Popularno je pogrdno govoriti o 'utopijskim zajednicama', pogotovo u znanstvenim radovima na temu očuvanja okoliša, ali takve zajednice imaju povijest uspješnosti i preživljavanja teških vremena. Od malih gradskih zajednica rane Amerike do komuna raštrkanih od Vermonta do Kalifornije do Balija, od izraelskih kibuca do domorodačkih dru­štava, mala plemenski organizirana društva zaista funkcioniraju.

Jedna od modernih inačica takvih društava naziva se "namjerna za­jednica". Često su organizirane kao male korporacije, gdje svi imaju udio u vlasništvu nad zemljom, ali obitelji su vlasnici kuća i zgrada na toj zajedničkoj zemlji. Ako netko želi otići, prodaje svoje 'dionice' i zgrade ostatku zajednice. Ako se netko želi pridružiti, mora proći pro­vjeru i dobiti odobrenje cijele zajednice. Imenik zajednica navodi broj­ne takve zajednice širom svijeta, a sadrži i poglavlja s uputama kako osnovati takvu zajednicu.

U ljeto 1997, čitajući taj imenik, Louise i ja saznali smo da jedna takva zajednica postoji nedaleko od nas. Osnovali su je prije nekoliko desetljeća ljudi koji su željeli novi način života i koji su u tome i us­pjeli. Stupili smo u vezu s njima i zamolili ih da nam dopuste posjet.

Quarry Hill je najstarija namjerna zajednica u Vermontu, a izvorno je zamišljena, prije pedeset godina, kao mjesto za odmor pisaca i umje­tnika. Osnovali su je Irving i Barbara Fiske, a njihova zajednička vizija i misija je nenasilan odgoj djece. Šezdesete su donijele promjenu, a isto je donijela i Irvingova opčinjenost radovima Williama Blakea i ostalih filozofa i mistika. Sad se tu na više od 100 hektara planinske zemlje čija ljepota oduzima dah nalazi 26 kuća, kao i privatna škola u kojoj se njihova vizija provodi u djelo. Louise i ja proveli smo jedan dan u Quarry Hillu, razgledavajući zemljište i kuće, upoznajući ljude i saznajući njihove priče.

"Jedna od stvari koje najviše volim o ovome mjestu jest osjećaj sigurnosti," kaže Judy Geller, ravnateljica škole, koja u toj zajednici živi već 20 godina. "Ljudi su vrlo tolerantni. Ovdje možeš biti tko jesi. Prihvatljivo je i posve sigurno biti ono što jesi."

Premda je Quarry Hill najstarija, nije i jedina zajednica u Vermon­tu. Samo u toj ih je državi u Imeniku navedeno desetak, a u cijelim SAD preko 500, a urednik Imenika ističe da je nekoliko stotina zaje­dnica zatražilo da ih se ne navede u popisu (pretpostavljam da su 'pu­ne'), tako da ih zapravo ima oko tisuću.

Zajednice nisu iste, a većina ih ne funkcionira na principu komuna, to jest zajedničkog vlasništva nad jednim dijelom zemljišta. Temeljna struktura svih zajednica jest okupljanje skupine ljudi koji su izabrali živjeti zajedno iz određenog razloga. Ti razlozi idu od političkih ili ekoloških ili duhovnih ili glazbenih do zdravstvenih, obrazovnih itd.

Postoji mit da su suvremene namjerne zajednice zaostatak hipijev-skog stila života iz 60-tih, te da su sve takve zajednice umrle s dolas­kom Reaganomije i Vuppieja. Ali to je samo to: mit. Namjerne zajedni­ce postoje otkad je čovjeka, a moje mi iskustvo kazuje da suvremene namjerne zajednice nemaju nikakve sličnosti s nekadašnjim hipijevskim utočištima.

Suvremena predgrađa ili — kad smo već kod toga — kvartovi u gra­du, također su zajednice. Ljudi su odabrali tamo živjeti, obično iz ra­zloga vezanih za kvalitetu života ili blizinu posla. Ali u takvim tipo­vima zajednica nema strukture koja određuje tko se može doseliti: ako imaš novca, možeš kupiti kuću.

S druge strane, u namjernim zajednicama, zajednički razlog (koji nadilazi jednostavan odabir mjesta života) obično je prvi filter koji osi­gurava da ulazak u zajednicu zatraže samo ljudi koji imaju zajedničke ciljeve. Dok je u suvremenim kvartovima ili stambenim zgradama moguče živjeti godinama, a da nikad ne podijeliš obrok sa svojim susjedi­ma, takvo je nepovezano postojanje gotovo nezamislivo u namjernoj zajednici.

Loša strana tog postupka odobravanja pristupa novih članova jest to da zajednice lako postanu previše homogene. Čak i uz pretpostavku da nema problema s pojavama poput rasizma, jer su članovi zajednice dobronamjerni ljudi, među zajednicama još uvijek postoji sklonost ne­svjesnom/nenamjernom odabiru istih radije nego različitih. U Quarry Hillu mi je nekoliko stanovnika istaknulo da im je raznolikost izuzetno važna i da je to jedna od stvari koja njihovu zajednicu čini tako jakom. Među stanovnicima ima bijelaca, crnaca, Amerikanaca, Nijemaca, čak i jedan Novozelanđanin, a dobni raspon kreće se od l do preko 80 go­dina starosti. Bilo bi mudro da osnivači budućih zajednica imaju ta­kve stvari na umu.

Namjerne zajednice obično izniknu iz jednoga od četiri korijena.