Nastavio sam to činiti sve dok se jednog dana u novinama nije pojavila priča o jednom momku koji se vozio cestom blizu Morgantona u Sjevernoj Karolini. U mjerilima putovanja izvanzemaljske letjelice to je bilo svega nekoliko sekundi od mene. Taj mladić, koji mi je dosta nalikovao, vozio se tom cestom kada mu se automobil iznenada zaustavio. Pojavio se brod koji je lebdio iznad ceste, a zatim i jedan izvanzemaljac na mladićevom prozoru! Vozač se bio potpuno izbezumio.

Shvatio sam to kao da mi izvanzemaljci indirektno poručuju: »Dobro, primamo tvoje signale.« Stoga sam si rekao: »Igram se vatrom. Dok ne shvatim što točno trebam činiti, mislim da je zasada dosta.«

Dugo vremena nikom nisam spomenuo tu epizodu. Međutim, ljudi moraju shvatiti zašto sam se odrekao uspješne medicinske karijere — i četvrt milijuna dolara godišnje koji su dolazili s njom — kako bih obznanjivao ono za što znam da je istina. Svakako ne zato što je sve »samo teorija«. Dok bih još bio u tom stanju, tijekom sna, nastavio sam imati neku vrstu kontinuiranog dijaloga s tim izvanzemaljskim bićima.

Moj cimer mi je dosta kasnije rekao da se tijekom mjeseci budio kasno u noći i čuo me kako tiho govorim u snu.

Rekao je: »Govorio si, ali ne jezikom s ovog svijeta«. A ja sam pomislio: »O, bože. Nekako sam ulazio u stanje svijesti u kojem sam se mogao povezati s jezikom koji koriste izvanzemaljci. A on je sve to vrlo jasno čuo.« Dodao je: »Apsolutno sam siguran da to nije bio zemaljski jezik.«

Nakon toga sam odlučio da bi - sve dok ne budem imao poseban razlog za primjenu tih protokola koje sam isprobao s izvanzemaljcima - bilo mudrije da jednostavno šutim, svjestan te sposobnosti i da ju zadržim za sebe.

Godine 1974. napustio sam tradicionalni koledž u Boonu i upisao učiteljsku izobrazbu na Maharishijevom međunarodnom sveučilištu u Iowi. Iskustva tijekom te izobrazbe bila su doista iznimno pozitivna, dijelom i zbog toga što sam ostao nezavisan u smislu institucionalnih, dogmatskih aspekata skupine. Ipak, tamo se obrađivala golema količina dubokog znanja.

Prionuo sam na proučavanje Veda i sanskrtskog jezika. Izrazito me se dojmila količina znanja u Vedama, način na koji je artikulirano iskustvo svijesti i univerzalne svjesnosti.

 Boravak na tom mjestu omogućio mi je dovoljno prostora i vremena da se potpuno posvetim razvoju viših stanja svijesti.

Jedna od najsnažnijih stvari koje su mi zaokupljale pažnju bio je razvoj kozmologije. To nije toliko potjecalo od didaktičkog učenja koliko od neposrednog iskustva, koje je uključivalo astralne odnosno kauzalne domene misli i domene svjetlosti.

Jednom kada čovjek shvati strukturu svemira i počne je doživljavati u njezinim pojedinostima, postaje posve razumljivo na koji način ljudi mogu sanjati budućnost, mijenjati svoje fizičko tijelo da bi levitirali ili kako se mogu dematerijalizirati i pojaviti na drugom mjestu. .

Jednoga dana svi će ljudi moći iskusiti te stvari. Svi smo mi djeca Boga i ti darovi i stanja postoje u svakome od nas.

Te godine počeo sam doživljavati iskustva koja su u ovaj svijet dovela bezgranično Biće. Vidio bih stijenu i znao da i ona sadrži čistu svjesnost.

 U stijeni se nalazi energija i frekvencija svjetlosnog oblika, astralni oblik koji joj daje vanjsku i kristalnu strukturu. A unutar toga je njezina ideja, unutar ideje je prvobitna misao iz koje je nastalo sve što postoji. A unutar nje je, pak, čisti, tihi svjesni um. U stvari, ukupnost svega što postoji nije ništa drugo do čista svijest koja na različite načine titra i djeluje u različitim oblicima.

Mnogo s tim povezanog znanja mora se shvatiti na temelju izravnog iskustva. Međutim, dobra vijest je da je svatko u nekom trenutku svog života doživio tu vrstu integracije i jedinstva.

