Dvadeset i prva izreka...

Isus je rekao:

“Ako iz sebe iznesete ono što je u vama,

to što je u vama spasiti ce vas.

Ako to nemate u sebi,

ubiti ce vas baš ono što nemate “.

Isus je rekao:

“Neka onaj koji traži ne prestane s traženjem

sve dok ne nade ono što traži “.

“A kada nade, biti ce u nevolji,

biti ce u cudu,

i vladati ce nad svima “,

I još je rekao:

“Tko pronade smisao ovih rijeci

nece iskusiti smrt “.

POSTANITE VRTLAR

Traganje je uvijek potraga za samim sobom. Ma što umislili, vi tragate za sobom, jer duboko u vama,

sopstvo je cilj svakog traganja. Zbog toga, sva vanjska traganja na kraju se ispostave kao potpuno beskorisna

i lažna. Možda ste mislili da ste u potrazi za bogatstvom, no u suštini ste tražili sebe. Kada dodete do tog

svog basnoslovnog bogatstva, vi cete svakako shvatiti uzaludnost svega što ste do tada cinili; i zaista; imate

ogromnu kolicinu novca, ali vas to ni najmanje ne ispunjava. Dakle, nije bogatstvo bilo cilj vaše potrage,

samo je problem bio u tome što ste izabrali pogrešan smjer: željeli ste da se približite vlastitoj suštini, ali ste,

uslijed neznanja, otišli još dalje od nje.

Što covjek traži kroz bogatstvo? On traži samo jedan veci, dublji, sveobuhvatniji život, obilje života.

Svaki ljudski um ima obicaj kazati: “Kako bi živio bez bogatstva? Kako ceš se zaštiti od smrti, ako nemaš

silan novac na bankovnom racunu?” Dakle, svako skupljanje bogatstva u stvari je želja da se covjek zaštiti

od smrti. Zašto? Zato što svako želi da živi. Napor je protiv smrti, napor je za život. Um je taj koji stalno

razmišlja u pojmovima sigurnosti, a bogatstvo je jedno od sredstava zaštite. Medutim, kada zaista postanete

bogati, onda shvacate da sav taj novac vas ne može štititi ni od cega - od smrti svakako da ne može. A ako

vas bogatstvo ne može zaštiti od smrti, kako vam onda može omoguciti sveobuhvatniji, bujniji život? Ne,

problem je samo u jednom: izabrali ste pogrešan smjer.

Netko drugi trati moc, ugled, tko zna što - ali, opet, što on traži u suštini? Covjek želi da je svemocan,

imati u svoji m rukama toliku snagu da mu smrt ne može ništa. Ali, ta je žudnja, zbog svoje dubine, potpuno

neosviještena. I tako --- kada covjek napokon ostvari svu tu priželjkivanu moc, na kraju mora shvatiti koliko

su svi njegovi napori bili ništavni, smiješni, uzaludni.

Tu se skriva onaj poznati paradoks: kada god ostvarite sve što ste ikada željeli ostvariti, vi pocnete

osjecati kako ste doživjeli apsolutni neuspjeh. A ja vam po tko zna koji put ponavljam: ništa nije tako

neuspješno kao uspjeh. Sa neuspješnošcu uspjeha ništa se ne može usporediti. Ako još uvijek niste ostvarili

uspjeh, vaša iluzija je stabilna, i možete da nastavite s umišljanjem: “Jednoga dana - nije bitno kada ostvariti

cu uspjeh, i tada cu imati sve što sam oduvijek želio”. Medutim, kada zaista ostvarite uspjeh, iluzija je

izgubila stabilno tlo pod nogama: ucinili ste sve za cim ste hiljadama godina žudjeli, a unutrašnja praznina ne

samo da se nije smanjila - cak se i produbila. Sada, zbog kontrasta, vi još dublje osjecate vlastitu ništavnost:

oko vas je bogatstvo, neshvatljivo bogatstvo, a u vama siromaštvo, neshvatljivo siromaštvo. Život je oko vas,

a u vama je smrt. Zbog svega toga, kada god društvo postane bogato i mocno, religija iznenada postane, i to

odjednom, skoro preko noci, izuzetno važna i znacajna.

