4.    Postbiblijski razvoj  mesijanske misli

U proročkoj literaturi mesijanska je vizija počivala na na petosti  između  »onog  što  je postojalo  i  još  je  bilo  prisutno i onog što je tek nastajalo i trebalo postati.«18 U  postproro- čkom razdoblju mijenja se značenje  mesijanske  ideje,  po pr vi put u Danielovoj knjizi oko 164 g. pr. n. e. Dok kod pro roka cilj ljudske evolucije leži u Yamim ha-baim,  u  »danima što dolaze«, ili be-aharit  ha-yamim,  »kraju  dana«,  kod Dani- ela i u dijelu apokaliptičke literature spominje se kao cilj ha-olam ha-ba, »svijet koji dolazi«. »Svijet koji dolazi«  nije svijet unutar povijesti već idealni nad-svijet, svijet iznad. U proročkoj viziji »očekivani predmet želja je mudrac iz kuće Davidove koji će ispuniti povijest; ovdje on postaje, nadna ravno biće koje  silazi  s  nebeskih  visina  da  završi  povijest. U proročkom svijetu prava čežnja je vodoravna;  ovdje,  a  to je bit apokaliptične orijentacije — ona je okomita.«19 Ovdje nalazimo diferencijaciju koja je kasnije postala  ključna  raz lika između židovskog i kršćanskog razvoja. Židovski razvoj naglašava  horizontalnu  os,  a  kršćanski  vertikalnu.20

Danielova knjiga je postala uzorkom za novu vrstu  litera ture koja je cvjetala od sredine drugog stoljeća pr. n. e. do sre dine drugog stoljeća n. e. Ova literatura, pod jakim utjecajem aleksandrijske helenističke filozofije, pretpostavlja jedan ide alan svijet iznad ovozemaljskog, u kojem su smještene sve va žne stvari: Biblija, Hram, izraelski narod, mesija. One su stvorene prije nego što je Bog stvorio svijet postojanja. Mesi ja, koji bijaše od početka, tako  ulazi u postojanje.  Uskrsnu će mrtvih i vječni život postaju sadržajem  apokaliptičnih nada.

Međutim ova »vertikalna« ideja spasenja nikada  ne  istisku je »horizontalnu« proročku viziju mesijanskog doba. Obje egzistiraju paralelno, od apokaliptičke literature do  rabin- skih očekivanja mesije. Što više, usprkos velike razlike u shvaćanju između ovozemaljskog, povijesnog i  onozemaljskog,

nadpovijesnog spasenja, postoji jedan važan faktor koji je zajednički obim idejama o spasenju: spasenje nije individu alno, već kolektivno. Ono je ili  novo povijesno razdoblje ili kataklizmički kraj cijele povijesti. U oba slučaja, prije se odnosi na promjenu u situaciji cijelog čovječanstva nego na promjenu  individualne  sudbine.

Različite knjige apokaliptične literature razlikuju se u naglasku kojeg stavljaju na povijesni i čisto duhovni koncept mesijanstva.  U  ranijim  dijelovima  Enohove  knjige  (oko  110

g. pr. n. e.) mesijansko doba  počinje uništenjem  grešnika  i zlih na sudnji dan. Izabrani će živjeti, više nikada neće sagri ješiti, a svoje će dane skončati u miru. Cijela će zemlja biti ispunjena pravednošću a priroda  će  biti  prepuna  obilja. (Slične opise možemo naći u Baruhovoj apokalipsi, u predaji jednog od najstarijih crkvenih otaca Papija kako ju je prenio Irenej, i u izrekama ranih tanaima.

U Enohovoj knjizi, kao i u drugim  apokaliptičkim  spisima i rabinskim izvorima, važnu ulogu igra ideja o »porođajnim bolima mesije«. Bilo da ti »porođajni bolovi« predstavljaju uništavalački rat Goga i Magoga ili stanje društvene i moral ne anarhije, potrese ili potpunu beznadnost, njihova je funk cija da vode pokajanju,  a  pokajanje je  uvjet  izbavljenja,  uv jet za nastupanje mesijanskog doba. Ideja o »porođajnim bo lovima mesije« kao  uvjetu  dolaska  mesijanskog  doba  nalazi se u mnogim kasnijim rabinskim spisima.