Treba se toga samo prisjetiti. Ja vam namjeravam to pokušati opisati na način koji će vam pomoći da se prisjetite. Ako je meni to pošlo za rukom s osobnom poviješću kakvu sam imao — odrastajući lišen bilo kakve duhovne dimenzije života —- tada svatko to može!

Kada se sve to počelo razvijati, niz godina posvetio sam učenju meditacije i viših stanja svijesti. Tih godina upisao sam se na jedan napredan tečaj u Catskillsu u saveznoj državi New York. Tamo sam postio i nekoliko sati dnevno provodio u meditaciji, u doista predivnom, tihom stanju.

Postajao sam svjestan sposobnosti koju sam imao od djetinjstva — no tada je bila tek u povojima — sposobnosti da u svojoj svijesti vidim stvari koje nisu vidljive ljudskom oku.

 Na primjer, šećući hodnikom pokušao bih vidjeti što se nalazi iza ugla. Gotovo svaki put mi je uspjelo vidjeti što se tamo nalazi ili tko dolazi iza ugla.

 Napominjem da pri tome nisam pokušavao nagađati sve dok nisam bio siguran. To je bilo poput ulaska u mirno, nepomično stanje svijesti u kojem sam doista to vidio.

Zatim sam pokušavao vidjeti stvari koje su se događale u nekom udaljenom mjestu na Zemlji ili u nekom udaljenom trenutku u vremenu  sutradan ili sljedećeg tjedna. Mnogo sam to vježbao, tako da mi je postala rutina da odem spavati i u snu vidimudaljeno mjesto ili događaj, ili pak znam što će se dogoditi sljedećeg dana.

Dakle, to nije misterij ukoliko razumijete sveprisutnu prirodu svijesti. Budući da je sveprisutna, ona nadilazi ograničenja vremena i prostora, što znači da se ulaskom u to stanje svjesnosti tih spona možete osloboditi.

A kada to učinite, otkrit ćete da možete vidjeti stvari koje čovjek »ne bi trebao« moći vidjeti. Prostor i vrijeme su izbrisani, a vi možete istinski vidjeti.

Jednog dana tijekom tog meditacijskog seminara razmišljao sam o nekima od takozvanih siddhija (duhovnih moći; op. a.) opisanim u Vedama.

Pomislio sam da bi bilo zanimljivo ispitati granice fizičkog tijela. Počeo sam razmišljati o sposobnostima koje posjedujemo, ukoliko smo svi svijest a naša su tijela, u stvari, ispunjena svjetlom svjesnosti.

Što doista možemo postići?

I tako, jednog dana bio sam u izuzetno sretnom, vedrom i smirenom stanju. Bio sam u šetnji tog veličanstvenog, vedrog proljetnog dana. Budući da sam bio tako dirnut Zemljom i prirodom, bio je pravi trenutak za ono što je uslijedilo.

Dok sam šetao po polju iza starog dvorca u kojem smo bili smješteni, spontano sam — bez ikakvog napora ili predumišljaja — počeo levitirati.

To me je podsjetilo na ono dugotrajno iskustvo odskakivanja niz obronak planine nakon susreta s izvanzemaljcima u listopadu 1973. godine. Ovog puta sam se samo okomito dignuo, možda pola metra ili metar iznad tla.

Umjesto da sam do svog odredišta hodao, odlebdio sam do tamo, levitirajući u uspravnom položaju. A zatim se na trenutak uključio moj intelekt i uzviknuo sam: »Bože moj, vidi što se događa! Kako je ovo moguće?«, te sam se spustio na tlo. Zaustavili su me vlastiti intelekt i ego.

Jedna od mnogih pouka koje sam iz toga izvukao bila je ta da je za takva izvanredna iskustva nužna određena lakoća, kao i vjera. Ne mislim na religijsku vjeru samu po sebi, nego na uvjerenost u, odnosno svijest o sposobnosti, latentnoj u nama. Ona je onkraj sebstva, ega i intelekta. Uspijemo li joj se prepustiti, možemo postići nevjerojatne stvari. A ako je nemamo, to je zato što je sami onemogućujemo.

U konačnici se radi o prepoznavanju i prihvaćanju Božje moći u svima nama.

Nakon tog iskustva bilo mi je sve jasnije da u sebi posjedujemo sve moći te da ih svatko može steći i razviti. Ulazimo u doba kada će takve stvari postati rutinske i općeprihvaćene.

