9.          POSTAVKA GRIJEHA

Imam utisak da moj štovani sudrug Galvin mnogo toga zna, ne stoga što je učio, nego ih je saznao u meditaciji, naslutio ili možda i iskusio. Oduševljava me sve što mi kaže. U odgovorima je određen i točan, i nikada ne ide dalje od potrebnog. Daje cjelovite odgovore, no potrebno ga je poticati da bi se saznalo više. Nije svaštar koji hoće izbaciti iz sebe što misli da zna. Čeka da dođe tvoje vrijeme, želi spoznati do kuda dopire tvoja moć razumijevanja. Čeka da probaviš prvi odgovor i možeš se posvetiti drugome, a ako to još nisi u stanju razgovor završava. Imam još pun koš pitanja i bojim se da ga ne zamorim. Opet obećavam sam sebi da ću mu postaviti još samo neka.

„Zapadna kultura razlikuje grijeh i zlodjelo, u smislu da se grijeh tiče obično samo nekog osobno, dok zlodjelo obuhvaća i ostale”.

„Sai Baba između grijeha i zlodjela ne čini razliku, u smislu da sve što učinimo zadire u našu osobnu sudbinu i uvijek je vezano uz neznanje. Neobaziranje na zakone koji upravljaju životom i ukupnim svemirom, krupnim i suptilnim, dovodi do toga da se čine greške. Na duhovnoj razini grijeh nanosi štetu osobi i onda kad nisu zahvaćeni drugi; no i zlodjelo šteti onome tko ga čini a ne onome tko mu je žrtvom”.

„Što se podrazumijeva pod grijehom?”

„Sve ono što usporava postupak ostvarenja vlastitog Sebstva se smatra grijehom. Dovedimo to do apsurda. Ako pušenje jedne cigarete znači udaljavanje od tvog puta, onda se pušenje smatra grijehom. Ako te zatiranje cjelokupnog života na nekom planetu ne odvodi od tvog puta onda to nije grijeh. U ovom slučaju jedna cigareta pogoršava tvoju vezanost uz svjetovno, dok te uništenje planeta ostavlja potpuno ravnodušnim. No pažnja: radi se o tome da treba dobro osmotriti stvari i situacije i razumjeti da je odmak taj koji vodi do spasa. Pod odmakom podrazumijevamo ravnodušnost prema dobru i zlu, pohvalama i pokudama, patnji i sreći. Drugim riječima, samo onda kada se ravnodušnog uma promatraju plodovi bilo kakvog djela čovjek nije dotaknut grijehom. Naravno da je onaj tko se nalazi u tom položaju odmaka već morao usvojiti onu sveopću viziju koja je poznata pod imenom Ljubav pa prema tome nikada ne bi mogao učiniti ništa što odstupa od općepriznate etike. Primjer koji sam iznio te samo mora navesti da bolje ocijeniš naša djela i približiti ti temeljni koncept odmaka”.

„Znači, pasivnost je dobra, jer sprječava čovjeka da čini greške”.

„Pasivnost (tamas) je najgora ljudska oznaka onda kada nije uravnotežena sa ostale dvije karakteristike, mudrošću i strašću. Postoji cilj i taj se cilj mora postići. Svrha života je upravo postizanje tog cilja koji se zove božanstvenost, samoostvarenje, oslobođenje ili spas, i ovisi o savršenoj ravnoteži ljudskih karakteristika. Ne micati se znači nikada ne postići cilj; znači zauvijek ostati u kaljuži u kojoj jeste. Pasivnost čini da čovjek upropaštava svoje živote. Pasivan čovjek nije od koristi ni samom sebi ni drugima. Stablo koje se suši je još uvijek korisno; pasivan čovjek ne”.

„Je li bolje biti buntovnik ili nepokretan i inertan?”

„Bolje je biti buntovnik, naravno ako to buntovništvo služi dobru za sebe ili za druge i vodi ga suosjećanje i mudrost, a nikada takvo koje šteti sebi a naročito nekome drugome. Kao što vidiš jedna se karakteristika nikada ne može odvojiti od druge. Kad bi znali prije svog rođenja da će naše ponašanje ili naša djela i najmanje oštetiti neku drugu osobu, morali bi se odreći rođenja. Katkada je i sam Sai Baba rekao da bi za nekoga bilo bolje da nikada nije ni rođen! Nitko od nas se ne može proglasiti zaštitnikom, sucem ili još manje osvetnikom. Ako to činimo moramo biti spremni na veliku patnju, jer je zadatak čovjeka