U drugim pseudoepigrafskim knjigama,  kao  Ezrinoj  četvr toj knjizi (oko 100 g. pr. n. e.), pojavit će se nebeski Jeruza lem i otkrit će se mesija. Mesija i pravednici živjet će u vese lju četiri stotine godina; tada će svi umrijeti a svijet  će utonuti u prvobitnu tišinu, kao što bijaše na početku. Nakon razdoblja tišine, pojaviti će se novi svijet, »svijet koji dolazi«. Prema ovom shvaćanju, ranija povijest je prethodnica mesi janskog doba a mesijansko doba je prethodnik svijeta  koji treba doći, svijeta koji transcendira povijest.  U  nekim  od ovih tekstova  strogo je naglašena razlika između mesijanskog doba i svijeta koji dolazi dok kod nekih postoji zbrka. U cje lini, apokrifna literatura je usredotočena na slijed »porođaj ni bolovi mesije« (kazna) —> pokajanje —> mesijansko doba

—> sudnji dan —> uskrsnuće mrtvih —> svijet koji dolazi (ha-

-olam ha-ba). Na taj  način dolazi do  miješanja povijesnih i

metafizičkih pojmova, premda je — ovisno o povijesnim okol

nostima — jednom jedan, a drugi put drugi aspekt više na

glašen.

Apokrifna literatura predstavlja prelaz iz biblijske u rabin- sku fazu židovske predaje. Prvi dio ove predaje je razdoblje tanaima, autoritativnih učitelja, koji su dovršili  Mišnu  oko 200 g. n. e. Drugi je dio razdoblje amoraima i geonima koji su živjeli u Palestini i Babilonu. Stariji mudraci, koji su živ jeli pod hasmonejskim kraljevima, našli su se uglavnom u opo ziciji prema svjetovnim predstavnicima židovskog nacionali zma, a ideja nacionalne nezavisnosti nije ih naročito privlači la. Pod Hašmonejcima  su  uvidjeli  što  ona  znači  i  shvatili da ne osigurava ciljeve proročkog poimanja mesijanskog do ba. Ovo je mogući razlog zbog kojega tanahni nisu mnogo re kli o mesijanskom dobu. Dok njihovi  najveći  predstavnici nisu voljeli Rim, nacionalna nezavisnost i Hram sa svojim obredima bili su im od sekundarne važnosti pri proučavanju i razmatranju zakona. Kao što sam prije istaknuo, Rimljani su uništili Hram i zadnje ostatke židovske političke nezavis nosti oko 70 g. n. e. Razorili su fasadu iza koje se već podiza la nova scena rabinskog judaizma, religije bez hramova, žrt vovanja i svećenika. Religije bez teoloških dogmi, ali isklju čivo usmjerene na ispravno djelovanje, koje izražava  i vodi do  samotransformacije čovjeka u punu sliku Boga.  Talmud

kuju. Njihovim je pogledima zajedničko shvaćanje da je me sijansko doba ovozemaljsko to jest da ne pripada transcendi- rajućem svijetu. Njihova su gledišta bila obojena političkim događajima. Na vrhuncu okrutnog religioznog proganjanja koje su provodili Rimljani u drugom stoljeću naše ere jedna od najvećih ličnosti tanaima, R. Akiba, koji je cijelog života bio univerzalist, promijenio je svoje mišljenje i povjerovao uvjeravanju nacionalističkog vođe Bar Kohbe  (Sin  zvijezde) da je mesija. Drugi tanaimi, suvremenici R. Akibe, nisu ga slijedili u njegovoj zabludi. Čvrsto su ostali uz vjerovanje da mesijansko doba još nije stiglo i da je Bar Koziba (Sin laži, kako su ga  kasnije  prozvali)  običan  varalica.  Kasnije,  kada je središte židovske kulture premješteno iz Palestine u Babi lon, i kada je rimski pritisak prestao, živahne su boje kojim je oslikano mesijansko razdoblje kod  proroka,  i  u  apokrif noj literaturi kod nekih amoraima, iščezle.  U  cjelini  gleda no, mesijansko doba je ipak zadržalo svoju boju kroz stolje ća koja su slijedila nakon uništenja Hrama.

