Uporabili ste riječ "civilizacija", koja znači skup apstrakcija, simbola, konvencija. Iskustvo ima tendenciju biti posredno, osjećaji su prethodno probavljeni i električni, zamisli postaju stvarnije od stvari.

- Jack Vance, The Gray Prince (Sivi princ)

Najbolji način da se promijeni svijet jest početi od sebe i vlastitog unu­trašnjeg svijeta.

Na to me se podsjetilo u posve neočekivanom susretu, na neoče­kivanu mjestu, s rijetkom dušom koja je postala prijateljem koga du­boko poštujem.

1985. godine bio sam gost-predavač na trodnevnoj konferenciji pod pokroviteljstvom American Expressa i KLM Airlinesa, a nakon preda­vanja na temu vještine komunikacije, nekoliko stotina sudionika i neki od predavača bili su pozvani na gala večeru na račun Nizozemskog tu­rističkog odbora.

Kad sam ušao u veliku dvoranu ispunjenu okruglim stolovima za kojima je sjedilo dvjestotinjak ljudi, za jednim sam stolom u daljini uočio muškarca orijentalna izgleda, a pokraj njega prazno mjesto. Ma­hnuo mi je neka samo dođem, skočio na noge i predstavio se kao dok­tor George Than.

Bio je tridesetak centimetara niži od mene i tridesetak godina sta­riji, premda bih — da me itko pitao — tada procijenio da je u četredesetima, a ne u šezdesetima, kao što je bio. Rekao mi je da je podrijetlom s Burme, a imao je široko lice i tamnu put kao i većina Burmežana. Go­vorio je i gestikulirao vrlo elegantno i svrhovito, poput nekog članakraljevske obitelji ili osobe s velikim iskustvom u diplomaciji. Nje­gova je crna kosa bila posuta s tek nekoliko sijedih, a činilo se da mu topao osmijeh nabire svaki mišić na licu.

Svidio mi se čim sam ga vidio, ali osjećao sam da tu ima nešto mnogo dublje. Bio je to čudan osjećaj, zapravo, kakav nemam često kad upoznam nekog novog. Osjećao sam se uzemljenim. Oko njega je bila aura prisutnosti, čvrstoće, osjećaj 'ovdje sam i sad' koji i danas sjećanje na njega čini živim i blistavim, dok mi je ostatak prostorije prigušen i pomalo nefokusiran.

Uz to što mi se odmah svidio, prožimao me osjećaj da ga odnekud poznajem. Bio sam tako siguran u to da sam ga pitao: "Gdje smo se mi već upoznali, George?"

Nasmijao se, pogledao me ravno u oči i rekao vrlo činjeničnim gla­som: "Možda smo nekoć davno, davno zajedno bili redovnici."

Ostatak konferencije proveli smo više-manje zajedno, razgovaraju­ći i razgledajući Amsterdam. Georgeova supruga Nancy bila turistička agentica, 'što je i bio razlog njegova dolaska na konferenciju. Inače je bio urolog u Salinasu, Kalifornija. Fakultet je završio nedugo nakon II svjetskog rata, dobio je dozvolu za obavljanje medicinske prakse u SAD. Ubrzo nakon toga njegov ga je šurjak — donedavno predsjednik Burme — povukao u burmansku diplomatsku službu.

"Jednoga sam se jutra probudio u Londonu," rekao mi je, "i shvatio da zaista ne želim biti diplomat. Želio sam se baviti medicinom. Pa sam otišao do svoga šurjaka i rekao mu da želim van iz službe. Ali nije me pustio — rekao mi je da će me ako odem proglasiti nepoželjnom osobom i protjerati iz Burme, jer znao sam previše povjerljivih stvari. Pa sam otišao na Tajland i zaredio se u jednom samostanu."

George se pridružio samostanu Wat Sri Chong u Lampongu, na Taj­landu, i počeo proučavati satti pattanu ("budno promatranje" ili "os­viještenu budnost") pod vodstvom učitelja Uwainga, nazvanoga po Bodaw Uwaingu, legendarnom liku tajlandskog budizma.

