"Ne, na Okinawi ne postoji noćni ribolov."

"Ali, zacijelo postoji", rekao sam, "znam za nekoliko organiziranih noćnih ribolova. Želite li da vas povezem s njima?"

"Zapravo, i nisam baš neki ljubitelj ribolova."

"Dakle, koliko sam shvatio," htio sam razjasniti situaciju, "vi kažete kako na Okinawi postoje i druge zanimacije osim pića, ali vama je najzanimljivije piti." "Da, pretpostavljam da je tako."

"Ali, zbog pića zapadate u neprilike, već sad ste suočeni s pravim problemom, nije li tako?"

"Na ovom prokletom otoku svatko bi počeo piti."

Trudio sam se još neko vrijeme, ali časnik ni najmanje nije bio zainteresiran da uoči kako je alkoholizam njegov osobni problem iz kojeg može izaći sam ili uz nečiju pomoć, te sam sa žaljenjem morao obavijestiti njegovog nadležnog kako ne želi surađivati. Nastavio je piti te je bio udaljen iz službe.

Jedna mlada gospoda, također s Okinawe, lagano si je žiletom prerezala ručni zglob, čega su je doveli u ambulantu hitne pomoći gdje sam je prvi put susreo. Upitao sam je zašto je to učinila.

"Željela sam se ubiti."

"Zašto ste se htjeli ubiti?"

"Ne mogu više podnijeti život na ovom glupom otoku. Morate me poslati natrag u Sjedinjene Države, jer ako budem morala ostati ovdje još neko vrijeme, ubit ću se."

"Zašto vam je život na Okinawi toliko grozan.?", upitao sam.

Počela je plakati, jadikujući: "Ovdje nemam nijednog prijatelja, uvijek sam sama."

"To je doista tužno. Kako to da se niste uspjeli ni sa kim sprijateljiti?" "To je zato što živim u glupoj stambenoj četvrti gdje nitko od susjeda ne zna engleski jezik."

"Zašto se ne odvezete u američki kvart ili u neki ženski klub, i tamo se družite?" "Zato što se moj muž svaki dan vozi automobilom na posao." "Zar ga ne možete vi odvesti, budući da se sami dosađujete cijeli dan?", nastavio sam.

"Ne, jer ne znam voziti automobil bez automatskog mjenjača."

"Pa, mogli biste naučiti voziti takav automobil."

Prodorno me je pogledala: "Po ovakvim cestama? Jeste li ludi?"

 

Većina ljudi koji traže pomoć psihijatra pate od takozvane neuroze ili poremećaja ličnosti. Najjednostavnije izraženo, ova dva stanja poremećaji su odgovornosti, te su kao takvi suprotni usklađivanju sa svijetom i problemima. Neurotičar će na sebe preuzeti preveliku odgovornost, dok će osoba s poremećajem ličnosti, preuzeti premalu odgovornost. Kad su neurotičan u sukobu sa svijetom, oni automatski pretpostavljaju kako su sami odgovorni za to. Kada se sukob dogodi onima s poremećajem ličnosti, oni pak doživljavaju kako je za to kriv svijet koji ih okružuje. Obje prije opisane osobe, patile su od poremećaja ličnosti: časnik je vjerovao da je boravak na Okinavvi kriv za njegov alkoholizam, nikako on sam, dok se mlada gospoda jednako tako nije smatrala odgovornom za vlastitu izolaciju. Jedna neurotična žena, koja je također patila od usamljenosti, mi se požalila: "Svaki dan se odvezem u klub žena u potrazi za društvom, ali se tamo uvijek osjećam nelagodno. Mislim kako me druge žene ne vole. Sigurno nešto nije u redu sa mnom, jer bih u protivnom lako sklapala prijateljstva. Trebala bih više izlaziti. Htjela bih saznati što je to što me čini tako nepopularnom." Ova je žena preuzela na sebe potpunu odgovornost za vlastitu usamljenost, osjećajući se jedinim krivcem. Tijekom terapije otkrila je kako je zapravo jedna neobično inteligentna i ambiciozna osoba, daleko inteligentnija od drugih časničkih žena pa i svog muža, zbog čega se osjećala nelagodno u njihovom društvu. Uspjela je uvidjeti kako njena usamljenost, dok joj je predstavljala problem, nije nužno njezina greška ili nedostatak. Na kraju se razvela, završila fakultet odgajajući pri tom djecu, postala urednik jednog časopisa, i udala se za uspješnog izdavača.

