57. POSLAO CAR ČUDNE NARANČE

 

        Poslao jedan car čudne naranče, punu košaru - poslao ih caru susjedne zemlje. I sve bi prošlo kao običan dobrosusjedski potez, da naranče uistinu nisu bile čudne. Naime, na pogled su bile prave naranče. No zađeš li im pod koru, imaš što i vidjeti: ništa. Prazno. Kora je uredno, netaknuto, kružno, grlila praznu nutrinu.

        Car je sazvao vijeće znanstvenika. Jer to je bilo prosvjećeno carstvo, u kojemu znanstvenici, pjesnici, i mudraci nisu bili samo ukras dvora, već potporanj carske odluke.

        “Kako je to moguće?” pitao ih je.

        Znanstvenici su pomno proučavali čudne naranče, a onda su izjavili:

        “To je nemoguće. Budući da je to nemoguće, ne treba se na to obazirati. Jer bi se mogli poremetiti naći dobri odnosi s mogućim, i, naravno, s carem susjedom.”

        “Dobro,” reče car, otpusti znanstvenike, i sazove vijeće mudraca.

        “Kako je ovo moguće?” pitao ih je.

        Letimice pogledavši naranče, mudraci rekoše:

        “Kao što se vidi, to je moguće, ali mi ne znamo kako.”

        A pjesnici rekoše:

        “Mi smo oduvijek znali da može i tako.”

        Car tada zaključi da neće preživjeti, još manje carevati, ako ne riješi ovo pitanje. Poče uvoziti najveće znalce, čarobnjake, vidovnjake iz drugih carstava. Ali nitko da mu objasni kako je moguće ono, što je nemoguće. Zamalo, i car prestade voditi brigu o bilo čemu, osim o narančama. Više nije ni jeo, ni spavao, ni vršio nuždu. Više nije znao koja mu je žena glavna, a koja je priležnica. Naposljetku shvati da će umrijeti, ne učini li nešto što će ga izliječiti od misli o narančama. Prvo što mu je palo na um, bio je rat. Skupi dakle vojsku, i udari na carstvo onoga susjednoga cara.

        Povede se rat, u kojemu je poginulo mnogo ljudi, spaljena silna sela, ostala nezasijana tolika polja, zakupljena glad i bolest. Cara, koji je poslao čudne naranče, lovili su po cijeloj zemlji. Pomoću uhoda uhvatiše ga u bijegu, preodjevena u prosjačke dronje. Ranjena i izmrcvarena, dovedoše ga pred cara napadača.

        “Poštedi mi život,” dahtao je zarobljeni car, “pa ću ti pokloniti sve što je ostalo od moje zemlje.”

        “Ne treba mi tvoja zemlja. Objasni ti meni one naranče,” zagrmi car osvajač. “Zbog njih niti jedem, niti spavam, niti vršim nuždu; i uopće, ne živim. Kako je moguće da naran~e imaju koru, a nemaju nutrinu? Objasni mi to, i vratit ću ti prijetolje, i k tomu ću ti platiti ratnu odštetu.”

        “Treba najprije odgovoriti na pitanje o...” grcao je zarobljenik.

        “Pitanje? Na koje pitanje?” zagrcao je sada i car pobjednik.

        Ali pobjeđeni se car mučio s dahom, otvarao usta, krkljao, hripao, hropio. Car osvajač, i on ispijen, i on samrtno blijed, prislonio je uho na zarobljenikova usta; ali glasa više nije bilo među čujnima.

        “Govori!” stade ga vriska. “Dat ću ti svoju ženu, svoju kćer, svoje carstvo...”

        Napinjući se da odgovori, nesretnik je izdahnuo.

        Ubrzo potom umre i car silnik. Umro je očajan, i pomračena uma.

 

        Kad se našao s onu stranu pobjede i poraza, dočeka ga tamo bivši susjed, pošiljatelj naranči.

        “To s narančama sasvim je ljudski,” rekao mu je. “Odgovori mi, kako je moguće da ljudi imaju tijelo, a nemaju dušu?”      

        “Moguće je,” reče poslije mnogih dana prvi car.

        “Zar ne vidiš da je nemoguće?” odgovori drugi, pokazujući mu sebe i njega.

       

 

       Sljepilu ni smrt ne može otvoriti oči.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.