Postati konkretan

Svaki put kada imam neki pojam mogao bih ga primijeniti na nekoliko pojedinaca. Ne govorimo o stvarnim, odredenim imenima kao što su Mary i John, koja nemaju pojmovno znacenje. Pojam se može primijeniti na bilo koji broj pojedinaca, na bezbroj pojedinaca. Pojmovi su opci. Na primjer, rijec list može se primijeniti na svaki pojedini list na drvu. Ista se rijec primjenjuje na svaki od tih pojedinacnih listova. Pace, ista ta rijec upotrebljava se za sve lišce na svom drvecu: mala, velika, nježno, suho, žuto, zeleno, bananino lišce. Ako vam, dakle, kažem da sam jutros vidio jedan list, necete imati pojma o onome što sam vidio.

Da vidimo možete li to shvatiti. Imate zamisao o onome što nisam vidio. Nisam vidio životinju. Nisam vidio psa. Nisam vidio ljudsko bice. Nisam vidio cipelu. Imate dakle neku nejasnu zamisao o onome što sam vidio, ali nije odredena, nije tocna. Pojam ljudsko bice ne odnosi se na primitivnog covjeka, ni na civiliziranog covjeka, ni na odraslog covjeka, ni na djecu, ni na muško ili žensko, ni na odredenu dob, ne na ovu kulturu ili neku drugu, nego na pojam. Ljudsko bice koje sretnemo je stvarno; nikada ne vidite opce ljudsko bice kao što je

1  U izvorniku je šala u igri rijeci: “Have you fallen in love?” … “No, but I’ve fallen in like.”

vaš pojam opci. Dakle, vaš pojam ukazuje na nešto, ali nikada nije potpuno tocan; izmice mu jedinstvenost, konkretnost. Pojam je opci.

Kada vam dam neki pojam, dao sam vam nešto, ali to je ipak jako malo. Pojam je tako vrijedan, tako koristan za znanost. Na primjer, da kažem da ste svi vi ovdje prisutni živa bica, to bi sa stajališta znanosti bilo sasvim tocno. Medutim, mi smo nešto više od toga. Da kažem da je Mary Jane živo bice, to bi bilo tocno, ali nije potpuno tocno zato što sam ispustio nešto bitno o njoj, i zato je to nepravedno prema njoj. Kada neku osobu nazovem ženom, to može biti tocno, ali puno toga u toj osobi ne odgovara pojmu žena. Ona je uvijek jedna odredena, konkretna, jedinstvena žena koju jedino možete doživjeti, ali ne možete konceptualizirati, ograniciti na neki pojam. Ja sam moram vidjeti tu konkretnu osobu, moram je sam doživjeti, intuitivno je upoznati. Pojedinca možete intuitivno upoznati, ali ne možete ga konceptualizirati.

Covjek je nešto što nadmašuje razum. Mnogi od vas su vjerojatno ponosni što se

mogu nazvati Amerikancima, isto kao što bi se i mnogi Indijci ponosili time što se nazivaju Indijcima. Ali što je to Amerikanac, i što je to Indijac? To su konvencije; to nije dio vaše naravi. Sve što imate su etikete. U stvari ne razumijete covjeka. Pojam uvijek propusti ili mu izmakne nešto od krajnje važnosti, nešto dragocjeno što se nalazi samo u stvarnosti koje je konkretna i jedinstvena. Veliki Krishnamurti jako je to lijepo rekao: “Onoga dana kada dijete nauciš kako se zove neka ptica, dijete više nikada nece vidjeti tu pticu.” Kako istinito! Prvi put kada vaše dijete vidi tu pernatu, živu i skakutavu stvar, kažete mu: “Vrabac.” I sutra kada dijete opet vidi tu pernatu, živu i skakutavu stvar slicnu onoj prvoj, reci ce: “Ah, vrabac. Vec sam ih vidio. Vrapci su mi dosadni.”

Ako ni na što ne gledate kroz svoje pojmove, nikada vam nece biti dosadno. Svaka

pojedina stvar je jedinstvena. Svaki vrabac je, unatoc slicnostima, razlicit od svih drugih vrabaca. Slicnosti su od velike pomoci zato što možemo apstrahirati, možemo stvarati pojmove. To je od velike pomoci sa stajališta komunikacije, obrazovanja i znanosti, ali nas isto tako može odvesti na krivi put, može postati velika prepreka da vidimo tog konkretnog pojedinca. Ako je vaše jedino iskustvo vaš pojam, onda nemate iskustvo stvarnosti jer stvarnost je konkretna. Pojam bi vam samo trebao pomoci, voditi vas do stvarnosti, ali kada tamo stignete, morate je upoznati intuitivno ili je iskusiti izravno.