Među rabinima postojala su različita gledišta ali je jedan element svima bio zajednički: Mesija nikada nije »spasilac«, on ne preobražava čovjeka niti mijenja njegovu bit. Mesija je uvijek simbol, pomazani kralj iz kuće Davidove, koji će se pojaviti kad dođe vrijeme. Upravo zbog te činjenice da je mesija simbol novog povijesnog razdoblja a ne spasilac dola zi do bitne razlike između židovskog shvaćanja i onoga koje je  razvila  kršćanska crkva.

Najuže shvaćanje o mesiji nalazi se u ideji da se »ovaj svijet razlikuje od mesijanskih dana samo u pogledu služenja (stra

21

ski mudraci nisu zaboravili hram, nisu svećeničke žrtve pro

nim) silama«

(to jest Židovi više neće biti politički potlače

glasili prijevarom — kao što su često činili proroci — već su pretvorili Hram i nacionalnu nezavisnost u čiste simbole me sijanskog  doba.

Kao što postoje  razlike u  gledištima  iznesenim  u  apokrif nim knjigama, tako se i tanaimi i amoralnu međusobno razli-

ni). Premda se ovo shvaćanje političke emancipacije nalazi i

u nekim proročanskim govorima, nedostaje mu element uni

verzalne  povijesne  transformacije  koji  čini  središte  proroč

ke mesijanske vizije.

Ali u većini talmudskih izreka ideja o političkoj emancipa ciji povezana je s idejom o religioznom i duhovnom izbavlje-

nju. Mesija će ponovo uspostaviti nacionalnu nezavisnost Ži dova i podići Hram a istovremeno će ustanoviti kraljevstvo božje na zemlji, iskorijeniti idolatriju i ukinuti grijeh.22

Prema talmudskom shvaćanju mesija će biti čovjek sasvim ljudskog porijekla, iako jedan izvor navodi da njegovo ime spada u sedam stvari »koje su stvorene prije nego što je stvo ren svijet« (Pesahim 54a) (drugih šest su: Tora, pokajanje, edenski vrt, Gehena, tron slave i Hram). On će donijeti mir i »neće otvoriti usta osim da govori o miru, kao što je zapi sano: 'Kako su ljupke po gorama noge glasonoše koji ogla šava mir.' (Iz. SZ:?).«23 On je čovjek pravde i može »namirisa- ti« što je dobro, a što loše. Drugi talmudski izvor kaže: »Bar Koziba (Bar Kohba) vladao je dvije i pol godine i tada je re kao rabinima: 'Ja sam Mesija.' Oni su odgovorili: 'O mesiji je zapisano da miriše i sudi. Da vidimo može li on (Bar Kozi ba) to.' Kada su vidjeli  da  ne može  suditi po  mirisu,  ubili su ga.«

U Talmudu nalazimo također vrlo zanimljivu tvrdnju o stanju čovjeka u mesijanskom dobu: »(U mesijanskom dobu) ne postoji ni zasluga ni krivica.« (Shabbat, 151b). Prema ovoj izreci izgleda da će u mesijanskom dobu za  čovjeka nestati problem krivice, a s njim i problem dobrog djela. Čovjeku više neće trebati dobra djela da se opravda jer će postati pot puno svoj.

Kakvi su, prema talmudskim izvorima, preduvjeti za dola zak mesijanskog doba? U stvari, postoje dvije suprotne ideje o uvjetima koji se trebaju ispuniti za mesijin dolazak. Prema jednom gledištu mesija će doći tek onda kada patnja i zlo dosegnu takav stupanj da će se ljudi sami pokajati i postati spremni. Postoje brojni opisi katastrofe koja će se dogoditi prije konačne povijesne promjene. Karakteristične su slije deće izjave: »Tako je rekao R. Yohanan: 'U generaciji u kojoj se bude pojavio sin Davidov (mesija), učenjaka će biti neko licina a ostalima će oči biti zamućene tugom i bolom. Mnoš tvo zlih i loših odredbi bit će objavljivano,  svako novo zlo

