Promidžbene poruke drvne industrije koje pokazuju kako drvosječe — nakon što su posjekli stabla — u šumi sade mladice samo su zamazi­vanje očiju, jer to nema nikakav pozitivan učinak na ciklus kruženja vode. Da, nadomještaju posječena stabla, ali stvaraju višedesetljetni prekid toka kruženja vode (drugi problem jest činjenica da postavljaju pozornicu za ekološku katastro­fu, jer sade mladice samo jedne vrste. Kad se šuma sastoji od stabala iste vr­ste i iste starosti, postaje neodoljiva poslastica za gusjenice, kukce i gljivice... kao što se dogodilo u šumama u Sjevernoj Americi i Europi. Sume s mnogo različitih vrsta i stabala različite starosti vrlo su otporne na takve epidemije).

Uzimajući iz šume tisuće tona biomase (odraslih stabala i staništa) i zamjenjujući ih mladicama teškim jedva 10 dkg, nimalo ne pomažu nizvjetarnim područjima koja trebaju atmosfersku vlagu da bi dobila kišu. Do vremena kad se stabla napokon regeneriraju, ekološka razno­likost i prirodna fauna i flora toga područja već su odavno desetkovane kad su brojne različite biljne vrste zamijenjene istovrsnim mladicama što su ih posadili drvosječe.

Ali nisu samo drvne industrije odgovorne za uništavanje planetar­nih šuma.

 

Drveće za govedinu: sječa prašuma da bi Amerikanci imali hamburgere po 99 centa

Prema izvješću Savjetodavne skupine za međunarodna poljoprivredna istraživanja iz 1996, koju financiraju Svjetska banka i Ujedinjeni naro­di, svake minute biva uništeno 30 hektara prašume, većinom od strane siromašnih koji sijeku i spaljuju šume da bi stvorili njive za sjetvu žita­rica za ishranu stoke ili pašnjake za goveda Čije se meso izvozi u SAD.

Ako se to nastavi istom brzinom, sve će svjetske prašume nestati još za životnoga vijeka naše djece. Sto znači da kraj zaista nije daleko.

Glasnogovornik Svjetske banke rekao je da istraživanja pokazuju da su siromaštvo i prenapučenost glavni čimbenici koji vode prema uništenju prašuma o kojima ovisi opstanak ljudske rase na našem pla­netu. Pritom je 'zaboravio' spomenuti ulogu koju u tome imaju goleme poljoprovredne korporacije.

Nedavno mi je prijatelj moga sina rekao da je jedan od najvećih lanaca restorana brze hrane odgovoran za uništenje mnogih prašuma u Južnoj Americi. Nisam shvaćao na što misli. Uvijek sam mislio da su najveći krivci drvna industrija i kompanije koje sijeku rijetka stabla da bi ih skupo prodavali u Japan ili Skandinaviju za izradu namještaja i ostalih predmeta od drveta. Ako restorani brze hrane uništavaju pra­šume, mislio sam tad, to mora biti zato što kupuju drvo za proizvodnju papira za ambalažu u koju zamataju i pakiraju hamburgere ili da njiho­ve plastične kutije i čaše na neki način pridonose uništenju prašuma.

Ispada da sam bio u zabludi u kojoj je velik broj ljudi, a koju se američka prehrambena industrija nimalo ne trudi razjasniti.

Premda se te prašume koje su rasle stoljećima često sijeku za pro­daju drvene građe, jednako ih se često jednostavno spaljuje — bez po­novne sadnje — pogotovo u područjima gdje bi odvoz drva na tržnice bio nepraktičan. Besplatni ogrjev ili drvena građa siromašnim je poljo­privrednicima najčešće samo 'bonus' koji će prodati i za taj novac ku­piti još par rasplodnih grla stoke.

Najčešći razlog zašto ljudi uništavaju većinu prašuma Južne i Sre­dišnje Amerike jest pohlepa: američke mesno-prehrambene navike omo­gućile su ekonomski procvat multinacionalnih rančera i to je primarni razlog razaranja tropskih prašuma u Americi. Siromašni farmeri bave se ratarstvom tipa sjeci-i-pali, sjekući pradavne šume da bi na njihovu mjestu posijali jednu vrst usjeva: travu za stoku.