U siromašnom društvu, religija ne igra neku bitniju ulogu, jer ljudi još nisu shvatili koliko su neuspješni

- zbog toga što još uvijek nisu doživjeli neki veci uspjeh. Njihova potraga još uvijek ima nekog smisla, i

ispoljenje te žurbe stvarno je gotovo neophodno. Oni misle da ce sve biti u najboljem redu kada dodu do

velike kuce. Biti ce, oni stvarno tako misle, sve u redu - cim skupe još malo novca, još malo blaga. Drugim

rijecima, siromašak još i može živjeti u svim tim zabludama, ali bogataš ne može. I ako kojim slucajem vidite

negdje bogataša koji živi u iluzijama, znajte dobro da još uvijek nije uspio do kraja, još uvijek misli da je

siromašan.

Buddha je napustio svoju carsku palacu. Mahavir je otišao iz vlastitog kraljevstva. Oni su uspjeli, i kroz

uspjeh su uvidjeli: “Izabrao sam pogrešan smjer”. Cim su došli do takvog razumijevanja, nastao je obrt, i

dojucerašnji imperatori poceli su da se krecu u dijametralno suprotnom smjeru - postali su prosjaci, lutalice,

190

bez prebivališta i krova nad glavom. Uvijali su se u najjeftinije rite - ili su išli goli kao od majke rodeni. Uspeh

je pokazao svu svoju neuspješnost, a neuspješnost je postala preobracanje.

Ali zbog cega je baš svaki uspjeh toliko neuspješan? Zbog toga što, ponavljam, u suštini, nitko od vas

ne traži ni bogatstvo, ni moc, ni prestiž, ni sigurnost - svi mi tražimo nešto drugo. Nitko ne gine zbog neke

male ili velike kuce, vec smo svi u potrazi za vjecnim prebivalištem. Svi se mi želimo odmoriti do kraja,

opustiti se od vrha do dna, te zbog toga želimo spokoj koji ne može proci. To je ono što se podrazumijeva

pod traganjem: žudnja za vjecnim odmorištem. To nije nikakva vanjska kuca, vec stanje svijesti, stanje bica.

Ne tražite vi bogatstvo da biste se zaštitili od smrti, vec tražite život kojeg nikakva smrt ne može ni okrznuti.

Ovaj ce život, prije ili kasnije, biti zasigurno uništen. Zbog toga, strah opstaje u svima nama. Kako

možete živjeti takav jedan lomljiv život? Svi mi sjedimo na buretu baruta koje samo što nije eksplodiralo.

Kada dode do praska, gotovo je s vama. Možda cete živjeti tisucu godina, ali drhtati cete isto toliko. Drugim

rijecima, necete živjeti – drhtati cete.

Baš prije nekoliko godina unazad, naucnici su poceli razmišljati o doticnom problemu, jer sada smo

došli i do te mogucnosti: ljudski vijek se može produžiti skoro u nedogled. Možda cemo do kraja stoljeca

uspeti promijeniti matricu u kromosomu – promijeniti cemo strukturu i trajnost samih celija! Tako cemo,

možda, biti u stanju živjeti tristo, pa i više godina. Zbog toga što vaši roditelji sada žive negdje oko

sedamdeset, osamdeset godina, ni vi ne možete živjeti duže: u nesvjesnom je zapisano nešto što lici na rok

trajanja. Kao da ta matrica u vama mora trajati tih sedam, osam decenija, i nijednu godinu više, nijednu

godinu manje. Ako možemo promijeniti sve te stvari u samoj celiji, onda cemo živjeti koliko nam se bude

svidjelo. To je bio jedan od najtrajnijih snova ovog covjecanstva: pobijediti smrt, i produžiti život do u beskraj.

