Postizanje šutnje

Svi me pitaju što ce se dogoditi kada konacno dostignu cilj. Je li to samo znatiželja? Uvijek pitamo kako ce se to uklopiti u sustav, hoce li to imati smisla u širem kontekstu, kako ce to biti kada postignemo cilj. Krenite i saznat cete - to se ne može opisati. Na Istoku se cesto kaže: “Oni koji znaju, ne govore. Oni koji govore, ne znaju.” To se ne može opisati. Opisati se može samo ono suprotno. Guru vam ne može dati istinu. Istina se ne može staviti u rijeci, u formulu. To nije istina. Stvarnost se ne može staviti u formulu. Guru jedino može ukazati na vaše pogreške. Kada se oslobodite svojih pogreška, znat cete što je istina, ali cak ni tada necete moci govoriti o njoj. Mnogi katolicki mistici imali su takav stav. Veliki Toma Akvinski je pred kraj svoga života prestao pisati i govoriti . Shvatio je. Mislio sam da je ta njegova cuvena šutnja trajala samo nekoliko mjeseci, medutim trajala je godinama. Shvatio je da je napravio budalu od sebe, što je i izricito rekao. To je kao da nikada niste probali zeleni mango, a pitate me kakav okus ima. “Kakav okus ima?” Rekao bih vam: “Kiseo je”, ali rekavši to, odveo sam vas na krivi put. Pokušajte to shvatiti. Vecina ljudi nije narocito mudra - hvataju se za rijeci - na rijeci iz Svetog pisma, na primjer, i onda sve krivo protumace. “Kiseo je”, kažem vam, a vi pitate: “Kiseo kao ocat ili kao limun?” “Ne, nije kiseo kao limun, kiseo je kao mango. “Ali nikada nisam probao(la) mango”, kažete. Šteta! Ali samo naprijed, napišite doktorski rad o tome. Ne biste ga morali pisati da ste probali mango. Zaista ne biste. Pisali biste radove o drugim temama, ali ne o mangu. I onoga dana kada napokon probate zeleni mango, reci cete: “Bože, napravio(la) sam budalu od sebe.” Nisam trebao pisati taj rad.” Upravo to je i Toma Akvinski ucinio.

Veliki njemacki filozof napisao je cijelu jednu knjigu o Akvincevoj šutnji. Jednostavno je zašutio. Prestao je govoriti. U predgovoru svoje knjige Summa Theoogica, koja je zbirka cijele njegove teologije, napisao je: “O Bogu ne možemo reci što On jest, nego jedino ono što On nije. Dakle, ne možemo govoriti o tome kakav je On, vec jedino kakav nije." U svojem znamenitom komentaru Boethieve De Sancta Trinitate, napisao je da postoje tri put po kojima možemo doci do poznaje Boga: 1) po stvaranju, 2) po Božjem djelovanju kroz povijest, i 3) po najuzvišenijem znanju o Bogu - spoznaji da je Bog tamquam ignotum (spoznati Boga kao nepoznatoga). Najuzvišeniji oblik govora o Presvetom Trojstvu je spoznaja da ne znamo. Pazite, ovo ne govori istocnjacki majstor zena. To je svetac kanoniziran od Rimokatolicke Crkve, koji je stoljecima bio prvak medu teolozima. Spoznati Boga kao nepoznatog. Na jednom drugom mjestu sv. Toma cak kaže da je Boga nemoguce spoznati. Stvarnost, Bog, božanstvo, istina i ljubav su nespoznatljivi. To znaci da se ne mogu shvatiti razumom. Time bismo riješili problem tolikih pitanja koja ljudi postavljaju jer živimo u stalnoj iluziji da znamo. Ne znamo. Ne možemo znati.

Cemu  onda  Sveto  pismo?  Ono  je  jedan  putokaz,  pomoc,  a  ne  opis.  Fanatizam

iskrenog vjernika koji misli da zna može uciniti puno više zla od stotinu bitangi skupa. Užasno je vidjeti što iskreni vjernici mogu uciniti zbog toga što misle da znaju. Zar ne bi bilo divno da imamo svijet u kojem bi svi govorili: “Ne znamo." Time bismo riješili jedan veliki problem. Zar to ne bi bilo divno?