Način izražavanja neurotičara bitno se razlikuje od onog osobe s poremećajem ličnosti. Neurotičar često upotrebljava ovakve izraze: "trebao bih", "moram", "ne bih trebao", - što ukazuje na osobu koja sebe doživljava kao nekoga manje vrijednog, nekoga tko ne ispunjava očekivanja i uvijek radi pogrešne izbore. Izražavanje osobe s poremećajem ličnosti, s druge strane, oslanja se uglavnom na izraze kao što su: "ne mogu", "ne bih mogao", "moram", "morao sam" - ukazujući na sliku o sebi kao osobi koja ne posjeduje snagu odlučivanja, i čije je ponašanje u potpunosti podložno vanjskim utjecajima bez mogućnosti kontrole. Možemo zaključiti da su neurotičan, za razliku od osoba s poremećajem ličnosti, zahvalniji za sprovođenje psihoterapije jer su u osnovi spremni prihvatiti vlastitu odgovornost za teškoće i time shvaćaju postojanje problema. Mnogo je teže, ako ne i nemoguće, raditi s osobama koje pate od poremećaja ličnosti jer ne priznaju da je uzrok njihovih problema u njima samima. Oni drže kako je potrebno promijeniti svijet, a ne sebe, i prema tome negiraju potrebu za samoispitivanjem. U stvarnosti je znatan broj osoba koje pate od kombinacije ova dva poremećaja, takozvani "neurotičan ličnosti", što upućuje na to da su nekim područjima svog života opterećeni krivnjom jer su preuzeli na sebe odgovornost koja u suštini nije njihova, dok s druge strane, u nekim područjima ne uspijevaju prepoznati realnu odgovornost koja im pripada. Srećom, kad se u procesu psihoterapije s ovakvim osobama uspostavi povjerenje, tada ih je moguće uvjeriti u važnost preispitivanja i ispravljanja otpora prema preuzimanju vlastite odgovornosti.

Mali je broj onih koji se uspijevaju oduprijeti neurozi ili poremećaju ličnosti, bar u određenoj mjeri (što znači da, u suštini, svatko može imati koristi od psihoterapije ukoliko je istinski voljan da u njoj sudjeluje). Naime, jedan od ključnih problema ljudske egzistencije leži u (ne)mogućnosti razlikovanja onoga za što jesmo odgovorni od onoga za što nismo. To je problem koji nikad nije u potpunosti riješen jer tijekom života moramo neprestano preispitivati naše odgovornosti u tom vječito promjenjivom slijedu događaja, što nikako ne znači da su ta preispitivanja bezbolna ukoliko se adekvatno provode. Kako bi primjereno izveli bilo koji od ovih procesa moramo biti spremni i sposobni na neprestano samoanaliziranje, a to je nešto što nikome od nas nije urođeno. U određenom smislu, sva djeca imaju poremećaj ličnosti budući da instiktivno žele negirati odgovornost u mnogim sukobima u kojima se zateknu. Kad se djeca potuku, uvijek će kriviti onog drugog kao inicijatora svađe i potpuno poricati svoju krivnju. Jednako će se tako, mnoga djeca ponašati neuro-tično jer će instiktivno preuzeti odgovornost za nešto što im je uskraćeno, iako ne razumiju zašto. Prema tome, dijete koje nije voljeno uvijek će smatrati kako nije ni vrijedno ljubavi, umjesto da vidi nesposobnost svojih roditelja za pružanje ljubavi. Adolescenti koji nisu uspješni u ljubavi ili u sportu, prije će doživljavati sebe kao nesposobna ljudska bića, nego kao prosječne ili sasvim uspješne mlade ljude, što obično i jesu. Samo kroz ogromno iskustvo i dugo uspješno sazrijevanje stječemo sposobnost realnog sagledavanja svijeta i našeg mjesta u njemu, te samim tim i realni pristup vlastitim odgovornostima prema svijetu i sebi samima.