Kažem vam: baš prije par godina naucnici su nabasali na tu mogucnost, i sada se to stvarno može

izvesti - možda ce se slicna stvar i uraditi do kraja dvadesetog vijeka. Ali, sada se pojavio novi problem:

naucnici su pomislili da, ako to bude izvedeno, svako ce biti sretan, i strah od smrti ce da zauvijek nestane.

Ama, ne! Nece, zasigurno nece! Kada su malo dublje zašli u problematiku, shvatili su da se covjek od

sedamdeset godina boji smrti tocno sedamdeset godina. Samim tim, onaj koji bude živio ne sedam decenija

nego sedam vjekova, panicno ce strepiti od smrti sedamsto godina! Strah ne samo da se nece smanjiti - on

ce postati veci nego što je ikada bio! Kako bi strah uopce i mogao nestati? Možete živjeti i sedam milijuna

godina, ali to ne pravi nikakvu razliku - nikakvu, ponavljam. Potpuno je svejedno koliko cete dugo sjediti na

buretu baruta - bure može eksplodirati vrlo lako, i strah se zbog toga produžava u nedogled.

Dakle, traganje je, u suštini, potraga za postojanjem koje je istinski besmrtno. Ta vrsta postojanja

nalazi se u vama, a ne negdje izvan vas. Zbog toga, covjek ne može dodirnuti sebe: ruka se ne može

posuvrati - one su izmišljene da bi djelovale u vanjskom svijetu, a ne u tom unutrašnjem. Noge ne mogu

krenuti na unutra: nema potrebe, a nema ni prostora za koracanje. Takoder, ni ove oci nisu u stanju da se

posuvrate, ali to i nije nužno, zbog toga što je vaše bice stvorilo citav taj mehanizam kako bi moglo stupiti u

odnos sa stvarima, ljudima i situacijama izvana.

Iznutra, ništa nije neophodno, iznutra ste savršeni. Tamo se nema što raditi, sve je onako kako i treba

biti.

Ocigledno, potraga je za tim unutrašnjim bicem - zbog toga što je ta svijest u nama svemocna,

sveprisutna, prebogata. Nikakva vanjska moc se ne može usporediti sa snagom koja se nalazi u svakom od

vas. Možete postati Napoleon, Adolf Hitler glavom i bradom, ali i dalje ste bespomocni, ako uzmemo u obzir

tu izvornu moc unutrašnjeg bica. Sve dok ne postanete kao Isus ili Buddha, ne možete u sebi prepoznati tu

svemoc o kojoj vam sve vrijeme govorim. Ili... možete postati drugi Ajnštajn, drugi Bertrand Rasel, ali ne i

sveznajuci. Možete sakupiti sve moguce informacije, sva moguca i nemoguca obavještenja, ali ono neznanje

koje iznutra osjecate nece se promijeniti, i stanje ce biti kakvo je oduvijek i bilo - osim ako ne postanete slicni

Isusu ili Zaratustri - zbog toga što tek tada ostvarujete sveznanje.

Svako je traganje usmjereno prema svemoci, sveprisutnosti i sveznanju. Zapamtite ove tri rijeci. One

su izvedene iz sanskrtske rijeci AUM, jer AUM je simbol svekolikog Univerzuma. U njemu su tri zvuka: A-UM,

i kroz njih su kasnije nastali svi ostali zvuci. Dakle, ta rijec - AUM- je korijen svih kasnijih osnova, te zbog

toga Hindusi kažu da je AUM svijeta mantra, najmocnija mantra koja postoji. U njoj je srž cjelokupnog

postojanja. AUM je korijen svega.

Sve tri engleske rijeci - sveprisutan sveznajuci svemocan, izvedene su iz AUM-a, i one predstavljaju

onog koji je postao sveprisutan kao AUM, sveznajuci kao AUM, i svemocan kao AUM. Onaj koji se ujedinio

sa snagom ove mantre sjedinio se sa Univerzumom - postao je Sve. Sve dok se to ne ostvari, covjek nece -

covjek ne može biti zadovoljan i ispunjen. Biti cete i dalje prosjak, i prosjacenje ce se nastaviti iz života u

život. Biti imperator, to ce ostati vaš nedosanjani san, i ti snovi ce vam još više otežati taj prosjacki status.