Susret s Georgeom bio mi je važan podsjetnik na to koliko je nužno potrebno biti budan i svjestan u svakom trenutku. George je svakodne­vno prakticirao meditaciju koju je naučio u samostanu, a uz to je radio Tai Chi, što je oblik tjelesne meditacije.

Nekoliko godina kasnije, dva tjedna prije Georgeova 65. rođenda­na, nazvao sam ga i upitao kakvi su mu planovi za rođendan. "Nemam ih," rekao je, "ali volio bih otići nekamo i meditirati. Hoćeš li mi se pridružiti?"

Nazvao sam svog turističkog agenta i rezervirao si jeftin let za San Francisco, pokupio sam Georgea na njegov rođendan i zajedno smo se odvezli u Mount Tamalpais, kroz stabla eukaliptusa i crvene sekvoje, do mjesta koje gleda na Tihi Ocean. Tamo smo sjeli i meditirali satti pattamu i vipassanu dok je sunce tonulo u grimiz, pa u vatreno crveno i na kraju u ocean. Bio je to prekrasan dan.

U siječnju 1997. nazvao me prvi put nakon tri godine. "Imam rak gušterače i jetre," rekao je, "i ne da se ni operirati ni izliječiti. Ali imam 74 godine pa će možda napredovati sporo."

Novosti su me zatekle i odmah sam rezervirao let za San Francisco.

George je toga dana imao 'dobar dan', prema Nancvnim riječima. Mogao je ustati iz kreveta i hodati. Zapravo, samo što nije skakutao, tako mu je drago bilo što sam ga došao vidjeti. "Tako je lijepo da si tu!" nekoliko mi je puta rekao.

S obzirom na ozbiljnost situacije, u posjet su mu stigla i odrasla dje­ca iz Londona pa smo svi zajedno otišli na ručak u japanski restoran.

Pijuci zeleni čaj i srčući miso za niskim stolićem u restoranu, upitao sam Georgea kako provodi vrijeme.

"Sve više vremena provodim u praznini," rekao je, smiješeći se.

"U praznini?"

"Obično kad meditiram usredotočim pozornost na sadašnji trenu­tak, na budno promatranje. Poznaješ li to mjesto?"

"Ovdje i sad," rekoh.

"Točno," rekao je. "Čim ti se pojavi misao—" pucnuo je prstima "— puf! nestalo je i već si iz sadašnjeg trenutka skočio u misao. Pa obično prakticiram satti pattanu, koja je budno promatranje — kad si prisutan, ali ne sudiš, ne razmišljaš o stvarima, nego samo jesi."

"Kako si to naučio?"

"U Wat Sri Chongu imao sam malu špilju u kojoj sam svakoga poslijepodneva sjedio. Moj mi je učitelj rekao neka jednostavno sjedim, budem tamo i brojim udisaje. Rekao je da nikad ne bih trebao nabrojati više od četiri daha, jer većina ljudi ne može zadržati pozornost ni to­liko. Pa odbrojim četiri udisaja, a onda opet počinjem od jedan."

Rekao sam mu da su mene, kad sam učio Zen meditaciju, učili neka brojim 10 udisaja. George samo što nije umro od smijeha.

"Ako si sposoban ostati sa svojim dahom punih deset udisaja, vrlo si blizu prosvjetljenju! Nikad ne bih početniku predložio tako dug vre­menski period."

"Što se događalo kad si sjedio i brojio četiri udisaja?"

"Pa isprva su mi se, naravno, pojavljivale misli. Opet i ponovno. Razmišljao bih o ovome ili onome, špilji, samostanu, zemlji i vladi, o tome što sam ručao... o svemu i svačemu. A onda bih razmišljao o di­sanju i tijelu." Nasmiješio se. "To je teško izbjeći."

"A onda?"

"Napokon, nakon samo tjedan ili desetak dana, jednoga sam poslijepodneva otišao sjediti u špilju, a kad je gong označio 6 sati meni se činilo da sam unutra tek nekoliko minuta. Vrijeme je prošlo tako brzo, jer sam jednostavno bio, tamo i tada."

