Posljedice priče da su "i svi drugi loši"

Za duhovne i moralne kockare među nama, ta je priča dozvola za kra­đu i sve drugo što im se prohtije.

Razmotrite američke izvore hrane. Biljke svoje hranjive sastojke dobivaju iz tla, a ako u tlu ima manjak cinka ili kalcija, bit će i u bilj­kama, ali i u životinjama i ljudima koji ih jedu. Slično tome, kao što su otkrili Europljani smješteni niz vjetar od Černobila, ako tlo pretrpi iznenadni 'napad' radioaktivnog cezija, povrće, voće i žitarice još će godinama nakon toga uključivati Geigerove brojače. Drugim riječima, što je u tlu, to nam je u hrani.

         Pa biste očekivali da će gnojiva kojim se prskaju usjevi biti čista, zar ne?

         Krivo.

         Nekoć nije bilo pravila glede sadržaja asfalta ili ulja kojim se prska­ju makadamske ceste da bi se spriječilo dizanje prašine Prema izvješću prvi put puštenom u javnost u CBS-ovoj emisiji 60 Minutes, Mafija u New Jerseyu domislila se lukavom triku. Kompanije koje imaju otro­vni otpad — olovo, živu, PCB, dioksin, tekući radioaktivni otpad -dobile su ponudu tvrtke za "odlaganje otpada" kojom bi mogle ušte­djeti cijelo bogatstvo: za saniranje pola kilograma otpada tražili su samo 200 dolara umjesto uobičajenih 3000 dolara. Zagađivačima je to bila nevjerojatno dobra prilika pa su je objeručke zgrabili, ne postav­ljajući nikakva suvišna pitanja. Tvrtke za "sanaciju otpada", registrira­ne u skladu sa zakonima i propisima, potom su uzele te otpadne tvari i pomiješale ih — razrijeđene — s uljem... te njima prskale zabite ma­kadamske ceste u unutrašnjosti države New York i neke u Novoj En­gleskoj. Dodavali su te tvari i u asfalt kojim su asfaltirane ceste. U nekim su ih slučajevima čak miješali s benzinom koji su prodavali crp­kama. Istina je izišla na vidjelo kad se razboljele nekoliko obitelji čije su se kuće nalazile uz ceste prskane uljem i kad je nacionalna gleda­nost emisije 60 Minutes stavila točku na najočigledniji dio operacije.

         To je bilo u 70-tim godinama dvadesetog stoljeća. Pa, kamo je ne­stao taj otpad?

         1997. godine gradonačelnica maloga grada u državi Washington pokrenula je istragu da bi se otkrilo zašto se jedan dio stoke razboljeva premda je se hrani žitaricama uzgojenim u okolici.

         Bila je osupnuta onim što je otkrila.

         Ispada da SAD nemaju zakon koji kaže da gnojivo ne smije sadržati otrovne otpadne ili radioaktivne tvari. Pa se, na primjer, postrojenje za proizvodnju urana u Goreu, u Oklahomi, svog nisko-radioaktivnog nu­klearnog otpada rješavalo tako da su ga proglasili "gnojivom" (jer sa­drži neke hranjive tvari koje su dobre za biljke) i njime prskali pa­šnjake. U Moxee Cityiju, u Washingtonu, jedna tvrtka prihvaća otrovni otpad iz željezarija i preprodaje ga mjesnim poljoprivrednicima kao umjetno gnojivo. U Camasu, Washington, otpad s tragovima olova pr­ska se na usjeve. A to je tek najsitniji vrh ledenjaka: takve su stvari zakonite u cijelim Sjedinjenim Državama.

         Državna je vlada na gradonačelničine gnjevne optužbe odgovorila na dva načina. Prvo, u odgovor na "aferu oko jabučnih pesticida" od prije nekoliko godina, lobisti industrije pesticida uspjeli su u trinaest država (dosad) dovesti do izglasanja zakona prema kojemu je kažnjivo snimiti ili napisati reportažu koja bi mogla u javnosti izazvati zabri­nutost oko sigurnosti hrane koju ljudi jedu (te zakone često nazivanju Veggie Libel Laws (Zakoni o vegetarijanskoj kle­veti); Oprah Winfrey bila je optužena na osnovu njih kad je rekla da više neće jesti govedinu).