Druga znacajka pojma je da je statican, dok je stvarnost dinamicna. Za Slapove

Niagare uvijek koristimo isto ime, ali ta voda se stalno mijenja. Imate rijec rijeka, ali voda tamo stalno tece. Imate jednu rijec za svoje tijelo, ali stanice u vašem tijelu se stalno obnavljaju. Pretpostavimo, na primjer, da vani puše jaki vjetar, a ja bih želio da ljudi u mojoj domovini dobiju nekakav pojam o tome kako Americka oluja ili hurikan izgledaju. I izadem van da ulovim malo tog vjetra u kutiju za cigarete, i odem kuci i kažem: “Gledajte ovo.” Naravno, to više nije oluja jer smo je uhvatili, zar ne? Ili kao kad bih vam htio docarati kako rijeka tece pa vam je donesem u kanti. Onoga trenutka kada stvari stavite u pojmove, prestaju teci, postaju staticne, mrtve. Smrznuti val više nije val. Val je u svojoj biti pokret, djelovanje. Kada ga smrznete, to više nije val. Pojmovi su uvijek smrznuti. Stvarnost tece. Napokon, ako cemo vjerovati misticima (i ne iziskuje puno napora da se ovo shvati, ili cak povjeruje, ali nitko to ne može vidjeti odjednom) stvarnost je cjelina, ali rijeci i pojmovi fragmentiraju stvarnost. Zato je tako teško prevoditi s jednog jezika na drugi, jer svaki jezik drobi stvarnost na svoj nacin. Englesku rijec home nemoguce je prevesti na francuski ili španjolski. Casa nije isto što i home. Home ima neke asocijacije koje su specificne za engleski jezik. Svaki jezik ima rijeci i izraze koje nije moguce prevesti jer drobimo stvarnost i dodajemo nešto ili oduzimamo, i uporaba se mijenja. Stvarnost je cjelina, a mi je sijecemo da stvorimo pojmove, i upotrebljavamo rijeci kako bi oznacili razlicite dijelove. Da nikada u životu niste vidjeli životinju i da onda, na primjer, nadete rep

-   samo rep - i da vam netko kaže: “To je rep”, biste li imali ikakve ideje o tome što je to, da nemate ideje o tome što je životinja?

Ideje u stvari krnje pogled, intuiciju, iskustvo i stvarnost kao cjelinu. To je ono što nam mistici stalno govore. Rijeci vam ne mogu pružiti stvarnost. One samo oznacuju, ukazuju na stvarnost. Treba ih upotrebljavati kao putokaze za stvarnost. Ali jednom kada tamo dospijete vaši pojmovi ce biti beskorisni. Jedan hinduisticki svecenik raspravljao je jednom s filozofom koji je tvrdio da je zadnja prepreka na putu do Boga rijec Bog, pojam Boga. Svecenika je to šokiralo, ali filozof je rekao: “Magarac na kojeg se uspneš i na kojem jašeš do kuce, nije sredstvo s kojim ulaziš u kucu. Pojmove koristite da biste tamo mogli stici, a onda sjašite i idete iznad toga, s onu stranu pojmova.” Ne morate biti mistik da biste mogli shvatiti da je stvarnost nešto što se ne može zatvoriti u rijeci i pojmove. Morate znati s one strane znanja da biste mogli znati što je to stvarnost.

Podsjeca li vas to na nešto? Onima kojima je poznato djelo Oblak neznanja prepoznat ce taj izraz. Pjesnici, slikari, mistici, i veliki filozofi, svi su oni vidjeli mig te istine. Recimo da jednoga dana gledam drvo. Do tada sam, svaki put kada sam vidio drvo, rekao: “Eto, to je drvo.” Ali danas kada gledam to drvo, ne vidim drvo. Barem ne ono što sam navikao vidjeti. Vidim nešto sa svježinom djecjeg pogleda. Nema rijeci za to. Vidim nešto jedinstveno, cijelo, nešto što tece, nešto što nije razbijeno. Cudim se. Da me pitate: “Što si vidio?” što mislite, što bih vam odgovorio? Nemam rijeci za to. Za stvarnost nema rijeci jer cim upotrijebim neku rijec, vracamo se na pojmove.

I ako ne možete izraziti ovu stvarnost koja je dostupna vašim culima, kako cete onda izraziti nešto što se ne može vidjeti okom ni cuti uhom? Kako netko može naci rijeci kojima bi se izrazila Božja stvarnost? Pocinjete li shvacati što su Toma Akvinski, Augustin i svi ostali govorili, i što je Crkva stalno ucila dok je govorila da je Bog misterij, nespoznatljiv za ljudski um?