brzo će sustizati ono ispred njega.'« (Sanhedrin 97a). Ili: »Kao što je naučavano, rekao je R. Nehemija, u generaciji mesiji- nog dolaska porast će bestidnost, ugled će se izopačiti, loza će roditi ali će vino biti skupo i kraljevstvo će upasti u herezu a neće biti nikog da opominje.« (Sanhedrin 97a). To podržava i R. Isaac koji kaže: »Sin Davidov neće doći dok cijeli svijet ne bude preobraćen na vjerovanja heretika.« (Sanhedrin 97a).24 Prema drugom mišljenju mesija će doći ne nekom katastro fom,  već  kao  rezultat  čovjekovog  stalnog  poboljšanja.  Ovo tumačenje nalazimo u slijedećoj  tvrdnji:  »Kada bi se Izrael prema zakonima ponašao dva sabata uzastopce, odmah bi bio izbavljen«. (Shabbat 118b). Ovdje je pridržavanje jedne zapo vijedi (one koja se odnosi na sabat kao anticipaciju mesijan skog doba) dovoljno da dovede mesiju, bez potrebe za pret hodnom patnjom. U drugim izrekama ovaj uvjet za mesijin dolazak izražen je negativnom formulacijom koja kaže da je njegov dolazak uvjetovan spremnošću Izraela da se okani gri jeha. To značenje nalazimo u slijedećem odlomku: »Zašto me sija nije  došao? Odgovor:  Danas je Dan pomirenja, pa ipak koliko je djevica obljubljeno u Nehardeji?«  (Yoma,  19a). Ili slušamo ovo: »Mesija neće doći dok u Izraelu bude oholih lju di« — ili »dok svi suci i činovnici ne odu iz Izraela«, ili »Je ruzalem će biti izbavljen samo pravednošću« (Sanhedrin 98a).

Ista ideja, da izbavljenje ovisi o polaganom procesu usa vršavanja ljudi, jasno je izražena u slijedećem odlomku: »Rab je rekao: 'Svi su predodređeni dani (za izbavljenje) prošli, i sada ono zavisi samo o pokajanju i dobrim djelima.'« (Sanhe drin 97b).

Ideja da dolazak mesije ovisi o spremnosti Izraela, to jest o njegovom moralnom i duhovnom napretku a ne o katastro fama, izražena je i u ovoj talmudskoj priči:

»R. Jošua ben Levi upitao je Elijaha:  'Kada će doći mesija?' 'Idi i pitaj ga', glasio je odgovor.

'Gdje on sjedi?'

Kod ulaza' (grada, ili prema Gaonu iz Vilne, vratima Rima). Kako ću ga prepoznati?'

Sjedi među siromašnim gubavcirna: oni odvezuju (svoje  za voje sa rana) sve odjednom, a zatim ih ponovo zamataju (ski daju sve zavoje, zatim ih sve skupa ponovo zamataju), dok on odvezuje i zamata svakog posebno (prije nego što će liječiti slijedećeg), misleći pri tom, ako  me  trebaju  (da  se  pojavim kao mesija) ne smijem zakasniti (zbog posla oko zamatanja ve likog broja rana).

Tako mu je prišao i pozdravio ga (mesiju):  'Mir s tobom go spodaru i učitelju.'

Mir s tobom, sine Levijev.' odgovorio mu je. Kada ćeš doći gospodaru?' upitao je.

Danas' glasio je odgovor.

Vrativši se Elijahu ovaj  ga upita:  'Što ti je rekao?'

Lažno mi je govorio,' odgovori on, 'rekao je da će danas doći, ali ga nema.'

Elijah mu odvrati: 'Evo što ti je kazao: Danas, ako budeš poslu šao moj glas.' (Sanhedrin 98a).

U priči je jasno istaknuto da mesija ne donosi spasenje te da ono ne ovisi o »porođajnim bolovima mesije« već o spre mnosti ljudi, pod uvjetom da su sami to odlučili. Zato se me sija može  pojaviti  svakog  časa.

Neki talmudisti kažu da pokajanje ne treba biti uvjet za izbavljenje. Tako Samuel odgovara na Rabovu tvrdnju da spasenje  ovisi  o  pokajanju  i  dobrim  djelima  ovim  riječima:

»Za onoga tko je u koroti, dovoljno  je da oplakuje.« (Sanhe drin, 97b). (Pod tim se misli da je Izraelova patnja u izgnan stvu dovoljno jamstvo njihovom izbavljenju, bez obzira na pokajanje.)25 U stvari, o ovom problemu postoji  duga  raspra va u kojoj neki rabini tvrde  da  izbavljenje  zahtijeva  pokaja nje, dok R. Jošua tumači da stih iz Izaije 52:3, »Bili ste pro dani nizašto (idolatriju) i bit ćete otkupljeni bez novaca«, zna či  »bez  pokajanja  i  dobrih  djela.«  (Sanhedrin  97b).