Sada pokušajmo prodrijeti u smisao ovih predivnih rijeci. Isus ovdje govori neke veoma cudne i

nevjerojatne stvari.

Isus je rekao: “Ako iz sebe iznesete ono što je u vama, to što je u vama spasiti ce vas. Ako to nemate

u sebi, ubiti ce vas baš ono što nemate”.

Vrlo neobicno! Isus kaže: “Ako iz sebe iznesete ono što je u vama; ako mu dopustite da raste, ako mu

pomognete da se razotkrije. Ako pomognete onom što je oduvijek u vama da isklija - tom gorušicnom

sjemenu, tom sjemenu kraljevstva nebeskog - ako mu dozvolite da se razvija, ... to što je u vama spasiti ce

191

vas. Ali, ako kojim slucajem propustite priliku, ako previdite, loše vam se piše, jer “... ako to nemate u sebi,

ubiti ce vas baš ono što nemate” .

Ako to promašite-a ja vam ponavljam: židovska rijec “grijeh” u stvari znaci “promašiti cilj” - dakle, ako

promašite sebe, vi ste taj grešnik. Gorušicno sjeme je unutar svakog od vas, ali ako ga ne cuvate, ako mu ne

dajete dovoljno plodnog tla, dovoljno vode i ostalih potrepština, još uvijek niste postali vrtlar. Ako ne zasadite

to sjeme, onda ga nosite mrtvog u sebi. Vi mislite da ce sjeme umrijeti ako ga bacite ili stavite u zemlju. Strah

je u nekom smislu opravdan, jer sjeme ce zaista umrijeti, ali samo da bi drvo moglo uskrsnuti iz smrti jedne

male sjemenke. Svako je razotkrivanje smrt onog manjeg i rodenje onog vjecnog, dubljeg, znacajnijeg. Ono

što je staro zaista mora umrijeti, zbog toga što se samo kroz to rada ono novo i nepoznato. Sjeme ce,

drugim rijecima, morati umrijeti - zbog toga drhtite u strahu i štitite sjeme.

Jednom prilikom neko mi je ispricao ovu pricu: imperator je imao tri sina. Sva trojica bila su mudra,

talentirana i jaka, i kralju je bilo teško odluciti se - kome od njih ce ostaviti kraljevstvo. Kralj je svakoga dana

bivao sve stariji, ali zaista mu je bilo teško bilo kojeg sina proglasiti za novog vladara. Da stvar bude gora i

složenija, sva trojica bila su istovjetna u gotovo svakom smislu. Pošto više nije mogao racunati u ispravnost

svoje procjene, pozvao je dvorskog mudraca da on presudi umjesto njega. Mudrac je razmislio, sve lijepo

isplanirao, i na kraju predložio kralju da on ode bilo gdje na hodocašce, i da se tamo zadrži barem godinu

dana. U skladu s mudracevim prijedlogom, kralj je pozvao sinove. Svima je podijelio odredenu kolicinu

sjemena, i dok je to cinio, govorio je: “Ovo je sjeme od najljepšeg cvijeca na svijetu, i zato vas molim da

cuvate ovo sjeme kao da vam od toga sam život zavisi. Kada se vratim s hodocašca, želim da me izvijestite

o onom što ste ucinili sa sjemenjem”. Rekavši im ono što je želio, kralj se spremio za put, i spokojan, otišao u

daleku zemlju.