SAD svake godine uvoze gotovo sto tisuća tona govedine iz El Sal-vadora, Guatemale, Nikaragve, Hondurasa, Kostarike i Paname — dok prosječni stanovnik tih zemalja godišnje pojede manje mesa nego pro­sječna američka domaća mačka.

Deforestacija Latinske Amerike zbog hamburgera posebno je uzne­mirujuća pomisao kad uzmete u obzir da to vrlo krhko područje sadrži 58% svih svjetskih prašuma. (19% su u Africi, a 23% u Oceaniji i Ju­goistočnoj Aziji).

 

Deforestacija odstranjuje korijenje, utječući na zemne vode i ciklus kruženja vode

Još jedan problem povezan s deforestacijom jest gubitak pitke zemne vode. Pitka voda pada s neba u obliku kiše i natapa tlo.

Na dubljim razinama voda je često upila visoke koncentracije oto­pljenih minerala, pogotovu soli. Drveće posiže duboko dolje u zemlju i izvlači vlagu iz sloja tik iznad te slane vode, a zatim je otpušta u atmo­sferu, iskorištavajući minerale za jačanje stabla. To odstranjenje vode iz tla stvara "usisavanje" vode u dubinu, u zemlju, crpeći je iz svježe kišnice. Ta cirkulacija Čini tlo zdravim.

Kad se šume posijeku, slanije podzemne vode počnu se polako di­zati gore, natapajući sve više i više slojeve tla.

Kad slana voda dosegne razinu od otprilike metar ispod površine, preostalim stablima padne imunitet, baš kao u oboljelih od AIDS-a, te postanu neotporna na parazitne infekcije. Rezultat toga vidimo u naje­zdama kukaca ili gljivičnim infekcijama poput "hrđe" koje ubijaju sta­bla širom svijeta.

Ljudi često misle da su najezde kukaca, gusjenica, moljaca ili glji­vične infekcije vanjski uzroci umiranja šuma pa na njih reagiraju upo­rabom insekticida ili fungicida ili sliježući ramenima i govoreći da se ništa ne može učiniti. Ali u zdravim su šumama takve najezde i infek­cije rijetka pojava, baš kao što su galopirajuće infekcije rijetke u zdra­vih ljudi. Razlog zašto čak i viševrsne stare šume u Europi i Americi umiru od takvih stvari jest činjenica da su oslabljene nakon što su ljudi iz tla iscrpili većinu vode, uzrokovali kisele kiše i uništili okolne šume.

U Europi je postotak pošumljena tla pao na 27%. U Aziji je 19%. U Sjevernoj Americi (brojeći i goleme šume u Kanadi) iznosi 25%.

(Sječa šuma da bi se dobili pašnjaci za stoku postala je tako raširena pojava da Engleska, siromašna drvom, za filtriranje gradske pitke vode umjesto drvenog ugljena sad već koristi ugljen dobiven spaljivanjem kravljih kostiju. Reagirajući na proteste vegetarijanaca u Yorkshireu, jorkširska je vodoprivreda istaknula da su kosti uvezene iz Indije zbog toga što si kompanija nije mogla priuštiti kupnju drvenog ugljena, a Associated Press je prenio izjavu jednoga od upravitelja: "...pa ne mo­žemo na sebe preuzeti obvezu isporuke vode koja bi zadovoljavala svačije potrebe i prehrambene navike." (AP, 25. kolovoza 1997, članak Dirka Beveridgea) Od 1997. godine se ugljen iz spaljenih kravljih ko­stiju koristi u čak deset postrojenja za opskrbu pitkom vodom, a u slje­dećih nekoliko mjeseci namjeravaju ga početi koristiti u još najmanje šest, jer je čak i uz troškove dopreme iz Indije još uvijek znatno jefti­niji od drvenog ugljena.)

Kad slana voda nastavi uspon i dosegne dubinu od pola metra ispod površine, usjevi počinju umirati. A kad dospije na površinu, tlo postaje neplodno i započinje dezertifikacija, pretvaranje u pustinju.