Tako čak ni priča o otrovnim gnojivima nikad nije došla u neke no­vine. Drugo, Seattle Times otkrio je da vladine organizacije ohrabruju preprodavanje otrovnog otpada kao gnojiva, jer se time "štedi novac za industriju" i usporava punjenje ionako već gotovo punih podzemnih odlagališta otpada.

Na čijoj je strani vlada? Pa, kad je novinar Settle Timesa, Duff Wil-son, pitao zašto vlada dopušta da se otrovni otpad miješa s gnojivima i koristi na farmama i njivama širom zemlje, Rufus Chaney iz Mini­starstva poljoprivrede rekao mu je: "Bilo bi neodgovorno stvoriti ne­potrebna ograničenja koja stoje brdo novca."

Prema riječima njihova glasnogovornika, Američko ministarstvo energetike (eufemistično ime za agenciju koja nadgleda proizvodnju atomskih bomba i bojevih glava) ima krasan novi izvor za skladište nuklearnog otpada. "Imamo vjerojatno najveću zalihu stroncija-90 u Sjedinjenim Državama," rekao je on u članku objavljenom 19. srpnja 1997. u Science Newsu. "Naš itrij (90) je najčišći. Postupak kojim se on dobiva iz stroncija-90 nešto je što smo patentirali..." U istom je članku napisano da je itrij-90, jedan od najčešćih proizvoda deriviranih iz proizvodnje nuklearnih bomba, sad u postupku testiranja za uporabu u nuklearnoj medicini u borbi protiv tumora.

Naravno, postoji nekoliko problema pri uporabi nuklearnog otpada u medicini. Kao što je istaknuo istraživač sa sveučilišta Emory, kad se radi s izotopom iridija-192 "njegovo zračenje je toliko prodorno da biste se morali odmaknuti od kreveta bolesnika...". Unatoč tome, vlada se nada da nuklearni otpad iz proizvodnje atomskih bomba može biti recikliran tako da ga se ubrizgava u vene ljudi koji su rak dobili možda baš zato što su jeli hranu prskanu drugim otpadnim tvarima.

         Kako je tužno da smo šokirani kad naiđemo na ovakve situacije, ali ne i iznenađeni.

         Sa šest milijarda ljudi na Zemlji, koji se natječu za malo preostalih prirodnih izvora, postavke tipa "svi to rade, svi su griješnici, ako mi to ne učinimo, netko drugi će, a ionako nije protuzakonito," smatraju se ispravnim. Na njih se gleda kao na razumne, kao na sredstvo preži­vljavanja. K vragu i naša djeca i njihov svijet: zgrabite što možete i zgrabite to sad! Nije li to način života naše kulture? Od Cezara koji je pljačkao Kelte, do Pizarra koji je orobio Inke, do Kolumba koji je po-robljavao Taine, do duhanske industrije koja stvara ovisnicima djecu iz Trećega svijeta, sve je to isto wetiko razmišljanje: oduzmi drugome čak i život, ako je to u tvom interesu.

         Stvoreno kroz mentalno oboljenje koje stvara pohlepu, kulturološki zarazno, izuzetno smrtonosno, a potkrijepljeno izvrtanjem vjere i kul­ture u svrhu opravdanja dominacije, osvajačkih pohoda i krađe, takvo je razmišljanje (bez obzira na ime vjere ili države ili kulture) ono što ubija Zemlju i njezine stanovnike.

Ne ubija je čovječanstvo. Ubija je posljedica priča dijela čovječan­stva koje sad dominira. Te priče, prisutne u našim životima od najra­nijih dana djetinjstva, a koje su postale leća kroz koju gledamo druge ljude, druga živa bića i sve što je stvoreno, uključujući sve zamisli, sa­činjavaju ono što nazivamo kulturom i što bi nas moglo uništiti ako ih uskoro ne promijenimo.