da ispravlja i spašava samoga sebe, a ne da spašava druge. Ponašanje nekih osoba koji pod svaku cijenu žele spašavati druge je samo izraz stravično ljubomorne, zavidne i zle sujete. Čovjek koji je shvatio nešto više od ostalih može učiniti samo jedno, a to je da jednostavno prenese svoje znanje, bez naredbi bilo koje vrste. Isus je svojim sunarodnjacima  prenosio  informacije,  ali  nikada  nije bogatašu naredio da napusti svoje bogatstvo i slijedi ga. Sai Baba prenosi informacije, ali ne natura svoja pravila. Naprotiv, uvijek je pun suosjećanja i spreman zanemariti gadosti mnogih. Svatko tko nastoji nametnuti vlastitu ideju ili pogled na stvari, tko pokušava nekoga na nešto prisiliti, čini sramno djelo”.

Na zapadu, a možda i na istoku, ljudi obožavaju Boga samo iz straha: straha od smrti, straha od pakla, straha od kazne. To je obožavanje iz straha korisno na početku traganja, onda kada još nismo spoznali tko smo. Strah od grijeha, govorio je veliki mistik, je najniža stepenica duhovnosti.

Preispitujem se jesam li u životu nekoga povrijedio riječju ili djelom. Činim brzi pregled svog dosadašnjeg postojanja i zaključujem da mi se katkada i dogodilo da sam nekom nanio zlo, pa makar samo riječima ili nekom prijetnjom. Na ovaj sam ili onaj način sigurno nekome učinio zlo. A sada? Kako mogu ispraviti učinjeno zlo? Postoji li način da se otkupim odmah, prije nego što umrem, prije nego me sudbina osudi na ponovno rađanje? Želio bih to pitati mog strpljivog prijatelja, ali nemam dovoljno hrabrosti. Ako mi kaže da se moram neizbježno reinkarnirati samo zato jer sam udario dijete koje mi je učinilo neki inat, ili zato što sam u bijesu svašta izgovorio svojoj ženi?

„Slušaj! Misliš li da se baš moramo reinkarnirati zbog zla koje smo počinili u ovom životu ili imamo neku mogućnost otkupa prije nego nam krvnik natakne omču oko vrata?”

„Dobro djelo, kaže Sai Baba, katkada otkupljuje sve gadosti čitavog jednog života. Sjećaš li se priče o lopovu koji je bi razapet zajedno sa Isusom? Mada ništa nije znao ni o metafizici ni o bogoštovlju, u trenutku je vjere prepustio svoj život i svoju patnju Učiteljevim rukama. I bio spašen. Dovoljna je, dakle, bezuvjetna predaja da bi se našlo na drugoj razini svijesti! Sai Baba kaže da svaki čin ljubavi sagorijeva veliku količinu prišle karme”.

„Znači ja moram samo učiniti poneko dobro djelo da bi otkupio grijehe prošlosti!”

„Sada činiš dvije greške. Da bi se nešto otkupilo treba početi odmah, ne sutra ili prekosutra. Dobre namjere za budućnost ne služe ničemu: sutra ću učiniti ovo ili ono, pa onda naleti smrt i pomrsi sve naše planove. Kaže se da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Dobre se namjere moraju izvršiti odmah. Druga se greška nalazi u činjenici da misliš kako samo dobra djela mogu ispraviti tisuće života življenih u krivu. Ne možeš znati koliko moraš ni što moraš otkupiti. Kad bi znao onda ne bi ni bilo potrebno da otkupiš: spoznao bi igru života što znači da bi pronašao ključeve koji otvaraju dveri vječnosti. No kako ne znaš što i koliko moraš otkupiti savjetujem ti da odlučiš činiti dobro i samo dobro od sada nadalje”.

„Dakle ta je presuda, raditi dobro i za dobro, ključ koji nam jamči vječnost?”

„Nije baš tako, ali je dobar početak! To o ostvarenju je igra i kao i sve igre ima svoja pravila koja izgledaju nerazumna i djetinjasta. Pogledaj nogometnu utakmicu. Gomila pada u zanos samo zato jer je netko drugi uspio ugurati loptu u mrežu. Čini se zbilja glupim. No to nije sve. Taj koji je uspio ugurati loptu u mrežu za to dobiva i hrpu novaca. Za onoga tko ne pozna čitavu pozadinu ljudske psihologije to je čista ludost. Pravila igre predviđaju da onaj tko uspije utjerati loptu u mrežu bude bogato plaćen. Ma koliko izgledalo ludo, to je pravilo. I postupak ostvarenja ima pravila koja, kada ih ocjenjujemo našim ograničenim umom, izgledaju nerazumna, apsurdna i djetinjasta. No ostvarenje ima, poput bilo koje druge igre, svoja pravila. Igra oslobođenja je jednostavna i obična. Dovoljno je pogoditi pravi trenutak za ubacivanje lopte u mrežu mehanizmom koji ne može biti jednostavniji. S druge strane, da je igra ostvarenja tako složena kako si to čovjek zamišlja, tko bi se uopće mogao ostvariti?”