Kod ljudi uključenih u različite duhovne i vjerske skupine ponekad postoji tendencija da se ljude koji posjeduju tu razinu iskustva stavlja na pijedestal, kao da je to nešto nedostižno i jedinstveno.

 Idoliziranje nečega što treba shvaćati kao prirođenu sposobnost svih ljudi u stvari je medvjeda usluga karakteru i potencijalu čovječanstva.

Godine 1975, s nekim sam prijateljima otišao u Francusku, u Isolu u Primorskim Alpama, kako bismo postali instruktori meditacije. Dok smo bili na tom meditacijskom seminaru, imao sam niz iskustava s višim razinama svijesti koje bi se mogle nazvati jedinstvena svijest i Božja svijest.

Jednog dana, prisjećajući se onoga što se dvije godine ranije dogodilo u planinama Sjeverne Karoline, pitao sam se može li se isto izvanredno iskustvo ponoviti. Tako sam u hotelskoj sobi prošao kroz protokol koji smo dogovorili 1973. godine na svemirskoj letjelici.

Ušao sam u stanje bezgranične svijesti i potom proširio svjesnost s planine, oko Alpa, u svemir, i dalje u naš Sunčev sustav. Gledajući u svemirski beskraj, letjelici i izvanzemaljcima u njoj rekao sam: »Zovem se Steve. Ne znam sjećate li me se, ali sreli smo se prije nekoliko godina; sada sam ovdje, na francuskim Primorskim Alpama u Isoli.«

I tako sam im pokazao predivnu spiralnu galaksiju, Mliječni put, naš zvjezdani sustav sa Suncem i njegovim planetima, i Zemlju. Nakon čega sam zumirao na Europu i na Primorske Alpe u Francuskoj. Pokazao sam im nas" položaj u hotelskom kompleksu i rekao: »Ako me možete doći posjetiti, molim vas, učinite to.«

To se događalo u neprekinutom toku svijesti koji je trajao 20-ak minuta.

Kasnije, poslije ručka, nekoliko prijatelja i ja odlučili smo prošetati po planinama u blizini hotela. Bilo je oko jedan popodne. Pogledao sam gore na kristalno jasno, alpsko nebo da bih ugledao golemi brod u obliku tetraedra koji je blistao na Suncu. Bio je jasno vidljiv i potpuno materijaliziran. Tiho nam se primicao.

Moja dobra prijateljica iz skupine koja je znala za moja iskustva s izvanzemaljcima bez daha je izustila: »Bože moj, Steve, jesi li ih ti pozvao?«. Bila je posve rastresena. »O, Bože moj, ne mogu vjerovati.

« Odgovorio sam joj: »Da, jesam. Proveo sam onaj protokol o kojem sam ti pričao.« Upitala me: »Zašto me, zaboga, nisi upozorio?«

U trenutku kada su neki iz skupine počeli pokazivati uznemirenost izvanzemaljska letjelica prestala nam se približavati, lebdjela je u zraku i tiho se povukla. Zatim se - ta golema letjelica - jednostavno potpuno »dematerijalizirala«, nestala iz našeg prostor-vremena.

Okrenuo sam se prijateljici i uz osmijeh dometnuo: »Pa, izgleda da protokol doista funkcionira.« Na to mi je uzvratila: »Bože moj, sljedeći put me obavijesti. Upozori me prije nego kreneš to raditi!«

Ali ja sam umirao od smijeha!

To me je poučilo da doista možemo stupiti u kontakt s izvanzemaljcima a da to mogu doživjeti i drugi.

 To je bio prvi put od onda kada sam imao devet godina da sam jednu od izvanzemaljskih letjelica vidio u društvu drugih ljudi.

U ovom slučaju radilo se o pravom susretu pete vrste (CE-5): čovjek je pozvao letjelicu, ona je došla, čemu su svjedočili i drugi. Protokoli su očigledno funkcionirali.

Počeo sam sve vise razmišljati da bi u određenom trenutku ljude možda trebalo poučavati tom postupku, jer bi svi trebali znati da je to moguće.

Međutim, kako je vrijeme prolazilo opet sam počeo sumnjati. Kada se dogodi nešto tako izvanredno, uvijek se pojave sumnje!

Nakon nekog vremena ponovno sam živio u planinama Sjeverne Karoline, pokraj Blowing Rocka, s prijateljem koji je bio na spomenutom tečaju.

Zajedno smo postali učitelji meditacije.