Jedan slijepi covjek pitao me je: “Što je to zeleno?” Kako cete objasniti što je zelena

boja nekome tko je roden slijep? Upotrijebite analogiju. Rekao sam mu: “Zelena boja je kao lagana glazba." “A-ha, kao lagana glazba", rece. “Da”, kažem, “Nešto kao lagana glazba.” Drugi slijepi covjek upitao me je isto: “Što je to zelena boja." Kažem mu da je to nešto kao mekani saten, vrlo mekan i nježan na dodir. I drugi dan ugledao sam tu dvojicu kako jedan drugome razbijaju boce na glavi. Jedan je vikao: “Lagana je kao glazba", a drugi: “Mekana je kao saten." I tako to ide. Nijedan od njih dvojice nije znao o camu govori, jer da su znali, zacepili bi. Fanatizam je takvo zlo. I vece, jer jednoga dana, na primjer, jedan od te dvojice

progleda, pa sjedne u vrt i gleda oko sebe. I kažete mu: “Sada znate što je to zelena boja." I on vam odgovori: “Da. Baš sam je jutros malo slušao!”

Cinjenica je da je Bog svuda oko vas, ali vi Ga ne vidite jer Ga “znate”. Zadnja

prepreka na putu do Boga je vaš pojam Boga. Ne pronalazite Boga jer mislite da znate. To je ta užasna strana religije. O tome govore evandelja: religiozni ljudi su “znali”, i zato su odbacili Isusa. Najuzvišenije znanje o Bogu je da ga spoznate kao nespoznatljivog. Previše se govori o Bogu. Svijetu je vec dosta price. Premalo je svjesnosti, premalo ljubavi, premalo srece, ali nemojmo upotrebljavati ni te rijeci. Premalo je odbacivanja iluzija, pogrešaka, navezanosti i okrutnosti, premalo je svjesnosti. Od toga svije pati, a ne od manjka religije. Religija bi se trebala baviti nedostatkom svjesnosti, trebala bi se baviti budenjem. Pogledajte kako su ljudi degenerirali. Dodite u moju zemlju i vidite kako se ljudi ubijaju zbog vjere. Isto cete vidjeti po cijelom svijetu. “Tko zna, ne govori. Tko govori, ne zna.” Sva otkrivenja, ma kako božanstvena bila, nisu ništa više od prsta koji pokazuje na Mjesec. Na Istoku se kaže: “Kada mudrac pokaže na Mjesec, budala vidi sam njegov prst."

Jean Guiton, vrlo pobožan i pravovjeran francuski pisac dodaje strašan komentar: “Prst cesto upotrebljavamo da iskopamo oci." Svjesnost, svjesnost, svjesnost! U svjesnosti je ozdravljenje, u svjesnosti je istina, u svjesnosti je spasenje, u svjesnosti je duhovnost, u svjesnosti je rast, u svjesnosti je ljubav, u svjesnosti je budenje. Svjesnost.

Moram govoriti o rijecima i pojmovima zato što vam moram objasniti kako to da, kad

drvo gledamo ne vidimo ga. Mislimo da ga vidimo, ali ne vidimo ga. Kada gledamo nekog covjeka mi samo mislimo da ga vidimo, a u stvari ga ne vidimo. Ono što vidimo je nešto što smo stvorili u svojim glavama. Stvorimo neku sliku i držimo je se, i na ljude stalno gledamo kroz te slike. I tako radimo gotovo sa svime. Ako to shvacate, shvatit cete draž i ljepotu svjesnosti svega što vas okružuje. Jer stvarnost je tu, “Bog”, što god to bilo, je tu. Sve je tu. Jadna mala ribica u oceanu kaže: “Oprostite, tražim ocean. Biste li mi mogli reci gdje bi ga mogla naci?” Pateticno, zar ne? Kad biste samo otvorili svoje oci i vidjeli, tada biste shvatili.