Uz suprotna gledišta o katastrofi  ili  rastućem  prosvjetlje- nju kao uvjetima izbavljenja postoji i treće koje pokušava uključiti obje mogućnosti. Tako R. Yohanan kaže:  »Sin Davi-

dov (mesija) doći će samo u onoj generaciji, koja će biti pot puno pravedna ili onoj, koja će biti sasvim zla.« (Sanhedrin 98a). Ovom je  tvrdnjom naglašena  radikalna  priroda  glediš ta o mesijinom dolasku. Poboljšanje  čovjeka  nije  dovoljno. On mora postići punu ljudskost ili  se mora potpuno izgubiti i tako postati spreman za puni  »povratak«.

Nada u mesijin dolazak nikada nije bila tek blijedo vjero vanje. Bila je to nada koja je održavala Židove u njihovim patnjama i davala im snage da izdrže poniženja bez samopre- zira. Krv, hrabrost i patnje teško bi mogli bez te nade spa siti Židove od demoralizacije proizašle iz beznađa i očaja. Snaga nade u  mesijin dolazak očitovala se na mnogo načina. Možda je najbolje bila izražena kroz povremene provale odu ševljenja koje su svaki put završavale tragičnim razbijanjem iluzija. Vjerovanje  da  je  »božansko  kraljevstvo«  blizu,  ili  da je već stiglo, bilo je osnova rane kršćanske poruke. Vjerova nje da je mesija stigao bilo je osnova entuzijastičkog prihva ćanja varalica kao što je  bio Bar Kohba u  drugom  stoljeću naše ere. Ali Bar Kohba nije bio i posljednij  lažni mesija.

Razdoblje od 440. do 490. g. n. e. bilo je, prema staroj pre daji, doba u kojem se očekivao mesijin dolazak. Kada se krš ćanski Židov Mojsije proglasio za mesiju,  Židovi  Krete,  ja kog židovskog središta, zanemarili su svoje poslove i odbacili svakodnevne dužnosti. Kada im je mesija,  stojeći  na  uzviše- nju koje se pružalo u more, zapovijedio da se bace u  ocean kako bi se voda razdijelila kao Crveno more na Mojsijev za htjev, pokorili su se zapovijedi i mnogi su se utopili. A mno gi su preživjeli, nakon razočaranja, postupno prešli na krš ćanstvo.26

Prije nego što nastavimo s poviješću lažnih mesija treba spo menuti da su za vrijeme srednjeg vijeka pape, kraljevi i drugi kršćanski autoriteti često prisiljavali učene rabine da vode rasprave s katoličkim teolozima, najčešće židovskim preobra ćenicima, o tome da li je Isus bio mesija kojeg su naviještali proroci  i  židovski  mudraci.  Katkad  su  ove  rasprave  vođene pod povoljnim okolnostima no često je židovskim učesnicima prijetila opasnost. Ali bez obzira na okolnosti, rabini su obi čno pokazivali veliko dostojanstvo i hrabrost i vještinu u opo vrgavanju kršćanskih tvrdnji. Jedna od najzanimljivijih raspra va održala se između Nahmanidesa (1195—1270), jednog od najvećih židovskih srednjovjekovnih učenjaka, i Pabla Chri- stianoa, preobraćenog Zidova, u Barceloni 1263. g., pred aVa- gonskim kraljem. Nahmanides je tvrdio da Isus nije mogao biti mesija jer njegovim dolaskom nije nastupio sveopći mir, što je  karakteristična osobina mesijanskog doba  kakvim ga opisuju proroci. Okrenuvši se aragonskom kralju Nahmanides je uzviknuo: »Potrebno je da ti i tvoji vitezovi, kralju, preki nete s ratovanjem, kako bi mesijansko doba moglo početi.«27 Nahmanidesove riječi izražavaju duboko uvjerenje, karakteri stično za proročku misao, da je  mesijin  dolazak  neodvojiv od vječnog mira. Zaista, njegove riječi upućene aragonskom kralju zadržale su istu vrijednost sve do danas.

