Kao što smo vidjeli, postoje značajne sličnosti između iskustva bliskog -smrti i

Najznačajnija razlika je naravno činjenica da ljudi koji su imali iskustvo blisko smrti ne umru, dok učenja opisuju što se događa ljudima kada umru, nakon prave fizičke smrti dok uzimaju ponovno rođenje.

Činjenica da ljudi s iskustvom bliske-smrti ne nastavljaju dalje putovanje u smrt - neki od njih su „mrtvi" samo jednu minutu - mora ići negdje da bar objasni mogućnost razlikovanja među dva priopćenja.

Neki pisci predlažu da se iskustvom bliske smrti izraze etape procesa nestajanja u bardou umiranja.

Preuranjeno je, osjećam, povezati iskustvo -blisko smrti s opisima bardoa, budući da je osoba koja je preživjela iskustvo bliske-smrti bila samo - doslovno -„blizu smrti".

Objasnio sam učitelju Dilgo Khyentse Rinpocheu prirodu iskustva bliskog-smrti, i on ga je nazvao rijet­kom ali prirodnom pojavom koja pripada prirodnom bardou ovoga života, jer svijest samo napušta tijelo osobe koja je „umrla" i privremeno luta u različitim carstvima.

Dilgo Khyentse Rinpoche podrazumijeva da su oni iz iskustva bliske-smrti doživjeli njihovu kliničku smrt unutar bardoa ovoga života.

Možda oni stoje na pragu barda, ali ustvari nisu ušli u njih i vratili se. Bilo što da oni doživljavaju, oni su još uvijek u prirodnom bardou ovoga života.

Je li njihovo iskustvo svjetla slično svitajučem svjetlu Temeljne Svjetlosti? Moglo bi biti da tek prije nego njegovo beskrajno sunce svane, oni snažno uhvate letimičan tračak svjetlosti prvih zraka svitanja?

Ma koji da je konačni smisao pojedinosti iskustva bliske-smrti, ja ostajem krajnje ganut mnogim priopćenjima za koje sam čuo ili ih čitao, i posebno dojmljen nekim od stavova koji proističu od tih iskustava, stavova koji toliko sjajno odražavaju budistički pogled na život.

Dva o kojima sam već govoro: duboka preobrazba i duhovno buđenje koji nastaju u onih koji su prošli kroz to iskustvo; i dublja umiješanost ponovnog pregledavanja - života, za naše živote.

„Revizija" života se ponavlja uvijek iznova u iskustvu bliske-smrti, i tako jasno pokazuje nemogućnost izmaknuća karmi i dalekodosežnost i močnost posljedica svih naših djela, riječi i misli.

Ključna poruka onih koji su doživjeli blisku-smrt i koju donose natrag od svojih susreta s umrlima, o prisutnosti „bića svjetla" je točno istovjetna onoj od Buda i bardo učenja: a to su su neophodne i najvažnije odlike života, ljubav i znanje, suosjećanje i mudrost.

Oni sigurno počinju uočavati što nam bardo učenje kazuje: da su život i smrt u samom umu.

A povjerenje u to, koje mnogi od njih čini se imaju nakon tog doživljaja, odražava se dubljim razumijevanjem uma.

Postoje isto tako izvjesne, zapanjujuće podudarnosti između iskustva bliskog-smrti i njegovih rezultata, i mističnih stanja i izmijenjenih stanja svijesti.

Primjerice, bilo je mnogo paranormalnih fenomena o kojima smo bili izviješteni od onih koji su doživjeli blisku smrt. Neki imaju prethodno znanje ili proročanske vizije, ili „životna predviđanja" koja se dokažu tajnovito točnim; nakon doživljaja bliske smrti, neki prijavljuju iskustva koja se pokažu da su energija kundalini, drugi otkriju da imaju istinske i nevjerojatne moći vidovitosti, ili fizičkog ili psihičkog iscjeljivanja.

Mnogi od tih koji su došli blizu smrti, govore na osobni, neosporno rječit način o ljepoti, ljubavi, spokoju, i blaženstvu i mudrosti koje su proživjeli.

Meni to izgleda kao da su imali stanovita letimična zračeća zasvjetljenja prirode uma, i silno je iznenađujuće da će ti letimični odsjaji rezultirati istins­kom duhovnom preobrazbom, uvijek ponovno.

Pa ipak, kao što Margo Grey ističe: „Nije nam potrebno da zamalo umremo da bi iskusili više duhovne stvarnosti. Ta uzvišenija duhovna zbilja ovdje je i sada, u životu, samo ako ju možemo opaziti i stupiti u nju.

Želio bih uputiti jedno bitno upozorenje: Ne dopustite da vas ta izvješća o doživljaju bliskom - smrti, koja su tako poticajna, uljuljaju u vjerovanje da je sve što trebate učiniti da bi prebivali u takovom stanju spokoja i blaženstva, umrijeti. To nije, i ne bi moglo biti, toliko jednostavno.

Ponekad, kada ljudi prolaze kroz patnju i bol, oni osjećaju da to više ne mogu podnositi; i čuvši o blisko smrtnim pričama, to je i shvatljivo, dove­deni su u kušnju da stanu na kraj svemu tome oduzimanjem života.

To se može činiti jednostavnim rješenjem, ali tu se ne osvrće na činjenicu da kroz štogod prolazimo, dio je života. Nemoguće je pobjeći. Ako pokušate umaći, samo ćete se morati suprotstaviti vašoj patnji kasnije čak na bolniji način.

Dok je istina da su većina iskustava bliske-smrti koja su bila sakupljena, povoljna, postoje ipak neka nagađanja, koja se odražavaju u pravoj rijet­kost negativnih, zastrašujućih, iskustava, ili je to tek zbog poteškoće u njiho­vom prisjećanju.

Možda se ljudi ne žele ili se svjesno nisu kadri sjetiti tamni­jih ili više zastrašujućih doživljaja. Isto tako sami oni koji su doživjeli iskustvo blisko smrti podvlače da ono što su naučili je važnost preobražavanja naših života sada, dok smo još živi, jer mi imamo, uvjeravaju „mnogo utjecajniju misiju dok smo ovdje..

To preoblikovanje naših života sada, žurno je i prijeko potrebno. Zar ne bi bilo tragično da ta središnja poruka iskustva bliske-smrti - da je život urođeno posvećen i da mora biti življen sa časnom temeljitošću i smislom - bude zamračena i izgubljena u lakovjernom romantiziranju smrti?

Zar ne bi bilo čak zlosretnije da je takav olakotni optimizam još produbljen potcjenjujući naše istinske odgovornosti prema sebi samima i našem svijetu kojemu prijeti preživljavanje planeta?

 

nastavlja se...