Nakon jedne godine, vratio se u svoje kraljevstvo. Prvi sin, najstariji - a pošto je bio najstariji, bio je

najiskusniji u okvirima ovoga svijeta, lukav i spretan u proracunima - riješio je da je najmudrije da sjeme

sacuva na taj nacin što ga je zakljucao u sef, jer je znao da ce ga otac prvo upitati što je uradio sa onim

sjemenkama koje mu je dao prije no što je otišao na put. Zbog toga je sjeme spakovao u sef, a kljuc je stalno

nosio sa sobom - znao je da njegova buducnost zavisi od toga što ce se dogoditi sa sjemenom.

Drugi sin je razmišljao: “Sjeme se mora sacuvati, ali ako ga stavim pod kljuc - kao što je to uradio

najstariji brat - možda ce sjeme propasti, te kada otac dode, reci ce: “To više nije ono isto sjeme koje sam ti

dao prije godinu dana - sada je sjeme iskvareno, a sve što se pokvari postaje beskorisno”. Moram smisliti

nešto drugo”.

I tako je drugi sin otišao na tržnicu i prodao sjemenke - na njima je zaradio mnogo novca, jer sjeme je

zaista bilo vrijedno, od nekog izuzetno rijetkog drveca. Razmišljao je: “Ovo je stvarno najbolji nacin. Sacuvati

cu novac, i kada se otac vrati, ja cu otrcati na tržnicu i kupiti netko drugo sjeme. Kako bi mogao uociti neku

razliku? Dacu mu to novo sjeme, i to ono koje je sveže, mlado, puno snage - zašto bih lupao glavu u vezi

onog sjemena koje se lako može iskvariti. I, na kraju krajeva, tko u stvari zna kada ce se on tocno vratiti s

tog njegovog hodocašca - možda ce doci prekosutra, a možda nece ni za pet godina. Zbog cega da se

zabrinjavam sve to vrijeme?” I tako je sin prodao sjemenje i cuvao novac do ocevog povratka.

Treci sin je drugacije mislio: “Dano mi je sjeme - mora da u tome postoji netko skriveno znacenje”. Bio

je to najmladi sin, još uvijek neiskusan u ovom svijetu prevaranata i lažova. “Pod sjemenom se

podrazumijeva rast”, mislio je, “jer sama rijec znaci “rast”. Sjeme, dakle, nije cilj, nego samo most. Preko

njega, ostvaruje se nešto. Sve dok ne pusti mladice, sjeme je beznacajno, zbog toga što ono ne može biti cilj

sam po sebi - sjeme je zasigurno tek prolazna faza. Razmišljajuci tako, mladic je otišao u dvorište i posadio

sjeme.

Nakon tocno godinu dana, otac se vratio sa hodocašca. Prvo je upitao najstarijeg sina što se u

meduvremenu dogodilo sa sjemenjem. “Najmladi ga je uništio”, odgovori mu on, “i nije u stanju vratiti ti isto

ono sjeme koje si mu dao. A i kako bi mogao? Sada je ono sjeme procvjetalo - vrt mu je pun cvijeca. A i onaj

drugi nije bio mnogo pametniji, zbog toga što mu je palo na pamet da sjeme proda, pa kada se ti vratiš,

mislio je on, lijepo ce otici na tržnicu i kupiti isto ono sjeme koje je jednom prodao... Eto, sada je garantirano

na tržnici - zbog toga i te nije došao docekati”.

Drugi sin je ovako poceo: “Sjeme mog najstarijeg brata sada je potpuno beskorisno, jer se iskvarilo od

dugog cekanja. Sjeme mu je sada mrtvo, i povratka nema - ne može ga oživiti. Onaj mladi je bio još gluplji,

zbog toga što se sjeme moralo sacuvati - bukvalno sacuvati se, a on to nije ucinio. Ja pobjedujem”.

Ali najmladi imperatorov sin uopce nije bio zainteresiran za nekakve pobjede. Njega je zanimala samo

jedna stvar: sacuvati sjemenje koje mu je otac ostavio u amanet. “A sjeme je”, mislio je on, “samo prolazna

faza... Ono nije i ne može biti cilj, nešto konacno. Jedini nacin da se ono istinski sacuva je da mu se dozvoli

da prirodno raste, jer sjeme najbolje zna kako preživjeti. Uskoro ce se pojaviti novi cvijetovi, nove, radosnije

boje, a sjeme ce se umnogostruciti, da se množi samo od sebe - onako kako to ono najbolje zna”. Sin je bio

sretan samo zbog toga što je vjerovao da ce otac blagonaklono prihvatiti njegovu ideju.