"Misliš li da vrijeme teče drukčije kad su ljudi u meditaciji?" upitao sam.

George je slegnuo ramenima. "Ne znam. Meni teče drukčije. Mož­da vrijeme uopće nije stvarno, možda je samo tvorevina našega uma, nešto što smo stvorili da bismo razlikovali ovo od onoga. Ali kad sjediš i potpuno si prisutan u sad, vrijeme ne postoji. Postoji samo sad."

"I to si prakticirao godinama?" upitao sam.

Mahnuo je štapićem prema meni.

"I još uvijek, više puta na dan. Ali sad sam već naučio taj osjećaj sad i ovdje pretočiti i u svakodnevni život, u svoj posao, u sve što ra­dim. To je istinski smisao sattipattane, živjeti budno i svjesno. Sjedeći dio je samo meditacija, koju često nazivamo vipassana, ali onaj zaista silan dio jest satti pattana, odnosno život u stanju budnog promatranja. Kad jedeš, kad hodaš niz ulicu, kad obavljaš operaciju ili razgovaraš s nekim. Uvijek se promatraj. A onda promotri sebe dok se promatraš. I na kraju ćeš stići do toga mjesta."

"A što je s tom prazninom za koju si rekao da si sve više vremena u njoj?" upitao sam.

"Često kad meditiram sklopljenih očiju," rekao mi je, "skliznem u prazninu. To nije ne-mjesto, nego sve-mjesto, mjesto iz kojega je iznikao univerzum. A kad skliznem u to, postanem jedno sa svemirom. Ču­desno je to iskustvo, a što sam bliže kraju života sve me više privlači." "Kako to postižeš? Kako bi početnik mogao ići prema tome?" George je slegnuo ramenima, ubacio komadić tofua u usta, zami­šljeno ga žvačući trenutak ili dva, kao da je to najvažnija aktivnost u njegovu životu, a onda je odgovorio:

"Mislim da svatko treba koristiti ono što mu najbolje odgovara. Ako se radi o osobi koja se većinom oslanja na dodir, možda bi pomo­gla krunica ili bilo kakva brojanica. Ako je pak osoba sklona slušnim podražajima, možda bi pomogla mantra, poput Om ili Amen ili imena neke svete osobe koja im je bliska. Vizualni tipovi mogu si pokušati predočiti lik Krista ili vjerskog učitelja koji više nije živ."

"A svijeću?" upitao sam, sjetivši se učenja moga starog mentora Hamida Beya, koji je meditaciju učio u koptskom redu u Kairu.

Kimnuo je. "To bi odgovaralo vizualnim tipovima. To ili možda mandala. Najvažnije je da svaka osoba izabere ono što joj najviše od­govara, nešto s čim se osjeća ugodno, nešto što voli. Ljudi koji kažu da postoji samo jedan način, da svi to moraju raditi baš tako i nikako druk­čije, ne uzimaju u obzir razlike među ljudima. Mnogi su putevi i mno­ge metode."

"A što onda činiš sa zvukom, brojanicom ili vizualiziranom slikom?" upitao sam.

"Družiš se," rekao je. "Neki učitelji kažu da moraš sjediti uspravno, da kralježnica mora biti ravna i takve stvari. Ali ja to ne mogu, jer me boli jetra, a stari ljudi poput mene često imaju artritis ili neke druge zdravstvene probleme koji im onemogućuju sjedenje u određenom po­ložaju." Pomaknuo se u uspravan položaj i bolno se lecnuo. "To nije tako važno. Sad legnem na krevet, na leđa, i radim s brojanicom koju mi je moj učitelj dao prije pedeset godina. I odvede me na mjesto usre­dotočenosti, koncentracije, prisustnosti."

"Je li to različito od satti pattane? Čini mi se kao baš suprotno, kao neusredotočenost."

"Ne," rekao je George. "Prvo moraš naučiti usredotočiti se, pomoću zvuka, slike ili molitvene brojanice, kako god. Potom kad prakticiraš satti pattanu usredotočiš tu moć koncentracije na sadašnji trenutak. Znači, prvo se moraš naučiti usredotočiti."