Iz ašrama dopiru bogoštovne pjesme. Nismo ni primijetili da smo se dugo zadržali u razgovoru i da su dolje, ispod nas, počeli bhajani. Hodočasnici se okupljaju dva puta dnevno u dvorištu hrama kako bi pjesmom slavili Gospoda.

„Sai Baba kaže da Bog najviše cijeni pjesmu i glazbu. Kako je to moguće?”

„Kada govoriš o Bogu moraš misliti na putove koji vode do božanstvenosti. Pjesma i glazba usmjeravaju um u ispravnom smjeru; polje prazne od želja i vratolomija uma. Postoji glazba koja potiče strast, druga koja smiruje um i isprazni ga tako da može procvasti Svijest.  Pjesma  i  glazba  proizvode duhovnu ili moždanu energiju, dok je želje raspršuju”.

„Znači, Bog cijeni određenu vrstu muzike samo zato jer ona potiče pojedinca na bolju komunikaciju sa vlastitom podsvijesti?”

„Upravo tako”.

„Zašto onda jednostavno ne slušamo dobru glazbu, umjesto da pjevamo?”

„Konačni bi rezultati bili istovjetni, samo bi se vremenski razlikovali stoga što je pojedinac pjevanjem potpuno zaokupljen, prisiljen usredotočiti se na ono što pjeva, na pljeskanje rukama u određenom ritmu. Um  je  prisiljen  svoju  aktivnost  svesti  na  minimum.  Ako  si  usredotočen  na  jednu  stvar,  ne  možeš  se

istovremeno  usmjeravati  prema  drugoj.  Tvoje  čitavo  tijelo  vibrira  u  tom  postupku  i  um  ne  može  biti rastresen”.

„Pjesma je dakle strategija, tehnika, varka za um!”

***„Točno tako! Um je prvenstveni neprijatelj ostvarenja. Um, ako se zaustavi, umire. Ako um umre, Svijest procvjeta, i ti otkrivaš svoju stvarnost i svoju pravu suštinu. Ako ga priječiš da razrađuje mnoge postavke, tada će svoje veze svesti na prividni svijet koji nas okružuje i moći ćeš se lakše izvući iz sna koji živiš. Materijalni svijet koji pojmimo je samo konceptualan”.

TUNEŠTONEŠTIMA!(ulomakgore...)

Putem se počinju uspinjati studenti koji idu u sveučilišnu knjižnicu. Bhajani su završili.

***Silazimo, prelazeći isti put koji nas je doveo ovamo. Na glavnoj nas ašramskoj ulici razdvaja mnoštvo. Podižem ruku u znak pozdrava. Želim zahvaliti, no ne stižem; sobom me povuče u crno odjevena grupa šivaita. Tu noć loše spavam. Previše misli kovitla mojom glavom. Doktor Galvin mi je rekao da je um naš najgori neprijatelj a ja ga neprekidno samo hranim, misleći i razmišljajući, maštajući, zamišljajući, razrađujući neke čudne postavke. Shvaćam da mi je nešto izbjeglo. Galvin je kazao da činiti dobro dozvoljava da spalimo prošlu karmu; da cjelovit život dozvoljava gradnju bolje budućnosti, ali je potvrdio da dobro nije jamac vječnosti. Zašto? Ma koliko razbijao glavu, nisam uspijevao shvatiti. Sve religije uče dobrome, svi duhovni učitelji su poučavali da treba djelovati dobro i sam Sai Baba govori o ljubavi i potrebi primjene određenog etičkog ponašanja kojem je cilj da ne nanosi zlo drugome ako se već ne može činiti dobro. Zašto je Galvin to kazao? Što to još moram shvatiti?

Poslijepodne odlučujem da ću, po povratku kući, činiti samo dobro kako bih si osigurao spasenje, no ni to mi, po doktoru Galvinu, ne jamči oslobođenje i vječnost. Ma koliko nastojao razrađivati tu teoriju shvaćam da sam pred zidom koji ne uspijevam prijeći. Obećavam sam sebi da ću sutra to s njim razjasniti.

Tišinu noći prekine njak magarca. Neki mu pas odgovori umornim lavežom. Tek je deset sati a umor mi zaklapa oči.