1284. g. Abraham Abulafia iz Tudele objavio je svoje pravo na mesijanstvo, a godinu 1290. kao čas svog mesijanskog do laska. No pismo jednog od najvećih španjolskih rabina, R. Solomon ben Adreta, u kojem ga proglašava za pustolova, uz rokovalo je trenutan neuspjeh njegovog pokušaja. Drugi pus tolov, Nissim ben Abraham iz Avile (Španjolska),  tvrdio  je da je mesija otprilike u isto vrijeme, ali kada se nije pojavio u najavljeni dan, razočarao je mnoge Zidove koji su gorljivo čekali njegovu poruku.

Pojava Zohara, najvažnijeg mističnog židovskog djela koje se pripisuje R. Simeonu ben Yohaiju iz drugog stoljeća n. e., a koje je navodno otkrio kabalistički pisac Mojsije de Leon iz Granade, u trinaestom stoljeću, pridonijela je u mnogome da se raspiri nada u mesijin dolazak.28 Židovski misticizam po stao je jedno od najvažnijih nadahnuća vjeri u mesijanstvo i često je pridonosio pojavi lažnih mesija, premda je doveo i do najoriginalnijeg pravca u razvoju nakonsrednjovjekovne ži dovske povijesti: hasidizma.

Jedan od najvećih židovskih filozofa Španjolske,  Isaac  ben Judah Abrabanel (1437—1509), potpavši pod kabalistički utje caj, predvidio je dolazak mesije u 1503. g. a početak mesijan skog doba za 1531. g., sukladno padu Rima. Kao rezultat nje govog predviđanja njemački Židov  Asher  Lemmlein  progla sio se za mesijinog prethodnika.

Jedan od najznačajnijih i najčudnovatijih vjernika u  skori mesijin dolazak bio  je Diego  Pires (1501—1532) koji se  ro dio kao »novi kršćanin«. Vrativši se vjeri  svojih  predaka uzeo je ime Solomon Molkho. Uzdigao se do visokog položaja kraljevskog sekretara u vrhovnom sudu kada je čuo za Davi da Reubenija. Reubeni se pojavio u Evropi s pričom da je došao u ime svog brata, židovskog kralja kraljevstva u Ćar- dari. Ponudio je papi i kršćanskim kraljevima 300.000 ljudi da otmu Svetu zemlju od muslimana ako ga oni snabdiju oru žjem i brodovima. Molkho, zadivljen Reubenijem, objavio je da će vladavina mesije početi 1540. g. i proširio je ovu vijest među Židovima i nevjernicima. Usprkos papinoj zaštiti Molk- ha je zajedno s Reubenijem uhvatila inkvizicija i spalila ih na lomači.

Nakon Bar Kohbe vrhunac pojave lažnih mesija predstav ljao je Sabbatai Cevi iz Smirne u sedamnaestom stoljeću. Također je tvrdio da je mesija i objavio je to 1648. g. Utvrdio je godinu 1666. kao početak mesijanskog doba. Židovi širom Evrope bili  su ispunjeni očekivanjem da je »kraj dana« sti gao. Mnogi su prodali svoje kuće i imanja i pripremili se za pohod prema Jeruzalemu. Židovski »križarski  pohod«  zavr šio se isto tako neslavno kao što se već prije desilo s Bar Kohbinim ratom. Sabbatai Cevi je popustio pred sultanovim prijetnjama i postao musliman, promijenio je ime u Mehmed-

-efendi i oženio se Turkinjom. Dok je većina njegovih sljed benika bila  užasnuta njegovom izdajom, manji krug »nepo kolebljivih« i dalje je vjerovao u njega. Oni su čak, okrenuv ši se mističnoj doktrini prema kojoj čovjek mora pasti  do dna ponora grijeha kako bi se potom spasio, protumačili da

je izdaja lažnog mesije upravo dokaz o njegovoj autentično sti. Zašto bi trpio grijeh obraćenja ako ne zato da spasi svo ju braću.