Saslušavši svu trojicu, otac prvo rece najstarijem: “Ti si ubjedljivo najgluplji - kako si mogao i pomisliti

da ce željezo i brava sacuvati sjeme? Ako ga cuvaš, ubijaš ga. Sjeme se može održati u životu samo ako mu

dopustiš umrijeti na prirodan nacin. Na taj nacin, sjeme ce se preporoditi onako kako najbolje zna”.

Drugom sinu imperator je rekao: “Tvoja ideja nešto je pametnija od ideje mog najstarijeg sina, jer si

shvatio što ce se dogoditi sa sjemenom ako mu ne dopustiš slobodu – umrijeti ce bez preporoda. Ali, broj

192

sjemenki se na taj tvoj nacin ne može promijeniti. Ako se jedno sjeme posadi u zemlju, za nekoliko mjeseci

dobivaš na tisuce sjemenki. Ti si uradio mudriju stvar od najstarijeg sina, ali, nažalost, ni ti nisi shvatio u

cemu se nalazi smisao ove igre”.

Tada je otac upitao i treceg sina: “A ti, što si ti ucinio?”

“Ja sam uradio nešto što nema veze s postupcima moje brace”, rece najmladi. “Nisam želio sacuvati

sjeme pod kljucem, a ideja da ga prodam nije mi se cinila najpoželjnijom. Sjeme se može sacuvati samo ako

se ostavi u zemlju. Više nemam ono sjeme koje si mi dao, ali sada imam tisucustruko više sjemena. Ne

mogu ti vratiti istu kolicinu, ali možeš uzeti koliko god hoceš sjemenja”.

“Ti si shvatio! “, bio je oduševljen otac. “Zbog toga, ti ceš biti kralj, jer jedini nacin da se sjeme sacuva

je da mu se dozvoli da se samo prirodno, spontano - razvija”.

Zbog toga Isus kaže:

“Ako iz sebe iznesete ono što je u vama, to što je u vama spasiti ce vas. Ako to nemate u sebi, ubiti ce

vas baš ono što nemate”.

Ali vama ne pada na pamet da barem za trenutak posuvratite pogled. Dakle, sve ono što je u vama još

uvijek vas može uništiti - a i uništava vas, premda to ne primjecujete. Možda imate bogatstvo, ili neopisivu

moc, ili odredene stvari za koje mislite da su važne, maltene neophodne, ali ništa od svega toga vam ne

može pomoci. Umjesto što vas spašava, težina ovoga svijeta - koja vam se objesila oko vrata - vuce vas na

dno. Vaš brod vec je dopola u vodi, zbog tog silnog tereta kojeg gomilate bez ikakve svrhe. Svi posjedi koje

imate pripadaju ovoj obali, i jednostavno ne mogu da se prenesu na onu obalu. Do sada, još nijednom nisam

sreo nekog covjeka koji je uspio da stvari ovoga svijeta prebaci na onaj svijet.

Kada ispustite dušu, kada umrete, kako mislite da cete preseliti sve to bogatstvo? Smrt vam oduzima

tijelo, i sve što možete nositi, u stanju ste prenijeti iskljucivo uz pomoc tijela. Ali, njega nema - i što sada?

Dakle, kada instrument otpadne, otpadaju i posjedi. Zbog toga takozvani ~ pametnjakovici savjetuju: “Ne

skupljajte stvari nego znanje, jer znanje se može prenijeti!” Zapamtite dobro: i to je takoder nemoguce, jer

kada tijelo otpadne, otpada i mozak, a on je smetlište za svo znanje sa ovoga svijeta.