"A praznina?"

"Pa," rekao je, blago se osmjehnuvši, "znalo mi se dogoditi da bih se potpuno usredotočio na zrnca brojanice, na zvuk, na sliku. Ali sad kao da ih zaobidem. Kao da odem iza — i dalje od 'iza'. A kad zakora­čim u to mjesto, nađem se u praznini. Ne znam kako bih to drukčije opisao, mogu samo reći da je vrlo silno i prekrasno. Onda taj osjećaj ponesem sa sobom u svakodnevni život i to mi daje snagu."

Najbolji način da promijenimo svijet jest početi od sebe i svog unu­trašnjeg svijeta. Pokušajte s meditacijom kakvu George opisuje.

Na primjer, većina ljudi vjeruje da ima 'iskustvo svijeta'. Vidimo što vidimo, čujemo što čujemo, osjećamo što osjećamo, okusimo i omirišemo što se da okusiti i omirisati. Ali zapravo tek vrlo malen broj ljudi može iskusiti istinsku osjetilnu stvarnost.

Umjesto toga, učitavamo osjetilna 'očitanja', a onda ih istog trenu­tka počnemo konceptualizirati, raspravljati sa sobom u vlastitoj glavi, kao što sam opisao u poglavlju "Kako stvaramo priče". Taj unutrašnji dijalog, sačinjen većinom od prosudbi, procjena, usporedbi i prispo­doba, odmiče nas od osjetilne stvarnosti koja nas okružuje. A ipak, mi to smatramo stvarnošću. Nismo čak ni svjesni tog dodatnog koraka koji nešto — sve — mora prijeći da bi nam stiglo u misli.

Ako vam se to čini apstraktnim ili didaktičnim, isprobajte ovaj jed­nostavan pokus, podsjetnik na to ono što sam vas uputio da učinite prije nekoliko poglavlja — osluhnite buku u svojoj glavi.

Nakon što pročitate ovaj odlomak, odložite knjigu i ogledajte se oko sebe. Osluhnite što možete čuti, osjetite što osjećate na koži i u tijelu, a zatim pogledajte što vidite. I pokušajte ne razgovarati sa so­bom o tome u vlastitoj glavi. Ako uspijete samo tri sekunde biti "šut­ke" u glavi i mislima, potpuno "ovdje" u osjetilnom svijetu oko sebe, postigli ste više nego većina početnika u meditaciji. Ako taj osjećaj či­ste osjetilne svjesnosti možete zadržati na duže od minute ili dvije, po­stigli ste stanje uma o kakvome je pokojni kršćanski redovnik Thomas Merton često pisao i razmišljao.

Ono što se zapravo događa jest to da cijelo vrijeme treperimo izme­đu doživljavanja svijeta kroz osjetila i istovremenog raspravljanja sa sobom o tim osjetilnim podacima. Ta nas rasprava udaljuje od stvarno­ga svijeta, od iskustva života i odvlači nas u vlastitu pojedinačnu svi­jest razmišljanja, prosuđivanja i uspoređivanja.

Na tom unutrašnjem mjestu u svijesti provodimo većinu života. A to kako reagiramo na svijet oko sebe — tojest tip unutrašnjeg dijaloga koji vodimo sa sobom — temelji se na pričama koje si pričamo o 'stvar­nosti'. Ali isključivanjem žamora, prosudbi i procjena, možemo odba­citi priče i iskusiti trenutak stvarnosti, trenutak svetoga sad.

Pronađite put — kroz dodir, zvuk, sliku — koji vam odgovara i nau­čite iskusiti sad. Sjedite u tišini i jednostavno slušajte i gledajte i osje­ćajte, dopuštajući da unutrašnji žamor utihne, desetak ili dvadesetak minuta svakoga dana. Budući da smo vi i ja i sva ostala bića na ovome svijetu povezani, vaše će meditacije pozitivno djelovati na vas i vašu stvarnost te poslati pozitivne signale promjene kroz cijeli svijet...