Iako je Sabbatai Cevi bio najznamenitiji lažni mesija, nije bio i posljednji. Njegov neposredni nasljednik bio je Michael Cardozo (1630—1706), preobraćeni marano, koji se proglasio mesijom. Karijera mu je prekinuta kada ga je ubio nećak. U Njemačkoj Mordekai iz Eisenstadta, u Turskoj Jacob Quendo, i u Galiciji Jacob Frank — svi su se proglasili mesijama, te neslavno propali  kao  i  njihovi  prethodnici.

Nabrojio sam lažne mesije kako bih pokazao da nada u mesijin dolazak nikada nije malaksala, od vremena uništenja Hrama pa do osamnaestog stoljeća. Uvijek je iznova velik dio židovske zajednice vjerovao da je mesijino vrijeme stiglo. Njihovo je vjerovanje bilo tako snažno da su prodavali kuće i napuštali zanimanja. Bili su čvrsto uvjereni pa ipak su sva ki put ostajali razočarani, u stanju šoka i očaja, što je mnoge odvelo na put preobraćenja u kršćansku  vjeru.

Početkom sedamnaestog stoljeća situacija se za Židove na zapadu poboljšala.  Progoni  su nastavljeni u  istočnoj  Evropi i to u najgorem obliku, a s njima je oživjela i nada u mesiju. Ovo se uvjerenje najočitije pokazalo u hasidskom pokretu, re ligioznom pokretu koji se javio među siromašnim neobrazova nim masama u Poljskoj i Galiciji u toku druge polovice osam naestog stoljeća, za vrijeme najžešćih pogroma na tom podru čju. Ovaj pokret, koji je počivao na radosti i religioznom za nosu više nego na rabinskoj disciplini i učenosti, i koji se u nekim aspektima može usporediti po svom socijalnom sasta vu s ranim kršćanima i njihovom odnosu prema farizejima, bio je ispunjen nestrpljenjem i žarkom nadom u mesiju, ali nikada nije doveo do pojave lažnog mesije.29 Premda je uloga mesijanskog očekivanja u hasidskoj predaji dobro  poznata, nije na odmet citirati neke primjere, uključivši i one koji sa drže isprike zbog lažnih mesija:30

»Nevjerenik je tvrdio rabinu Berdičeveru da su svi veliki učite lji u prošlosti zapadali u ozbiljne pogreške. Na primjer R. Aki- ba je vjerovao Bar Kolibi da je mesija i stao je pod njegovu za stavu.

Tada je berdičevski rabin ispričao slijedeću parabolu: 'Jed nom se sin jedinac Cara razbolio. Jedan je liječnik savjetovao da se dječakovo tijelo omota u platno natopljeno smjesom rastop ljenog katrana i loja. Drugi liječnik nije to odobrio jer je sma trao da je dječak preslab da izdrži bol, koju bi ta smjesa iza zvala. Treći je opet preporučio sredstvo za spavanje. Četvrti se plašio da bi to moglo ugroziti bolesnikovo srce. Tada je peti liječnik preporučio da sredstvo za spavanje treba dati čajnim žličicama svaki put kada se pacijent probudi i osjeti opekoti ne od katrana. To je i učinjeno.'

'Tako kada je Gospod vidio da je duša Izraelova na smrt bole sna, zamotao ju je u oštro bijelo platno bijede i siromaštva i prostro po njoj san zaborava kako bi mogla izdržati bol. Me đutim, da duh ne bi klonuo, budi ga od časa do časa lažnom nadom u mesiju i zatim ga ponovo stavlja na spavanje dok noć ne prođe i pravi se mesija pojavi. Zbog toga su oči mudrih po nekad  zaslijepljene.'«31

Isti je duh izražen i u slijedećoj priči: »O Sabbataiju Cevi- ju, lažnom mesiji, pseudo-izbavitelju iz Smirne, Bešt (uteme ljitelj  hasadizma) je rekao:

'Mnogi su kročili istom  strmom stazom (proučavajući ka- balu) i sretno stigli do cilja. I on je posjedovao svetu iskru u svom biću. Međutim, pao je u mrežu Šamaela, varalice, koji ga je gurnuo u ulogu Izbavitelja, a on ju je zbog svoje uobra- ženosti prihvatio'.«32