Vaš mozak je kompjuter koji razvrstava sve informacije koje ste u stanju skupiti. I on je takoder nešto

vanjsko: ako odstranite Ajnštajnov mozak, Ajnštajn ce da se preko noci pretvori u idiota, jer nestankom

mozga išcezava i znanje. Ali, ako to isto ucinite i sa Isusovim mozgom, do takve drasticne promjene ne mora

doci. Zbog cega? Pa, jednostavno zato što je Isus skupio svjesnost koja ne zavisi od mozga on nije skupljao

znanje.

Dakle, imamo tri tipa ljudi: oni koji žive na samom rubu skupljajuci stvari koje se ne mogu prevesti na

drugu obalu. Oni drugi - koji se nalaze u sredini - skupljaju manje, obavještenja, informacije iz svetih spisa,

filozofije, teorije. Oni su pametni, ali ne i mudri, jer znanje se taloži u mozgu, a on je tek dio tijela - možda

najtananiji dio, ali je ipak tjelesan. Na kraju, dolazimo i do treceg tipa ljudi - koji su izuzetno rijetki - koji teže

da povecaju ne materijalne posjede, ne besmisleno znanje, nego svjesnost.

Ta duboka svjesnost je vaše najunutrašnjije sopstvo, i samo ono može da sa ove obale prijeci na onu,

jer svjesnost ne pripada nivou ovoga svijeta. U tijelu se susrecu dvije oblasti: materija i svijest. Vaše znanje

je vezivno tkivo koje spaja materiju sa svjesnošcu. Odbacite stvari i obavještenja! Rastite u svijesti, postanite

budni, pooštrite mudrost u sebi! Što ste budniji, to lakše prelazite s obale na obalu. Tad, sa svom tom

svjesnošcu, necete se pojaviti kao prosjak, nego kao car, kao istinski bogataš. Možda cete u okvirima ovoga

svijeta biti siromašak - recimo, kakav je i Buddha bio - ali “tamo” cete se pojaviti kao car, jer na onu obalu

stižete samo sa svjesnošcu koju ste ostvarili za života na ovoj strmi.

Dogodilo se: kada su Pompeji uništeni vulkanskom erupcijom... vatra je pocela da divlja negdje oko

ponoci, i svi su poceli da spašavaju što se spasti moglo. Mjesto je bilo bogato, i ljudi su izbezumljeni trcali,

povijajuci se od tereta. Naravno, ljudi su nosili samo najvrednije stvari - jer vremena nije bilo - i netko je nosio

dijamante, netko zlato a netko novac; uceni ljudi spašavali su svoje knjige. Grad je bio u panici, i ljudi su

trcali kao muhe bez glave. Medutim, u svoj toj strci, jedan covjek se izdvajao - hodao je mirno, bez ikakve

žurbe, kao da je krenuo na jutarnju šetnju. Bio je to njegov stari obicaj - da svakoga jutra malo prošeta po

okolnim brdima, i to polako, natenane.

Tko god ga je pogledao u onom sveopcem rasulu, nije se mogao cudom ne nacuditi: “Pa kako je

moguce? Ti ništa ne nosiš. Zar je moguce da ništa nisi uspio spasiti? Pa, zar si sve izgubio?”

Covjek im odgovori mrtav hladan: “Ja ništa nemam, i nosim sa sobom sve što imam”.

“Ali zbog cega se onda šetaš kao da si krenuo u šetnju, maltene bezbrižan? Svuda oko nas je sveopci

kaos i ludilo, a ti se šetkaš. Životi su nam u pitanju, covjece - sve može nestati vec sljedeceg trenutka”.

Covjek se samo nasmijao: “Sve ono što ste nagomilali, vatra ce ionako uništiti, smrt ce ionako odnijeti.

Ja sa sobom nosim samo svjesnost, jer to je sve što sam skupio za života. Zbog toga, ovo rasulo za vas je

“biti ili ne biti” - za mene, rijec je o jutarnjoj šetnji”.