Boreći se protiv salinizacije, farmeri u cijelome svijetu, od Europe do Kalifornije ili Australije, počeli su ugrađivati crpke podzemnih vo­da, u pokušaju odstranjenja slane vode koju su stabla ranije potiskivala duboko pod zemlju. I premda to kratkoročno jest djelotvorno, dugo­ročno samo pogoršava problem, jer ta neželjena voda ne biva ciklirana natrag u atmosferu (kao što to čine stabla) nego se izlijeva u potoke, rječice i kanale koje truje na svom putu do mora. Rezultat toga je dalj­nja nizvjetarna deforestacija, ali i trovanje rijeka i jezera.

To zagađenje zemnih voda solju i mineralima donosi krizu žednom čovječastvu. U mnogim su dijelovima svijeta izvori gradske pitke vode tako zagađeni da su opasni. Većina sjevernoameričkih i europskih gra­dova ima vodu koja je u najmanju ruku neukusna. Razina otopljene soli od 1300 ppm (dijelova po milijunu) točka je u kojoj ljudi počnu osjećati vrtoglavicu i mučninu od pitke vode, a u mnogim je grado­vima već prijeđeno 1000 ppm.

Gubitak drveća ne znači samo gubitak sadašnjeg površinskog sloja zbog salinizacije i dezertifikacije, nego i gubitak tla u budućnosti. Ko­rijenje većine biljaka samo se usidruje u površinski sloj, koristeći ga za mehaničku potporu i kao medij iz kojega izvlače hranjive tvari i vodu. S druge strane, stabla imaju duboko korijenje koje razbija dublje ka­menite slojeve tla i polako ih dovodi na površinu, ali i plitko korijenje koje drobi površinsko kamenje. Također upija minerale iz tla u samo stablo, za pomoćno sredstvo u proizvodnji biljnih gradivnih tvari. Kad lišće otpadne s grana, stvara nužni sastojak tla.

Rezultat tog djelovanja korijenja stabala jest stvaranje novog povr­šinskog sloja. U prosjeku je potrebno 400 godina da šuma stvori tride­setak centimetara plodnog površinskog sloja. Ako nema šuma, gotovo da nema ni proizvodnje površinskog sloja tla. (Nešto se pijeska stvara zračnom i vodenom erozijom stijena, ali to nije plodno tlo.). Ovo tako­đer pokazuje kratkovidnost ratarstva tipa "sjeci-i-pali", gdje se nakon spaljivanja dobije nekoliko desetaka centimetara površinskog sloja ko­ji se iscrpi i potroši u samo nekoliko kratkih godina ratarstva na tom zemljištu.

Uzimajući u obzir da bez plodnoga tla nema ni usjeva, bilo bi za očekivati da smo zabrinuti ne samo zbog gubitka površinskog sloja nego i zbog gubitka stabala koja ga stvaraju. Umjesto toga, svake je minute u svijetu izgubljeno 300 tona površinskog sloja, dok vlade i poljoprovredne korporacije koje proizvode većinu američkih usjeva okreću glavu na drugu stranu.

Uslijed porasta temperature zbog globalnog zatopljenja, životni ci­klus kukca koji se hrani korom stabala na Aljaski smanjen je s dvije godine na jednu potrebnu za razmnožavanje. To je dovelo do gotovo podvostručenja broja tih kukaca, koji su uništili par milijuna hektara aljaskanskih šuma. Šume su u opasnosti širom svijeta.

 

Jedva da postoji išta što pokazuje bogatu, složenu međuzavisnost našeg okoliša u toj mjeri koliko to pokazuju stabla, ali i dalje ih siječe-mo i spaljujemo. Posljedica toga je pogoršanje situacije u kojoj se na­lazimo u ovim posljednjim satima pradavnog sunčeva svjetla: imamo sve manje listatih površina koje otpuštaju kisik, manje cirkulacije u ciklusu kruženja vode te povećanu dezertifikaciju, dok istovremeno spaljivanje šuma povećava količinu ugljika u atmosferi.

Na temelju tih činjenica čini se da ljudi (ili barem oni koji nadziru te stvari) ne shvaćaju svoju ulogu u ekosustavu.

Ali dominacija sad slabi i na druge načine: isti istrebljivački menta­litet koji je pobio Taine (i sve ostale narode koji su ometali dominaciju) ubija jednu vrstu brže nego ikad prije u povijesti čovječanstva, što za posljedicu ima još jednu promjenu koju ne možemo brzo popraviti: gubitak raznolikosti.