Slijedeća priča govori o snazi mesijanskog iščekivanja kod hasidskih vođa, o njihovoj nestrpljivosti i zahtijevanju:

»Hasid je pitao Berdičevera:

'Ne proturječi li stih iz Malahije 3:23, koji tvrdi da će se Elijah pojaviti prije velikog dana izbavljenja da pripremi srca otaca i djece, tvrdnji iz Sanhedrina (98), koja kaže da je mesija na pi tanje o vremenu njegova dolaska odgovorio stihom iz  Psalma 95:7: 'O da, danas, glas mu poslušate'.«39

Rabin odgovori: 'Mesija može doći danas i bez Elijaha kao pret hodnika, ako mi sami pripremimo svoja srca ne uznemirujući proroka da to za nas učini. Pripremimo se, dakle, da primimo mesiju bilo kada, slušajući glas Gospodnji.«33

Dirljiv izraz mesijanske nade i nestrpljivosti nalazimo u molitvi hasidskog vođe:

»Prije Kol Nidreia, Oheler je stao ispred Kovčega i rekao: 'Bože svemira! Ti dobro znaš moju bezvrijednost, ali isto tako znaš da ne pričam laži i sada prije Yom Kippura, želim ti povjeriti svoje prave misli. Da sam znao da mesija neće doći za mog ži vota, već davno bih ti predao svoju dušu. Sve što me je držalo u životu bijaše moje očekivanje da će mesija uskoro doći. Neka mesija dođe sada, ne zbog nas, već zbog Tebe, tako da Tvoje ime bude slavljeno. Spreman sam umrijeti, ako je zapisano da sam nevrijedan da dočekam njegov dolazak i ako moje življenje ma i za jedan trenutak odlaže čas izbavljenja.«34

Riziner je rekao: »Od nas se zahtijeva da se pokajemo i očisti mo grijeha prije izbavljenja, ali izgubili smo snagu, posrćemo pod teretom naših patnji kao pijanci koji ne mogu pravo ho dati. Naši su mudraci zahtijevali, ne izravnim riječima, već ja snim naznakama, izbavljenje bez pokajanja, kada su rekli da veliko siromaštvo prisiljava ljude da okrenu glavu od spoznaje o Stvoritelju.«35

Evo jednog primjera iz kojeg proizlazi da mesija nije Bog već ljudsko biće i da će njegov dolazak uslijediti zbog čovje kovog usavršavanja: »Stretiner je rekao: 'Svaki Židov ima u sebi dio mesije koji treba očistiti i pustiti da sazrije. Mesija će doći kad ga Izrael očisti i dovede do zrelosti u samom sebi.«36

Nada u očekivanje nije uvijek izražena tihom molbom Bo gu. Cesto je formulirana u obliku zahtjeva kojim se pokušava Boga navesti da pošalje mesiju:

»Prije smrti Apter je rekao: 'Berdičever je objavio, prije nego što je otišao na onaj svijet, da će, kad stigne na nebo, neizostav no zahtijevati izbavljenje sve dok ne pošalju mesiju. Međutim,

kada se našao gore, anđeli su bili dovoljno pametni da ga smje ste u dvoranu najvećih užitaka, pa je zaboravio na svoje obe ćanje. Ja, međutim, obećajem svečano, da kada stignem u ne beske visine, neću dozvoliti da me zavedu užici, već ću zahtije vati dolazak mesije.«37

Isti duh izazova Bogu nalazimo i u slijedećoj priči:

»Nakon Yom Kippura Berdičever je pozvao krojača i zatražio da mu ispriča svađu s Bogom od prethodnog dana. Krojač je rekao: 'Rekao sam Bogu: Želiš da se pokajem za svoje grijehe, ali počinio sam samo manje greške. Možda nisam skinuo sve čanu odjeću na vrijeme ili sam nešto pojeo u nežidovskoj kući gdje radim, a da pri tom nisam oprao ruke. Ali ti si Bože poči nio teže grijehe: Oduzeo si majkama djecu, a djeci majke..

Da poravnamo račune: Ti oprosti meni, a ja ću oprostiti Tebi.' Berdičever mu je rekao: 'Zašto si ga pustio da se tako jeftino izvuče. Mogao si za to tražiti izbavljenje cijelog Izraela.'«38