Covjek je utjelovljenje istinskog mistika, i kao da je Isus njemu u cast govorio svoju izreku:

“Ako iz sebe iznesete ono što je u vama, to što je u vama spasiti ce vas. Ako to nemate u sebi, ubiti ce

vas baš ono što nemate”.

Ako ste iznutra siromašni, izvana možete biti basnoslovno bogati, ali uništiti ce vas baš ono što

posjedujete. Ako je bogatstvo unutrašnjeg tipa, onda nema zabrinutosti i panike. Tad vam smrt ne može

oduzeti bukvalno ništa, jer svjesnost prevazilazi smrt. Svijest je, u stvari, jedini zrak iz ljudskog bica koji

193

prevazilazi vjecitu tamu smrti. Možete li umrijet s punom sviješcu? U tome je citava stvar. Ali, ako niste živjeli

kao svjesno bice, kako onda možete ocekivati da cete umrijeti svjesno? Cak ste i u životu nesvjesni - zašto

bi smrt nešto promijenila?

Zapamtite jednu stvar... Kada god trpite preveliki bol, bol koji se ne može podnijeti, unutar vašeg tijela

pokrece se jedan mehanizam koji vam ne dopušta da ostanete svjesni. Ako se onesvijestite, umrijeti cete od

bolova. Doktori su anesteziju izmislili tek prije nekih par vjekova, ali prirodi je ona odvajkada bila dobro

poznata. Kada god dodete do tocke neizdrživog bola, odjednom pocinjete da se onesvješcujete, jer da se taj

mehanizam ne ukljuci na vrijeme, bol bi vas jednostavno samljeo. Dakle, u tijelu se nalazi nešto što podsjeca

na nevidljivi termostat. Kada god vas nešto zaboli, vi kažete: “Ah, ovo je neizdrživo!” Griješite. Da je bol

zaista nepodnošljiv, unutrašnji mehanizam bacio bi vas u nesvijest.

U stvari, ne postoji bol koji se ne može podnijeti. Bez obzira na vrstu patnje, sve patnje se mogu

izdržati. Zbog toga možete ostati budni bez obzira na prirodu i intenzitet bolova. Smrt je svakako najbolnija

stvar. Radi se o najvecoj prirodnoj kirurškoj operaciji, jer vaše bice ce biti odvojeno od tijela. To ne podsjeca

na odsijecanje prsta, na vadenje slijepog crijeva ili neceg slicnog, ne. Citavo tijelo se odsijeca od vas!

Nijedan doktor to ne može uciniti. Da li shvacate? Odvojiti ce vas od tijela kao cjeline. Živjeli ste unutar tog

istog tijela barem sedamdeset, osamdeset, pa možda i više godina - i ne samo da ste živjeli, nego ste se cak

i poistovjetili s njim: vi mislite da ste tijelo. Bol je takav da cete se zasigurno onesvijestiti u trenutku smrti.

Citav život nije ništa drugo do priprema da se zadrži svjesnost prije no što napustite tijelo. To je ono

što svaki sannyasin mora raditi: budite spremni! Ne gubite vrijeme na nebitne stvari, jer ono što izgubite ne

možete poslije povratiti. Jedino bogatstvo koje može da se iz svega toga izvuce je: postati svjestan. Radite

što god hocete, ali s budnošcu, što pažljivije. Vaši životi mogu biti razliciti, ali unutrašnje traganje uvijek je

istovjetno.

Motete biti biznismen, doktor, profesor, inženjer ili radnik, ali to ne cin nikakvu razliku: unutrašnja

potraga je jedna te ista ostvariti što vecu svjesnost, rasti u svijesti. U jednom trenutku, na kraju svega,

dolazite do granice kada ste toliko svjesni da cak ni smrt ne može da vam promjeni stanje. Na to je mislio

Isus kada je rekao da treba da se razotkrije ono što se u vama nalazi. Ako “to” spoznate, spasiti cete se, no

ako ne spoznate, “to” ce vas potopiti.