Jedno od posljednjih pisama velikog Karla Rahnera bilo je upuceno jednom mladom njemackom ovisniku koji ga je molio za pomoc. Mladic je rekao: “Vi teolozi govorite o Bogu, ali što taj Bog znaci u mojem životu? Kako me taj Bog može osloboditi droge? Rahner mu je odgovorio: “Moram ti potpuno iskreno priznati da je Bog za mene bio i ostao potpuna tajna. Ne razumijem što je Bog. Nitko ne razumije. Imamo neke neizravne spoznaje, nagadanja, zamuckujemo pokušavajuci staviti tu tajnu u rijeci. Ali za to ne postoje rijeci niti recenice.” Na jednom predavanju u Londonu rekao je teolozima: “Teologova zadaca je sve objasniti vjerom u Boga i objasniti da je Bog neobjašnjiv.” Neobjašnjiva tajna. Ne znate i ne možete reci. Možemo samo zamuckivati: “E, pa…hm…”

Rijeci su putokazi, a ne opisi. Na žalost, ljudi padaju u idolopoklonstvo jer misle da, kad se govori o Bogu, rijec isto što i objekt (On). Kako možete biti tako ludi? Možete li biti ludi od toga? Cak i kada je rijec o ljudima, ili o drvecu, lišcu ili životinjama, rijec nije isto što i ta stvar. A vi biste htjeli reci da, kada se govori o Bogu, rijec jedna stvar. O cemu to govorite? Jedan medunarodno poznati strucnjak za Sveto pismo bio je prisutan na jednom od mojih tecajeva u San Franciscu, i rekao mi je: “Bože moj, nakon što sam vas slušao, shvatio sam da sam cijeli svoj život bio idolopoklonik. Moj idol nije bio napravljen od drva ili metala - bio je to razumski idol.” To su opasniji idolopoklonici. Oni koriste vrlo istancanu tvar - razum koji stvara njihovog Boga.

Želio bih vas dovesti do ovoga: svjesnost stvarnosti koja se nalazi oko vas. Svjesnost znaci gledanje, promatranje onoga što se dogada u vama i oko vas. “Dogada se” je prilicno tocan izraz: drvece, trava, cvijece, životinje, stijena, cjelokupna stvarnost se giba. Treba je promatrati, gledati je. Kako je za covjeka važno da promatra ne samo sebe, vec svu stvarnost. Jeste li vi zarobljeni  svojim  pojmovima? Želite li  se probiti  van iz svojeg zatvora? Gledajte onda, promatrajte, provedite sate u promatranju. Što treba gledati? Bilo što? Lica ljudi, oblike drveca, pticu u letu, hrpu kamenja, gledajte kako raste trava. Dodite u

dodir sa stvarima, gledajte ih. Ima nade da cete se tada osloboditi tih krutih shema koje smo svi razvili, iz kojih nam se namecu naše misli i rijeci. Tada cemo, nadajmo se, vidjeti. Što cemo vidjeti? Ono što smo odabrali nazivati realnošcu, sve ono što se nalazi s onu stranu rijeci i pojmova. Ovo je duhovna vježba - povezana je sa duhovnošcu - povezana je s oslobadanjem iz vašeg kaveza, iz robovanja pojmovima i rijecima.

Kako je to tužno ako proživimo život a nikada ga ne vidimo djetinjim ocima. To ne znaci da bi pojmove trebalo potpuno odbaciti jer su nam dragocjeni. Iako pocinjemo bez njih, pojmovi imaju vrlo pozitivnu funkciju. Zahvaljujuci pojmovima razvijamo svoju inteligenciju. Nismo pozvani na to da postanemo djeca, nego kao djeca. Moramo pasti s razine nevinosti i biti izbaceni iz raja, moramo razviti svoje “ja” i “pripadajuce” tim pojmovima. Ali onda se moramo vratiti u raj. Moramo ponovno biti otkupljeni. Moramo odbaciti starog covjeka, staru narav, uvjetovani ja, i vratiti se na razinu djeteta, ali ne tako da budemo djeca. Kada krenemo u život, stvarnost gledamo s cudenjem, ali to nije inteligentno cudenje mistika, vec neuobliceno cudenje djeteta. Kada razvijemo jezik i rijeci, cudenje umire i nadomješta se dosadom. Onda cemo se, ako imamo srece, ponovno vratiti cudenju.