Jednog dana kasne jeseni 1977. godine odlučio sam ponovno testirati protokol. Te sam noći sjeo u krevet i meditirao. Ušao sam u prošireno stanje svijesti, osjetio kako se širi u svemir, vidio kako se punina i beskonačnost svemira puni svjetlom svjesnosti, i u tom svjetlu sam vidio izvanzemaljske ljude te im ponovno poručio: »Zovem se Steve.«

Međutim, smatrao sam da je prošlo mnogo vremena i da se možda ne sjećaju, dodao sam: »Zovem se Steve Greer i rođen sam 28. lipnja 1955. godine u Charlotti u Sjevernoj Karolini.«

Zatim sam im ispričao čitavu svoju kratku biografiju! Pokazao sam im Charlottu i kako da dođu do mjesta na kojem se nalazim. Iz svemira mogu doći do Charlotte, zatim gore u planine Sjeverne Karoline, otprilike sto i pedeset kilometara dalje.

Nakon izvođenja te tehnike u neprekinutoj struji svijesti zaspao sam.

U gluho doba noći, negdje između jedan i četiri sata, iznenada sam se probudio, a ispred prozora, oko deset metara iznad kuće, nalazila se predivna plavo-bijela letjelica. Svijest onoga tko je upravljao letjelicom bila je projicirana točno u sobu u kojoj sam se ja nalazio! Bila je vrlo osjetna.

Bili smo u zabiti, potpuno okruženi planinama, livadama i tišinom, i tu se pojavio taj brod koji je tiho lebdio točno ispred mog prozora. Iznenada se u svojoj spavaćoj sobi probudio i moj sustanar: skočio je iz kreveta, dojurio do moje sobe i viknuo: »Vidiš li ovo?« Odgovorio sam da pomalo smetano, poput »Aha.«

Odvratio je: »Bože moj, ispred našeg prozora je svemirski brod.« »Da, znam. U stvari, ja sam ih pozvao.« - odgovorio sam.

Jako se rastrojio i rekao: »Dovraga, nemoj to više nikad učiniti a da mi ne kažeš! Nasmrt si me preplašio!« I on je osjećao prisutnost inteligentnog bića, nematerijaliziranog, koje se očitovalo kao projekcija svijesti s broda unutar sobe.

Otišli smo u dnevni boravak, a brod nas je slijedio uz rub kuće, sve do velikog panoramskog prozora okrenutog prema planini Grandfather.

Vjerujem da su u tom trenutku osjetili prijateljev strah te se brod odmaknuo, prešao preko doline i odjurio dalje — preko planine Grandfather i u svemir.

Sutradan smo na radiju i televiziji čuli izvještaje da su na radaru u zrakoplovnoj luci Douglas u Charlotti u Sjevernoj Karolini detektirana dva svemirska broda. Za njima je poslan policijski helikopter poznat kao Snoopv.

Bio sam zapanjen kada sam čuo da je područje grada u kojem su bila fokusirana viđenja bilo upravo područje gdje sam se rodio i odrastao — mjesto koje sam im pokazao u struji svijesti upućujući ih do sebe.

Jedna od letjelica izgleda da se jako približila policijskom helikopteru, kao i putničkom mlažnjaku Eastern Airlinesa. Sve je to zabilježio toranj zračne kontrole i incident je potvrđen kao CE-5, bliski susret pete vrste.

Mnogo godina kasnije čovjek koji je imao audio vrpcu tog događaja što ju je snimila Federalna uprava zrakoplovstva (FAA) podijelio ju je sa mom. (Imamo je u CSETI-evom arhivu).

U transkriptu stoji da je jedna letjelica jednostavno nestala, a da je druga viđena i praćena kako odlazi prema sjeverozapadu, prema planinama u kojima sam se tada nalazio.

I tada se pojavio pred mojim prozorom. Dakle, to je bio jedan zanimljiv rani CE-5 koji ne samo da je imao još jednog svjedoka - mog nesretnog sustanara - nego je i zabilježen na radaru, a primijetili su ga i piloti komercijalne zrakoplovne linije i policijski helikopter.

Da budem iskren, bio sam zapanjen i pomalo zaplašen preciznošću događaja. Pomislio sam; »Hej, ovo je ozbiljno. Doista ne bih trebao to više činiti dok ne uobličim neki konkretan program.«

I doista,nisam to ponovio sve do 1990. godine kada sam utemeljio Centar za proučavanje izvanzemaljske inteligencije (CSETI).

(nastavlja se..)