i ničim nije pokazao da je jelo užasno gorko, smrtonosno. Čovjek je u sebi jednostavno plesao od sreće. Kada se Buddha oprostio od njega, otrov je počeo djelovati. Doktor koji ga je pregledao mogao je samo konstatirati jednu  stvar: “Ovo je veoma  težak slučaj. Otrov je  odavno ušao  u krv i sada je nemoguće ispraviti situaciju - smrt je potpuno izvjesna”.

Prvu stvar koju je Buddha učinio nakon toga je: skupio je sve svoje učenike i mirno im saopćio: “Onaj čovjek je nešto posebno - prvu hranu dobio sam od majke, a posljednji obrok od njega - u neku ruku, on je veoma sličan mojoj majci. Zato je moja želja da ga poštujete, jer on je stvarno rijedak čovjek”.

“Jednom u tisuću godina na Zemlji se inkarnira biće Buddhine veličine, i samo dvoje ljudi imaju rijetku priliku: prva je majka koja pomaže Buddhi da dođe na ovaj svijet, a posljednji je čovjek koji mu pomaže da ode sa ovoga svijeta. Zbog svega toga, idite i proširite radosnu vest - slavite čovjeka koji je moja posljednja pomoć - on je nešto posebno!”

Učenici su bili silno uznemireni, jer je njihova prva namjera bila da čovjeka rastave od života, da ga ubiju. Kada su svi učenici otišli, Ananda je iz očaja saopćio Buddhi: “To što nam govoriš za nas je stvarno previše. Poštovati čovjeka koji te je otrovao!? Pa on je ubica! Zato nam nemoj govoriti da ga slavimo. Zašto nam uopće govoriš takve stvari?”

“Ja znam”; reče Buddha drhtavim glasom, “da biste ga vi ubili kada bili vam to dozvolio - zbog toga vam i kažem da ga slavite. Idite do njega i poštujte ga koliko možete. Rijetka je prilika da se Buddhi pripremi njegov posljednji obrok”.

U Buddhu ulazi otrov, iz Buddhe izlazi ljubav. To je čista alkemija: osjetio je suosjećanje prema čovjeku koji ga je gotovo ubio. Čak i ako mu se otrov pripremi, ljubav će se iznjedriti iz njega.