Mnogo je toga što roditelji mogu učiniti kako bi pomogli svojoj djeci u procesu sazrijevanja. U periodu odrastanja pruža se bezbroj prilika kad roditelji mogu suočiti djecu s njihovim sklonostima za izbjegavanjem vlastite odgovornosti, kao što ih i mogu uvjeriti kako se određene situacije nisu dogodile njihovom krivnjom. Međutim, da bi iskoristili ovakve prilike, oni moraju posjedovati senzibilitet i volju prema potrebama vlastite djece, iako to često zahtijeva određena odricanja.

Ovo sve podrazumijeva ljubav i spremnost za preuzimanje odgovarajuće odgovornosti u poticanju dječjeg sazrijevanja.

Osim neosjetljivosti i zanemarivanja, postoji još mnogo načina na koji roditelji mogu usporavati ovaj proces sazrijevanja kod svoje djece. Neurotičan, uslijed svoje spremnosti za preuzimanjem odgovornosti, mogu biti doista odlični roditelji ukoliko su njihove neuroze umjerene te nisu nepotrebno preopterećeni odgovornostima koje im oduzimaju energiju za tako potrebne roditeljske obveze. S druge strane, osobe s poremećajem ličnosti katastrofalni su roditelji, bezazleno nesvjesni svojih destruktivnih postupanja sa djecom. Kaže se kako "neurotičan unesrećuju sami sebe, dok oni s poremećajem ličnosti unesrećuju sve oko sebe". Zbog takvih roditelja najviše pate njihova djeca. Kao i u drugim aspektima svojih života, oni jednostavno odbijaju odgovornost za svoje roditeljstvo. Skloni su zanemarivati svoju djecu na tisuće malih načina umjesto da im posvete potrebnu pažnju. Kad njihova djeca imaju teškoće u školi ili postanu delikventi, osobe s poremećajem ličnosti automatski će okriviti školski sustav ili ostalu djecu da imaju loš utjecaj na njih. Ovakav stav, dakako, ignorira problem. Ovakvim bježanjem od odgovornosti oni služe svojoj djeci kao uzor za neodgovornost i identifikaciju s njima. Konačno, u nastojanjima za izbjegavanjem odgovornosti u vlastitim životima, osobe s poremećajem ličnosti, nerijetko će prebaciti odgovornost na djecu:

"Vi me djeco, izluđujete"; ili: "Jedini razlog zbog kojeg sam ostala (ostao) u braku ste vi, djeco"; ili: "Zbog vas je vaša majka psihički propala."; ili "Mogao sam završiti fakultet i uspjeti u životu da nisam morao vas uzdržavati."

Na ovaj način ovi roditelji poručuju svojoj djeci: "Vi ste odgovorni za kvalitetu mog braka, moje psihičko zdravlje i neuspjeh u životu." Budući da nisu sposobni uvidjeti kako je ovo neprimjereno, djeca će obično prihvatiti odgovornost te u trenutku kad to urade i sami postati neurotični. Gotovo neizostavno roditelji s poremećajem ličnosti na ovakav način stvaraju kod svoje djece poremećaje ili neuroze. Roditelji su ti koji prenose svoje grijehe na vlastitu djecu.

Osobe s poremećajem ličnosti nisu samo neuspješni i destruktivni u ulozi roditelja, već se to obično preslikava i na njihov brak, prijateljstva i posao odnosno, na sve aspekte života u kojima odbijaju preuzimanje odgovornosti. Ovo je neizbježno jer kao što smo već rekli, nijedan problem se ne može riješiti dok pojedinac ne preuzme na sebe odgovornost za njegovo rješavanje. Kad osobe s poremećajem ličnosti krive nekog drugog supružnika, dijete , prijatelje, roditelje ili poslodavce - ili pak nešto drugo loš utjecaj, školstvo, vladu, rasizam, seksizam, društvo ili cjelokupni sustav njihovi problemi i dalje ostaju, i ništa se ne mijenja. Odbacivanjem odgovornosti možda se osjećaju ugodnije, ali time odustaju od rješavanja životnih problema i postaju teret društva. Svoju patnju prenijeli su na društvo. Izreka koju su šezdesetih pripisivali Eldrigeu Cleaveru, kazuje nam za sva vremena: "Ako niste dio rješenja, onda ste dio problema."